Mi smo stvarno bili sjajna generacija. Šurjak, Jerković, Buljan, Mužinić, Peruzović, Katalinić, Rožić, Oblak... sve sami reprezentativci. Dominirali smo. Osvojili smo četiri državna prvenstva i pet kupova zaredom. Da smo imali samo malo više sportske sreće, mogli smo uspjeti i u Evropi. A trebali smo, ne možemo reći da nismo imali prilike
Pronaći Slavišu
Žungula, nekadašnjeg golgetera splitskog "Hajduka" i državnog
reprezentativca, a kasnije zvijezdu malog nogometa Amerike - nije
bila laka stvar. A i kad ga pronađeš, to još ništa ne znači, jer
je Slaviša - odnosno Steve Jungle, kako ga u Americi zovu odbijao
jugoslavenske novinare tražeći im novac za interview. Na taj način
nije dao ni jedan interview, a štos s naplaćivanjem poslužio mu je
kao dobra obrana.
Preko (svemogućih) veza i
poznanstava, uspjeli smo - ovaj put preko Slavišina druga iz
djetinjstva, novinara Marinka Božića - saznati da boravi na odmoru
u Splitu.
Kasnije smo u Splitu od Slavišina drugog pajdaša, čuvenog
splitskog šarmera i švalera - Bare Teklića, saznali da je Slaviša
sa svojom jahtom na Hvaru.
Samo uz Barinu pomoć
uspjeli smo se konačno naći i sa Slavišom.
Za vrućeg dana
kolovoza susreli smo se na jahti u jednoj uvali otoka Hvara.
Međutim,
razgovor je obavljen tek sutradan ujutro.
Večer prije toga Slaviša
se pokazao kao veliki laf.
Ovom je žednom novinaru ostavio otvoren
račun u jednom kafiću, a nakon toga je društvo od desetak
prijatelja počastio galantnom večerom (koja je koštala točno 26 starih milijuna).
To je
bio više nego dovoljan dokaz da bogati ne moraju biti i škrti.
Na razgovor - ekskluzivno
za "Polet" - Slaviša je stigao dvadeset minuta ranije.
Odličan je
sugovornik, no prilikom prolaska iole zgodnije djevojke, Slaviša bi
ustajao i trčao do nje.
Potom bi ga bilo teško vratiti na temu o
kojoj je dotad pričao, ali i to spada u muku novinarskog zanata.
Razgovor je svojim prisustvom uljepšala Slavišina djevojka iz
Amerike, inače porijeklom Poljakinja.
Stabilno desno krilo
POLET: Reci, za
one mlade čitaoce koji te ne znaju, tko je bio Slaviša Žungul
prije odlaska u Ameriku?
ŽUNGUL: Slaviša
je bio sportaš, omladinac, član Saveza komunista... Volio je svoje
zanimanje, volio je omladinu... Mnogo je juniora i pionira igralo
nogomet u splitskom Hajduku, ali ja sam jedan od malobrojnih koji je
uspio bez tatica i mamica.
Bio sam psihički i moralno stabilan
mladić.
Već u 17. godini ušao sam u prvi tim "Hajduka", i to
isključivo svojim znanjem i talentom.
Zahvalan sam, naravno, i
treneru Zebecu.
On je otkrio nas trojicu - Vedrana Rožića, Luku
Borošića i mene - i tako je započela moja karijera.
U 19. godini postao sam
jugoslavenski reprezentativac, a u plavom dresu s državnim grbom
nastupio sam dvadesetak puta.
U "Hajdukovom" bijelom dresu
odigrao sam oko 350 utakmica...
POLET: Tih godina,
dakle početkom i sredinom sedamdesetih, "Hajduk" je imao
sjajan tim. U njemu si ti slovio kao ponajbolji igrač...
ŽUNGUL: Mi smo
stvarno bili sjajna generacija. Šurjak, Jerković, Buljan, Mužinić,
Peruzović, Katalinić, Rožić, Oblak... sve sami reprezentativci.
Dominirali smo.
Osvojili smo četiri državna prvenstva i pet kupova
zaredom.
Da smo imali samo malo više sportske sreće, mogli smo
uspjeti i u Evropi. A trebali smo, ne možemo reći da nismo imali
prilike...
POLET: Imali smo
tada i dosta dobru reprezentaciju, koje si ti bio ubojito desno
krilo...
ŽUNGUL: Istina!
Godine 1976. imali smo jak reprezentativni tim. Okosnica je bio
Hajduk, uz Džajića, Popivodu, Halilhodžića
i druge.
Sjećam se i danas one čuvene utakmice protiv Zapadne
Njemačke na Prvenstvu Evrope u Beogradu.
U prvom poluvremenu vodili
smo golovima Džajića i Popivode s 2:0.
Ali u drugom su nas dijelu "Švabe" rasturile i pobijedile sa 4:2. To si
nismo smjeli dopustiti...
Nesputan čovjek
POLET: Bio je to
ujedno i tvoj oproštaj s reprezentativnim dresom. Uskoro si, naime,
otišao za Ameriku. Razjasni nam malo s današnje distance taj tvoj
čuveni bijeg preko Velike bare, odnosno "slučaj Žungul"
- o kojem se tada naširoko pričalo i pisalo!
ŽUNGUL: Da...
dobro... Evo, kako je to sve bilo...
Prema ugovoru s Hajdukom, ja sam
1. I 1977. trebao dobiti
ključeve od trosobnog stana.
Međutim, u studenom 1978. ja još
uvijek nisam dobio stan.
Vukli su me za nos.
Taj stan bio je glavni razlog!
Da
sam ga dobio, vjerojatno ne bih nikad otišao iz Hajduka.
E, sad, budući da sam mislio svojom glavom i da sam o nekim stvarima imao
sasvim svoje mišljenje, koje se nije sviđalo predsjedniku kluba Kiriginu, valjalo me
zajebati.
POLET: Kako?
ŽUNGUL: A,
lijepo! Sve su tu zamijesili Kirigin i Žaja. Oni su u javnosti
proglasili da je spor između njih i mene nastao zbog vojske.
Naime,
ja sam htio odslužiti vojsku.
Kad sam došao u vojni odsjek,
rekoše mi da me ne mogu odmah primiti u JNA
i da navratim kroz tri mjeseca.
Nije mi bilo jasno zbog čega, a
kasnije sam saznao da sam upisan na Pravni fakultet!
Popizdio sam jer o tome nisam imao pojma.
A zapravo su Kirigin i Žaja na taj način htjeli pod svaku cijenu da
me zadrže u "Hajduku", pa makar i na klupi za rezerve.
Mirna savjest
POLET: Međutim,
ti se nisi dao?
ŽUNGUL: Naravno!
Moj prijatelj iz New Yorka, Dragan Popović, zvao me da dođem u
Ameriku, da boravim u hotelu "Waldorf Astoria" i da se
provodim.
Popričao sam o tome s Moni Kovačić, koja mi je tada bila
djevojka, pa smo zajednički odlučili da idemo za New York...
POLET: Upotrijebio
si originalan štos, zar ne?
ŽUNGUL: Budući
sam bio igrač pod ugovorom, morao sam pribjeći lukavstvu.
Otišao
sam do tajnika Ante Žaje i tražio od njega potvrdu da bi igrao mali
nogomet u Americi za vrijeme zimske pauze u našem prvenstvu.
I Žaja mi je izdao
potvrdu, a na moju molbu - na nju nije stavio datum vremenskog
ograničenja trajanja.
Ta mi je dozvola kasnije omogućila da u
Americi potpišem ugovor i da legalno igram mali nogomet.
Kasnije
sam, 1980. godine, sudski dobio spor i u 28. godini čak zaigrao i
veliki nogomet za "San Francisko".
POLET: Zanima me
još detalja u vezi te famozne potvrde!
ŽUNGUL: Prije mog
odlaska u Ameriku postojala je i kombinacija zamjene sa "Crvenom zvezdom" za Seada Sušića, a i "Partizan" je zagrizao da me
kupi.
Nisam htio ni jednu od ove dvije kombinacije, a uprava mi nije
htjela dopustiti da se osamostalim.
Tada sam ja za ispisnicu ponudio
pojedincima iz uprave 300.000 dolara, koje sam trebao uplatiti na
švicarske račune, i povrh toga još 150.000 dolara "Hajduku".
Pristao sam na taj prljavi čin, uz uvjet da sve bude zapisano u
knjigama.
Pojedinci su tada rekli
da im je suma mala, pa su zatražili od mene 500.000 dolara.
Ja sam
tobože pristao, Žaja je zagrizao i izdao mi potvrdu.
Zajebao sam ih,
prekršio sam riječ i oni tu lovu nisu nikad dobili, a ja i danas
imam potvrdu na iznos od 150.000 dolara za
ispisnicu, što sam trebao platiti klubu.
Strijelac među strijelcima
POLET: I tako si
ti stigao konačno do Amerike...
ŽUNGUL: Prve
godine bilo mi je jako teško. Imao sam tada 24 godine. Nisam znao
jezik, a i budućnost malog nogometa u Americi bila je nesigurna.
"Hajduk" me
pritiskao za vojsku...
POLET: ... koju
nisi odslužio!
ŽUNGUL: Nisam. Ja
sam taj problem sredio s našim ambasadorom, Budimirom Lončarom, u
Washingtonu.
I kažem ti, tako je započeo moj život u Americi.
Za
dva-tri mjeseca ja sam se potpuno uklopio i počelo je biti
interesantno.
Ljudi iz uprave kluba, a igrao sam za njujorške
"Strijele" ("Arrows"), sve su mi osigurali!
Vodili
su me na eminentna mjesta, upoznao sam mnoge poznate ličnosti iz
svijeta filma i televizije...
POLET: Dobro si
se, dakle, snašao u "obećanoj zemlji"?
ŽUNGUL: Jesam!
Upoznao sam sasvim drugačiji način života i razmišljanja.
Od svoje
24. do 29. godine prošao sam pravu životnu školu, što mi je mnogo
pomoglo u daljem napredovanju.
POLET: Čini mi se
da si imao i sreće, jer je upravo u to vrijeme započinjala neviđena
ekspanzija, zapravo pravi "bum" popularnosti malog nogometa
u SAD. Je li tako bilo?
ŽUNGUL: Svaki
sport u Americi, da bi bio popularan, mora ga forsirati televizija,
mora biti popraćen reklamom preko radija i štampe.
Publika je bila
zainteresirana i mali je nogomet uletio kao nešto novo i atraktivno.
Svakako da sam i ja imao sreće u svemu tome, ali je i činjenica da
sam odlično igrao. I ja i cijeli tim.
Imali smo prosjek od 10 tisuća
gledalaca po utakmici. A igrali smo u čuvenom "Madison Square
Gardenu".
Prodavač cvijeća
POLET: Koliko mi
je poznato, nisi samo igrao. Znao si i uživati. Što je bilo s Moni?
ŽUNGUL: Bili smo
još neko vrijeme zajedno, a onda je ona krenula svojim putem.
Postala je moja "bivša ljubav". A bilo je mnogo takvih,
bivših...
POLET: Noćni i
slatki život New Yorka, bio je, pretpostavljam - super?
ŽUNGUL: I više
od toga! Provodio sam se maksimalno. Išao sam na Broadway, gledao
sam sve moguće predstave i programe, odlazio sam u diskoteku "Studio
54".
Zarađivao sam dosta dolara, ali sam ih i nemilice trošio.
Vozio sam najluksuznije limuzine i mijenjao sam ih svaki mjesec.
Iznajmljivao sam "Rols-rojs" i izlazio uvečer s društvom. Snašao
sam se potpuno u takvom noćnom životu, pa mi se činilo kao da sam
u svijetu koji znam odavno.
POLET: Je li ti
tko pomogao u stvaranju uspješne karijere ili si sve sam postigao?
ŽUNGUL: Don
Luciani, gazda mog kluba, bio mi je kao otac. A i sve mi je zapravo i
išlo na ruku.
Otvorio sam i cvjećarnicu, gdje su mi mušterije bile
poznate ličnosti.
Često je kod mene kupovala cvijeće Blondie -
Debbie Harry, navraćala je i Grace Kelly, te mnogi drugi.
POLET: Kako ti je
pošlo za rukom da postaneš i prava medijska zvijezda Amerike? Da li
samo kao najboljem igraču malog nogometa?
ŽUNGUL: I ja sam
se često zapitkivao otkud ta moja velika popularnost? Dobro sam
igrao i to je bio, ja mislim, glavni razlog.
Gostovao sam na
američkoj televiziji u emisiji "Good Morning America".
Dva puta je o meni po dvije stranice pisao "Sport Illustrated",
najveći sportski list Amerike.
Izišao sam u "New York Timesu",
u "Newsweeku"... Bilo je toga mnogo. Osim toga, često
sam se družio s poznatim ličnostima, pa je valjda i to pridonijelo
mojoj popularnosti!
Razgovarao: Damir Strugar, obrada: Yugopapir (Polet, X 1986.)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)
