Postoje zaista veliki glumci koji su, kroz povijest i u današnje vrijeme, prenosili predivnu poetiku kajkavske riječi. Da spomenem samo sjajnog Šermenta, zatim Sagnera i Zlatka Viteza. Ali, usuđujem se reći da je poetika kajkavskog scenskog izraza dobila u Njofrici najboljeg interpretatora. Kad je on na sceni, kao da se čudo događa
U idiličnom kraju
plešivičkog gorja, nadomak Plešivice, u selu Gornja reka, na
Horvatovu bregu, samo pet kilometara udaljenom od Jastrebarskog, živi
Franjo Kuhar - Francek ili Njofra, kako vam drago - mladi glumac
zagrebačke "Komedije" i nova zvijezda Vitezovih
"Histriona".
Kao glumca upoznao sam ga
tek kao Diogeneša u istoimenoj histrionskoj predstavi. Pa, ako
postoji mladi glumac o kojem su mišljenja kritike nepodijeljena,
onda je to Francek.
Svi se slažu da je naša kazališna scena dobila izuzetno talentiranoga glumca.
Svi se slažu da je naša kazališna scena dobila izuzetno talentiranoga glumca.
Rođen je u Zagrebu 1963.
godine, ali cijeli mu je život vezan za Horvatov breg i putovanja.
Najprije je putovao biciklom, svakodnevno do pet kilometara udaljene
osnovne škole u Jaski. Potom se odlučio na putovanje autobusom i
biciklom. Srednju je školu, naime, završio u Zagrebu.
- Najprije sam dvije
godine išao u strojarsko usmjerenje u Klaićevoj ulici. Tu me
ubijala matematika. Jedna mi je prijateljica rekla da prijeđem u
kulturnjačko usmjerenje, pa sam, s nekoliko prijatelja, odlučio
okušati sreću u Centru za kulturu, spikersko usmjerenje.
Najviše zbog toga što tamo nije bilo Babaroge, matematike!
Prijemni je ispit položilo samo nas desetak. Među njima i moj sadašnji kolega Željko Duvnjak.
U toj nam je školi osnove glume predavao profesor Vlado Krušić. S njim smo radili i neke predstave. Brechtovu "Pravilnu liniju", naprimjer.
Na smotri kazališnih amatera Zagreba prošli smo dobro.
Unatoč tome, glumački posao nisam volio. Mislio sam studirati povijest. Znate, bilo mi je vrlo neugodno na sceni.
Potom smo s profesorom radili još jednu predstavu, bile su to nekakve pričice iz školskog života. Sjećam se, u toj sam predstavi recitirao Jesenjinove stihove.
Bilo je dobro, pa sam na nagovor profesora i nekih prijatelja okušao sreću na Akademiji.
Uspio sam položiti prijemni ispit, zajedno s Mijom Begović, Brankom Trlin i Alenom Kesovijom.
I odmah potom vojska.
Najviše zbog toga što tamo nije bilo Babaroge, matematike!
Prijemni je ispit položilo samo nas desetak. Među njima i moj sadašnji kolega Željko Duvnjak.
U toj nam je školi osnove glume predavao profesor Vlado Krušić. S njim smo radili i neke predstave. Brechtovu "Pravilnu liniju", naprimjer.
Na smotri kazališnih amatera Zagreba prošli smo dobro.
Unatoč tome, glumački posao nisam volio. Mislio sam studirati povijest. Znate, bilo mi je vrlo neugodno na sceni.
Potom smo s profesorom radili još jednu predstavu, bile su to nekakve pričice iz školskog života. Sjećam se, u toj sam predstavi recitirao Jesenjinove stihove.
Bilo je dobro, pa sam na nagovor profesora i nekih prijatelja okušao sreću na Akademiji.
Uspio sam položiti prijemni ispit, zajedno s Mijom Begović, Brankom Trlin i Alenom Kesovijom.
I odmah potom vojska.
Valjalo je pomoći roditeljima
Poslije godine dana u
sivomaslinastoj uniformi, Francek je nastavio studij na Akademiji.
U generaciji Ožbolta, Duvnjaka, Kesovije, Berišinića, Serdara i Romane Hrlek.
U generaciji Ožbolta, Duvnjaka, Kesovije, Berišinića, Serdara i Romane Hrlek.
- Bilo je to sasvim lijepo
i sasvim naporno školovanje. Lijepo jer sam učio tajne glume od
naših profesora, pravih znalaca, a naporno jer sam svakodnevno
putovao na relaciji Horvatov breg - Akademija.
Prvu sam godinu završio
u klasi profesora Drage Krče, a iduće mi je dvije godine glavni
mentor bio profesor Žiro Radić.
U toku studija, dok sam bio na trećoj i četvrtoj godini, bio sam u angažmanu u Varaždinu. Moja su se putovanja povećala.
Ujutro, već u sedam, morao sam biti na Akademiji, po podne na probama kod Jovice Pavića ili Petra Večeka.
A morao sam ići i doma, valjalo je roditeljima pomoći oko trsja i ostalih seoskih poslova.
U Varaždinu sam radio prvi put sa Zlatkom Vitezom kao partnerom. Radili smo Brešanova "Nečastivog na fakultetu", u režiji Jovice Pavića. Raditi s Vitezom bio je pravi doživljaj.
U toku studija, dok sam bio na trećoj i četvrtoj godini, bio sam u angažmanu u Varaždinu. Moja su se putovanja povećala.
Ujutro, već u sedam, morao sam biti na Akademiji, po podne na probama kod Jovice Pavića ili Petra Večeka.
A morao sam ići i doma, valjalo je roditeljima pomoći oko trsja i ostalih seoskih poslova.
U Varaždinu sam radio prvi put sa Zlatkom Vitezom kao partnerom. Radili smo Brešanova "Nečastivog na fakultetu", u režiji Jovice Pavića. Raditi s Vitezom bio je pravi doživljaj.
Završnu godinu Francek
je odslušao u klasi profesora Joška Juvančića.
Jupa je radio, zajedno s Nikom Pavlovićem, njegovu diplomsku predstavu, Mrožekov "Tango".
Jupa je radio, zajedno s Nikom Pavlovićem, njegovu diplomsku predstavu, Mrožekov "Tango".
- Nisam bio na sceni kad
se publikom zaorio smijeh, i to u sceni gdje smijehu nije bilo
mjesta. Nisam znao zašto se publika smije. Tek sam poslije saznao.
Suzana Nikolić ležala je u prvom činu pokrivena nekim olinjalim pokrivačem.
Onda joj je prišao Rene Medvešek i Suzana se digla.
Međutim, naušnica joj je zapela za neku vrpcu, a ona to nije
osjetila.
Kretala se scenom, a ta vrpca za njom.
Ona i Rene odigrali su scenu do kraja a da to nisu primijetili.
Ipak, unatoč neplaniranom smijehu, ispit smo uspješno završili i ja sam postao glumac.
Suzana Nikolić ležala je u prvom činu pokrivena nekim olinjalim pokrivačem.
Onda joj je prišao Rene Medvešek i Suzana se digla.
Kretala se scenom, a ta vrpca za njom.
Ona i Rene odigrali su scenu do kraja a da to nisu primijetili.
Ipak, unatoč neplaniranom smijehu, ispit smo uspješno završili i ja sam postao glumac.
Nevjerojatan kolektivni duh u Histrionima
U to je doba Zlatko Vitez
radio s "Histrionima" "Diogeneša", Tituša
Brezovačkog.
I odlučio se naslovnu ulogu ponuditi Franji Kuharu.
Posalo mu je telegram na Horvatov breg, ali se Francek nije javljao. Puna tri dana. Naime, toliko je našoj pošti bilo potrebno da telegram uruči Kuharu.
I odlučio se naslovnu ulogu ponuditi Franji Kuharu.
Posalo mu je telegram na Horvatov breg, ali se Francek nije javljao. Puna tri dana. Naime, toliko je našoj pošti bilo potrebno da telegram uruči Kuharu.
- Da je Vitez počeo
raditi "Diogeneša" bez mene, vjerujte, nekomu bih na pošti
zavrnuo vratom - smije se.
Rad s "Histrionima"
Kuhar izdvaja kao vrhunski kazališni doživljaj.
- Nevjerojatan je
kolektivni duh u "Histrionima"! Imali smo pokuse u devet
ujutro, kad je sunce već dobrano pripeklo. I svi smo bili na pokusu.
Čak i oni glumci koji su, kao Bobi Marotti, naprimjer, imali scene tek na kraju predstave.
Radili smo kao vrlo složna ekipa. Normalno je da takav rad rezultira dobrom predstavom. Uz Viteza, režisera predstave, mnogo su mi pomagali i ostali kolege, posebno Žarko Potočnjak.
Čak i oni glumci koji su, kao Bobi Marotti, naprimjer, imali scene tek na kraju predstave.
Radili smo kao vrlo složna ekipa. Normalno je da takav rad rezultira dobrom predstavom. Uz Viteza, režisera predstave, mnogo su mi pomagali i ostali kolege, posebno Žarko Potočnjak.
Radeći ovaj portret
Franje Kuhara, upitao sam Potočnjaka što misli o Franceku.
Potočnica kaže:
Potočnica kaže:
- Postoje zaista veliki glumci koji su, kroz povijest i u današnje vrijeme, prenosili predivnu poetiku kajkavske riječi. Da spomenem samo sjajnog Šermenta, zatim Sagnera i Zlatka Viteza. Ali, usuđujem se reći da je poetika kajkavskog scenskog izraza dobila u Njofrici najboljeg interpretatora.
Kad je on na sceni, kao da se čudo događa. Kao partner on je fenomenalan. Scenu koju u "Kćeri Lotrščaka" imamo Danko Ljuština i ja s Kuharom, a koja traje samo tri minute, meni je jedna od najdražih scena koje sam dosad odigrao u teatru.
Osim toga, Francek je ne samo izvanredan glumac nego je i lijep. Upravo ono što je nisam. Znate, ja cijeli život želim odigrati predstavu u kojoj ne bih morao glumiti, nego samo lijepo izgledati. A Francek - ne samo da dobro glumi nego i lijepo izgleda.
Tu je u prednosti preda mnom. U ostalim mi je glumačkim segmentima ravan.
Sjajno odigrana uloga
Diogeneša otvorila je Franceku vrata "Komedije". Tijekom
samo dvije sezone odigrao je nekoliko vrlo zapaženih uloga u
predstavama "Romeo i Julija", "Car Franjo Josip u
Zagrebu", "Dubravka" i obnovljenom "Guslaču na
krovu".
U "Histrionima" je, pak, glumio u "Kavani Torso", a ovih dana briljira u predstavi "Kći Lotrščaka". U njoj glumi Iglicu, gričkoga krasnopisca, jednu od glavnih uloga.
U "Histrionima" je, pak, glumio u "Kavani Torso", a ovih dana briljira u predstavi "Kći Lotrščaka". U njoj glumi Iglicu, gričkoga krasnopisca, jednu od glavnih uloga.
Na filmu još nije
glumio, a na malim ekranima pojavio se samo jednom u - "Pozitivnoj
nuli".
Sad se priprema da radi s Krešom Golikom u nastavku "Mejaša" i "Gruntovčana" - "Mužikaši i dirigenti".
Sad se priprema da radi s Krešom Golikom u nastavku "Mejaša" i "Gruntovčana" - "Mužikaši i dirigenti".
Scenarij je napisao Mladen Kerstner, a Franjo tumači
lik seljaka koji neće u Partiju, nego svoj život hoće proživjeti
pošteno radeći.
- Serija je sjajno
napisana, a meni je najdraža recenica ona koja me podsjeća na život moga oca
Franje. Lik taj kaže.
"Ako hoćeš pošteno i na svojim žuljima graditi život, to, nažalost, ne ide!"
Upravo tako žive moj tatek i mama Amalija. Tatek mi je seljak, a i ja sam seljak. Imamo popriličan grunt i moramo svojski zapeti da bismo nekako proživjeli.
"Ako hoćeš pošteno i na svojim žuljima graditi život, to, nažalost, ne ide!"
Upravo tako žive moj tatek i mama Amalija. Tatek mi je seljak, a i ja sam seljak. Imamo popriličan grunt i moramo svojski zapeti da bismo nekako proživjeli.
Kumovi Žarko i Danko
- Ono što je zanimljivo u
životu Franje Kuhara jest to opredjeljenje da se ne miče sa zemlje?
- A zakaj bi? Život na
selu ima svoje draži. U dnu voćnjaka imamo i potok, a u potoku
pastrve. Imamo 6000 trsja, šumicu i oko četiri rala livada i
oranica. U dvorištu nam se igraju kokice i guske, a u svinjcu
hranimo dvije svinje.
Napravili smo novu kuću, a staru bumo
popravili jer nigdje nije tako lijepo kao u staroj kući.
Neki sam dan donio kući malu kujicu. Našao sam je na Opatovini i donio kući. To je neka mješanka. Kumovi su joj Žarko Potočnjak i Danko Ljuština. Dali su joj ime Izabela, a umjetničko Bela.
U Zagrebu nemam ni stan, a ni podstanarsku sobu.
I sada svake večeri poslije predstave putujem doma, u Jasku.
Znate, lijepo se ujutro probuditi okružen Svetom Janom, Žumberkom, Japetićem, Plješivicom, Klekom, Okićem i Crnom Mlakom.
Neki sam dan donio kući malu kujicu. Našao sam je na Opatovini i donio kući. To je neka mješanka. Kumovi su joj Žarko Potočnjak i Danko Ljuština. Dali su joj ime Izabela, a umjetničko Bela.
U Zagrebu nemam ni stan, a ni podstanarsku sobu.
I sada svake večeri poslije predstave putujem doma, u Jasku.
Znate, lijepo se ujutro probuditi okružen Svetom Janom, Žumberkom, Japetićem, Plješivicom, Klekom, Okićem i Crnom Mlakom.
- Kuhari su dobri
proizvođači vina.
- Čujte, samo mi o vinu
nemojte govoriti! Nekad je naš kraj bio poznat po dobrim vinima, a
sad se to sve pokvarilo. Upropastili su nam vinarstvo. A to nije
čudno kad ljudi prave delanec!
Bio sam još malen kad nam je iz Zagreba dolazio jedan doktor, koji je moga oca htio naučiti kako se pravi dobro vino.
To je vidio moj stric, dedekov brat, i povikal da moj tatek hoće varati državu.
Otad je moj otac na crnoj listi.
Mi od 6000 trsova proizvedemo nešto više od tri tisuće litara vina, dok drugi, s mnogo manje trsja, proizvode goleme količine.
Kaj nije smešno da kemijska analiza propušta vino od ilovače i šećera, a naše čisto ne? Tu sam vrag ima svoje prste!
Bio sam još malen kad nam je iz Zagreba dolazio jedan doktor, koji je moga oca htio naučiti kako se pravi dobro vino.
To je vidio moj stric, dedekov brat, i povikal da moj tatek hoće varati državu.
Otad je moj otac na crnoj listi.
Mi od 6000 trsova proizvedemo nešto više od tri tisuće litara vina, dok drugi, s mnogo manje trsja, proizvode goleme količine.
Kaj nije smešno da kemijska analiza propušta vino od ilovače i šećera, a naše čisto ne? Tu sam vrag ima svoje prste!
Grunt me čeka!
- Pitam Franceka što je za
njega gluma?
- Ne mogu se sjetiti bolje
definicije od one koju je izrekao Niko Pavlović:
"Gluma je pitanje mjere."
"Gluma je pitanje mjere."
- Kažem mu da je sve u
životu pitanje mjere, a ne samo gluma, a Francek se slaže i
nastavlja:
- Gluma je za mene san!
Pozornica je mjesto koje mi omogućava da sanjam. Da budem ono što
bih želio biti, a i ono što ne bih želio postati.
Koliko u tome uspijevam, ne znam.
Još sam mlad, tek mi je dvadeset sedam godina. Zasad volim taj posao, ali kad ne budem zadovoljan, imam se gdje vratiti. Grunt me čeka!
Koliko u tome uspijevam, ne znam.
Još sam mlad, tek mi je dvadeset sedam godina. Zasad volim taj posao, ali kad ne budem zadovoljan, imam se gdje vratiti. Grunt me čeka!
Njegove kolege i ja
mislimo da se ipak neće vratiti na grunt.
Jer naš Francek svojim snom na sceni svakodnevno uvjerava da je riječ o istinskom i sjajnom glumcu.
Jer naš Francek svojim snom na sceni svakodnevno uvjerava da je riječ o istinskom i sjajnom glumcu.
A to potvrđuje i
svakodnevni gromoglasni pljesak zahvalne publike.
A pljesak je glumcu,
ipak, najveća nagrada.
Napisao: Kemal Mujičić, obrada: Yugopapir (Studio, IX 1990.)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)
