Netko ne mora voljeti rock-muziku, to ne mora biti "njegova muzika", ali mora pokušati shvatiti zašto je netko drugi voli. Ako tako pristupam, onda nema diskvalifikacija. U odnosu na tzv. zabavnu glazbu, mislim da rock po svojoj životnosti i mogućnostima predstavlja, ako ne korak, onda koračić naprijed u smislu vrijednosti koje dominiraju u zabavnoj muzici
U jeku rasprava o
fenomenu kulture u našem društvu, u posljednje se vrijeme sve češće
spominju i neke pojave na području muzike, koje u raspravama
nerijetko dobivaju suprotne predznake. A posebno kad se govori o
rock-muzici, sve obljubljenijoj i sve raširenijoj među omladinom. Što
o tome misli Ivica Račan, član Izvršnog komiteta predsjedništva CK
SKH, koji je, usput rečeno, glavni akter priprema za Predstojeći
plenarni sastanak CK SKH o kulturi.
Kako on, kao ideolog i političar,
doživljava pojavu rocka i kako je ocjenjuje?
Koliko znamo, dosad o
tome nije šire govorio javno.
Stoga je ovaj razgovor, koji su s njim
vodili naš urednik Boris Grbin i naš saradnik rock-kritičar Ante Batinović, višestruko zanimljiv.
- Ako se slažete,
razgovor o rocku započnimo jednom, možemo je nazvati čak
incidentnom situacijom, koja dobro ilustrira odnos dijela javnosti
prema rocku. Radi se o albumu "Zabranjeno plakatirati"
grupe "Buldožer". Dvije diskografske kuće - PGP RTB i
"Jugoton" odbile su je izdati a da o tome nisu dale nikakvo
službeno obrazloženje. Istovremeno su te dvije kuće izdale na
desetke ploča domaćih i stranih autora naprizemnije kvalitete.
Ploču je naposljetku izdao ljubljanski "Helidon". Vi ste
je preslušali, mislite li da ona "kvari našu djecu"?
Spominjemo ovo "kvari našu djecu" jer je to bio navodni
razlog neizdavanja ploče "Buldožera".
- Prvo, sumnjam da ta ploča
"kvari" djecu. Ako u nečemu "kvari", onda je
pitanje koga kvari. Međutim, ovo vaše pitanje otvara jedan mnogo
širi problem. Radi se o osnovi s koje se nešto kritikuje.
Posebno
se bojim onih kritičara koji nisu sposobni ili nisu spremni da u
širini sagledaju što se sve nudi kao vrijednosti koje u našem
društvu ne bismo trebali stimulirati.
Kao čovjek koji ne poznaje
previše rock-muziku, usuđujem se ipak reći da se ovdje radi o
brkanju kriterija. Svojevrsni dogmatizam i u muzici ili svojevrsna
obrana stečene pozicije i u muzici, a onda i određene vrijednosti u
toj muzici, pokušava se
braniti diskvalifikacijama ove vrste.
Time, dakako, nisam u stanju, i
odbijam to pravo, da ja valoriziram jedan rock-sastav, recimo
"Buldožere".
Koliko sam razumio tekstove "Buldožera",
ne vidim u njima, ako hoćete, previše provokatorskog. Rock-muzika je
muzika, automatski ona ima prostor i mora ga imati. Prema tome,
kategorički se izjašnjavam da je neprihvatljivo njoj taj prostor
oduzimati u ime neke druge muzike ili neke ustoličene vrijednosti
kao što je npr. zabavna muzika, ili ono što se pod tim podrazumijeva.
Znači rock-muzika taj prostor ima.
Bilo bi, međutim,
interesantno vidjeti koje su mogućnosti te rock-muzike u nas i koliko
bi ta rock-muzika sa svojim elementima "rock-kulture" mogla
da bude autentičnije jugoslovenska, koliko bi ona mogla, u smislu
svakodnevnih sadržaja i vrijednosti našeg života, posebno mladih
generacija, kreativnije ispunjavati jedan naš društveni prostor.
Napominjem ovo radi usporedbe s onim što nam se počesto stihijski i
spontano, pa, rekao bih, i nekritički uvozi sa Zapada, gdje se ta
rock-muzika začela i gdje caruje uz lijepo tapšanje kapitala.
Nije samo muzika
- Upravo zbog toga što
kvalitativno, i kvantitativno u najvećem opsegu rock nastaje na
Zapadu, česti su prigovori jugoslovenskim glazbenicima, novinarima i
publici koja voli rock da je prozapadno orijentirana. Govori se to i
zbog toga što je rock na Zapadu u rukama kapitala. To je činjenica. "Beatlese" su svojevremeno nazvali "oruđem
kapitalizma" zbog toga jer su mlade umjesto na konkretnu akciju
odveli na sporedni kolosijek, na "pražnjenje" kroz glazbu,
dugu kosu i drugo. John Lennon se s tim složio, uz napomenu da su
oni ipak mlađe naučili da drukčije misle od svojih konzervativnih
roditelja. Rock na Zapadu nije srušio kapitalizam, ali i uz njegovu
pomoć, mogli bismo općenito reći, mladima je ukazao na to da npr.
rat u Vijetnamu nije opravdan, da američki način života i nije
tako lijep, u što su konzervativni Amerikanci bili uvjereni.
- Ja ne poznajem previše
situaciju oko rocka na Zapadu. Ponešto
prisluškujem i pročitam. Čini se da je rock-muzika svojevrsni izraz
mladih generacija na Zapadu i njihova unutrašnja potreba. Rock-muzika
nije samo muzika, ona je počesto i određen identitet mladog
čovjeka, određen odnos prema građanskom životu, često puta i
znak za ćorsokak, bijeg iz tog društva.
A svaki je bijeg jalov.
Rock
je katkada i jedna stihijna kritičnost prema građanskom društvu na
Zapadu, ali koja nije opasna za to društvo.
Da ta kritičnost drma
temelji građanskog društva, to društvo sigurno to ne bi dozvolilo.
Rock je evidentno u rukama kapitala.
No, da malo proširim
problem.
Danas je evidentno da je građansko društvo na Zapadu
cjelovito u tom smislu što je logika kapitala i logika profita
snažno obuhvatila i ukliještila sve sfere ljudskog života i rada,
a to znači i tzv. nematerijalne, duhovne sfere života, a to uz
ostalo znači i muziku.
Bojim se da kapital - preuzimajući i sebe
reproducirajući i u sferi rock-muzike, ili industriji rock-muzike, ili
industriji rockmužike, ili industriji zabave - u isto vrijeme pruža
i svojevrstan spasonosni ventil, odušak za moguće socijalne
napetosti, pa i klasne napetosti u građanskom društvu.
Ovo što sam
rekao nikako ne znači da diskvalificiram rock-muziku ili "rock-kulturu". Evidentno je isto tako, da se u rocku nalaze neke
vrijednosti koje se ne mogu zatvoriti u granice jedne države ili
jednog društvenog sistema.
I ako bih trebao govoriti
o tome što mi od rocka sa Zapada možemo preuzeti ili stimulirati,
onda su to vrijednosti koje imaju univerzalni i humani karakter kao i
ono što je kritički prema vrijednostima i odnosima građanskog
društva.
Zbog toga je ova diskvalifikacija rocka u nas nepravedna.
Jer, biti kritičan prema rock-muzici, a ne biti kritičan i prema drugim vrstama muzike, ne samo da je nepravednost prema rocku nego
može biti i linija manjeg otpora pa i nesvjesno podgrijavanje i
konzervativnog i dogmatskog u sferi muzike.
Kriva meta kritike
- Dodali bismo ovome što
ste rekli nekoliko primjera iz svakodnevnog
života. Na televiziji možemo gledati američke TV-serije koje
propagiraju određeni, socijalizmu neprihvatljiv način života,
gledamo to i u desecima filmova, slušamo s raznoraznih ploča. Protiv
toga ne diže se veliki glas protesta, ne optužuju se odgovorni
ljudi, sastavljači programa i trgovci, da su prozapadno
orijentirani. Ako je u pitanju nekakav rock-muzičar ili poklonik
rocka, njemu se veoma lako i bez dovoljno argumenata prilijepi
etiketa prozapadnosti i još koječega negativnog.
- E, sada smo došli do
situacije koja zahtijeva da se malo kritičnije govori o našoj
socijalnoj i duhovnoj situaciji.
Rekao sam da treba odbiti svaku
kritiku koja pokušava biti radikalna, a koja je u svojoj suštini
konzervativna.
Jer, na kritičku metu ona stavlja nešto što treba
biti predmetom kritike, ali zanemaruje ono što je u društvenom
smislu mnogo opasnije ili ono što je u društvenom smislu mnogo više
građansko i buržoasko od ovoga što se podmeće rocku kao "zlo
građanskog", "zlo zapadnog" itd.
Prema tome, ja nemam
ništa bitno dodati ovome što ste vi rekli.
Ipak, nemojmo zaboraviti
da se takvom diskvalificiranju rock-muzike pristupa počesto iz ugla,
kao što sam rekao, obrane postojećih i ustoličenih vrijednosti u
muzici.
Mi smo npr. govorili o
jednoj tendenciji rock-muzike kao svojevrsnog bijega mladih od građanskog društva na Zapadu.
Molim vas lijepo, a bijeg od ovog društva,
našeg društva nuđenje tog bijega je, ja mislim, carevao, sa časnim
izuzecima, u našoj tzv. zabavnoj muzici.
Pogledajte vrijednosti
koje su tu nuđene, odgovorite mi na pitanje koliko je ta muzika imala
neko naše ishodište, jugoslavensko. Nije li pretežno bila
unificirana u prizemnom, reduciranom, infantilnom sadržaju.
Međutim, budimo svjesni toga da je ona takođe
izražavala, i jednim dijelom zadovoljavala duhovnu potrebu jednog
dijela ljudi.
Zbog toga treba govoriti o proturječnim potrebama koje
traže da se zadovolje, proturiječnim u socijalnom i u
vrijednosnom, smislu.
Ako smo ovo naše društvo
kvalificirali kao prelazno po vrijednostima između građanskog i
komunističkog, takva se situacija drastično ispoljava i na nivou
ljudske jedinke, s njegovim proturječnim vrijednostima. Tu dolazi do
izražaja cijela skala proturječne svijesti.
Meni je ova diskusija o
rocku interesantna ne samo i ne toliko zbog rock-muzike, jer nisam
siguran koliko je poznajem, koliko zbog toga što sve dolazi do
izražaja u toj kritičkoj opservaciji ili odnosu prema rock-muzici.
Vi ćete tu vidjeti, pored ostalog, patrijarhalni i paternalistički
mentalitet sa svojim arsenalom vrijednosti.
Vi ćete tu vidjeti ono
malograđansko, ja bih rekao punograđansko.
Vi ćete tu vidjeti jednu
potrebu za pjesmom koja je droga, pjesmom uz koju se lakše "boli
boluju", kako se to kaže.
Vi ćete tu naći jednu konzervativnu
svijest koja se ježi od opscenosti, koja se ježi od žešćih
izraza, koja se ježi od životnih problema jer to nije ono što bi
ona htjela da čuje.
I jedna oštrija riječ, jedna svježija misao,
jedna životnija situacija na taj će način biti predmetom kritike i
odbijanja.
Međutim, to više govori, ja bih rekao, o kritičarima
nego o onome što se kritizira.
- Rokeri se upravo bore
protiv patrijarhalnog, malograđanskog mentaliteta koji spominjete.
Dakako, ne svi rokeri. Vjerojatno se i digao glas protesta protiv
"Buldožera" zato jer ukazuju na neke probleme ne
lakirajući ih. Kad ste spomenuli konzervativnu svijest, evo još
jednog primjera. Nedavno je Goran Bregović u emisiji za mlade "Crvena jabuka" Radio-Zagreba izgovorio riječ triper, objašnjavajući
da je u prirodi mladog čovjeka da se zabavi, da se napije, da
slobodno vodi ljubav, a ne da živi neprestano pod patronatom
roditelja koji će mu stalno određivati što smije a što ne smije.
Ukratko, želio je reći da je protiv patrijarhalnog mentaliteta. Dakako, urednici se na to nisu ni osvrnuli, ali su protestirali neki
slušaoci, jer, kao nije pristojno o tome govoriti na
radiju.
- Prije svega mislim da
nijedan element našeg života ne bi smio biti tabu u sredstvima
javnog komuniciranja. Meni nije problem što je riječ "triper"
spomenuta u radio-programu, već možda to zašto ga mladi čovjek
"mora" dobiti.
I to govori o jednom segmentu naše kulture,
recimo - zdravstvene.
Međutim, ostavimo to sada po strani. Vratimo
se rocku. Netko ne mora voljeti rock-muziku, to ne mora biti "njegova
muzika", ali mora pokušati shvatiti zašto je netko drugi voli.
Ako tako pristupam, onda nema diskvalifikacija.
U odnosu na tzv.
zabavnu glazbu, mislim da rock po svojoj životnosti i mogućnostima
predstavlja, ako ne korak, onda koračić naprijed u smislu
vrijednosti koje dominiraju u zabavnoj muzici.
E, sada se postavlja
jedno veoma važno pitanje: ako ne odbacujemo rock-muziku, a bilo bi
smiješno da je odbacujemo, što u njoj stimulirati? Ne mislim da bi
tu trebalo prepustiti sve "stihijnosti", spontanitetu.
-
Ali, spontanitet je veoma važna stvar u mladih ljudi pa tako i u
rock-muzičara.
- Da se razumijemo, ono
što je vrijedno u rock-muzici jest i jedan element spontaniteta i ja
ga ne napadam. Pitanje je što bi naše društvo trebalo stimulirati
kao neke vrijednosti, ne na jedan bukvalan, administrativan način.
Što npr. uvoziti?
Meni se čini da je to
traženje prije svega ishodišta rocka u ovome, da kažem malo
apstraktno, što mi gradimo u našem društvu.
Mislim da će time
rock-muzika biti kreativnija nego što jest i da će više odgovarati
potrebama našeg mladog čovjeka, a ne nekog imaginarnog mladog
čovjeka.
Slično je i s rock-kritičarima u nas.
Pored toga što
poznaju veoma dobro situaciju na Zapadu, rock i njegove probleme u
Velikoj Britaniji i SAD, rock-kritičari bi trebali ulagati napor da
se o problemu rock-muzike u ovom našem podneblju pokušava
progovoriti i na osnovi socijalističkih
odnosa i socijalističkih vrednosti.
Tu se stvara kreativan prostor
da i rock-kritika stimulira određene, u društvenom i vrijednosnom
smislu, pozitivne procese.
Na taj način, čini mi
se, rock-muzika bi imala i jednu nama primjereniju identifikaciju.
S
tim nekako u vezi iznio bih još jednu svoju opasku.
Trebali bismo i
u rocku biti kritični prema nečemu sa čime se mi kritički
suočavamo u našoj kulturnoj situaciji u cjelini.
Ja ću to
jednostavno reći.
Ne mogu zamisliti da jedan umjetnik može
kreativno progovoriti o problemima svakodnevnog života našeg radnog
čovjeka i širokih masa ako on ne živi taj život ili ako on taj
život ne poznaje, ako je staklenim zvonom odvojen od njega.
Gledajte, mi hoćemo
danas u kulturi u cjelini dokinuti njenu rezervatsku poziciju.
Mislimo da dokidanje te rezervatske pozicije nije samo stvar
principa, nego bismo htjeli imati adekvatniji doprinos kulturnog
stvaralaštva ovom društvu.
A to je moguće samo ako umjetnik i
kulturni stvaralac u širem smislu prihvaća problem radnog čovjeka
kao svoj problem. U tom pogledu trebalo bi stimulirati i stvaralaštvo
u rocku.
Ne vjerujem u pseudobuntovnike
- Kad smo se dogovarali za ovaj
intervju, u razgovoru ste okarakterizirali jednog rock-kritičara kao
pseudobuntovnika. Možete li pobliže odrediti pojam
pseudobuntovnika?
- Ne vjerujem salonskim
radikalistima koji svoj radikalizam ne samo da njeguju kao pozu, nego
je sadržaj i karakter njihova života vrlo građanski.
Ne vjerujem
ni apstraktnim radikalistima.
Jednostavno zato jer ne vjerujem u
nikakvo buntovništvo koje ne daje doprinos onome što je razvoj i
perspektiva ove zemlje, onome što je kreativno osvajanje novih
prostora u jačanju samoupravljanja, samoupravljačke svijesti i,
dozvolite, ukidanja svega onoga što je protivno tome, što to
onemogućava.
Mislim tu od porodice, ulice, škole, do radnog mjesta, od patrijarhalnih odnosa
u porodici, do drugih slojeva svijesti i interesa koji nisu
socijalistički i nisu samoupravni.
Možemo li mi govoriti o nekakvom buntovništvu
i radikalizmu ako ono nije krvno vezano za ovo temeljno od čega
zavisi perspektiva ovog društva pa tako i perspektiva mlade
generacije.
Hoćemo li mi za to vezati i tu tražiti prostor za
buntovništvo ili ćemo dozvoliti da ono ima neki pozerski ili
apstraktan karakter.
Ja sam za ovo prvo, i mislim da je to jedina
šansa. Ja u pseudobuntovnike ne vjerujem.
- Gledajući globalno,
što znači da možemo i pogriješiti, sukob generacija ne zbiva se
na temeljnim pitanjima. Razlike su u pristupu određenog ponašanja,
uživanja u određenoj vrsti glazbe, odijevanju, rušenju nekih loših
tradicija. Mladi se ne klanjaju nekim okamenjenim vrijednostima u
glazbi itd.
- To nije sukob
generacija, to je privid sukoba, a predmet sukoba je gotovo
beznačajan. Uostalom, na tim elementima moglo bi se govoriti da je
uvijek bilo "sukoba među generacijama". Ali ne bi to
trebalo biti predmetom rata, to je nakaradno.
Mislim da bi jednom
zauvijek trebalo prekinuti diskusiju oko nečega što je već
tekovina ovog društva, možda govorim i malo idealistički.
A
tekovina ovog društva jest jedna socijalistička demokratičnost i
nenametanje, antidiktat, ako hoćete npr. od vašeg vlastitog odnosa
prema umjetnosti i potrebe koju imate da volite jedno a ne drugo, pa
do toga kako ćete se ponašati u jednom intimnom smislu, kako ćete
se odijevati...
To ne moramo posebno dokazivati.
Ja samo naglašavam
nešto - problem može biti ako jednu isključivost zamjenjujete
drugom, ako uzmete da SAMO rock predstavlja neku vrijednost, a čega
ima među rokerima.
Onda je to već stvar koja mora biti predmet
diskusije, onda će tu biti i rata.
Međutim, ako vi preko muzike i
preko oblačenja i svakodnevnog ponašanja
širite prostor tolerantnosti i demokratičnosti, onda ja mislim da
tu rata i ne može biti.
Za mene je problem ako jednu dogmu rušite
drugom dogmom, ako jednom isključivosti ratujete protiv druge
isključivosti...
Mislim da to ne bi
trebalo biti ni u ovoj sferi glazbe.
- Evo, još jednog
primjera iz prakse. Mladima se stalno nameće kao neka jedina, trajna
vrijednost ta tzv. ozbiljna glazba. Netko od mladih može cijeniti
npr. Beethovena, ali ne mora u njemu uživati. Što bi u tome bilo
loše?
- Kao što znate, ljudi
su imali svoje potrebe i određene oblike komunikacije i izražavanja
i prije Beethovena. Time sam dosta rekao: Nemam ništa protiv onoga
koji voli Beethovena, ali ako ga ne uzima kao dogmu.
Ima dosta stvari
koje volim slušati u tzv. ozbiljnoj muzici, ali ne uživam u svemu
što je ozbiljna muzika, zabavna, šansona, džez, rock, narodna i
druga muzika.
No, čini mi se da treba dijeliti "uživanje u
muzici" od "uživanja u muzici kao zvučnoj kulisi".
Ovo drugo je sve dominantnije - ali to je posebna tema.
Moja je
generacija duhovno sazrijevala paralelno npr. s počecima Elvisa
Presleyja.
Sjećam se, negdje potkraj pedesetih godina, znali smo
cijeli dan provesti slušajući npr. jedan album Elvisa Presleyja.
I
što se interesantno dešava?
Kad biste me sada pitali koje su pjesme
bile na toj Presleyjevoj ploči, ja vam to ne bih znao reći.
Što
hoću da kažem?
Ta moja generacija ipak nije pokušala neke
vrijednosti da okameni, da ih pretvori u dogmu, i meni se čini da je
to vrijednost.
U razvoju čovjeka i njegovih potreba, duhovnih a onda
i muzičkih, rock-muzika je donijela sa sobom skidanje određenih
okamenjivanja, pa rekao bih i određenih vrijednosti koje su se
proglašavale kao vječne, da ne kažem božanske.
I Marx je tu bio
veoma precizan kada je govorio da svaka vrijednost, pa i u
umjetnosti, ima historijski karakter, što znači da nema vječni
karakter.
Ljudi su, kao što znate, pokušavali mnoge vrijednosti i u
muzici pretvoriti u neku vječnu vrijednost koja je onda neosporna,
koja se ne može dokinuti.
Mislim da je daleko važniji, bitniji
jedan odnos individue prema takvoj vrijednosti i koju potrebu ta
vrijednost zadovoljava u toj individui i u društvu.
To je mnogo
značajnije.
Smatram da bi iz tog ugla trebalo razgovarati i o svim
ostalim kretanjima u muzici, pa i u rocku.
Razgovarali: Boris Grbin i Ante Batinović, obrada: Yugopapir (Studio, januar 1978.)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)