Snima se "Lažni car": Ko je bio Šćepan Mali, junak prvog crnogorskog igranog filma? (1955)

U studijima Košutnjaka upravo je završeno ateliersko snimanje interijera. Ekipa se sprema u Crnu Goru, gdje će raditi u manastiru Majinama kod Budve i na Cetinju. Od 5. siječnja do danas završena je oko polovina filma; u lipnju mjesecu očekuje se kraj, a u rujnu premijera

U ovoj godini, kada se slavi desetgodišnjica naše kinematografije, i kada se govori o njezinoj umjetničkoj afirmaciji, pojavili su se neki elementi, koji bi, po svemu sudeći, morali pridonijeti onome, što svi očekujemo. Bez obzira na činjenicu, da je riječ o prvome crnogorskom umjetničkom filmu, postoje elementi, koji ulijevaju ako ne vjeru, a ono bar nadu u uspjeh, i to ne samo ovog pokušaja, nego čitave naše kinematografije, čiju nam budućnost mnogi stručnjaci proriču kao veoma sjajnu.

Upravo o tim elementima treba govoriti.

Prvi put historijska tema pred našom kamerom.

Prvi put umjetnički film u rukama Velje Stojanovića, tvorca dokumentarnog filma koji se tako snažno izdvojio iz obilja onoga što je snimljeno u ovih deset godina naše filmske egzistencije, a to je "Perast - mrtvi grad"

Ali upravo te relativne garancije, da bi film mogao biti dobar, vrlo su često dvosjekli mač.

Smijemo li kompromitirati - i što sve nije kompromitacija - temu historijsku, dakle poznatu, realnu. 

Do koje mjere smije i dokle mora da ide fantazija scenarista i umjetnička sloboda režisera? Dokle smjelost snimatelja, u neprekidnom traženju novih izraza?

A režiser, koji stekne ime, priznato ime, na dokumentarnom filmu? Smije li se o njemu još govoriti kao o nekom početniku? Može li se znati, hoće li deseci snimljenog kratkometražnog materijala, biti ovdje na odmet ili od koristi?

Predugo se čekalo s umjetničkim, to jest s dugometražnim filmom.

Pitanje zašto se čekalo, ostalo bi sigurno bez odgovora, zato je bolje i ne postavljati ga.

I kad već svi smatraju da je ova godina odlična, nadajmo se da će i Velja Stojanović u znaku te odlučnosti dati djelo afirmiranog režisera, s konačnim pravom na naziv umjetnika.

Evo malo povijesti o glavnom liku filma.

"1767. goda javi se Šćepan Mali, kojega postaviše Crnogorci carem. I toga goda dva nasilna vezira vojevaše na Cernu Goru s bezbrojnim vojstvom i sramotno podjoše od nje s velikijem stidom. I venecijanski duks posla mnogo vojstva po moru na Cernu Goru s dogovorom Cara turskoga. I oni se sramotno vratiše i stidno. Ovo je svoj Evropi i cijelome svijetu izvjesno."

I to je povijesna okosnica filma o Šćepanu Malom, caru samozvancu. A sada i pojedinosti:

U Vuka Vranete živio je Šćepan, odnekud dolutao, malen i nježan čovjek još mlad, što je skupljao trave i bilje po planini i liječio živalj oo okolini. I po tom je poznat bio.

S bolesnim djetetom dodje mu jednom i majinski kapetan Marko Tanović, što se vratio iz Rusije sa carskoga dvora i svojim je očima vidjevao cara.

Petar III bio je već smaknut, no za Crnogorce mogao je biti i u izgnanstvu, pa i u samoj Crnoj Gori, jer Tanović je u viđaru prepoznao cara.

I slika careva u manastiru pokazivala je čudnu sličnost sa Šćepanom. 

Pronijela se vijest o prisustvu cara, upravo u času kada je Crnoj Gori trebao car. 

Opirao se Šćepan, Ličanin lutalica, opirao, ali bez uspjeha. 

Nisu svi baš bili uvjereni u njegovo carsko rođenje, ali im je svima trebao car.

I Šćepan postade car. Pobijedi dvije vojske i ostade na životu.

Uhvatiše uhode, što su za venecijansko i tursko zlato otrovom začinjavale carevu hranu. Obraniše cara samozvanca, jer su time Crnogorci branili svoju vjeru i slobodu. Branili su sebe.

A tužni Šćepanov pogled sedam je godina gledao vojvode, sirove gorštačke zakone, ratove i bijedu crnogorsku.

I kada je nastalo zatišje, pojavi se knez Dolgoruki s caričinim nalogom da uništi samozvanca, koji se usuđuje nazivati mužem njenim. 

Knez u dvorskim lakiranim čizmama, po oštrom kamenu crnogorskih hajdučkih staza, stiže u Majine. I dovedoše Šćepana kao cara i rekoše Dolgorukome Crnogorci:

"Zar je on ikada htio da se zove carem? Sam se ponizio i nazvao Šćepan Mali. Mi smo ga krstili kako smo htjeli. Stvorili smo ga carem.

Razaberi ovo, čestiti principe, svi sad znamo da Šćepan nije car - a opet ga hoćemo. Ako Sćepan pogine, i mi ćemo uza nj. 

On smiri narod i pobijedi Turke i postavi sud u besudnoj zemlji, a uz to je jeftino carevao. Nije tražio ni pare ni dinara.

Da je on i pravi car, ako ne valja, mi ga trpjeti ne bismo mogli. Ovo te lijepo molimo. Jer mi možemo i opako".

I Dolgoruki ga pusti i dade mu čin i bogatu uniformu i mir.

Njegov duševni mir.

Konačno svi su znali da on nije car, i da on to nikada nije htio biti.

I kad prvi put usnu, smiren, što je opet našao sebe, iako i dalje na čelu crnogorskog življa, ubi ga britvom na spavanju turska uhoda, Cincarin Stanko.

*****

Književnik Ratko Đurović prikupio je sav mogući materijal o Šćepanu Malome, čija je vlast bila kratka, ali plodna.

U našoj historiji figura Šćepanova osamljena je, ali veoma interesantna pojava.

Pitanje je, kakva će ona biti u našem filmu?

To zavisi od scenarista i od režisera, koji će u krajnjoj liniji i biti najodgovornija ličnost. A zavisi i od Frane Vodopivca, snimatelja filmova "U oluji" i "Djevojka i hrast".

U studijima Košutnjaka upravo je završeno ateliersko snimanje interijera. Ekipa se sprema u Crnu Goru, gdje će raditi u manastiru Majinama kod Budve i na Cetinju. Od 5. siječnja do danas završena je oko polovina filma; u lipnju mjesecu očekuje se kraj, a u rujnu premijera.

Naslovnu ulogu igra Rade Marković, a sudjeluju Strahinja Petrović, Ljubiša Jovanović, Ljuba Tadić, Vasa Perišić, Bora Begović, Pera Begović, Raša Plaović, Vasa Kosić, Viktor Starčić, Junus Međedović, Miloš Jenkić, Karlo Bulić, Desa Živković, Senka Čipović i drugi.

Pretpostavlja se da će ulogu Dolgorukog igrati Branko Pleša.

Inscenacija je majstora Mila Milunovića, a muzika Krešimira Baranovića.

Tekst: B. R. M, obrada: Yugopapir (Filmski vjesnik, IV 1955.)

Podržite Yugopapir: FB TW Donate