Pages

▼

Julie Andrews '87: Igram u filmovima Blakea Edwardsa jer mi muž nudi bolje uloge od drugih




U svoje doba, "Moje pjesme, moji snovi" bio je vrlo skup film, a danas bi bio i tko zna koliko skuplji. Promijenio se i stil mjuzikla. Ne možete više odjednom početi pjevati, mora postojati razlog zbog kojeg pjevate. U "Cabaretu" ili "Victor/Victoriji" pjeva se uvijek s nekim razlogom, i to se onda doima prirodno. Nešto se u mjuziklima danas mora promijeniti, moraju promijeniti formu

Julie Andrews udana je za jednog od najdarovitijih holivudskih redatelja - Blakea Edwardsa, u čijim je filmovima ("Desetka", "Pasji sinovi" i osobito, "Victor/Victoria"), postigla lijep uspjeh i pred našom kino-publikom. Gledatelji srednjih godina, a i stariji od njih, pamte je po dva mjuzikla iz sredine šezdesetih godina "Mary Poppins", snimljen, u Disneyevoj produkciji, i "Moje pjesme, moji snovi", koje je režirao Robert Wise. Ovih se dana u SAD počeo prikazivati i "To je život", koji bi se mogao nazvati "obiteljskim filmom" i po temi i po tome kako je nastao. Napisao ga je i režirao - dakako! - Blake Edwards, glavnu ulogu tumači Julie, a događaji u filmu većinom se temelje na njihovim bračnim krizama.

Julie će ovih dana navršiti pedeset i dvije godine.

Zvuči kao fraza, ali istinito je - nitko joj ne bi dao te godine. Razgovarale smo u njenu holivudskom "uredu" koji odiše svježinom kao i ona.

Njezini su pokreti energični i brzi, i po tome svom životnom ritmu podsjetila me na svoje plesno-pjevačke točke u "starim" mjuziklima.

Po svemu drugome doima se prije kao tipična američka poslovna žena, oduševljena podjednako poslom i svojom obitelji, negoli kao filmska zvijezda.

Oko nje jednostavno isijava aureola zdravlja, a zdravi joj je život, osim obitelji i posla, najvažnija briga.

Dok govori o onome do čega joj je stalo, ponese je entuzijazam, kao i neuništivu Mariju u filmu Moje pjesme, moji snovi. Dakako, to joj ne bi bilo drago čuti, jer ona posljednjih godina poduzima sve što je u njenoj glumačkoj moći kako bi tu sliku o sebi, u očima vjerne publike, promijenila.

Odijeva se sportski - traperice i bijele majice s reklamom za njen film, a frizura joj je raskuštranija nego što bi se to od tako poslovne žene očekivalo.

Tko je prava Julie Andrews? - pitala sam se u toku cijelog intervjua.


Pedeset posto jest istina o meni



- Film To je život temelji se na činjenicama iz vašeg života. Nije li vam zato bilo posebno teško glumiti tu ulogu?

- Djelomično se temelji na činjenicama, a djelomično je izmišljen. Primjerice, ja nikada nisam bila u životnoj opasnosti, kao što se to vidi u filmu. Ne vjerujem ni da je moj muž ikada posjetio Ciganku-vračaru. (Smijeh)

Scenarij se, vidite, ipak prilično razlikuje od mog života. Ono što ima veze s mojim životom, to su sitni detalji - razgovor za stolom dok večeramo, sitnice koje čovjek radi i govori dok doručkuje... To sve otkriva nas dvoje kao obitelj.

Pitali ste me je li mi uloga sama po sebi bila teška ili, pak, mislite da mi je bila teška zato jer glumim samu sebe?

- Mislila sam na to je li vam bilo teško glumiti samu sebe i je li bilo teško potpuno se "otkrivati" publici kroz glumu?

- Da, to je teže no što bi itko mogao pomisliti. Glumci i glumice uvijek se skrivaju iza likova koje tumače. Otkrivamo samo ono što želimo od sebe u liku koji igramo. Kada bi mi muž na snimanju rekao: "Budi ono što jesi!" - ja uopće nisam znala što bi to trebalo značiti. Kako on mene, zapravo, vidi?

Ja sebe zamišljam na jedan način, a on me sigurno vidi na drugi, i to me veoma mučilo.

Na kraju sam odlučila da, ako i glumim sebe, igrat ću sebe kao određeni lik. I to mi je pomoglo. Drugim riječima, to jesam ja, ali ipak sam pomalo drukčija.

- Koliki je postotak u toj ulozi zapravo Julie Andrews - majka, žena, domaćica?

- Rekla bih pola-pola. Pedeset posto jest istina o meni, a pedeset je posto izmišljeno. Budući da je redatelj bio upravo moj muž, onda je normalno da mnogo toga u filmu mora podsjećati na našu svakodnevicu.

Recimo, u sceni u kojoj u spavaćoj sobi moja kći plače u mom naručju, mnogo me je toga uzbudilo i podsjetilo na ono doba kada je ona uistinu često bila tužna.

Najednom sam joj počela govoriti neke riječi kojih uopće nisam bila svjesna, a koje su je trebale smiriti.

- Premda ste mnogo snimali s raznim redateljima, čini mi se da posljednjih godina nastupate jedino u filmovima vašeg muža.

- To nije baš sasvim točno! Jednostavno, najčešće se događa da mi muž nudi bolje uloge nego drugi. Kada vam netko ponudi ulogu u filmu kao što je Victor/Victoria, onda mu ne možete odgovoriti: "Hvala, to me ne bi zanimalo!" (Smijeh)

Moj je muž bio tako dobar da mi je ponudio nekoliko prekrasnih uloga, i bila bih luda da sam ih odbila.

Dobri scenariji ne padaju vam u ruke baš svakoga dana. Tako da i ako ne radimo uvijek i jedino zajedno, sretni smo ako je prilika takva da ipak skupa radimo.





Odlučili smo se na posvojenje



- Ovih se dana čulo od vaše djece da vi imate vrlo oštar jezik.

- Sočan i bez dlake na jeziku! (Smijeh) Prave anglosaksonske riječi, kada treba...

- Uvijek ste bili takvi - ili je to trajna reakcija na sliku koju je o vama javnost stvorila nakon uloge Mary Poppins?

- Ne, ne, čini mi se da sam bila uvijek... Moja je draga mama u tome jako utjecala na mene. (Smijeh)

- Sada imate dvije posvojene kćeri.

- Da.

- Možete li nešto reći o motivima koji su vas naveli da posvojite djecu?

- To je vrlo jednostavno. To je još jedan dio mog života koji se razlikuje od onog u filmu. Imamo petoro djece, a ne troje, koliko ih se pojavljuje u filmu. Dvoje najmanjih nije nastupilo.

Blake i ja nadali smo se da ćemo imati djecu, no budući da nam to nije uspjelo, odlučili smo se na posvojenje.

Nije nam bilo važno ni tko su ta djeca, ni odakle su. Jednostavno, željeli smo djecu. Čuli smo za uglednu agenciju koja je u tome bila brža od drugih.

Obično posvojenje traje, sa svim formalnostima koje oko njega idu, čak dvije godine. Mi smo naše dvije curice dobili za jedanaest mjeseci.

- Vratimo se filmu. Je li istina da je veći dio dijaloga improviziran?

- Da. Moj je mož uvijek pokušavao prijeći stanovite prešutne "granice" u filmovanju, i to mu je uspjelo i u prethodna dva filma, no u ovome je otišao najdalje. Glumci su dobili samo trinaestak otipkanih stranica s opisom scena.

Svatko od nas dobio je i dvije-tri stranice karakterološke studije lika koji tumači.

Pisalo je tko smo, kakav je naš odnos prema drugim članovima obitelji, kakav prema prijateljima i slično.

A onda smo improvizirali, da se tako izrazim. Nije to bilo pretjerano improviziranje. U trenutku kada bi scena bila uvježbana i kada bi moj muž, koji je nad svime imao kontrolu, rekao: "To izbaci!" ili "To ostavi" ili "Tu reci još to i to!" - onda bi se to točno tako i snimilo.

On ima nevjerojatan montažni talent, tako da on montira u glavi, u toku snimanja. Ono što se snimalo na kraju je uvijek bilo vrlo precizno određeno. Ali, svi su glumci improvizirali.

- Oprostite, još jedno pitanje o vašim djevojčicama. One su, čujem, Vijetnamke?

- Da, da.

- Nije li tako malim djevojčicama bilo teško da se naviknu na vašu stariju djecu?

- Najprije smo dobili pristanak od djece da posvojimo dvije bebe. To nismo napravili navrat-nanos. Dugo smo o tome raspravljali i pitali ih hoće li ih to smetati. Oni su velikodušno rekli da neće. Moja Emma, koja je tada bila u jedanaestoj godini, rekla je:

"Ako ih neću ja morati čuvati nego ćeš se ti o njima brinuti - nemam ništa protiv!" (Smijeh)

Dakako da je ona bila prva koja se o njima htjela najviše brinuti.

I ove dvije najmanje obožavaju moju stariju djecu. One bi htjele biti jednoga dana kao Emma. Htjele bi visoke pete kao ona, šminku, njene naušnice...

Uistinu su vrlo drage. Kako jest da jest, mi smo vrlo čvrsto povezana obitelj.


Promijenio se stil mjuzikla



- Vidjeli smo kako se u filmu suočavate sa smrti. Kako u životu podnosite teške situacije vezane za nečije zdravlje?

- Moj je muž u posljednje doba imao velike zdravstvene tegobe, i sve je, nasreću, dobro završilo. Dok je trajalo, bilo mi je vrlo teško. Napala su ga dva virusa, i dok bi se jedan smirio, drugi bi "proradio".

To je kod njega trajalo punih osamnaest mjeseci, a on je cijelo to vrijeme radio bez prekida. To mu je bilo strašno teško, ali osjećao je da ne smije prestati raditi. To mu je i spasilo zdravlje.

Cijeloj je obitelji to bilo teško razdoblje. Držali smo se zajedno i nekako izgurali. Bilo je trenutaka kada sam mislila da se nikada neće izliječiti, ali ipak jest.

- Možda vi niste toga svjesni, ali za mnoge od nas koji idemo u kino ili u kazalište vi ste, gospođo Andrews, utjelovljenje mjuzikla.


- Hvala!

- Ima li danas još nade za dobar mjuzikl?

- Nadam se da ima. Kad god pomislite da je nešto svršeno, to uskrsne svježe i novo. Nikada ništa ne umire zauvijek. Pogledajte koliko uspjeha imaju neki stari, a ponovo postavljeni mjuzikli. Ja i moja draga ima velik uspjeh, jednako kao i Gershwinov mjuzikl u kojem nastupa Twiggy.

Uvijek će biti interesa za takvu vrstu glazbe.

- Postoji li neki mjuzikl u kojem biste voljeli nastupiti?

- O, nadam se da ima takvih mjuzikla! (Smijeh) Čini mi se da je njihov osnovni problem u tome što su strahovito skupi. U svoje doba, Moje pjesme, moji snovi bio je vrlo skup film, a danas bi bio i tko zna koliko skuplji. 

 Promijenio se i stil mjuzikla. Ne možete više odjednom početi pjevati, mora postojati razlog zbog kojeg pjevate. 

 U Cabaretu ili Victor/Victoriji pjeva se uvijek s nekim razlogom, i to se onda doima prirodno. Nešto se u mjuziklima danas mora promijeniti, moraju promijeniti formu.

- To je život vrlo je jeftin film. Imate li dojam da u Hoollywoodu danas prevladava težnja da se snimaju što jeftiniji filmovi?

- Sve ovisi o kakvoj je vrsti filma riječ. Ako snimate Moju Afriku, onda je vrlo vjerojatno nećete snimiti s malo novaca. Naš je film bio malen, intimistički, i Blake ga je htio napraviti u odgovarajućem stilu. 

 Nastojao je da broj suradnika smanji na najmanji broj, tako da može napraviti film što osobnije i privatnije. Dakako, neke filmove ne možete tako raditi.

- Imate li dojam da bi vas vaša uloga u tom filmu manje pogađala da niste glumili zajedno s vlastitom djecom?

- To je sigurno pridonijelo uvjerljivosti. Gledala sam jednom snimanje televizijskog filma u kojem je nastupala Sophia Loren sa svojim malim sinom. Način na koji mu je stavljala ruku na rame bio je sasvim drukčiji nego da dijete nije bilo njeno.

To se, vjerojatno, osjeća i u našem filmu.

- U filmu je riječ o dvije vrlo moderne pojave: o nemogućnosti međuljudske komunikacije i o krizi koja ljude zahvaća u srednjim godinama. Vašeg muža tumači Jack Lemmon, i malo je, možda, teško povjerovati da takav čovjek, koji u filmu "ima sve", ipak proživljava takve krize.

- To su univerzalne krize! To se ne događa ni samo siromašnima, ni samo bogatima. To se zbiva u svim obiteljima kada zađu u srednje godine. Film upravo zato ima uspjeha što se svi mogu poistovetiti s teškoćama ljudi u njemu.

- Vi ste u toj obitelji "ljepilo" koje je drži na okupu.

- To je odlično rečeno! Da. (Smijeh). Ja sam "ljepilo"!





Radi se vrlo, vrlo ozbiljno



- U kojoj mjeri raspravljate s mužem o ulozi koju vam povjerava?

- Za taj smo film morali više razgovarati nego obično. U scenariju je ipak izražena njegova vizija, i on je tako želi prikazati i na filmu. Morali smo više razgovarati o mojoj ulozi jer se temeljila, djelomično, na meni samoj.

Premda, zapravo, u svim njegovim filmovima, koji se čak ne bave izravno njegovom obitelji, uvijek ima nešto autobiografsko. Ja sam toga uvijek svjesna.

- Dugo je vremena vaš muž bio poznat kao beskompromisni borac protiv onih koji imaju vlast u Hollywoodu.

- On je to još i danas.

- Još i danas!?

- Da.

- Ne čini li vam se da je sada malo mekši?

- To da. Sigurno! Već to da on hoće sebe otkriti drugima i izravno reći: "To sam ja!" znak je njegova velikog smekšavanja i zrelosti. Istodobno, on je i vrhunski profesionalac u poslu. 

 On je ugodan buntovnik. Ljudi misle da je veći buntovnik nego što uistinu jest, jer on svoje filmove uvijek napravi onako kako želi. A na snimanju se svi ugodno osjećaju. 

 Svi imaju dojam da uopće ne rade, nego da ljenčare i zafrkavaju se. To ne može biti ozbiljan posao. A nije tako - radi se vrlo, vrlo ozbiljno!

- Vi imate kuću i u Švicarskoj? Gdje točno?

- To ćete napisati i tako svima reći... (Smijeh) To je dva sata vožnje od Geneve!

- Koliko vremena tamo provodite?

- Kako koju godinu. Nekih smo godina tamo i do šest-sedam mjeseci. Prošle godine nismo bili dugo.

- Snimali ste gotovo paralelno To je život i Duet za jednu osobu, koji je režirao Končalovski. Kako ste radili s mužem, a kako s Končalovskim?

- Dakako, postoji velika razlika. Moj me muž poznaje tako dobro, a i ja njega, da mi se kadikad čini da se sporazumijevamo nekom vrstom stenografskih znakova.

Zato je dobro da radim i s drugim redateljima, jer me rad s Blakeom razmazio. Bilo je vrlo zanimljivo raditi s Končalovskim.

- Po čemu se njegov stil rada razlikuje od rada vašeg muža?

- Znate, filmovanje stvara među ljudima vrlo čvrsta i duboka prijateljstva, premda kratkotrajna. Kada osam tjedana provodite od jutra do mraka s nekim, onda ga dobro upoznate. A gospodin Končalovski izuzetno je darovit. Sjajan je redatelj!

Bio je sa mnom vrlo ljubazan i strpljiv, te vrlo inspirativan. Uvijek je pažljivo slušao i moje sugestije, jer mu je do njih stalo. Dakako da sam i ja njega vrlo pažljivo slušala.

On točno zna što želi postići u filmu, a to je vrlo ohrabrujuće za glumicu, jer onda točno znate što morate raditi.

- Jeste li zbog uloge u Duetu za jednu osobu morali naučiti svirati violinu?

- Da, naučila sam je svirati. To me ubijalo. Taj je instrument, vjerojatno, najteže svirati od svih instrumenata u orkestru. U šest mjeseci morala sam tako naučiti svirati violinu da publika dobije doiam kao da je sviram šezdeset godina! (Smijeh) To je bilo vrlo teško.

- Održavate li svaki dan svoj glas u formi? Pjevate li svaki dan?

- Pokušavam pjevati svaki dan. Obično mi to ne uspijeva više od pet dana u tjednu, jer imam mnogo posla. Ali, to mi je najvažnije.

Ako se pripremam za koncert, onda moram neprekidno vježbati barem šest do osam tjedna, da dođem u dobru formu.

Ipak, nastojim tu formu održavati tako da barem malo zapjevam svakoga dana.

- Vaše je tijelo vrlo vitko. Vježbate li također svaki dan?

- Plivam gotovo svako jutro i malo vježbam.

- Kako izgleda vaš tipičan dan? Jedan dan u životu Julie Andrews kao - glumice, žene i majke?

- Kako da odgovorim? Takav je dan teško opisati, jer se moji dani iz tjedna u tjedan razlikuju. Posao žene i majke vrlo je naporan. Uvijek imam mnogo posla. Ustajem ujutro s djecom. To znači u šest ujutro, jer djeca odlaze iz kuće oko sedam i deset.

Moj je dan zato prilično dug. Ako snimam ploču ili idem u svoj holivudski ured, dan mi je vrlo dug. Malo pokušavam pisati, pa pjevam, pa snimam filmove, a i majka sam i domaćica, te odlazim zubaru i liječniku, odlazim na sastanke u školu.

Tjedan mi je uistinu ispunjen raznim obavezama.





Ljudi su me zamišljali kao Mariju 



- Zamijetila sam da glumice koje počnu karijeru kao djeca ne vole da i njihova djeca budu glumci. No, ćula sam od vaše kćeri Emme da vi podržavate njezinu želju da postane glumica.

- Jedino što očekujem, ili što se nadam, jest da ona bude sretna. Bilo bi čudno da ona nema veze s nekom umjetnošću. Otac joj je fenomenalno talentiran dizajner. Očuh joj je redatelj. Majka joj je glumica.

Čudno bi bilo da je ne zanima umjetnost i da se njome ne bavi bilo kao pisac, bilo kao izvođač.

Dok su god djeca dobra u školi i dok im je god djetinjstvo sretno, mene se ne tiče što rade. Kako bih ja mogla svoju kćer zaustaviti i da hoću? I zašto?

- Kakav odnos imate prema slici koju o vama ima javnost, a u usporedbi s onim kakvi uistinu jeste?

- Zadovoljna sam što god ljudi mislili o meni. Uistinu... Još prije deset godina, ljudi su me zamišljali kao Mariju iz Moje pjesme, moji snovi ili kao Mary Poppins, a to mi nije dopuštalo da se glumački razvijam.

U tome mi je Blake mnogo pomogao, omogućio mi je da ostvarim i mnogo sasvim drukčijih uloga. One sada govore same za sebe. Te uloge najviše govore tko sam.

- Kad se god s vama razgovara, stječe se dojam da obožavate muža.

- To mislite... (Smijeh)

- Recite nam, što vi mislite o njemu?

- Istina je, i to moram reći, da mislim da je on jedan od šestorice najtalentiranijih redatelja danas. On je... Njegov savjet i njegov ukus znače mi neizmjerno mnogo. S njime je... vrlo inspirativno živjeti? Vrlo je zabavan. Vrlo je kompliciran, ali nikada nije dosadan. (Smijeh) To je sjajno!

- Mnoge glumice i glumci objavljuju svoje memoare, kao što je to ovih dana učinila i vaša kolegica Carol Burnett. Što mislite o takvim "ispovijestima"?

- Sve ovisi o tome kako se nešto iznosi i zašto se o nečemu piše. Ako to ikada napravim, onda će to biti samo zbog moje djece kako bi sve saznala iz prve ruke. Možda to jednom napravim, ali o tome još nisam razmišljala.

Najprije ću pročitati što je Carol napisala... (Smijeh)

Razgovarala: Mirjana Van Blaricom, obrada: Yugopapir (Studio, IX 1987.) 

Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)