Kasnije, u životu, kao zreo čovjek, to svoje prijateljstvo sa Andrićem smatrao sam velikim bogatstvom. Prema tom bogatstvu sam se odnosio vrlo pažljivo, čuvao sam to blago - da ga olako ne potrošim. Bio sam jedan od vrlo rijetkih ljudi koji se vrlo štedljivo koristio tim prijateljstvom, čak sam se čuvao da ne budem rasipnik u tome
April 1977: Zamolili smo Zuku Džumhura da govori o Andriću. Povod - njihovo dugogodišnje poznanstvo i ljubav prema istom gradu.
- Sećate li se vašeg prvog susreta sa Ivom Andrićem, i šta je on za vas značio?
- Andrić je za mene bio
jedan čika. Ja sam tada bio dijete. On je bio dobar čika koji je
donosio bombone, dolazio bi k mom pokojnom ocu i majci predveče, da
se nađe sa prijateljima Bosancima i Hercegovcima, koji su se posle
Prvog svetskog rata preselili u Beograd.
Beograd je tada bio mali grad, gde su se svi poznavali, a moj otac je imao i kuću i bio je dobar domaćin, kao što je i majka bila dobra domaćica.
Roditelji su mi dugo bili "samci" - stanovali su po nameštenim sobama, a sastajali su se sa prijateljima bar jedanput nedeljno u stanu mog oca.
Tu su se viđali doktor Pero Slijepčević, Vasilj Popović, Tugomir Alaupović, Ivo Andrić, Hafiz Mehmedbašić, Mustafa Golubić.
Ti Bosanci, skoro kao u emigraciji, u novim uslovima, u novoj zemlji, dolazili su k nama veoma rado.
Majka bi im spremila nešto za večeru, a oni bi, dok su je čekali, pili rakijicu.
Ja sam tada, među tim mnogim čikama upoznao jednog jako, jako galantnog Ivu Andrića, koji je tada bio pisar Ministarstva inostranih poslova.
Verovatno je već tada počeo da objavljuje svoje prve pripovijetke.
Tek mnogo kasnije, kada sam već bio maturant, kada sam na neki način počeo da sazrijevam, shvatio sam ko je on.
Počeo sam da čitam i odmah sam zavolio toga pisca.
Kasnije, u životu, kao zreo čovjek, to svoje prijateljstvo sa Andrićem smatrao sam velikim bogatstvom. Prema tom bogatstvu sam se odnosio vrlo pažljivo, čuvao sam to blago - da ga olako ne potrošim.
Bio sam jedan od vrlo rijetkih ljudi koji se vrlo štedljivo koristio tim prijateljstvom, čak sam se čuvao da ne budem rasipnik u tome.
Svaki moj susret sa tim čovjekom bilo je obogaćenje, duhovna radost.
Razgovarajući s njim o najobičnijim stvarima, uvijek sam se na neki način bogatio.
Svaka njegova opaska, svaka njegova misao, bila je nova dragocjenost koja me držala nedeljama, mjesecima.
Sjećam se između ostalog dana, kad je trebalo da se oženi.
Bio je već u poznim godinama, a u pitanju je bila njegova velika ljubav koja je trajala decenijama.
Neki ljudi, bez mjere i bez vaspitanja, pravili su glupe šale na račun toga.
Čuvao sam se da to pitanje ikada pokrenem, znao sam koliko je on osjetljiv čovjek, ali jedanput smo se našli licem u lice i nisam mogao da izbjegnem da na neki način ne postavim to pitanje.
Tog trenutka sam bio na neki način nadahnut i upitao ga:
"Kada ćete se preseliti u novi stan?"
Andrić se toliko obradovao što sam mu tako fino postavio to pitanje da me je potapšao po ramenu, poljubio, jer prije toga su ga mnogi ljudi na jedan vrlo nepristojan način pitali o ženidbi, o medenom mjesecu i o takvim glupostima.
Beograd je tada bio mali grad, gde su se svi poznavali, a moj otac je imao i kuću i bio je dobar domaćin, kao što je i majka bila dobra domaćica.
Roditelji su mi dugo bili "samci" - stanovali su po nameštenim sobama, a sastajali su se sa prijateljima bar jedanput nedeljno u stanu mog oca.
Tu su se viđali doktor Pero Slijepčević, Vasilj Popović, Tugomir Alaupović, Ivo Andrić, Hafiz Mehmedbašić, Mustafa Golubić.
Ti Bosanci, skoro kao u emigraciji, u novim uslovima, u novoj zemlji, dolazili su k nama veoma rado.
Majka bi im spremila nešto za večeru, a oni bi, dok su je čekali, pili rakijicu.
Ja sam tada, među tim mnogim čikama upoznao jednog jako, jako galantnog Ivu Andrića, koji je tada bio pisar Ministarstva inostranih poslova.
Verovatno je već tada počeo da objavljuje svoje prve pripovijetke.
Tek mnogo kasnije, kada sam već bio maturant, kada sam na neki način počeo da sazrijevam, shvatio sam ko je on.
Počeo sam da čitam i odmah sam zavolio toga pisca.
Kasnije, u životu, kao zreo čovjek, to svoje prijateljstvo sa Andrićem smatrao sam velikim bogatstvom. Prema tom bogatstvu sam se odnosio vrlo pažljivo, čuvao sam to blago - da ga olako ne potrošim.
Bio sam jedan od vrlo rijetkih ljudi koji se vrlo štedljivo koristio tim prijateljstvom, čak sam se čuvao da ne budem rasipnik u tome.
Svaki moj susret sa tim čovjekom bilo je obogaćenje, duhovna radost.
Razgovarajući s njim o najobičnijim stvarima, uvijek sam se na neki način bogatio.
Svaka njegova opaska, svaka njegova misao, bila je nova dragocjenost koja me držala nedeljama, mjesecima.
Sjećam se između ostalog dana, kad je trebalo da se oženi.
Bio je već u poznim godinama, a u pitanju je bila njegova velika ljubav koja je trajala decenijama.
Neki ljudi, bez mjere i bez vaspitanja, pravili su glupe šale na račun toga.
Čuvao sam se da to pitanje ikada pokrenem, znao sam koliko je on osjetljiv čovjek, ali jedanput smo se našli licem u lice i nisam mogao da izbjegnem da na neki način ne postavim to pitanje.
Tog trenutka sam bio na neki način nadahnut i upitao ga:
"Kada ćete se preseliti u novi stan?"
Andrić se toliko obradovao što sam mu tako fino postavio to pitanje da me je potapšao po ramenu, poljubio, jer prije toga su ga mnogi ljudi na jedan vrlo nepristojan način pitali o ženidbi, o medenom mjesecu i o takvim glupostima.
Bez nametljivosti
- Kakav je Andrićev
odnos kasnije bio prema nekadašnjem detetu, koje je poraslo?
- Imam utisak da je
Andrić kod mene cijenio tu moju odgojenost, jer se nikada u životu
nijesam usudio da budem nametljiv prema njemu.
Bio sam uvijek suzdržan, pun poštovanja, istinskog poštovanja, ne samo prema njegovoj ličnosti, nego prema jednom velikom misliocu i prema velikom piscu, čovjeku koji je nosio u sebi Bosnu.
Možda niko nikad u našoj povijesti nije bio toliko Bosna, kao što je to bio Andrić.
Bio sam uvijek suzdržan, pun poštovanja, istinskog poštovanja, ne samo prema njegovoj ličnosti, nego prema jednom velikom misliocu i prema velikom piscu, čovjeku koji je nosio u sebi Bosnu.
Možda niko nikad u našoj povijesti nije bio toliko Bosna, kao što je to bio Andrić.
- Koliko nam je poznato
sretali ste ga i van granica Jugoslavije. Kakvi su bili ti vaši
susreti, koliko se sa vama zajedno odavde selila Bosna, koje su bile
teme vaših razgovora?
- Andrić, ma gde bio, ma
gde mi se sretali, uvijek je za čitavog svog života u sebi nosio
Bosnu.
Pojavio se jednoga dana
na željezničkoj stanici Sikidži, u Istambulu.
Dočekao sam ga i rekao mu:
"Pravo čudo, najveći turski pisac dolazi u Istambul i nema ko da ga dočeka nego Zuko Džumhur!"
Dočekao sam ga i rekao mu:
"Pravo čudo, najveći turski pisac dolazi u Istambul i nema ko da ga dočeka nego Zuko Džumhur!"
Proveli smo mnoge časove
u šetnji Istambulom, a jednog dana plovili smo malim brodićem po
Bosforu i po Zlatnom Rogu.
Tada mi je Andrić rekao da u sebi već decenijama nosi jednu ideju o Fra Petru i "Prokletoj avliji", čuvenom zatvoru koji je trebalo da bude u Istambulu.
Tada smo zajedno na palubi tog malog broda ćutali i gledali obrise obala Bosfora i Zlatnog Roga.
U nekom trenutku Andrić se zagledao prema jednom dijelu Bosfora, tačno prema mjestu gde se sastavljaju Bosfor i Zlatni Rog, podigao je ruku prema Top Hani, i rekao:
"Tu bi mogla biti Prokleta avlija."
Tada mi je Andrić rekao da u sebi već decenijama nosi jednu ideju o Fra Petru i "Prokletoj avliji", čuvenom zatvoru koji je trebalo da bude u Istambulu.
Tada smo zajedno na palubi tog malog broda ćutali i gledali obrise obala Bosfora i Zlatnog Roga.
U nekom trenutku Andrić se zagledao prema jednom dijelu Bosfora, tačno prema mjestu gde se sastavljaju Bosfor i Zlatni Rog, podigao je ruku prema Top Hani, i rekao:
"Tu bi mogla biti Prokleta avlija."
- Godinama živite u
gradu u kome je živeo i voleo ga Ivo Andrić - Herceg Novom. Koliko je
i zbog čega Andrić voleo Herceg Novi i šta ga je navelo da živi
baš u ovom gradu?
- Andrić je bio veliki
čovjek, veliki drug i veliki muž. On je Herceg Novi, kao mjesto
svog prebivališta, izabrao zbog svoje supruge, koja je bila bolesna
i koja je tražila lijeka u Igalu.
On je volio ovaj grad i iz nekih neobjašnjivih razloga, zbog kojih ga, recimo, i ja volim.
I u drugim gradovima ove zemlje ima dobrih ljudi, ima bujne vegetacije, ali, eto, ovde su neke stvari, rekao bih fluidne; to je kao neka ljubav koja ne može da se objasni.
On je volio ovaj grad i iz nekih neobjašnjivih razloga, zbog kojih ga, recimo, i ja volim.
I u drugim gradovima ove zemlje ima dobrih ljudi, ima bujne vegetacije, ali, eto, ovde su neke stvari, rekao bih fluidne; to je kao neka ljubav koja ne može da se objasni.
- Uzajamna ljubav između
Herceg Novog i Andrića je postojala. Samim svojim prisustvom u
Herceg Novom Andrić je zadužio ovaj grad. Čujemo da će mu se ovih
dana Herceg Novi odužiti...
- Herceg Novi će sigurno
biti prvi grad u Jugoslaviji, koji će otkriti Andrićevu bistu. To
je jedna divna bista koju je radio Nikola Janković, moj prijatelj,
vajar i profesor Fakulteta likovnih umetnosti iz Beograda.
Ova bista, po mom mišljenju, spada u najbolje biste - portrete, koje sam do danas vidio.
Nikola Janković je tim svojim poklonom učinio da Herceg Novi i Crna Gora dobiju remek-djelo.
Ova bista, po mom mišljenju, spada u najbolje biste - portrete, koje sam do danas vidio.
Nikola Janković je tim svojim poklonom učinio da Herceg Novi i Crna Gora dobiju remek-djelo.
Bista - remek delo
- Gde će biti
postavljena ta bista?
- Mi smo ovdje, u Herceg
Novom, dugo razmišljali i tražili mjesto. Herceg Novi nema nekih
velikih parkova i avenija, pa smo odlučili da tu bistu podignemo u
jednom tihom parku, u akademskoj atmosferi, u parku Centra za naučne
skupove, u neposrednoj blizini Andrićeve kuće.
- Za Andrića govore da
je bio škrt na rečima a darežljiv na peru. Znamo da postoji i jedan
njegov portret koji ste vi napravili i koji se danas nalazi u
Andrićevom muzeju u Beogradu. Koliko vam je trebalo stvaralačkog
napora i vremena da napravite portret
ovog velikog pisca i čoveka?
- Ja sam imao oko toga
mnogo problema. On je sam izrazio želju još pre dvadeset i pet
godina da mu napravim jedan portret koji bi mogao da koristi za svoje
knjige, za novine, članke i tako dalje, i taj portret sam pravio dok
je on još bio samac, dok je stanovao u Prizrenskoj broj 7, u jednoj
namještenoj sobi.
On je već i tada imao priliku da dobije vilu na Dedinju, veliki stan ... Nuđeno mu je sve.
Međutim, on je bio jako skroman.
Govorio mi je da je srećan što ponovo živi kao student: ako bude stani-pani, može sve svoje stvari da potrpa u jedan kofer i da nestane.
Plašio se od komfora i suvišnih stvari.
On je, ustvari, prvi put dobio stan kad se oženio, kad je morao da napusti tu nameštenu sobu u Prizrenskoj.
Posle ženidbe preselio se u taj novi stan na početku Proleterskih brigada, koji je nekada bio stan čuvenog beogradskog advokata Rane Ramone.
On je već i tada imao priliku da dobije vilu na Dedinju, veliki stan ... Nuđeno mu je sve.
Međutim, on je bio jako skroman.
Govorio mi je da je srećan što ponovo živi kao student: ako bude stani-pani, može sve svoje stvari da potrpa u jedan kofer i da nestane.
Plašio se od komfora i suvišnih stvari.
On je, ustvari, prvi put dobio stan kad se oženio, kad je morao da napusti tu nameštenu sobu u Prizrenskoj.
Posle ženidbe preselio se u taj novi stan na početku Proleterskih brigada, koji je nekada bio stan čuvenog beogradskog advokata Rane Ramone.
Njegova samačka soba
bila je puna bosanskih ćilima, i djelova namještaja koji su radili
rezbari iz Konjica.
Bila je to vrlo skromna soba u kojoj je bio jedan mali pisaći sto.
Na tom stolu bilo je nešto knjiga, pisaljki i gumica.
On je uvijek pisao olovkom i brisao gumom kada nešto pogriješi.
Nigdje nije bilo ni pisaće mašine, ničega što mi danas smatramo komforom. U njegovu sobu se nije direktno ni ulazilo, moralo se prvo proći kroz neko zajedničko predsoblje.
Bila je to vrlo skromna soba u kojoj je bio jedan mali pisaći sto.
Na tom stolu bilo je nešto knjiga, pisaljki i gumica.
On je uvijek pisao olovkom i brisao gumom kada nešto pogriješi.
Nigdje nije bilo ni pisaće mašine, ničega što mi danas smatramo komforom. U njegovu sobu se nije direktno ni ulazilo, moralo se prvo proći kroz neko zajedničko predsoblje.
(Nastaviće se... u broju 570)
Zabeležio: Slobodan Joković, obrada: Yugopapir (Zum reporter, april 1977.)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)
Zabeležio: Slobodan Joković, obrada: Yugopapir (Zum reporter, april 1977.)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)
