Od petka uvečer do subote poslije podne Filmska redakcija TV Beograd pripremila nam je maraton od jedanaest domaćih filmskih komedija. Ako se ovako produži - TV ljeto 87. možda ćemo pamtiti kao maratonsko!
... Subota, 27. VI 1987, 09:13 - Bubašinter
Domaći, boja, 1971, 74 minute, režija: Milan Jelić, glavne uloge: Radmila Savićević, Gizela Vuković, Danilo Stojković, Zlata Petković, Dragan Radulović, Žarko Bajić, Dušan Janićijević
Redatelj Milan Jelić odlikuje se među štancerima tzv. beogradske komediie ponešto ambicioznijim i "ozbiljnijim" idejama, pa je njegov debitantski rad Bubašinter jedan od najzanimljivijih događaja u Filmskom maratonu.
Snimljen prema, čini mi se, posljednjem zajedničkom scenariju glasovitog para Gordan Mihić - Ljubiša Kozomara, koji je u "novo doba" na nekom širem planu aplicirao ideje i senzibilitet notornog crnog vala, i film je - unatoč početnom mlakom prijemu (u zraku su bili skandali oko Misterija organizma, Dušana Makavejeva) - s vremenom poprimio stanovitu kult-reputaciju.
Priča je filma domišljato smještena u nekakav mikrosvijet - u ovom slučaju, magazin pekarne, u kojemu, po mišljenju tate pekara, temeljni je problem opasnost od bubašvaba.
Odgovorni zadatak uništavanja bubašvaba pekar povjerava svom petnaestogodišnjem sinu koji, opet po očevu mišljenju, ne obavlja dovoljno angažirano svoj posao jer je seksualno nesređen.
Očevi pokušaji dovođenja sina u red završavaju u mjesnom motelu brodolomom, no klinca će, mnogo prirodnije, ideji tucanja približiti tetka-raspuštenica, na sebi svojstven način...
Snimljen prema, čini mi se, posljednjem zajedničkom scenariju glasovitog para Gordan Mihić - Ljubiša Kozomara, koji je u "novo doba" na nekom širem planu aplicirao ideje i senzibilitet notornog crnog vala, i film je - unatoč početnom mlakom prijemu (u zraku su bili skandali oko Misterija organizma, Dušana Makavejeva) - s vremenom poprimio stanovitu kult-reputaciju.
Priča je filma domišljato smještena u nekakav mikrosvijet - u ovom slučaju, magazin pekarne, u kojemu, po mišljenju tate pekara, temeljni je problem opasnost od bubašvaba.
Odgovorni zadatak uništavanja bubašvaba pekar povjerava svom petnaestogodišnjem sinu koji, opet po očevu mišljenju, ne obavlja dovoljno angažirano svoj posao jer je seksualno nesređen.
Očevi pokušaji dovođenja sina u red završavaju u mjesnom motelu brodolomom, no klinca će, mnogo prirodnije, ideji tucanja približiti tetka-raspuštenica, na sebi svojstven način...
Jelić će, kao što je spomenuto, doživjeti uspjehe tek svojim kasnijim radovima (Rad na određeno vrijeme - 1980, Moj tata na određeno vrijeme - 1983, ili scenarijem za Ljubavni život Budimira Trajkovića), no Bubašinter ostaje kao znak nekih zanimljivijih vremena. (Vladimir Tomić)
11:01 - Pop Ćira i pop Spira
Domaći, boja, 1957, 77 minuta, režija: Soja Jovanović, glavne uloge: Milan Ajvaz, Jovan Gec, Ljubinka Bobić, Nevenka Mikulić, Renata Ulmanski, Dubravka Perić, Đuza Stojiljković i drugi
Dva tipična banatska popa, pop Ćira i pop Spira, dvije popadije Persa i Sida, žive sretno sa svojim kćerkama, sve dok u njihovo selo ne stigne mlad učitelj Pera. Odmah počne lov na zeta koji izaziva pravi rat među popadijama i svađu među dotad složnim obiteljima...
Film Soje Jovanović Pop Ćira i pop Spira pobijedio je na pulskom festivalu 1957. godine (u Puli su prikazani i Svoga tela gospodar, Subotom uveče, Samo ljudi, Ne čekaj na maj, Zenica i dr.), a jednako impresivni bili su i rezultati u kinima.
Golem uspjeh komedije mnogi su pripisivali tome što je to bio prvi jugoslavenski cjelovečernji igrani film u boji, ali ponešto je zasluga i u vrlo dobroj režiji Soje Jovanović koja je satirični dramski predložak Stevana Sremca adaptirala izuzetno filmično i s mnogo ironije.
Kamera Nenada Jovičića zasigurno je glavni adut filma, kao i u njenu slijedećem ostvarenju Diližansa snova, koje se, nažalost, nije našlo u ovom programu Filmskog maratona. (Nenad Polimac)
Golem uspjeh komedije mnogi su pripisivali tome što je to bio prvi jugoslavenski cjelovečernji igrani film u boji, ali ponešto je zasluga i u vrlo dobroj režiji Soje Jovanović koja je satirični dramski predložak Stevana Sremca adaptirala izuzetno filmično i s mnogo ironije.
Kamera Nenada Jovičića zasigurno je glavni adut filma, kao i u njenu slijedećem ostvarenju Diližansa snova, koje se, nažalost, nije našlo u ovom programu Filmskog maratona. (Nenad Polimac)
12:28 - Pazi što radiš (Maturanti)
Domaći, boja, 1984, 89 minuta, režija: Milan Jelić, glavne uloge: Ljubiša Samardžić, Milena Zupančič, Dragomir Gidra Bojanić, Olga Ivanović, Milan Štrljić, Bata Živojinović, Olivera Ježina, Vladan Savić, Maja Sablić, Maro Brailo, Dragan M. Nikolić, "Laki pingvini" i drugi
Kao što i sam podnaslov filma govori, priča Maturanata zbiva se posljednjih školskih dana jedne generacije beogradskih maturanata. Euforičan je kraj jednog perioda života, koji se doimao kao da će, sa svojim vrednotama, trajati vječno ili bar dati pečat cijelom životu.
U nekim siučajevima tako i jest, no neka od "vječnih obećanja" i "ljubavi za cijeli život" dovest će godine koje slijede u pitanje.
Središnja situacija ozbiljno-smiješnih događaja filma zbiva se u toku maturalne večeri u nekom hotelu visoke kategorije, zabavi kojoj prisustvuju i đaci-slavljenici i nastavnici i roditelji, koji upadaju u mnoge neobične i zabavne situacije.
Film, naime, osim sudbina nekoliko ućenika prati i likove roditelja maturanata i maturantkinja, njihove načine razmišljanja, stilove života i, prije svega, ambicije i planove koje ugrađuju u djecu što će se upravo u tim trenucima poćeti otimati od roditeljskog i profesorskog autoriteta...
U nekim siučajevima tako i jest, no neka od "vječnih obećanja" i "ljubavi za cijeli život" dovest će godine koje slijede u pitanje.
Središnja situacija ozbiljno-smiješnih događaja filma zbiva se u toku maturalne večeri u nekom hotelu visoke kategorije, zabavi kojoj prisustvuju i đaci-slavljenici i nastavnici i roditelji, koji upadaju u mnoge neobične i zabavne situacije.
Film, naime, osim sudbina nekoliko ućenika prati i likove roditelja maturanata i maturantkinja, njihove načine razmišljanja, stilove života i, prije svega, ambicije i planove koje ugrađuju u djecu što će se upravo u tim trenucima poćeti otimati od roditeljskog i profesorskog autoriteta...
Milan Jelić režirao je Maturante kao svoj šesti dugometražni igrani film, prema iskušanom modelu scenarija (potpisao ga je sam, zajedno sa stalnim suradnikom Predragom Perišićem) u poznijoj fazi tzv. beogradske komedije.
U prvom su planu, baš kao i u očinskom modelu Došlo doba da se ljubav proba - dječica, no film nose dobri glumci u tipskim ulogama koje su novcem naplavile blagajne beogradskih producenata. (V. T.)
U prvom su planu, baš kao i u očinskom modelu Došlo doba da se ljubav proba - dječica, no film nose dobri glumci u tipskim ulogama koje su novcem naplavile blagajne beogradskih producenata. (V. T.)
14:07 - Put oko svijeta
Domaći, boja, 1964, 101 minuta, režija: Soja Jovanović, glavne uloge: Miodrag Petrović Čkalja, Rade Marković, Dara Čalenić, Bata Živojinović, Mića Tomić, Olivera Marković, Dušan Jakšić, Olivera Vučo, Vera Ilić-Đukić i drugi
Na putovanju oko svijeta, trgovac iz Jagodine, Jovanča Micić, proživljava brojne pustolovine. U Budimpešti se fiktivno ženi, na Divljem zapadu žrtva je napada na poštanska kola i postaje šerif, zatim je žrtva gusara, na dvoru u Kini nađe se među kupcima djevojaka, a u Perziji je u haremu...
Komedija Put oko svijeta ambiciozna je produkcija Avala-filma iz sredine šezdesetih godina.
Režija je povjerena Soji Jovanović, koja se na ekranizaciji Nušića ogledala još u svom prvencu Sumnjivo lice, a u pisanju scenarija sudjelovali su i Borisiav Mihajlović-Mihiz i snimatelj Nenad Jovičić, stalni Jovanovićkin suradnik.
Film je prikladno stiliziran, s efektnom kostimografijom i scenografijom (put oko svijeta, dakako, uglavnom je dočaran u studiju), a šarolika glumačka ekipa trebala je predstaviti najrazličitije žitelje zemaljske kugle.
Lako je pretpostaviti kako je publika reagirala na takav film - bio je u samom vrhu najgledanijih tih godina! - no zanimljivo je da je Put oko svijeta i u toku nekoliko obnovljenih licenci u našim kinima također postigao solidan uspjeh, poništavajući tako pravilo da domaći filmovi zanimaju gledaoce jedino prilikom premijernog prikazivanja. (N. P.)
Režija je povjerena Soji Jovanović, koja se na ekranizaciji Nušića ogledala još u svom prvencu Sumnjivo lice, a u pisanju scenarija sudjelovali su i Borisiav Mihajlović-Mihiz i snimatelj Nenad Jovičić, stalni Jovanovićkin suradnik.
Film je prikladno stiliziran, s efektnom kostimografijom i scenografijom (put oko svijeta, dakako, uglavnom je dočaran u studiju), a šarolika glumačka ekipa trebala je predstaviti najrazličitije žitelje zemaljske kugle.
Lako je pretpostaviti kako je publika reagirala na takav film - bio je u samom vrhu najgledanijih tih godina! - no zanimljivo je da je Put oko svijeta i u toku nekoliko obnovljenih licenci u našim kinima također postigao solidan uspjeh, poništavajući tako pravilo da domaći filmovi zanimaju gledaoce jedino prilikom premijernog prikazivanja. (N. P.)
15:58 - Nije lako s muškarcima
Domaći, boja, 1985, 93 minute, režija: Mihailo Vukobratović, glavne uloge: Milena Dravić, Ljubiša Samardžić, Bata Živojinović, Mića Tomić, Ana Simić, Branka Katić, Dubravka Mijatović
Glavna junakinja filma rastavljena je žena s tri kćeri, sve tri u pubertetu. Ona zarađuje za obitelj, trudi se da bude dobra majka, ocu svoje djece dobra prijateljica, a pazi i na golemog ovčara - ljubimca u kući. U svemu tome zaboravlja da je jos privlačna, i tek će joj ljetovanje s kćerkama izmijeniti život...
Prateći fabulu, film "Nije lako s muškarcima" ne razlikuje se osobito od većine srpskih komedija, osobito ne onih u kojima su dosad već nastupali Milena Dravić i Ljubiša Samardžić.
Razlika ipak postoji, i ona je svjesno provedena u konceptu filma.
Riječ je o pokušaju da se napravi "uglačana" domaća komedija koja će se odlikovati zgodnim protagonisticama i protagonistima, dobro uređenim stanovima, ukusnim dizajnom i kvalitetnom kolor-fotografijom.
Razlika ipak postoji, i ona je svjesno provedena u konceptu filma.
Ovo posljednje odlično je uspjelo snimatelju Živku Zalaru, a vrlo je dobra i scenografija Milenka Jeremića.
Takva "urednost" ponekoga će zasmetati, pogotovu one kojima se dopada pučki štih novokomponiranih srpskih komedija, ali riječ je o zanimljivom pokušaju debitanta - poznatog televizijskog redatelja Mihajla Vukobratovića, koji bi bio još dojmljiviji da su scenarij i situacija ponešto originalniji. (N. P.)
obrada: Yugopapir (Studio, VI 1987.)
