Pages

Bernard Vukas (1. dio memoara): Da li je Bajdo najbolji nogometaš kojega je Jugoslavija uopće dala?



Vukas je nesumnjivo najbolji nogometaš kojega je Jugoslavija uopće dala. On rado prima savjete od starijih igrača i trenera, čime se mnogi mlađi igrači, kudikamo slabijih kvaliteta, ne mogu pohvaliti. Bajdo baš svojoj skromnosti najviše zahvaljuje za ono što je postigao. Slava mu nikad nije udarila u glavu, nikad nije spavao na lovorikama, nikad se nije zadovoljio onim što je postigao. Uvijek je tražio od samog sebe da još bolje igra

Siječanj 1972: Predstavljati Bernarda Vukasa ljubiteljima sporta bilo bi jednako kao tumačiti studentima muzikologije tko je recimo Beethoven. O njemu je toliko toga napisano, rečeno, da i staru baku u najzabitnijem selu zapitaš - tko je - možda bi jedino odgovorila: 

"Pa ja sam čula za nekog 'Bajdu'!"

"Hajduk" je već odavno postao legenda. A postati živa legenda u legendi mogu samo najveći! O jednoj takvoj živoj legendi počinjemo priču.


Što li je ovaj mali došao ovamo raditi?



Treba imati na umu da Bernard Vukas nije rođen pod toplim podnebljem Dalmacije, a postao je najveći hajdukovac - blagoslovljen od najvrućih hajdukovaca. Odigrao je više od pedeset utakmica za reprezentaciju Jugoslavije, oduševljavao svojim zgodicima i majstorijama prepune stadione u Splitu, Zagrebu, Torinu, Budimpešti, Beogradu, Belfastu, Londonu, Parizu, Riju... 

Igrao je u momčadi Evrope i svijeta, u Belfastu je u izabranoj ekipi Kontinenta svojim istrčavanjem na teren zbunjivao, pa čak izazvao podsmijeh i dobacivanja: 

"Što li je ovaj mali došao ovamo raditi?! Valjda će sakupljati lopte u autu."

A taj je mali udario takvu igru Englezima da su ga zapamtili svi Englezi - zajedno sa Škotima - kad je svojim nezaboravnim potezima i poznatim het-trikom prisilio sve prisutne da ga otada oslovljavaju samo sa tri riječi i s uzdahom divljenja i poštovanja: TO JE VUKAS!


Eto, taj Vukas igrao je tada u svom "Hajduku", s njim tri puta osvajao državna prvenstva u razmaku od samo pet godina, bio je sposoban da sam rješava u samo nekoliko - njemu svojestvenih - poteza velike derbije, međunarodne spektakle, bio je i ostao pojam i za "Hajduk" i za naš nogomet uopće.

I ne samo naš!

Osim brojnih titula, nagrada, javnih pohvala i iskrenog divljenja širom svijeta, za njegovo ime vezan je još jedan kuriozitet:

Bernard Vukas je prvi naš nogometaš kojem je odobreno igranje u inozemstvu!

Od kojeg kurioziteta da počnemo?

Bajdina biografija puna je kurioziteta.

No, bez obzira na slavu i priznanja širom svijeta i među najvećim nogometnim stručnjacima i igračima, sve do običnih navijača, Bajdo je bio i ostao zaljubljen u loptu, skroman, iskren...

Zahvaljujući takvoj iskrenosti i ljubavi za balun, a valjda i mojoj (ne)običnoj pojavi pred njim kad sam mu prišao (i sam ne znam kako) i zapljusnuo ga pitanjem:

- Hajde, Bajdo, da pišemo o tome!

Još sam se vrpoljio onako pred njim kao kad se neki klinac nađe pred svojim idolom iz kaubojskih filmova i traži od njega da priča o svojim junaštvima i podvizima.

Blago me pogledao (bilo mi je već lakše - slutio sam da sam na dobrom putu) i rekao s blagonaklonim smiješkom: 

- A, iz Dalmacije, je li! 

Već sam u sebi likovao: upalilo je, upalilo...! 

"Našli" smo se brzo, pristao je lakše nego što sam očekivao - i razgovor je bio dug, otvoren, istinit.

Sporazumjeli smo se da rasvijetlimo onaj famozni, još i sad velom obavijen, odlazak u Italiju, pomalo razočaran povratak, nakon toga igranje nekoliko sezona u "Hajduku", ponovni odlazak u Austriju i opet povratak, ali sad više ne kao igrača, nego kao tehničkog direktora kluba, pa ono vrijeme kad su ga razne nesuglasice i trvenje s figurama što su drmale "Hajdukom" naprosto odstranile na jedan tako nizak i nedostojan način koji ga je, možda zauvijek, odvojio od dragog Splita, od Plinare, od stare murve pokraj igrališta, ukratko od grada kojemu je darovao svoje najljepše godine i sve svoje sportsko umijeće. 

Pa i danas mu u srcu tinja želja za plovidbom "bilim" vodama, da "bilima" pomaže svim svojim znanjem, iskustvom i umijećem koliko može - kao i uvijek! 

Sve to i to prvi put objavljujemo specijalno u "Plavom vjesniku".



Uvijek moj "Hajduk"



- Imponirao mi je naš "Hajduk" otkad sam počeo trčati za loptom, otkad znam za nogomet. Kad sam prvi put gledao njegov nastup u Zagrebu, ostavio je na mene "strašan" dojam, pa sam i dalje odlazio na sve utakmice "Hajduka" ... 

Uvijek sam rado gledao "Hajdukovu" momčad, oduševljavao sam se time što su igrači igrali srcem, borbeno, muški - i nadasve pošteno. 

Gledali smo mi klinci igru "Hajdukovih" nogometaša s divljenjem, izgovarali pobožno njihova imena, znali napamet "ponoviti" sve golove, majstorske poteze ... ma kažem vam, gutali smo ga svega ... 

A to se, kao i prva ljubav, ureže u srce. 

Eto - tako sam se ja zaljubio u "Hajduk" tada u najljepšoj mladosti - i nosim ga čisto i istinski u srcu i dan-danas, bez obzira na vrijeme, udaljenost, pojedinačne nesporazume, razilaženja...

Za mene je "Hajduk" uvijek moj "Hajduk" i tako će biti dokle god je Vukasa!


Drugi o njemu



Ustupimo za početak malo mjesta drugima - onima koji su ga poznavali, igrali s njim, gledali ga, disali s njim.

"Prije desetak godina pojavio se u momčadi 'Hajduka’ na lijevom krilu, prvi put, plavokosi mladić, gotovo bih rekao dječak, koji je već pri prvom nastupu svratio na sebe pozornost ne samo svih 'Hajdukovih' rukovodilaca nego i svih gledalaca, koji su u njemu, odmah u početku, nazirali talent i buduću nogometnu zvijezdu. Taj je mladić već u prvim nastupima očitovao istančan osjećaj za loptu i pokazao profinjenu tehniku, sa mnogo fantazije, uz prirođenu žustrinu, osebujni temperament, izvanrednu brzinu i upornost u borbi. Taj dotad nepoznati nogometaš bio je danas svagdje omiljeli i popularni Bernard Vukas - "Bajdo" - zapisao ie 1956, inž. Marko Markovina, prijeratni standardni "Hajdukov" igrač, a tadašnji predsjednik kluba.

A tko može više reći o Vukasu od njegova najboljeg prijatelja i uzora, dugogodišnjega kapetana "Hajduka", reprezentativca, igrača s najdužim stažem, nezaboravnog strijelca Frane Matošića, koji je dugo igrao i surađivao s Vukasom, a tako su se slagali i razumjeli u igri da ja nastala izreka:

"Slažu se kao Frane i Bajdo!"

"Mi smo ga u "Hajduku" odmah zavoljeli - kaže Matošić - jer je, iako mlad i na izgled fizički slab, davao na igralištu ono što malo koji igrač može da pruži, a u privatnom životu bio je drug u svakom pogledu. Za kratko vrijeme Vukas je postao uzorom svim našim sportašima u svakom pogledu, a pogotovo što se tiče skromnosti, zalaganja, ljubavi i vjernosti prema "Hajduku" ... 


Vukas je nesumnjivo najbolji nogometaš kojega je Jugoslavija uopće dala. On rado prima savjete od starijih igrača i trenera, čime se mnogi mlađi igrači, kudikamo slabijih kvaliteta, ne mogu pohvaliti. Bajdo baš svojoj skromnosti najviše zahvaljuje za ono što je postigao. Slava mu nikad nije udarila u glavu, nikad nije spavao na lovorikama, nikad se nije zadovoljio onim što je postigao. Uvijek je tražio od samog sebe da još bolje igra... 


Premda moj prijatelj Bajdo često kaže da dio svojih uspjeha mora zahvaliti i tome što je tolike godine igrao sa mnom (što mi, naravno, laska), ja opet ponavljam da on za svoje izvanredne uspjehe treba da zahvali svojoj primjernoj skromnosti i ljubavi prema "Hajduku".

Biseri - samo biseri



"Vukas je uzidao u 'Hajdukovu’ zgradu ono najljepše što treba da resi svakog sportaša, a to je vjernost, bez koje se ne da zamisliti pravi duh jedne momčadi, a prema tome ni njezini uspjesi. Vukas je već dosad ostavio zlatni trag u bogatoj 'Hajdukovoj' povijesti - zapisuje 1956. dr Šime Poduje, bivši reprezentativac, dugogodišnji igrač i poslije član uprave "bijelih".

Ljubomir Vukadinović, jedan od najpoznatijih naših sportskih novinara, piše:

"Uzalud rovarim po sjećanju tražeći igrača takvog tipa. Vukas je nenadmašan dribler, jedini naš fudbalski as svih vremena koji podjednako lako dribluje obema nogama i čiji dribling telom, naročito ramenima, deluje tako efikasno. On se, međutim, ne bi uspeo tako visoko, i pored tako retkog talenta, da se u njemu ne krije neiscrpna energija i da nije istinski borac. I zato je njegovo mesto u galeriji fudbalskih majstora najplemenitijeg kova."

- "Hajduk" je naša bogata, ako ne i najbogatija sportska historija, a jedan dio zasluga nosi i sam Vukas - rekao je poznati radio-reporter Radivoje Marković, a sportski novinar Sergije Lukač piše: "Bernard Vukas - to ime je pojam, smem li da kažem, u svetu fudbala već legenda. Legenda sa svojim sportskim specifičnostima, legenda koja je na krilima sportskog internacionalizma odletela daleko van granica ove zemlje dobrog fudbala."

Da je to točno, potvrđuje i izjava Seppa Herbergera, jednog od najvećih svjetskih sportskih stručnjaka:

"Bernard Vukas nije samo jedan od najboljih igrača svijeta, on je ujedno, među ravnima, besprijekoran i primjeran sportaš."

A dr Becker, izdavač "Kickersa" i jedan od vrlo poznatih evropskih novinara, piše mu:

"Mi Njjemci, izgovaramo Vaše ime s velikim poštovanjem i cijenimo Vas kao igrača i sportaša, a osobito oni koji su Vašu igru i Vas češće vidjeli i tako Vas još bolje upoznali."

Možda o Vukasovoj istinskoj veličini najviše govori jedna iskrena rečenica Aleksandra Tirnanića, kad je uskliknuo:

- Ne mogu ti ništa osim cvijeća dati!

A što je i potrebno, Tirke, osim cvijeća!

Ostavimo druge i zadovoljimo se s tim kratkim ocjenama, mišljenjima, dojmovima drugih o Vukasu pa počnimo onu pravu priču - onu iz njegovih usta!


Pješčana igrališta kraj Save



Bernard Vukas Vinkov, rođen 1. svibnja 1927. u Zagrebu.

Od 1947. godine živi stalno u Splitu, gdje se oženio nastavnicom Stjepankom Bobek, s kojom ima sina Zdeslava.

Sada živi u Zagrebu i završava Višu trenersku školu.

No uvijek se vraća svojoj velikoj ljubavi: balunu i "Hajduku". Može se zapravo reći: nikad nije ni otišao od njih. A počelo je ...

Hajde počnimo od početka.

- Da, da sjećam se toga dobro - nikad mi ne bi dosadilo trčati za loptom. Već mi je u djetinjstvu to bila strast. Ipak je, moram priznati, slučaj htio da sam se još u djetinjstvu tako usko, rekao bih intimno, povezao s nogometom. 

Stanovao sam u blizini ondašnje Tratinske ceste, kraj "Concordijina" igrališta. 

A za ondašnje zagrebačke pojmove bila mi je Sava blizu, a pješčana igrališta kraj nje bila su za nas pravo nogometno učilište.

Sate i sate jurio sam bosonog po užarenom pijesku, siguran da se kod kuće nitko neće ljutiti zbog izderanih cipela jer su one mirno stajale sa strane ... 

To je bio uvod, a onda sam se sa nepunih 12 godina, još 1939, upisao u "Concordiju", gdje su me dugo odmjeravali i promatrali; premalen sam bio, pa sam dobio odobrenje da mogu, naravno, samo privremeno trenirati ...

Tekst: Božo Šimleša, obrada: Yugopapir (Plavi vjesnik, I - II 1972.)





Podržite Yugopapir: FB TW Donate