Krećemo na put dulji od devedeset godina. Vi znate da je polazna stanica Kragujevac, onaj još od Miloša Obrenovića drugog. U kući obitelji Jovanović bilo je 9. siječnja 1877. veliko veselje. Možda bi otac Makedonac još žešće slavio taj dan da mu je rođen sin, ali je u svakom slučaju bio posebno sretan što mu je njegova supruga, kojoj još nije zablistala šesnaesta rođendanska svjećica, podarila Milu, njihovo prvo dijete
Listopad 1970: Mila Dimitrijević. Treba li još išta drugo reći? Nije li u tom imenu i prezimenu sve sadržano? To je ime pojam, sam sebi dovoljan. I objašnjen.
- Mama ne prima novinare
i foto-reportere. Vjerujte, molim vas. Ona zazire od magnetofona. Ako
hoćete, mogu vas najaviti samo kao znanicu, bit će joj drago, onako
uz crnu kavu - ispričavala se na telefonu primarius dr Staša
Dimitrijević, poznati zagrebački pedijatar, u ovom slučaju samo
kćerka svoje slavne mame.
Bio je dozlaboga loš
dan.
Oblaci su kao nepresušni rezervoari izdašno topili zemlju. Vlaga se uvlačila u kosti. Bojala sam se da će stara gospođa biti indisponirana. Ipak, stigla sam u ugovoreno vrijeme u Mesićevu 19.
Oblaci su kao nepresušni rezervoari izdašno topili zemlju. Vlaga se uvlačila u kosti. Bojala sam se da će stara gospođa biti indisponirana. Ipak, stigla sam u ugovoreno vrijeme u Mesićevu 19.
Mezimac Pupi, lijepa
crnodlaka pudlica, radosno me pozdravio mahanjem repa i pobjegao da
me najavi svojoj dragoj gospodarici.
Stara je dama sjedila na
kauču. Ogrnuta krznom, uređena s mjerom, pomalo uzbuđena.
Moglo bi se reći da jede
kao ptičica. Čudim se čak od čega tako dobro izgleda, jer se
jedva odlučila za jednu bananu i desetak kapi kave.
Ali ima nešto bez čega ne može. Uvijek joj je nadohvat ruke bočica s čistim alkoholom, za kojom posegne neposredno poslije ulaska gostiju i kasnije, ako ustreba.
Jedan kraj Pupijevog remena često se zaplete oko zlatne narukvice na njezinoj ruci, ali to je ne smeta, jer posao oko njegova udobnog smještaja jedina joj je briga.
Ali ima nešto bez čega ne može. Uvijek joj je nadohvat ruke bočica s čistim alkoholom, za kojom posegne neposredno poslije ulaska gostiju i kasnije, ako ustreba.
Jedan kraj Pupijevog remena često se zaplete oko zlatne narukvice na njezinoj ruci, ali to je ne smeta, jer posao oko njegova udobnog smještaja jedina joj je briga.
Predajem joj buket
cvijeća. Koji je to buket u njezinom životu?
- Mami - prisjeća je
kćerka - sjećaš li se onoga jutra kad si me probudila da bi mi
pokazala jedan buket koji si taj čas primila?
- Kako ne, Staša? - kaže
vragolasto stara dama. - Ja
sam jednom dobila i prava
kolica od cvijeća i u njima su me
dovezli na pozornicu. Kad je to
bilo... Još devetsto četvrte ...
Pričamo o običnim
stvarima. Ovog ljeta nije bila zadovoljna u Opatiji, kamo već
desetljećima odlazi na ljetovanje.
- Preuređivali su hotel
baš za vrijeme sezone, pomislite! - žali se. - Morat ćemo sljedeće
godine izabrati nešto pogodnije. Tamo više nije kao prije. Samo,
treba pronaći mjesto gdje bismo se osjećali kao kod kuće. I Pupi
također!
Staša, pokaži pismo
Mirka Božića. Morate ga pročitati, tako je zlatan taj čovjek. Ma,
on je divan, kako ga volim, da znate ....
Mojoj je sugovornici
skoro svaki čovjek zlatan, mio, drag, plemenit.
Svakoga ona voli i ni jedan joj intendant nije ostao u lošoj uspomeni. Neprilike, koje su joj najčešće činile kolegice, nastojala je zaboraviti. Možda je zaboravila i njihova imena, ili ih drži duboko skrivene u sebi. Tek, ni jedno se nije spomenulo.
Svakoga ona voli i ni jedan joj intendant nije ostao u lošoj uspomeni. Neprilike, koje su joj najčešće činile kolegice, nastojala je zaboraviti. Možda je zaboravila i njihova imena, ili ih drži duboko skrivene u sebi. Tek, ni jedno se nije spomenulo.
Odjednom me obuzelo
nespokojstvo. Osjetila sam se sićušnom. Moja sugovornica ima 94
godine, ali njezino pamćenje nije starilo zajedno s vremenom.
- Staša, mila, bilo je
to u "Zulumćarima", znam ja. Kao da sada vidim i Jagodinu
i pozornicu...
A od te prve predstave
prošlo je već punih 80 godina.
Čudesno je to kako je malo toga što se zbivalo u Talijinim hramovima u toku osam desetljeća otišlo u zaborav. To okrznuto stoljeće krcato doživljajima još uvijek živi u sjećanjima. To je miris darovanog cvijeća, koje nije izgubilo miris i muzika aplauza koja se još uvijek čuje.
Čudesno je to kako je malo toga što se zbivalo u Talijinim hramovima u toku osam desetljeća otišlo u zaborav. To okrznuto stoljeće krcato doživljajima još uvijek živi u sjećanjima. To je miris darovanog cvijeća, koje nije izgubilo miris i muzika aplauza koja se još uvijek čuje.
Ladica uspomena
U svojoj vili na
zagrebačkoj Šalati Mila Dimitrijević i njezina kćerka zadržale
su samo prizemlje s tri sobe. Gornji kat bio im je suvišan. Promet
na cesti je podnošljiv, a i mali cvjetnjak ispred kuće pomalo ih
izolira od svijeta.
Kad sunce ogrije, ležaljke s one druge strane kuće smještaju se tako da im sa svih strana mogu prići ptice i golubovi-mezimci da ih se nahrani.
Kad sunce ogrije, ležaljke s one druge strane kuće smještaju se tako da im sa svih strana mogu prići ptice i golubovi-mezimci da ih se nahrani.
Između dviju spavaćih
soba je salon. I klavir u njemu. Komodu ne bih posebno zapazila jer
je obavezan rekvizit svih salona, da mi u razgovoru domaćice nisu
spomenule jednu ladicu koju su jednostavno nazvale "ladica
uspomena".
U njoj je pohranjeno sve što je pisana riječ o jednom životu u kojem će se pisati u svim leksikonima i edicijama vezanim uz kazalište, posebno zagrebačko.
U njoj je pohranjeno sve što je pisana riječ o jednom životu u kojem će se pisati u svim leksikonima i edicijama vezanim uz kazalište, posebno zagrebačko.
"Miloj i iskrenoj kolegici na sjećanje. Vaša Marija Ružička-Strozzi."
I datum: 12. III 1927.
Bilo je to u povodu
30-godišnjice umjetničkog rada Mile Dimitrijević. Otada ta draga
uspomena stoji na klaviru.
Malo podalje, iz okvira, gleda Mato Grković. Slika je iz 1956, neposredno nakon premijere "Colombe".
Malo podalje, iz okvira, gleda Mato Grković. Slika je iz 1956, neposredno nakon premijere "Colombe".
Sa zidova me gleda i
domaćica - privatno ili u nekoj od bezbroj uloga.
Na jednoj je kao mlada majka sa svojom jedinicom, visoko podignutom na rukama. Izraz njezinih očiju najbolje svjedoči koliko je u tim danima bila sretna.
I kad bi se moglo suditi po slikama koje su tu pred očima, neupućen bi pomislio da je jedna statistica povješala slike svojih slavnih kolega. Mila Dimitrijević, eto, nije sama sebi dovoljna.
Na jednoj je kao mlada majka sa svojom jedinicom, visoko podignutom na rukama. Izraz njezinih očiju najbolje svjedoči koliko je u tim danima bila sretna.
I kad bi se moglo suditi po slikama koje su tu pred očima, neupućen bi pomislio da je jedna statistica povješala slike svojih slavnih kolega. Mila Dimitrijević, eto, nije sama sebi dovoljna.
- Ako želite, možete -
rekla mi je pokazujući rukom na ladicu prema kojoj je moj pogled bio
tako često uperen.
Nije trebala ponavljati.
Ako je prava riječ da se
nešto radi pobožno, tada sam ja pobožno otvorila ladicu uspomena.
Polako, da ne uznemirim spokojnu nesretnicu Katjušu Maslovu kojoj je
i Sibir bio sunčana oaza jer je bila kraj svojeg ljubljenog
Nehljudova.
Odjednom mi se pričinilo
da se sve zatalasalo, da svi likovi žele odjednom izaći. Nijedan
nije imao pravo prvenstva, pa je baka Mamouret jedva stajala na
nogama kraj bahate, novopečene ministarke, koja je na sav glas
vikala sluzi da joj hitno kupi "dva metra knjiga u crvenom
uvezu".
Jedna vila pjevala je i plesala za svoj račun - mlada ni dvadesetak godina, ili stara oko osamdesetak - prema tome s koje se strane počne brojati.
Pričinilo mi se da vidim i Peciju Petrovića koji jedva nosi knjige u kojima su glavni likovi oživjeli u interpretaciji Mile Dimitrijević.
Nušić se u kutu smijao, a njegov orlovski nos činio se još većim. Dadilja Duda, naučena na tiransku samovolju muškaraca, podnosila je sav taj metež jednako spokojno kao i život za koji je vjerovala da "to tako mora da bude",
Jedna vila pjevala je i plesala za svoj račun - mlada ni dvadesetak godina, ili stara oko osamdesetak - prema tome s koje se strane počne brojati.
Pričinilo mi se da vidim i Peciju Petrovića koji jedva nosi knjige u kojima su glavni likovi oživjeli u interpretaciji Mile Dimitrijević.
Nušić se u kutu smijao, a njegov orlovski nos činio se još većim. Dadilja Duda, naučena na tiransku samovolju muškaraca, podnosila je sav taj metež jednako spokojno kao i život za koji je vjerovala da "to tako mora da bude",
Požutjeli isječak iz
novina nalijepljen je na malo čvršći komad papira. Na njemu je
olovkom napisano samo "Obzor" i ništa više. Nema datuma,
godine. Odmah se može zapaziti da je upravo taj komadić papira
najstariji stanovnik ladice:
" ... Gđa. Dimitrijević dotjerala je svoju ulogu u Halbeovoj 'Mladosti' gotovo do savršenstva pa se može kazati, da se u njoj otkrio novi dramski talenat, koji valja pomno gojiti. Neke nuanse zadivile su, a sva njena igra: plač, smieh, srčba, stid, kajanje i ono stotinu raznobojnih osjećaja mlade duše - bijaše puka naravitost, ni trunka teatralnosti, te se može reći, da nije glumila, nego živila na pozornici. Evo novi genre njezinom talentu ..."
Htjela bih postati glumica
Kiša još uvijek pada.
Zahladilo je kao da nije ljeto. Gospođa Dimitrijević već dugo
sjedi. Predlažemo joj udobniji smještaj s glavom na jastucima i
jedan pokrivač. I Pupi se vratio s predvečernjeg obilaska stabala.
U predsoblju je otresao kišne kapi sa svojeg njegovanog krznenog runa, o kojem se brine specijalizirani frizer. Odmah je zauzeo mjesto kraj nogu svoje gospodarice koja nema mira dok se ne uvjeri da mu je doista dobro.
U predsoblju je otresao kišne kapi sa svojeg njegovanog krznenog runa, o kojem se brine specijalizirani frizer. Odmah je zauzeo mjesto kraj nogu svoje gospodarice koja nema mira dok se ne uvjeri da mu je doista dobro.
- Djeco, smjestite se i
vi, smjestite se ugodno! Krećemo na put dulji od devedeset godina.
Ma, zimica me hvata kad vas gledam ovako golih ruku. Zagrnite se! Vi
znate da je polazna stanica Kragujevac, onaj još od Miloša
Obrenovića drugog ...
U kući obitelji
Jovanović bilo je 9. siječnja 1877. veliko veselje. Možda bi otac
Makedonac još žešće slavio taj dan da mu je rođen sin, ali je u
svakom slučaju bio posebno sretan što mu je njegova supruga, kojoj
još nije zablistala šesnaesta rođendanska svjećica, podarila
Milu, njihovo prvo dijete.
Kao da je predosjećao da se uz suprugu neće dugo veseliti.
Dvanaest godina kasnije, sušica i životna snaga razdijeljena na osmoro djece, povukli su u grobnu vlagu mladu majku, koja nikad nije saznala da su joj sva djeca prvi komad kruha zarađivala na kazališnim daskama.
Samo jedno, prvorođeno, ostalo je kazalištu vjerno zauvijek.
Kao da je predosjećao da se uz suprugu neće dugo veseliti.
Dvanaest godina kasnije, sušica i životna snaga razdijeljena na osmoro djece, povukli su u grobnu vlagu mladu majku, koja nikad nije saznala da su joj sva djeca prvi komad kruha zarađivala na kazališnim daskama.
Samo jedno, prvorođeno, ostalo je kazalištu vjerno zauvijek.
Bilo je to vrijeme kad se
živjelo i putovalo sporovozno. Ipak je trinaestogodišnji
djevojčurak Mila Jovanović čula da je u Jagodinu stigla Pešićeva
kazališna trupa u kojoj nastupa slavna Mileva Marković.
Nije gubila vrijeme i bez ičijeg znanja i odobrenja otputovala je u Jagodinu.
- Htjela bih postati glumica! - rekla je samosvjesno svojoj budućoj kolegici, dokazujući svoj talent recitiranjem nekih pjesmica.
Prisutnima se svidjela djevojčica, pa kako im je manjkao "glumački kadar", nije bilo problema. Rečeno joj je što će još iste večeri "glumiti". Dvije-tri rečenice napisane na komadiću papira ponijela je sa sobom i pošla u kut da ih nauči.
Nije gubila vrijeme i bez ičijeg znanja i odobrenja otputovala je u Jagodinu.
- Htjela bih postati glumica! - rekla je samosvjesno svojoj budućoj kolegici, dokazujući svoj talent recitiranjem nekih pjesmica.
Prisutnima se svidjela djevojčica, pa kako im je manjkao "glumački kadar", nije bilo problema. Rečeno joj je što će još iste večeri "glumiti". Dvije-tri rečenice napisane na komadiću papira ponijela je sa sobom i pošla u kut da ih nauči.
"Zulumćari" su
već dobrano zabavljali Jagodince.
Došao je posljednji čin i trenutak izlaska nove glumice. Ali "zvijezda" je netragom nestala! Zastor pada, njezina je uloga jednostavno preskočena, što u to vrijeme nije bila rijetkost. Pa ipak, gdje je?
Kasnije, dok su spremali kulise, jedan glumac pronašao ju je kako skvrčena spava.
Debi je neslavno prošao, ali je nije obeshrabrio.
- Drago dijete, za
vas bi bilo mnogo bolje da idete učiti šivati. Nije za vas gluma - rekao joj je godinu dana kasnije Toša Jovanović, u to
vrijeme veliko glumačko ime iz Narodnog pozorišta u Beogradu.
Došao je posljednji čin i trenutak izlaska nove glumice. Ali "zvijezda" je netragom nestala! Zastor pada, njezina je uloga jednostavno preskočena, što u to vrijeme nije bila rijetkost. Pa ipak, gdje je?
Kasnije, dok su spremali kulise, jedan glumac pronašao ju je kako skvrčena spava.
Debi je neslavno prošao, ali je nije obeshrabrio.
Bio je čak razočaran hvalospjevima o talentiranoj djevojčici.
Isto tako kao što Jovanoviću glumcu nije uspjelo da je pošalje šivati, nije ni ocu Jovanoviću uspjelo da svoju odlutalu kćer odvrati s tog zazornog zvanja, jer ju je pronašao tek kad je Mila već bila u Zemunu, a to je bila druga država...
"Tko zaželi, tom se
ispuni. Prije nego snijeg okopni..." pjeva tiho i nježno svojem
dragom Nehljudovu Katjuša Maslova.
Pjeva i pati. Gledalište sluša bez daha, a gore, tamo u zadnjim redovima balkona, jedna srednjoškolka gleda i tada još ne sluti da će možda baš ta predstava biti presudna u njezinom životu.
Isto tako kao što je presudnu ulogu u životu Mile Dimitrijević odigrala Mileva Marković, Katjuša Maslova Mile Dimitrijević utjecala je na odluku Bele Krleže da svoj život posveti kazalištu.
Pjeva i pati. Gledalište sluša bez daha, a gore, tamo u zadnjim redovima balkona, jedna srednjoškolka gleda i tada još ne sluti da će možda baš ta predstava biti presudna u njezinom životu.
Isto tako kao što je presudnu ulogu u životu Mile Dimitrijević odigrala Mileva Marković, Katjuša Maslova Mile Dimitrijević utjecala je na odluku Bele Krleže da svoj život posveti kazalištu.
" ... Prenosim se u prve srednjoškolske dane kad se kao u groznici buljilo iz zadnjih redova dolje u četverokut pozornice kao u neki drugi život, život zbog kojeg je vrijedno živjeti... One prve magične riječi što smo ih slušali kao djeca davale su smjer našem budućem životu; one su učinile da i sami pođemo putem te svete ognjice, tog čudesnog ludila, tog 'hodanja po krovovima'...
Eto, to i Katjuši zahvaljujem svoj prvi susret s našim hudožestvenicima, jer je to bila samonikla hudožestvena kreacija, koja je u svima koji su imali sreću da je vide ostavila duboke tragove svjetla koja nikad ne gasnu ... Kad sve to razmislim, onda me i same činjenice ispunjaju tihom srećom, koju ne mogu i ne smijem izraziti drukčije, već da kažem: ponosna sam... - Bela Krleža".
Bila je to čestitka Bele Krleže u povodu 50-godišnjice rada koji je pod naslovom "Moj prvi susret s Milom Dimitrijević" objavila u "Kazališnom listu" broj 28, godište 1946/47.
Susret s Mišom i Zagrebom
Trupa u kojoj je
nastupala Mila Jovanović nalazila se godine 1892. u Karlovcu.
Istodobno Karlovac je doživljavao svoje velike dane - otvarao se
"Zorin dom", pa je to bilo povod da poznati glumac Miša
Dimitrijević dođe zbog priprema.
Vidjevši mladu glumicu, naslutio je da se u njoj krije talent, pa se nemalo iznenadio što se i direktor drame Adam Mandrović nije isto tako oduševio kad ju je vidio. Ipak, na Mišino nagovaranje, dobila je malu ulogu u Cormon-Grangeovom "Teretu oca Martina".
Vidjevši mladu glumicu, naslutio je da se u njoj krije talent, pa se nemalo iznenadio što se i direktor drame Adam Mandrović nije isto tako oduševio kad ju je vidio. Ipak, na Mišino nagovaranje, dobila je malu ulogu u Cormon-Grangeovom "Teretu oca Martina".
Dotrčala sam, onako sva uzdrhtala i uzbuđena, i skoro izletjela na pozornicu. Igrala sam, srećom, preplašeno posvojče nekih bogatih ljudi. Na sceni sam još više drhtala, možete misliti!
Kad se konačno spustio zastor, veliki Mandrović je rekao da nikad nije vidio tako prirodnu glumu u tako mlade glumice. A da je znao ...
Poslije tog karlovačkog
susreta Miša Dimitrijević je otišao u Split na otvorenje
kazališta, a Mila sa svojom trupom.
Poziv koji joj je Miša uputio da odmah dođe u Zagreb primila je tek nakon dvije godine u Vojvodini.
Naravno, odmah je sa svojom sestrom - u to vrijeme također glumicom - krenula u Zagreb. Saznavši za nju, Stjepan Miletić dao joj je šansu. Uloga Olimpije u Dumasovoj "Gospođi s kamelijama".
Trinaestog rujna 1894. na sceni na Markovom trgu bio je njezin prvi nastup u Zagrebu.
Bila je veoma neuvjerljiva ta njezina gluma. A nekoliko dana kasnije u "Tabarinovoj ženi" doživjela je pravi fijasko, kad je zanijemila i nije mogla izgovoriti svoj tekst koji se sastojao od samo jedne rečenice:
"Vidite li onog čovjeka što nosi majmuna na leđima?"
Zbog toga se Miletić jako naljutio. Ali - Mila i opet nije izgubila hrabrost i želju da zauvijek ostane u toj velikoj kući.
Poziv koji joj je Miša uputio da odmah dođe u Zagreb primila je tek nakon dvije godine u Vojvodini.
Naravno, odmah je sa svojom sestrom - u to vrijeme također glumicom - krenula u Zagreb. Saznavši za nju, Stjepan Miletić dao joj je šansu. Uloga Olimpije u Dumasovoj "Gospođi s kamelijama".
Trinaestog rujna 1894. na sceni na Markovom trgu bio je njezin prvi nastup u Zagrebu.
Bila je veoma neuvjerljiva ta njezina gluma. A nekoliko dana kasnije u "Tabarinovoj ženi" doživjela je pravi fijasko, kad je zanijemila i nije mogla izgovoriti svoj tekst koji se sastojao od samo jedne rečenice:
"Vidite li onog čovjeka što nosi majmuna na leđima?"
Zbog toga se Miletić jako naljutio. Ali - Mila i opet nije izgubila hrabrost i želju da zauvijek ostane u toj velikoj kući.
Prisustvovala je svim
pokusima i predstavama i tako znala
sve uloge napamet. Jednog joj je
dana to donijelo sreću.
Naime, Nikola Milan-Simeonovič nikako nije bio zadovoljan glumicom koja se spremala za ulogu Karoline u "Graničarima". Šetao je gledalištem amo-tamo, kad je odjednom u kutu ugledao Milu.
"Slušaj, mala, bi li ti možda znala odigrati Karolinu?" - ljutito je upitao Milu.
"Bih!" - odgovorila je samouvjereno Mila.
"Pazi, moraš pjevati, moraš ubacivati mnogo njemačkih riječi u tekst, a premijera je sutra", rekao je.
"Njemački će ići malo teže, ali pokušat ću ...", odgovorila je Mila.
Ni pomoć koju joj je sutradan ukazao Faller nije bila dovoljan razlog da Karlo Freudenreich prisustvuje premijeri.
"Neću da ta dotepenka upropasti komad moga oca!" - rekao je ljutito i otišao u ribolov.
Naime, Nikola Milan-Simeonovič nikako nije bio zadovoljan glumicom koja se spremala za ulogu Karoline u "Graničarima". Šetao je gledalištem amo-tamo, kad je odjednom u kutu ugledao Milu.
"Slušaj, mala, bi li ti možda znala odigrati Karolinu?" - ljutito je upitao Milu.
"Bih!" - odgovorila je samouvjereno Mila.
"Pazi, moraš pjevati, moraš ubacivati mnogo njemačkih riječi u tekst, a premijera je sutra", rekao je.
"Njemački će ići malo teže, ali pokušat ću ...", odgovorila je Mila.
Ni pomoć koju joj je sutradan ukazao Faller nije bila dovoljan razlog da Karlo Freudenreich prisustvuje premijeri.
"Neću da ta dotepenka upropasti komad moga oca!" - rekao je ljutito i otišao u ribolov.
Predstava se održala,
gledaoci su bili više nego oduševljeni.
Bio je to njezin prvi veliki uspjeh, koji je igrom slučaja isti kao i posljednji, osamdesetak godina kasnije - spašavanje predstave u posljednji čas.
Režiser, sretan zbog ishoda, smatrao je da će joj najveća nagrada biti povišenje male plaće. Prevario se. Mladu je glumicu to teško uvrijedilo; a režisera začudilo jer se znalo da su sestre Jovanović u to vrijeme dijelile porciju hrane za objed, a od pola litre mlijeka i jedne žemlje imale su doručak.
Miletić, kojem je teatar bio više od vlastita života, znao je da će mladu glumicu razveseliti jednom drugom nagradom - dodijelio joj je dvije lijepe uloge.
Bio je to njezin prvi veliki uspjeh, koji je igrom slučaja isti kao i posljednji, osamdesetak godina kasnije - spašavanje predstave u posljednji čas.
Režiser, sretan zbog ishoda, smatrao je da će joj najveća nagrada biti povišenje male plaće. Prevario se. Mladu je glumicu to teško uvrijedilo; a režisera začudilo jer se znalo da su sestre Jovanović u to vrijeme dijelile porciju hrane za objed, a od pola litre mlijeka i jedne žemlje imale su doručak.
Miletić, kojem je teatar bio više od vlastita života, znao je da će mladu glumicu razveseliti jednom drugom nagradom - dodijelio joj je dvije lijepe uloge.
Jednog ljetnog dana
godine 1897. Mila je s Mišom Dimitrijevićem pošla u Beć, pred
oltar.
Bilo je to najneobičnije vjenčanje tih inače neobičnih ljudi.
Oboje pravoslavci, pošli su u malu crkvicu, a kako je običaj nalagao, mladenka mora imati ručnog djevera. Bio je to nepredviđen problem na koji nisu mislili. Željeli su da se taj čin obavi bez mnogo svjedoka.
Srećom, Miša je imao jednog dobrog prijatelja, katoličkog svećenika. Zamolili su ga da bude djever, što je on bez razmišljanja prihvatio. Tako je katolički svećenik poveo mladenku pred svojeg pravoslavnog kolegu.
Bilo je to najneobičnije vjenčanje tih inače neobičnih ljudi.
Oboje pravoslavci, pošli su u malu crkvicu, a kako je običaj nalagao, mladenka mora imati ručnog djevera. Bio je to nepredviđen problem na koji nisu mislili. Željeli su da se taj čin obavi bez mnogo svjedoka.
Srećom, Miša je imao jednog dobrog prijatelja, katoličkog svećenika. Zamolili su ga da bude djever, što je on bez razmišljanja prihvatio. Tako je katolički svećenik poveo mladenku pred svojeg pravoslavnog kolegu.
Običaj je nalagao i to
da mladenci pođu na svadbeno putovanje. Pošli su u Veneciju.
S njima je pošla i Mišina kćer iz prvog braka, ozbiljna učiteljica koja je izgledala starijom zbog takva držanja i naočala.
Mlada supruga je razdragano pjevušila, plesala, a na stolicama su ozbiljno sjedili njezin suprug i njegova kćer i nešto čitali.
Odjednom je Miši prišao neki neznanac:
"Gospodine, dopustite da se predstavim... Molio bih vas ruku vaše kćerke!" - rekao je, pristojno se naklonivši.
"Malo prenaglo, ali ako ona hoće ...", odgovorio je Miša i pogledao svoju kćer.
"Oprostite, ja prosim ruku vaše kćeri!" - ponovio je pokazujući na Milu.
"A, na nju mislite? E, njome sam se baš jučer oženio. Ali, ako hoće danas poći za vas, nek joj je sa srećom ..."
S njima je pošla i Mišina kćer iz prvog braka, ozbiljna učiteljica koja je izgledala starijom zbog takva držanja i naočala.
Mlada supruga je razdragano pjevušila, plesala, a na stolicama su ozbiljno sjedili njezin suprug i njegova kćer i nešto čitali.
Odjednom je Miši prišao neki neznanac:
"Gospodine, dopustite da se predstavim... Molio bih vas ruku vaše kćerke!" - rekao je, pristojno se naklonivši.
"Malo prenaglo, ali ako ona hoće ...", odgovorio je Miša i pogledao svoju kćer.
"Oprostite, ja prosim ruku vaše kćeri!" - ponovio je pokazujući na Milu.
"A, na nju mislite? E, njome sam se baš jučer oženio. Ali, ako hoće danas poći za vas, nek joj je sa srećom ..."
Da li je i koliko palio
od ljubomore, ne zna se. Pred svojom suprugom ipak nije zatajio da
fotografa Vargu ne voli u njezinu društvu.
- Nikad neću zaboraviti
kako je planuo kad je jednom
našao Vargine rukavice u mojoj torbici za garderobu. Bože moj, kako
je na njega bio ljubomoran ... - sjeća se Mila te neugodne
scene.
Nikad nije pokazivao da
li mu je nelagodno što je na sceni često bio otac svojoj mladoj
supruzi koju je kod kuće zabavljao
govoreći joj svoju ulogu veoma tečno, ali obrnutim redom, na što
bi se mlada žena mahnito smijala.
Nježne uspomene
"Nađoh jednu vama
sličnu sliku i usudih se s njome sjetiti se vas, milostiva gospođo!"
piše na jednoj razglednici s nečitljivim potpisom. Pisane istim
rukopisom godinama su svakodnevno stizale karte.
Nemajući više volje da ostane anoniman, jednog joj je dana prišao:
"Ja sam taj koji vam šalje karte", rekao je mlad čovjek posve siguran da slavna glumica samo njegovu poštu prima i da neće doći do zabune.
Naravno, on nije ni slutio da velika glumica uopće ne zna o kome se radi. Ipak, postali su prijatelji, pa na njega još uvijek misli.
Nemajući više volje da ostane anoniman, jednog joj je dana prišao:
"Ja sam taj koji vam šalje karte", rekao je mlad čovjek posve siguran da slavna glumica samo njegovu poštu prima i da neće doći do zabune.
Naravno, on nije ni slutio da velika glumica uopće ne zna o kome se radi. Ipak, postali su prijatelji, pa na njega još uvijek misli.
- On će sigurno dugo
živjeti. Možda je već na Kavkazu. Kažu da tamo ljudi dugo žive.
Rekao je da će tamo poći, a zvao je i mene... - sjeća se Mila ali
odmah dodaje:
Staša, prehladit ćeš
se. Zagrni se! Znate, imala sam s njom neprilike i dok je bila beba.
Baš je bila sezona u punom jeku,
a imala sam devet novih uloga.
Jednog dana traži me intendant
Treščec.
"Nema je! Gospođica Žozeta upravo doji!" rekao je netko od kolega.
I kad sam Stašu htjela upisati u osnovnu školu, bilo je neprilika. Učiteljica se najprije usprotivila.
Kako će, žalila se, staviti jedno glumačko dijete među građansku djecu?
Kasnije je svoju najbolju učenicu veoma voljela. Nikad nisam imala problema da je na nekoliko dana oslobodim učionice kako bi mogla nastupiti u nekoj dječjoj ulozi.
A počela sam s njom raditi kad je imala tri godine. Jednom smo na pozornici bile majka i kćerka. O, kako je bila dražesna mala glumica ...
"Nema je! Gospođica Žozeta upravo doji!" rekao je netko od kolega.
I kad sam Stašu htjela upisati u osnovnu školu, bilo je neprilika. Učiteljica se najprije usprotivila.
Kako će, žalila se, staviti jedno glumačko dijete među građansku djecu?
Kasnije je svoju najbolju učenicu veoma voljela. Nikad nisam imala problema da je na nekoliko dana oslobodim učionice kako bi mogla nastupiti u nekoj dječjoj ulozi.
A počela sam s njom raditi kad je imala tri godine. Jednom smo na pozornici bile majka i kćerka. O, kako je bila dražesna mala glumica ...
Ipak, kad je Milan
Begović poručivao majci-glumici da joj i kćerka pođe istim
životnim putem, majka je energično odbila.
Čak je sklopljenih ruku molila direktora Bacha da je odbije na audiciji.
Čak je sklopljenih ruku molila direktora Bacha da je odbije na audiciji.
Iza stakla na vitrini
smiješi se Čkalja. Mila Dimitrijević i Miodrag Petrović Čkalja
nikad se nisu rukovali. Oni se ne poznaju, ako se tako može reći.
Ipak, na poleđini piše:
Eto, Mila je za njega tetka koju voli i šalje joj sliku, a Čkalja, on je njezin mezimac kojem se raduje kad nastupa na televiziji. Obećala sam joj da ću ga pozdraviti. Obećala sam da ću pozdraviti i najdražeg od svih - Čejvana.
"Tetka Mili, najsrdačnije - Čkalja."
Eto, Mila je za njega tetka koju voli i šalje joj sliku, a Čkalja, on je njezin mezimac kojem se raduje kad nastupa na televiziji. Obećala sam joj da ću ga pozdraviti. Obećala sam da ću pozdraviti i najdražeg od svih - Čejvana.
- Ne zaboravite, molim
vas, mojeg dragog Čejvana, divnog Adema! O, kako ga iskreno volim,
samo da to možete shvatiti. Pa on je glumac ... I nagradu je dobio u
Puli...
Da znate kako se uplašio kad sam skoro poginula na sceni za vrijeme generalne probe "Colomba". Jedan težak kulisni stup skoro je pao na mene. Čejvan je bio samo dva-tri metra dalje od mene. Premro je od straha ...
Da znate kako se uplašio kad sam skoro poginula na sceni za vrijeme generalne probe "Colomba". Jedan težak kulisni stup skoro je pao na mene. Čejvan je bio samo dva-tri metra dalje od mene. Premro je od straha ...
Sjećanje na čudesan kontrapunkt
Pero Budak je poslije
13-godišnje pauze konačno dočekao 10. ožujka 1965. kad se trebala
održati obnovljena predstava njegove "Mećave".
Etta Bortolazzi pomno je pripremila svoj nastup u ulozi Mande, koju je ulogu majstorski kreirala njezina starija kolegica Mila Dimitrijević.
Međutim, iznenadna bolest spriječila je Ettu u posljednji trenutak.
U teatru je nastala panika. Odjednom je netko glasno rekao:
"Mila Dimitrijević!"
Telefon je istog časa zazvonio u Mesićevoj 19.
"Nemoguće", rekla je dr Staša. "Pupi nam je jutros operiran. Ima temperaturu".
Uvijek glumica, 88-godišnja Mila Dimitrijević uzela je slušalicu i bez razmišljanja rekla:
"Naravno da dolazim, moram spasiti predstavu. Dođite po mene!"
Etta Bortolazzi pomno je pripremila svoj nastup u ulozi Mande, koju je ulogu majstorski kreirala njezina starija kolegica Mila Dimitrijević.
Međutim, iznenadna bolest spriječila je Ettu u posljednji trenutak.
U teatru je nastala panika. Odjednom je netko glasno rekao:
"Mila Dimitrijević!"
Telefon je istog časa zazvonio u Mesićevoj 19.
"Nemoguće", rekla je dr Staša. "Pupi nam je jutros operiran. Ima temperaturu".
Uvijek glumica, 88-godišnja Mila Dimitrijević uzela je slušalicu i bez razmišljanja rekla:
"Naravno da dolazim, moram spasiti predstavu. Dođite po mene!"
I dok se presvlačila u
garderobi i poluglasno bez prestanka govorila svoju ulogu, prišla
joj je Mira Župan i zapitala je da li ju je strah.
Mila je odgovorila:
- O, da, Pupi je ostao kod kuće bolestan ...
Poslije predstave, u istoj je garderobi protestirala što je skraćena jedna lijepa sekvenca, jedan njoj drag dijalog.
Od posljednjeg nastupa u ulozi Mande Mila Dimitrijević nikad nije ni prelistavala tu Budakovu dramu ...
Mila je odgovorila:
- O, da, Pupi je ostao kod kuće bolestan ...
Poslije predstave, u istoj je garderobi protestirala što je skraćena jedna lijepa sekvenca, jedan njoj drag dijalog.
Od posljednjeg nastupa u ulozi Mande Mila Dimitrijević nikad nije ni prelistavala tu Budakovu dramu ...
Prepuno gledalište nije
znalo za umor ruku aplaudirajući joj na predivnom doživljaju. Bile
su to ovacije koje je posljednji put na otvorenoj sceni doživjela
Mila Dimitrijević, jer poslije te predstave nije više nastupala.
Napisala: Maja Benović, obrada: Yugopapir (Studio, X 1970.)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)