Znalo se da je čedo Marine Tucaković i čekalo ih se sa skepsom. U kino dvorani poput ove novacima nije zahvalno nastupati, mada su ozvučenje i rasvjeta bili u najboljem redu. Veliki zastor i scenska jednoličnost umrtvljuju gledaoce već sputane gusto zbijenim redovima stolica. Program je počeo instrumentalom - kako će i završiti, a naknadno im se pridružila drugarica Zana u odjeći kvekerske učiteljice sa divljeg Zapada
Ja jako volim taj Električni orgazam. Skoro više nego Šarla akrobatu. Njihov pretposljednji nastup u Zagrebu ne usuđujem se uspoređivati s bilo kojim prethodno viđenim. El-org je toliko superioran.
Pažnja: ovo je vrlo, vrlo subjektivna ocjena.
U svakom slučaju, zbog pucanja Ljubinih nosnih kapilara ili nepoloženih ispita, Električni orgazam se pojavio u Zagrebu u prepolovljenom izdanju.
Od njihovog nastupa u SC-u nije bilo ništa, ali - glasine se brzo šire a kad puknu, tu je kraj - komadići Orgazma nastupaju u Kulušiću zajedno sa Šarlom akrobatom i Annoda Rouge.
Kako ćete o tom veličanstvenom jam-sessionu podrobnije saznati iz pera uvaženog kolege Zorana Peze, moje je da se pozabavim pravim povodom ovog napisa - koncertom Popa i bubnjara, Dr Spire i Ljudskih bića te Tunela u Klubu SC-a, koji se odvijao istovremeno s već pomenutim jam sessionom.
Dok sam očekivao izlazak Dragana Popovića na scenu unaprijed sam žalio za onim što propuštam u Kulušiću, a kako sam kasnije saznao, bilo je zaista uzbudljivo.
Negdje oko pola devet pojavio se D. Popović na sceni i na njoj je proveo oko pola sata svoga života.
Potpomognut ritam mašinom vrlo inspirativno nazvanom Đokica, Pop je sa petožičanom gitarom (šesta žica je otkazala poslušnost odmah na početku nastupa) što otpjevao, što odsvirao svoje dvije enormno duge pjesme, improvizirajući na glasnim žicama vrlo ugodno mom uhu.
Nema neke naročite originalnosti u onome što on izvodi, pa iako zvučna slika deluje relativno eksperimentalno, melodijske linije kao i strukture skladbi su konvencionalne.
Zazvučao je i jedan refren u prvoj pjesmi ("Doktore Frojde ..."), ali sve u svemu Dragan Popović nije ostavio neki jači utisak.
Pažnja: ovo je vrlo, vrlo subjektivna ocjena.
U svakom slučaju, zbog pucanja Ljubinih nosnih kapilara ili nepoloženih ispita, Električni orgazam se pojavio u Zagrebu u prepolovljenom izdanju.
Od njihovog nastupa u SC-u nije bilo ništa, ali - glasine se brzo šire a kad puknu, tu je kraj - komadići Orgazma nastupaju u Kulušiću zajedno sa Šarlom akrobatom i Annoda Rouge.
Kako ćete o tom veličanstvenom jam-sessionu podrobnije saznati iz pera uvaženog kolege Zorana Peze, moje je da se pozabavim pravim povodom ovog napisa - koncertom Popa i bubnjara, Dr Spire i Ljudskih bića te Tunela u Klubu SC-a, koji se odvijao istovremeno s već pomenutim jam sessionom.
Dok sam očekivao izlazak Dragana Popovića na scenu unaprijed sam žalio za onim što propuštam u Kulušiću, a kako sam kasnije saznao, bilo je zaista uzbudljivo.
Negdje oko pola devet pojavio se D. Popović na sceni i na njoj je proveo oko pola sata svoga života.
Potpomognut ritam mašinom vrlo inspirativno nazvanom Đokica, Pop je sa petožičanom gitarom (šesta žica je otkazala poslušnost odmah na početku nastupa) što otpjevao, što odsvirao svoje dvije enormno duge pjesme, improvizirajući na glasnim žicama vrlo ugodno mom uhu.
Nema neke naročite originalnosti u onome što on izvodi, pa iako zvučna slika deluje relativno eksperimentalno, melodijske linije kao i strukture skladbi su konvencionalne.
Zazvučao je i jedan refren u prvoj pjesmi ("Doktore Frojde ..."), ali sve u svemu Dragan Popović nije ostavio neki jači utisak.
Dr Spira i Human League su opravdali favoriziranje za band večeri s moje strane.
Odjeveni u odjela akromatskih boja sa smiješno velikim leptir mašnama, oni su također izvodeći svoj program proveli dragocjenih pola sata svog života na stageu Kluba SC-a, ali su pokazali daleko više od svog prethodnika.
Očito je da Spira mnogo važnosti poklanja svojim filozofskim tekstovima i da muziku ostavlja u drugom planu.
Zvuk je, slično kao i kod Popovića, minimaliziran, surov, a Spirino pjevanje je svedeno na sugestivni polurecital.
Band je svirao stvari sa svog visokotiražnog LP prvijenca i koliko se dalo čuti, nije bilo značajnijih razlika u izvedbi u odnosu na vinilne zapise.
Publika je bila raspoložena, kao i uvjek u SC-u, te smatram da Spira i kompa mogu biti zadovoljni svojim nastupom.
Odjeveni u odjela akromatskih boja sa smiješno velikim leptir mašnama, oni su također izvodeći svoj program proveli dragocjenih pola sata svog života na stageu Kluba SC-a, ali su pokazali daleko više od svog prethodnika.
Očito je da Spira mnogo važnosti poklanja svojim filozofskim tekstovima i da muziku ostavlja u drugom planu.
Zvuk je, slično kao i kod Popovića, minimaliziran, surov, a Spirino pjevanje je svedeno na sugestivni polurecital.
Band je svirao stvari sa svog visokotiražnog LP prvijenca i koliko se dalo čuti, nije bilo značajnijih razlika u izvedbi u odnosu na vinilne zapise.
Publika je bila raspoložena, kao i uvjek u SC-u, te smatram da Spira i kompa mogu biti zadovoljni svojim nastupom.
Zvijezde večeri nisu baš oduševile.
Tunel svoju muziku nazivaju "Instant rock" i objašnjavaju da im nije stalo da poduzimaju veće aranžerske zahvate nad svojim praznjikavim pjesmicama.
Iako u bendu sviraju već prokušani instrumentalisti, zvuk je tokom cijelog nastupa bio šupalj, a posebno su iritirale falše vokalne performanse obojice frontmana Vladimira Jankovića i Ljubomira Ninkovića.
Program je bio sastavljen iz neuvjerljivih izvedbi rock'n'roll standarda i vlastitih autorskih pokušaja, koji su bili izvedeni u još nedefiniranim verzijama.
Iz sveg tog smeća izdvaja se tek ispodprosječni pjesmuIjak "Posljednji put" kojeg Tunel očito gura naprijed.
Bandu koji je obećavao vrući provod uspjelo je samo to da publiku ostavi sasvim hladnom.
Koju minutu prije kraja napustio sam SC i uputio se ka Kulušiću.
Tunel svoju muziku nazivaju "Instant rock" i objašnjavaju da im nije stalo da poduzimaju veće aranžerske zahvate nad svojim praznjikavim pjesmicama.
Iako u bendu sviraju već prokušani instrumentalisti, zvuk je tokom cijelog nastupa bio šupalj, a posebno su iritirale falše vokalne performanse obojice frontmana Vladimira Jankovića i Ljubomira Ninkovića.
Program je bio sastavljen iz neuvjerljivih izvedbi rock'n'roll standarda i vlastitih autorskih pokušaja, koji su bili izvedeni u još nedefiniranim verzijama.
Iz sveg tog smeća izdvaja se tek ispodprosječni pjesmuIjak "Posljednji put" kojeg Tunel očito gura naprijed.
Bandu koji je obećavao vrući provod uspjelo je samo to da publiku ostavi sasvim hladnom.
Koju minutu prije kraja napustio sam SC i uputio se ka Kulušiću.
Napisao: Boris Runjić
Uvek ima slaba tačka
Nije mi poznato ko je vršio izbor izvođača za Pozdrav iz Beograda, ali očito je da su, nauštrb mladih koji bar obećavaju, poslani neki od starijih što su već dosadili i Bogu i ljudima. Ovakva polovična koncepcija priuštila nam je veče u kome su nastupali Srđan Marjanović, te Tako i Yu grupa.
Srđan se trudio, kao i uvek.
Tako su nezanimljivi, ali deluju toliko pošteno i beznadežno da ih niko ne bi mogao oterati sa pozornice. Radije napuštamo svoja mesta i tražimo zabavu za šankom.
YU grupa napravila nam je jedno od najprijatnijih iznenađenja. Zvuče mnogo mlađe od svojih godina, osveženi i naoštreni.
Iako ponovo u staroj trio-postavi, prvenstveno zahvaljujući Dragom, deluju rasturački kako se samo poželeti može.
Stare pesme u novim obradama skoro da oduševljavaju.
Nameravaju li da odsviraju i sledeću deceniju?
Iako ponovo u staroj trio-postavi, prvenstveno zahvaljujući Dragom, deluju rasturački kako se samo poželeti može.
Stare pesme u novim obradama skoro da oduševljavaju.
Nameravaju li da odsviraju i sledeću deceniju?
Devojke su tako meke
Feminizirana grana beogradskog rocka, paradoksalno "okićena" tipično muškom grupom u lošem smislu te riječi, subotu je uvečer ispunjavala vrijeme krcate kino dvorane Studentskog centra.
Zana je u Zagrebu poznata isključivo po prvom singlu i nekoliko napisa.
Znalo se da je čedo Marine Tucaković i čekalo ih se sa skepsom. U kino dvorani poput ove novacima nije zahvalno nastupati, mada su ozvučenje i rasvjeta bili u najboljem redu.
Veliki zastor i scenska jednoličnost umrtvljuju gledaoce već sputane gusto zbijenim redovima stolica.
Program je počeo instrumentalom - kako će i završiti, a naknadno im se pridružila drugarica Zana u odjeći kvekerske učiteljice sa divljeg Zapada.
Uz nju su dotrčkarale i neke bezlične djevojčice uniformirane kao tipične štreberice, kako ih zamišlja nemaštoviti kostimograf.
Sve je, naravno, bilo podređeno hitiću "Nastavnice", a i drugom singlu sa pjesmama "Moj deda" i "Pepito pantalone" s uobičajenom gitarskom shemom.
Momci su svirali ne uvijek prepoznatljivu mješavinu rocka i humpa-cumpa muzike upakirane u blještavu ambalažu novog vala, što nije preporučljiv napitak.
Obučeni u smeđe, odjeveni u smeđe, doimali su se prilično sputani u istim dolčevitkama i hlačama, upravo zagušeni onim što bi trebali predstavljati.
Nastup je izgledao pretjerano dotjeran i isplaniran.
Dapače, on je i bio pretjerano isplaniran i dotjeran. A da ne kažem da je bio pretjerano dotjeran i isplaniran.
Treba pričekati album da bi se razagnalo sve ove nejasnoće oko Zane koja za sad ne daje povoda da se o njima više piše.
Fiziološka potreba prisilila me da napustim dvoranu i zapamtio sam o nastupu Rock mašine da su drveni poklopci na školjkama klaparali i podrhtavali od grmljavine iz dvorane.
Baš kao u ona, stara dobra vremena.
Očito vrlo svjesna vremena u kojem živi, publika je hladno i nezainteresirano sjedila u dvorani i postojano ispitivala, bolje testirala, izdržljivost svojih slušnih koščica.
Znalo se da je čedo Marine Tucaković i čekalo ih se sa skepsom. U kino dvorani poput ove novacima nije zahvalno nastupati, mada su ozvučenje i rasvjeta bili u najboljem redu.
Veliki zastor i scenska jednoličnost umrtvljuju gledaoce već sputane gusto zbijenim redovima stolica.
Program je počeo instrumentalom - kako će i završiti, a naknadno im se pridružila drugarica Zana u odjeći kvekerske učiteljice sa divljeg Zapada.
Uz nju su dotrčkarale i neke bezlične djevojčice uniformirane kao tipične štreberice, kako ih zamišlja nemaštoviti kostimograf.
Sve je, naravno, bilo podređeno hitiću "Nastavnice", a i drugom singlu sa pjesmama "Moj deda" i "Pepito pantalone" s uobičajenom gitarskom shemom.
Momci su svirali ne uvijek prepoznatljivu mješavinu rocka i humpa-cumpa muzike upakirane u blještavu ambalažu novog vala, što nije preporučljiv napitak.
Obučeni u smeđe, odjeveni u smeđe, doimali su se prilično sputani u istim dolčevitkama i hlačama, upravo zagušeni onim što bi trebali predstavljati.
Nastup je izgledao pretjerano dotjeran i isplaniran.
Dapače, on je i bio pretjerano isplaniran i dotjeran. A da ne kažem da je bio pretjerano dotjeran i isplaniran.
Treba pričekati album da bi se razagnalo sve ove nejasnoće oko Zane koja za sad ne daje povoda da se o njima više piše.
Fiziološka potreba prisilila me da napustim dvoranu i zapamtio sam o nastupu Rock mašine da su drveni poklopci na školjkama klaparali i podrhtavali od grmljavine iz dvorane.
Baš kao u ona, stara dobra vremena.
Očito vrlo svjesna vremena u kojem živi, publika je hladno i nezainteresirano sjedila u dvorani i postojano ispitivala, bolje testirala, izdržljivost svojih slušnih koščica.
Napokon je dočekana i zvijezda večeri Slađana Milošević, koja iz evidentnih razloga dosta dobro kotira u Zagrebu.
Ali, avaj, Slađana, čini se, toga nije bila svjesna i umjesto da se prikaže u raskošnom vizuelnom i muzičkom izdanju odlučuje se za skromnije rockersko.
Praćena "Ljudima" Slađana nas je provela kroz svoje komercijalne uspehe, posegnuvši i za "Private Life" Grace Jones i "Heartbreaker" Pat Benatar, izvodeći ih uglavnom prilično vjerno, makar nešto beživotnije od Pat. O Grace Jones da ne govorimo.
Požudno gledalište bilo je nezadovoljno.
Malko je cupkala, malko pričala i dosta pjevušila, a jedinu podršku u animiranju auditorija dobila je od živahnog basiste.
Dvojica gitarista su, unatoč solidnom znanju, svojom nepokretnošću ostavljali dojam čimavica.
Ali, avaj, Slađana, čini se, toga nije bila svjesna i umjesto da se prikaže u raskošnom vizuelnom i muzičkom izdanju odlučuje se za skromnije rockersko.
Praćena "Ljudima" Slađana nas je provela kroz svoje komercijalne uspehe, posegnuvši i za "Private Life" Grace Jones i "Heartbreaker" Pat Benatar, izvodeći ih uglavnom prilično vjerno, makar nešto beživotnije od Pat. O Grace Jones da ne govorimo.
Požudno gledalište bilo je nezadovoljno.
Malko je cupkala, malko pričala i dosta pjevušila, a jedinu podršku u animiranju auditorija dobila je od živahnog basiste.
Dvojica gitarista su, unatoč solidnom znanju, svojom nepokretnošću ostavljali dojam čimavica.
Kraj je označio gromoviti "Amsterdam", ali niti to nije prenulo razočarane i trome promatrače.
Svojim relativno kratkim nastupom Slađana je zadovoljila jedino nezasitne fotografe.
Svojim relativno kratkim nastupom Slađana je zadovoljila jedino nezasitne fotografe.
Preklinjući urlik: "Skidaj se!" okončao je ovu neispunjenu večer zlobnim komentarom srca.
Prema očekivanju
Ponovo kino SC. Nastupali su Generacija 5 i grupa I.
Odsvirali su ono što se od njih očekivalo.
Tako je uspješno okončana nedelja beogradske rock kulture u Zagrebu.
Ja hoću jooooooš...
Odsvirali su ono što se od njih očekivalo.
Tako je uspješno okončana nedelja beogradske rock kulture u Zagrebu.
Ja hoću jooooooš...
Nešto i za gledanje
Beograd je došao u Zagreb i sa Jugoslavom Vlahovićem i njegovim omotima, Draganom Papićem i njegovim fotografijama, Vladimirom Jovanovićem i njegovim polaroidima i Izgledom.
Tu je bio i Teatar levo i njihove Rastibuđilizovane klejblejzable.
Predstava je odlično primljena i u Teatru itd. i sutradan u SKUC-u.
Bio je i Miša Savić u Galeriji SC-a sa "Radom sa magnetofonskom trakom".
Vladimir Jovanović i Izgled poznati su u Zagrebu, već su imali izložbu, a uz polaroide izveli su i "Polaroid akciju" slikajući u Galeriji presretne modele.
Zadnji broj Izgleda odlično se prodavao u knjižarama u centru.
A onda sam ugledao polaroide - stao sam kao osupnut. Stao sam kao osupnut. Vjerujte, nisam se ni pomaknuo.
U tim estetski savršenim kvadratićima sabijena je ogromna količina tipičnog rock senzibiliteta, divlji svijet seksa, droge i rock'n'rolla.
Te male sličice što se trenutno razvijaju odlično su sredstvo za realizaciju zamisli svojih autora.
Na njima je osvjetljenje odlično, boje isto tako, modeli više nego erotični, prekrasna izložba.
Vjerovatno je svatko tko ih je vidio poželio da ima bar jedan, ili da se sam okuša. Polaroidi poput ovih pravi su izazov za perceptivne organe. Tako bi trebalo pisati u katalogu.
Tu je bio i Teatar levo i njihove Rastibuđilizovane klejblejzable.
Predstava je odlično primljena i u Teatru itd. i sutradan u SKUC-u.
Bio je i Miša Savić u Galeriji SC-a sa "Radom sa magnetofonskom trakom".
Vladimir Jovanović i Izgled poznati su u Zagrebu, već su imali izložbu, a uz polaroide izveli su i "Polaroid akciju" slikajući u Galeriji presretne modele.
Zadnji broj Izgleda odlično se prodavao u knjižarama u centru.
A onda sam ugledao polaroide - stao sam kao osupnut. Stao sam kao osupnut. Vjerujte, nisam se ni pomaknuo.
U tim estetski savršenim kvadratićima sabijena je ogromna količina tipičnog rock senzibiliteta, divlji svijet seksa, droge i rock'n'rolla.
Te male sličice što se trenutno razvijaju odlično su sredstvo za realizaciju zamisli svojih autora.
Na njima je osvjetljenje odlično, boje isto tako, modeli više nego erotični, prekrasna izložba.
Vjerovatno je svatko tko ih je vidio poželio da ima bar jedan, ili da se sam okuša. Polaroidi poput ovih pravi su izazov za perceptivne organe. Tako bi trebalo pisati u katalogu.
Dragan Papić je vrlo simpatičan momak. Pročuo se sa Dečacima i izložbom polaroida. I on. A u Zagreb je donio fotografije.
Opet sam ostao osupnut. Šta ćeš, takav je dan bio.
Njegove fotografije su bolje nego u štampi, a u štampi su jako dobre. Bravo, Papiću.
Slike Dečaka su nezaboravne, a da ne govorimo o Idolima.
Izložba se zvala Yu wave i presjek je situacije novog rocka.
Tu su uz nezaobilazno fotogenične Idole, i Orgazam, Šarlo, Annoda Rouge, Krvna zrnca, Defektno efektni, Zana (lično).
Papić u stvari stvara situaciju. Nije lud da slika grupe na sceni ili u akciji. Stvara od njih modele i oblikuje njihov izgled htjeli oni to ili ne.
Odražava fluid s one strane leće na glatke plohe fotosa. I uspijeva ga prenijeti neoštećenog, neokrnjenog, a opet slobodnog i neopipljivog.
U njegovim fotografijama ima gotovo isto onoliko privlačnosti koliko u raskošno bojanim polaroidima Izgleda.
Momku to uspijeva s crno bijelim fotosima, lišenim svakog glamoura i bez težnje za ljepšim, skladnijim.
Opet sam ostao osupnut. Šta ćeš, takav je dan bio.
Slike Dečaka su nezaboravne, a da ne govorimo o Idolima.
Izložba se zvala Yu wave i presjek je situacije novog rocka.
Tu su uz nezaobilazno fotogenične Idole, i Orgazam, Šarlo, Annoda Rouge, Krvna zrnca, Defektno efektni, Zana (lično).
Papić u stvari stvara situaciju. Nije lud da slika grupe na sceni ili u akciji. Stvara od njih modele i oblikuje njihov izgled htjeli oni to ili ne.
Odražava fluid s one strane leće na glatke plohe fotosa. I uspijeva ga prenijeti neoštećenog, neokrnjenog, a opet slobodnog i neopipljivog.
U njegovim fotografijama ima gotovo isto onoliko privlačnosti koliko u raskošno bojanim polaroidima Izgleda.
Momku to uspijeva s crno bijelim fotosima, lišenim svakog glamoura i bez težnje za ljepšim, skladnijim.
Popratne manifestacije sigurno zaslužuju više komentara, ali i veće učešće u ovakvim susretima.
Valjda će ostale razmjene rezultata unutar rocka biti popraćene i drugim medijima u kojima se rock uspješno obreo.
Valjda će ostale razmjene rezultata unutar rocka biti popraćene i drugim medijima u kojima se rock uspješno obreo.
Ove izložbe, iako skromne po opsegu, bile su poučne, zabavne, lijepe, kvalitetne, privlačne, erotične, snažne, divne, glasne, pamtljive, potrošne, nepretenciozne, pohvalne, ležerne, neopterećene, duhovite, kratkotrajne, posjećene, titrave, senzibilne ...
Šteta što smo se s njima kratko družili.
Napisao: Zoran Pezo, obrada: Yugopapir (Džuboks, mart 1981.)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)
