Onoga komu se obraćaš moraš štovati. Ako se zabuniš, toga moraš biti svjestan i ispričati se. Moraš naučiti, saznati, promisliti i to reći najboljim jezikom, jer različiti te ljudi slušaju, pa i oni koji znaju više nego ti. Sportski novinar nije kategorija izvan općeg novinarstva, nego je on specijalist za jedno područje u koje su uključene kulturološke, ekonomske i pedagoške komponente
U povijesti Hrvatske televizije bit će zapamćena kao prva urednica sportskog programa Zagrebačke televizije, jedan od doajena sportskog novinarstva u nas i učiteljica mnogih generacija ponajboljih sportskih novinara. Brojni poklonici sporta, međutim, pamte je i po živopisnim opisima i temperamentnim prijenosima sportskih događanja. Dakako, riječ je o Milki Babović, jednoj i jedinoj ženi - sportskoj novinarki koju svi znaju. Sve druge naše sportske novinarke ostale su nekako u njezinoj sjeni.
Energična i temperamentna, izvanrednog osjećaja za boje i pokret, postala je sinonimom komentatora za klizanje, atletiku i gimnastiku, ali je uz Mladena Delića i još neke novinare unijela i jedan novi duh koji vlada u našem sportskom novinarstvu. Stoga ne čudi što je sportska redakcija Hrvatske televizije jedna od najprofesionalnijih ekipa te kuće.
Ona je više od dvadeset puta bila rekorderkom Jugoslavije u trčanju na 60 m, 80 m s preponama, zablistala je na studentskim svjetskim igrama u Dortmundu i Parizu, a aktivno se bavila i gimnastikom.
Čitav svoj život
posvetila je sportskom novinarstvu, neko je vrijeme na Zagrebačkoj
televiziji vodila i emisiju za kućanice a 1991. godine otišla je u
mirovinu.
Nakon dvije godine "mirovanja" vratila se sportu i svakog ponedjeljka možemo pratiti njezine zanimljive kronološke događaje iz sporta u emisiji "Arena".
Njezini učenici poput Borisa Mutića i Miće Dušanovića, ali i oni mlađi, i dan-danas uče od nje, a nije tajna da ih zna i "povući za uši" kad posao ne ide kako treba.
Nakon dvije godine "mirovanja" vratila se sportu i svakog ponedjeljka možemo pratiti njezine zanimljive kronološke događaje iz sporta u emisiji "Arena".
Njezini učenici poput Borisa Mutića i Miće Dušanovića, ali i oni mlađi, i dan-danas uče od nje, a nije tajna da ih zna i "povući za uši" kad posao ne ide kako treba.
No, vratimo se početku.
Milka Babović je sasvim slučajno postala sportskom novinarkom.
Kako to obično u životu biva, slučajno počnete nešto raditi i
nakon trideset ili više godina shvatite da ste čitav život u tome.
- Jedne večeri vraćala
sam se s gimnastike i s prijateljem svratila u Klub novinara. Tada
sam upoznala sportskog urednika Miru Habuneka i kad se on požalio
kako nema novinara kojeg bi poslao na neko natjecanje u Rudama,
nedaleko od Samobora, moj mu je prijatelj u šali predložio mene.
Sutradan sam otišla na natjecanje i vratila se s pravim romanom!
Kad sam ušla u redakciju, svi su bili uzbuđeni, nervozni i stalno su trčali uokolo.
Nakon nekog vremena prišao mi je jedan novinar, kasnije sam saznala da je to Zvone Mornar i pitao me:
"A što ti ovdje tražiš, mala?"
Ja sam mu dala moj prvi novinarski članak, a on je, kad ga je vidio, uzviknuo:
"Što je ovo? Roman?"
Bila sam iznenađena i povrijeđena kako se novinari ponašaju prema meni i rekla sam samoj sebi kako neću više nogom kročiti u redakciju.
Dakako, tamo sam ostala čitav život i nikad nisam zbog toga požalila.
Sutradan sam otišla na natjecanje i vratila se s pravim romanom!
Kad sam ušla u redakciju, svi su bili uzbuđeni, nervozni i stalno su trčali uokolo.
Nakon nekog vremena prišao mi je jedan novinar, kasnije sam saznala da je to Zvone Mornar i pitao me:
"A što ti ovdje tražiš, mala?"
Ja sam mu dala moj prvi novinarski članak, a on je, kad ga je vidio, uzviknuo:
"Što je ovo? Roman?"
Bila sam iznenađena i povrijeđena kako se novinari ponašaju prema meni i rekla sam samoj sebi kako neću više nogom kročiti u redakciju.
Dakako, tamo sam ostala čitav život i nikad nisam zbog toga požalila.
- Osnivanjem Zagrebačke
televizije postali ste prvim sportskim urednikom ili bolje rečeno
prvom urednicom. Kako ste to doživjeli vi osobno, a kako ljudi oko
vas, s obzirom da je, prešutno, sportsko novinarstvo do danas
ostalo "muškom disciplinom"?
- Moram naglasiti kako su
ovaj grad i ova sredina u ono vrijeme bili na takvom civilizacijskom
stupnju da su mogli prihvatiti ženu u sportskoj redakciji na
televiziji.
Imala sam sreću učiti od Hrvoja Macanovića, doajena našeg novinarstva.
On je bio vrlo strog, ali i izvanredno obrazovan čovjek.
Do zadnjeg dana svog života on je čitao i učio, i nas je naučio tomu da čovjek nikad s učenjem nije gotov.
Novinar tako, ne samo da akumulira znanje koje je podloga za asocijacije, nego i obogaćuje svoj rječnik.
Imala sam sreću učiti od Hrvoja Macanovića, doajena našeg novinarstva.
On je bio vrlo strog, ali i izvanredno obrazovan čovjek.
Do zadnjeg dana svog života on je čitao i učio, i nas je naučio tomu da čovjek nikad s učenjem nije gotov.
Novinar tako, ne samo da akumulira znanje koje je podloga za asocijacije, nego i obogaćuje svoj rječnik.
Novinar mora biti svestrano obrazovan
- Činjenica je kako je sportska redakcija Hrvatske televizije jedna od
najprofesionalnijih ekipa na televiziji. Tomu svakako pridonose
posebne metode rada koje preuzimaju od starijih kolega i osobito
strogi kriteriji za ulazak u sportsku redakciju.
- To nisu ništa stroži
kriteriji nego u ostalim redakcijama. Međutim, ono što sportsku
redakciju čini tako jakom jest to što je postavila kriterije
profesije koja mora biti čvrste i moralne podloge. To znači: onoga
komu se obraćaš moraš štovati.
Ako se zabuniš, toga moraš biti svjestan i ispričati se.
Moraš naučiti, saznati, promisliti i to reći najboljim jezikom, jer različiti te ljudi slušaju, pa i oni koji znaju više nego ti.
Sportski novinar nije kategorija izvan općeg novinarstva, nego je on specijalist za jedno područje u koje su uključene kulturološke, ekonomske i pedagoške komponente.
Onog trenutka kad novinar uđe u jednu redakciju, on postaje posrednikom između događaja i javnosti, a nije tu da bi ga netko gledao, slušao ili čitao.
Novinar ima svoj zadatak i mora ga ispuniti.
Ako se zabuniš, toga moraš biti svjestan i ispričati se.
Moraš naučiti, saznati, promisliti i to reći najboljim jezikom, jer različiti te ljudi slušaju, pa i oni koji znaju više nego ti.
Sportski novinar nije kategorija izvan općeg novinarstva, nego je on specijalist za jedno područje u koje su uključene kulturološke, ekonomske i pedagoške komponente.
Onog trenutka kad novinar uđe u jednu redakciju, on postaje posrednikom između događaja i javnosti, a nije tu da bi ga netko gledao, slušao ili čitao.
Novinar ima svoj zadatak i mora ga ispuniti.
- Uz uspješnu karijeru sportskog novinara, istodobno ste postizali odlične rezultate u
atletici.
- Sport sam oduvijek
obožavala. Majka je nas djecu stalno vodila na neke izlete. Moj je otac bio časnik
stare jugoslavenske vojske pa smo se zbog njegova posla stalno
selili.
Za vrijeme drugoga svjetskog rata otišli smo živjeti u Rumu i sjećam se da su u proljeće 1945. godine bili organizirani masovni proljetni krosevi.
Na atletskom prvenstvu Srijema moja sestra i ja smo trčale za našu gimnaziju i ja sam pobijedila.
Tada sam postala članicom reprezentacije Vojvodine i u rujnu 1945. došli smo na prvenstvo države u Zagreb.
Tek kada sam se 1948. preselila u Zagreb, počela sam se ozbiljnije baviti sportom. Tad sam imala 20 godina i upisala sam Ekonomski fakultet.
U to je vrijeme pedagog Ferdo Krizmanić organizirao jednu studentsku grupu koja je vježbala gimnastiku.
Počela sam vježbati na spravama i dospjela sam u savezni razred.
Kako smo uz gimnastiku imali obvezne i neke atletske discipline, jer se mnogo polagalo na svestran razvoj sportaša, tadašnji trener Veljko Baki i sportski novinar Žarko Susić (kasnije i moj suprug) predložili su mi da se posvetim trčanju.
Za nepunu godinu dana trčala sam u reprezentaciji. Nisam nikad vodila evidenciju, ali mislim da sam nekih 25 puta bila rekorderkom države.
Moja omiljena disciplina bila je 80 m s preponama.
Za vrijeme drugoga svjetskog rata otišli smo živjeti u Rumu i sjećam se da su u proljeće 1945. godine bili organizirani masovni proljetni krosevi.
Na atletskom prvenstvu Srijema moja sestra i ja smo trčale za našu gimnaziju i ja sam pobijedila.
Tada sam postala članicom reprezentacije Vojvodine i u rujnu 1945. došli smo na prvenstvo države u Zagreb.
Tek kada sam se 1948. preselila u Zagreb, počela sam se ozbiljnije baviti sportom. Tad sam imala 20 godina i upisala sam Ekonomski fakultet.
U to je vrijeme pedagog Ferdo Krizmanić organizirao jednu studentsku grupu koja je vježbala gimnastiku.
Počela sam vježbati na spravama i dospjela sam u savezni razred.
Kako smo uz gimnastiku imali obvezne i neke atletske discipline, jer se mnogo polagalo na svestran razvoj sportaša, tadašnji trener Veljko Baki i sportski novinar Žarko Susić (kasnije i moj suprug) predložili su mi da se posvetim trčanju.
Za nepunu godinu dana trčala sam u reprezentaciji. Nisam nikad vodila evidenciju, ali mislim da sam nekih 25 puta bila rekorderkom države.
Moja omiljena disciplina bila je 80 m s preponama.
Voditeljicom postala slučajno
- Kako je onda došlo do
toga da baš vi vodite prijenose umjetničkog klizanja na televiziji,
prijenose po čijim ste slikovitim opisima ostali poznati široj
televizijskoj javnosti?
- Kad je osnovana
Zagrebačka televizija, kao i svi početnici imali smo
eksperimentalni program. Budući smo uzimali sliku klizanja, a nismo
imali svog komentatora na mjestu događanja, u početku su to radili
simultani prevoditelji.
Mene je jednom posve slučajno dopalo da to radim, a budući da je tada televizija bila u crno-bijeloj tehnici trebalo je opisati boje haljina kod klizačica.
Naime, u klizanju postoje dvije ocjene: za tehničku vrijednost izvedenog i za umjetnički dojam u koji, dakako, spada ne samo sklad pokreta s glazbom, nego i ljepota haljine, držanje klizačica i ostale estetske komponente.
I sama sam učila o klizanju komentirajući ga.
Što se tiče, nazovimo je tako, "komentatorske slave" mislim da je ona preuveličana. Jednostavno stoga što sam tada bila jedina komentatorica, što ne znači da neka druga ne bi to bolje uradila.
Mene je jednom posve slučajno dopalo da to radim, a budući da je tada televizija bila u crno-bijeloj tehnici trebalo je opisati boje haljina kod klizačica.
Naime, u klizanju postoje dvije ocjene: za tehničku vrijednost izvedenog i za umjetnički dojam u koji, dakako, spada ne samo sklad pokreta s glazbom, nego i ljepota haljine, držanje klizačica i ostale estetske komponente.
I sama sam učila o klizanju komentirajući ga.
Što se tiče, nazovimo je tako, "komentatorske slave" mislim da je ona preuveličana. Jednostavno stoga što sam tada bila jedina komentatorica, što ne znači da neka druga ne bi to bolje uradila.
- Kako gledate na
današnju situaciju u kojoj je jako malo ili gotovo da i nema dobre sportske novinarke na televiziji?
- Sada traje jedno
međurazdoblje kada nema takvih novinarki, što ne znači da ih u
dogledno vrijeme neće biti. Jedno je vrijeme pokušala kolegica
Silvana Radun, ali je zbog obiteljskih razloga odustala.
Upravo u tomu što žena ima svoju biološku ulogu i teško može pratiti tempo koji nalaže sportsko novinarstvo, leži odgovor na to pitanje.
To je posao bez radnog vremena ili točnije posao bez slobodnog vremena.
U situaciji ste, ako želite postići visoku razinu, juriti za informacijama u bilo koje doba dana ili noći.
Uz takav posao teško je voditi normalan obiteljski život, ali mislim da bez novinarki nema dobre sportske redakcije. Ne zato da bi se ispunio nekakav postotak, nego zato što i žene ravnopravno mogu raditi taj posao.
Imala sam sreću da je moj suprug bio sportski novinar pa smo imali čudan ritam života, na koji se netko drugi ne bi mogao naviknuti.
Mi smo, na primjer, imali slobodnu srijedu, a subotom i nedjeljom se radilo.
Upravo u tomu što žena ima svoju biološku ulogu i teško može pratiti tempo koji nalaže sportsko novinarstvo, leži odgovor na to pitanje.
To je posao bez radnog vremena ili točnije posao bez slobodnog vremena.
U situaciji ste, ako želite postići visoku razinu, juriti za informacijama u bilo koje doba dana ili noći.
Uz takav posao teško je voditi normalan obiteljski život, ali mislim da bez novinarki nema dobre sportske redakcije. Ne zato da bi se ispunio nekakav postotak, nego zato što i žene ravnopravno mogu raditi taj posao.
Imala sam sreću da je moj suprug bio sportski novinar pa smo imali čudan ritam života, na koji se netko drugi ne bi mogao naviknuti.
Mi smo, na primjer, imali slobodnu srijedu, a subotom i nedjeljom se radilo.
Strogo čuvana privatnost
- Mislite li da i u nas
dolazi do promjena u muško-ženskim odnosima, tj. u mijenjanju uloga?
- Mislim da će doći
vrijeme kada ćemo i mi početi živjeti po uzoru na skandinavski
model, da će žena raditi a muž ostajati kod kuće uz djecu.
Međutim, u nas je još uvijek jak utjecaj okoline koja nameće takvu podjelu u kojoj muškarac neizbježno mora biti hranitelj obitelji, hrabar, jak.
No, i naše žene, svjesno ili nesvjesno, prihvaćaju ulogu koja im se nameće.
Međutim, u nas je još uvijek jak utjecaj okoline koja nameće takvu podjelu u kojoj muškarac neizbježno mora biti hranitelj obitelji, hrabar, jak.
No, i naše žene, svjesno ili nesvjesno, prihvaćaju ulogu koja im se nameće.
- Kako ste vi svoje
profesionalne obveze spojili s privatnim? Možete li nam otkriti tu
nepoznatu stranu vašeg života? Čuvate li možda svoju privatnost
samo za sebe i svoje prijatelje?
- U privatnosti sam vrlo
određena. Ono što se o meni zna, a da se ne povrijedi meni bliske ljude - to mogu i
reći. Dalje ne dopuštam nikome.
Rođena sam 1928. godine u Skoplju, jer je moj otac, kao što sam već spomenula vrlo često putovao.
Živjeli smo u Crnoj Gori, zatim u Sarajevu pa u Srijemu.
Potkraj rata preselila sam s majkom i sestrom u Zagreb. Otac je nestao u ratu.
Kao mlada djevojka, na jednoj radnoj akciji upoznala sam mladog Bugarina, zaljubila se i udala.
Međutim, moji se životni planovi nisu zaustavili u malom bugarskom selu, pa sam se u dogovoru s mužem preselila u Zagreb, upisala studij ekonomije i počela svoju sportsku karijeru.
Bila sam udata i za našeg sportskog novinara Žarka Susića, ali smo već duže vrijeme rastavljeni.
Živim sama, kuham, odem kod svojih susjeda na kavu, vozim se biciklom. Obožavam prirodu.
San mi je živjeti na selu - nisam gradski tip.
To bi valjda bilo to što se zna o meni.
Neispunjena mi je želja proputovati čitavom Provanceom, ali opet mislim da čovjek mora biti zadovoljan i s onim što ima u životu.
U poslu kojim se ja bavim, gdje komuniciram s svim i svakim, ne morate otići na Havaje da biste s nekim lijepo popričali. Cijeli svijet je naš dom, a i naš dom je cijeli svijet.
Razgovarala: Nikolina Šutalo, obrada: Yugopapir (Vikend, srpanj 1995.)
Rođena sam 1928. godine u Skoplju, jer je moj otac, kao što sam već spomenula vrlo često putovao.
Živjeli smo u Crnoj Gori, zatim u Sarajevu pa u Srijemu.
Potkraj rata preselila sam s majkom i sestrom u Zagreb. Otac je nestao u ratu.
Kao mlada djevojka, na jednoj radnoj akciji upoznala sam mladog Bugarina, zaljubila se i udala.
Međutim, moji se životni planovi nisu zaustavili u malom bugarskom selu, pa sam se u dogovoru s mužem preselila u Zagreb, upisala studij ekonomije i počela svoju sportsku karijeru.
Bila sam udata i za našeg sportskog novinara Žarka Susića, ali smo već duže vrijeme rastavljeni.
Živim sama, kuham, odem kod svojih susjeda na kavu, vozim se biciklom. Obožavam prirodu.
San mi je živjeti na selu - nisam gradski tip.
To bi valjda bilo to što se zna o meni.
Neispunjena mi je želja proputovati čitavom Provanceom, ali opet mislim da čovjek mora biti zadovoljan i s onim što ima u životu.
U poslu kojim se ja bavim, gdje komuniciram s svim i svakim, ne morate otići na Havaje da biste s nekim lijepo popričali. Cijeli svijet je naš dom, a i naš dom je cijeli svijet.
Razgovarala: Nikolina Šutalo, obrada: Yugopapir (Vikend, srpanj 1995.)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)