Još dok sam bio junior Frane Matošić mi se vrlo sviđao, a sada sam imao prilike da igram s njim. Osim redovitog trenera, za kojeg sam u početku krivo mislio da me ne može mnogo naučiti, Frane mi je bio drugi trener, i to, što je najvažnije, trener za vrijeme same igre. Iz početka su me njegova upozoravanja, moram iskreno priznati, pomalo nervirala, ali onda sam se uvjerio da bi svaka momčad morala biti sretna kad bi imala dirigenta u igri kakav je bio Frane
Možda nećete vjerovati, ali moj prvi trener pripadao je - nježnom spolu! Bila je to reprezentativna hazenašica Zdenka Kunštek, supruga Tonija Pogačnika. Zaista jedinstven slučaj kod nas, a možda i u svijetu. Ona je imala mnogo smisla za tehničko obrazovanje igrača, jer je i sama slovila kao odlična tehničarka, naravno u hazeni, koja se igrala po istim principima kao i nogomet, samo, razumije se, rukama.
Naša trenerica udarala je međutim loptu dobro i nogom i bila je upućena u sve nogometne tajne.
Jasno vam je da je ona
tako kod mene još samo pojačala moj ionako jak osjećaj za finte,
koji su odmah u početku moje nogometne karijere u meni svi zapazili
kao dio moga nogometnog talenta...
I tek sam bio navršio trinaestu godinu, a već sam nastupio, kao subjunior, na javnoj utakmici.
Bilo je to 1940. godine, kad su se ratni oblaci počeli nadvijati i nad našom zemljom...
Brzo sam prošao subjuniorski i juniorski staž i već sam s navršenih 15 godina igrao u rezervi "Concordije" gdje sam se počeo boriti za bodove.
Bile su to često vrlo napete utakmice, u kojima se radilo o prestižu između "zelenih" - moga kluba, "crvenih" - bivšeg HAŠK-a, i "plavih" - bivšeg "Građanskoga"...
Sjećam se i svog prvog zgoditka koji sam polučio u odlučnoi utakmici protiv "Građanskoga" koji je "Concordiji" u onoj godini donio prvenstvo rezervnih momčadi. Igrale su se posljednje minute igre, stanje je bilo 1:1, što nam nije bilo dovoljno.
Stvorila se velika gužva pred golom, ja sam se napamet bacio u "buket" i dok sam još padao nešto me udarilo u glavu. Brzo sam se našao na zemlji i kao u polusnu odjednom sam čuo veliku buku koja mi je bila nalik na smijeh pomiješan s pljeskanjem.
U prvi čas sam pomislio da mi se gledaoci smiju zbog moje nespretnosti i tek kad su moji suigrači poletjeli k meni da mi čestitaju znao sam da se lopta od moje glave odbila u mrežu.
Bio je to ujedno i odlučujući zgoditak cijele prvenstvene kampanje.
Još i danas, kad polučim zgoditak glavom, sjetim se tog prvog "glavometnog" odlučujućeg zgoditka, kad je varljiva lopta bila pametnija od mene...
I tek sam bio navršio trinaestu godinu, a već sam nastupio, kao subjunior, na javnoj utakmici.
Bilo je to 1940. godine, kad su se ratni oblaci počeli nadvijati i nad našom zemljom...
Brzo sam prošao subjuniorski i juniorski staž i već sam s navršenih 15 godina igrao u rezervi "Concordije" gdje sam se počeo boriti za bodove.
Bile su to često vrlo napete utakmice, u kojima se radilo o prestižu između "zelenih" - moga kluba, "crvenih" - bivšeg HAŠK-a, i "plavih" - bivšeg "Građanskoga"...
Sjećam se i svog prvog zgoditka koji sam polučio u odlučnoi utakmici protiv "Građanskoga" koji je "Concordiji" u onoj godini donio prvenstvo rezervnih momčadi. Igrale su se posljednje minute igre, stanje je bilo 1:1, što nam nije bilo dovoljno.
Stvorila se velika gužva pred golom, ja sam se napamet bacio u "buket" i dok sam još padao nešto me udarilo u glavu. Brzo sam se našao na zemlji i kao u polusnu odjednom sam čuo veliku buku koja mi je bila nalik na smijeh pomiješan s pljeskanjem.
U prvi čas sam pomislio da mi se gledaoci smiju zbog moje nespretnosti i tek kad su moji suigrači poletjeli k meni da mi čestitaju znao sam da se lopta od moje glave odbila u mrežu.
Bio je to ujedno i odlučujući zgoditak cijele prvenstvene kampanje.
Još i danas, kad polučim zgoditak glavom, sjetim se tog prvog "glavometnog" odlučujućeg zgoditka, kad je varljiva lopta bila pametnija od mene...
Kao dječak, još u
kratkim hlačicama, dočekao sam oslobođenje, prešao u klub
"Amater" a odmah zatim za neko sam vrijeme ostavio nogomet
i pošao u Bosnu, gdje sam, kao dizinfektor, sudjelovao u velikoj antitifusnoj kampanji.
Tih nekoliko mjeseci bio
sam gotovo potpuno zaboravio na nogomet.
Vrativši se u Zagreb, našao sam posve novu situaciju u nogometu.
"Amater" se spojio s "Tekstilcem" i "Slobodom" te je od te fuzije nastao "Zagreb".
Kao igrač "Zagreba" odigrao sam u sezoni 1946/47. sve prvenstvene utakmice u sklopu Hrvatske lige, što je za mene bilo od odsudnog značenja i odjednom promijenilo moj životni i sportski smjer.
Vrativši se u Zagreb, našao sam posve novu situaciju u nogometu.
"Amater" se spojio s "Tekstilcem" i "Slobodom" te je od te fuzije nastao "Zagreb".
Kao igrač "Zagreba" odigrao sam u sezoni 1946/47. sve prvenstvene utakmice u sklopu Hrvatske lige, što je za mene bilo od odsudnog značenja i odjednom promijenilo moj životni i sportski smjer.
Počelo je s nagovaranjem
Još na jesen 1946.
pokušali su me hajdukovci u Zagrebu nagovarati da prijeđem u
"Hajduk". U početku sam to odbijao jer nisam imao namjeru
da mijenjam klub, iako su u meni oduvijek, kako sam već
rekao, tinjale simpatije za "bile".
U njihovoj igri sam osjećao mnoge vlastite osobine, a pogotovu temperament sličan mome.
U njihovoj igri sam osjećao mnoge vlastite osobine, a pogotovu temperament sličan mome.
Nagovori "zagrebačkih
bijelih" nisu prestajali, a ja sam se sam čudio kako me to
traži baš "Hajduk" a ne zagrebački vodeći klubovi, koji
su već igrali u ligi.
Možda su smatrali da u nogometu nije dovoljno znanje i talent, da u modernom nogometu treba i odgovarajuća fizička kondicija.
Možda su smatrali da u nogometu nije dovoljno znanje i talent, da u modernom nogometu treba i odgovarajuća fizička kondicija.
Dvije su okolnosti u
međuvremenu pospješile moju odluku da pokušam sreću u jednom
boljem, jačem klubu, i da taj bude baš "Hajduk".
Prva je okolnost moje poznanstvo s ondašnjim "Hajdukovim" prvotimcem Vojkom Andrijaševićem, koji je privremeno bio sa službom u Zagrebu i igrao u "Metalcu", a druga okolnost bio je moj prvi odlazak u Split kao igrača "Zagreba" na prvenstvenu utakmicu sa "Splitom".
Te dvije okolnosti bile su neposredan povod koji je moju odluku ubrzao.
Tek naknadno sam doznao da sam u svom prvom nastupu u Splitu oduševio "Hajdukove" stručnjake, koji su se već u poluvremenu te utakmice zanimali za moje ime i ostale podatke, smatrajući me u početku zbog imena Dalmatincem ...
Možda ih je to uvjerenje i učinilo upornijima da me svakako "osvoje za sebe".
Prva je okolnost moje poznanstvo s ondašnjim "Hajdukovim" prvotimcem Vojkom Andrijaševićem, koji je privremeno bio sa službom u Zagrebu i igrao u "Metalcu", a druga okolnost bio je moj prvi odlazak u Split kao igrača "Zagreba" na prvenstvenu utakmicu sa "Splitom".
Te dvije okolnosti bile su neposredan povod koji je moju odluku ubrzao.
Tek naknadno sam doznao da sam u svom prvom nastupu u Splitu oduševio "Hajdukove" stručnjake, koji su se već u poluvremenu te utakmice zanimali za moje ime i ostale podatke, smatrajući me u početku zbog imena Dalmatincem ...
Možda ih je to uvjerenje i učinilo upornijima da me svakako "osvoje za sebe".
I u "Zagrebu"
je tada igrala jaka momčad; u njoj su igrali Pogačnik, moj
juniorski trener, pokojni Moradori, Šumonović, Klaić, Branko
Kralj... ali su oni pomalo odlazili, dolazila su nova imena, a
"Zagreb" je sve više slabio...
I ja sam na nagovor Jazbinšeka, našeg, kako ja mislim, najboljeg srednjeg pomagača kojeg je Jugoslavija ikad imala, pristupio najprije zagrebačkom "Metalcu", a odatle me put odveo ravno pod Marjan.
Moji kod kuće nisu ni znali da ja igram tako dobro nogomet - mislim, znali su da igram, ali nisu znali da igram tako dobro da sam postao zanimljiv čak i jednom "Hajduku".
I kad sam svojima kod kuće rekao da idem u Split, nemalo su se iznenadili. Ali vidio sam da im je to i godilo ...
I ja sam na nagovor Jazbinšeka, našeg, kako ja mislim, najboljeg srednjeg pomagača kojeg je Jugoslavija ikad imala, pristupio najprije zagrebačkom "Metalcu", a odatle me put odveo ravno pod Marjan.
Moji kod kuće nisu ni znali da ja igram tako dobro nogomet - mislim, znali su da igram, ali nisu znali da igram tako dobro da sam postao zanimljiv čak i jednom "Hajduku".
I kad sam svojima kod kuće rekao da idem u Split, nemalo su se iznenadili. Ali vidio sam da im je to i godilo ...
"Ljubo, zapiši toga maloga!"
Poslije sam doznao i
detalje zašto sam se odmah svidio onima koji su se brinuli za to da
se popunjavaju praznine u "Hajdukovoj" momčadi, praznine koje su nastale
ratom.
Igrala se prva minuta
prvenstvene utakmice "Zagreb" - "Split".
Ja sam odmah, negdje ispod centra, došao do lopte, prešao fintama 3-4 protivnička igrača i jurio, točno kontrolirajući loptu, prema braniču Markoviću, za koga smo čuli da je stup obrane "Splita" i neprelazan.
Još jedna finta i našao sam se sam na poprečnoj liniji, vratio loptu Drvodeliću, koji je igrao na desnom krilu, i mi smo odmah poveli sa 1:0.
Naravno da nisam mogao ni sanjati da bi ova akcija, koja je zaista bila vrlo efektna, mogla za moj budući život biti odsudna.
Igralo se još na starom igralištu, a članovi uprave "Hajduka" i trener Benčić upravo su se smještali ispod tradicionalnih dudova i naišli na upravo opisanu akciju.
Kad je lopta vraćena na centar, jedan od njih je šapnuo Benčiću:
"Ljubo, zapiši toga maloga!"
Ja sam odmah, negdje ispod centra, došao do lopte, prešao fintama 3-4 protivnička igrača i jurio, točno kontrolirajući loptu, prema braniču Markoviću, za koga smo čuli da je stup obrane "Splita" i neprelazan.
Još jedna finta i našao sam se sam na poprečnoj liniji, vratio loptu Drvodeliću, koji je igrao na desnom krilu, i mi smo odmah poveli sa 1:0.
Naravno da nisam mogao ni sanjati da bi ova akcija, koja je zaista bila vrlo efektna, mogla za moj budući život biti odsudna.
Igralo se još na starom igralištu, a članovi uprave "Hajduka" i trener Benčić upravo su se smještali ispod tradicionalnih dudova i naišli na upravo opisanu akciju.
Kad je lopta vraćena na centar, jedan od njih je šapnuo Benčiću:
"Ljubo, zapiši toga maloga!"
Sve drugo je išlo samo
po sebi. Vojko se nije morao mnogo truditi da me nagovori, jer sam
se ionako bio već u sebi opredijelio. Sada su stupili svi u akciju,
a Splićani su, kad za nešto zapnu, prilično tvrdoglavi i uporni.
U Splitu sam se brzo
udomaćio.
Svidjela mi se intimnost
kojom me ljudi susreću i drugarstvo. Svidjelo mi se kako me svi
primaju kao domaćeg, svoga, i odmah sam bio uvjeren da ću u svojoj
nogometnoj karijeri brzo
napredovati.
Još dok sam bio junior Frane Matošić mi se vrlo sviđao, a sada sam imao prilike da igram s njim.
Osim redovitog trenera, za kojeg sam u početku krivo mislio da me ne može mnogo naučiti, Frane mi je bio drugi trener, i to, što je najvažnije, trener za vrijeme same igre.
Iz početka su me njegova upozoravanja, moram iskreno priznati, pomalo nervirala, ali onda sam se uvjerio da bi svaka momčad morala biti sretna kad bi imala dirigenta u igri kakav je bio Frane.
Još dok sam bio junior Frane Matošić mi se vrlo sviđao, a sada sam imao prilike da igram s njim.
Osim redovitog trenera, za kojeg sam u početku krivo mislio da me ne može mnogo naučiti, Frane mi je bio drugi trener, i to, što je najvažnije, trener za vrijeme same igre.
Iz početka su me njegova upozoravanja, moram iskreno priznati, pomalo nervirala, ali onda sam se uvjerio da bi svaka momčad morala biti sretna kad bi imala dirigenta u igri kakav je bio Frane.
San se ostvario
I tako se moj san
pretvorio u javu, iako sam tada još živio kao u snu. A nije li
cijela priča o "Hajduku" zapravo jedan lijep nezaboravan
san - neponovljiv...
Sada kad se osvrnem na te prve korake, prve trenutke sreće i ushićenja u koračanju jednom tako bogatom i svijetlom tradicijom kakva resi "Hajduk".
Sada kad se osvrnem na te prve korake, prve trenutke sreće i ushićenja u koračanju jednom tako bogatom i svijetlom tradicijom kakva resi "Hajduk".
Došavši u "Hajduk"
i uvidjevši - prema onome kako su me srdačno primili - da mi ta
sredina može najviše pružiti, htio sam joj uzvratiti jednakom
ljubavlju, požrtvovnošću i svojom nogometnom darovitošću.
Znao sam da ću tako baš tu dogurati do najviše točke, postići maksimum.
I nisam se prevario!
Znao sam da ću tako baš tu dogurati do najviše točke, postići maksimum.
I nisam se prevario!
Prvi nastup
U "Hajduku" sam
proveo najljepše dane, u "Hajduku" sam postigao najviše
što se u nogometu može postići, postao sam
državni reprezentativac, član
najbolje momčadi Evrope i svijeta.
Mojim prvim nastupom u
bijelom dresu, u kolovozu iste godine, u Mostaru protiv "Veleža",
utakmicom na kojoj sam polučio i prve zgoditke za "Hajduk",
završila se moja prva faza; zapravo to je bila predigra mojih
daljnjih sportskih događaja, koji su se počeli nizati
jedan ljepši od drugoga, a mnogi od njih ostali su mi zaista
nezaboravni.
Zato sam i počeo naš razgovor od samog početka, nastojao da razotkrijem svaku pojedinost, svaki trenutak - jer prvi su koraci uvijek najteži, ali i najdraži!
Zato sam i počeo naš razgovor od samog početka, nastojao da razotkrijem svaku pojedinost, svaki trenutak - jer prvi su koraci uvijek najteži, ali i najdraži!
Što sam sve doživio u
dresu "Hajduka", reprezentacije i reprezentacija mislim da
je svima manje-više poznato; to sam sve potanko opisao u svojoj
knjizi izdanoj uz moj srebrni jubilej igranja.
Zato o tome, mislim, nije potrebno nanovo pričati.
Ali ću zato rasvijetliti događaje koji su prethodili mojem odlasku u Italiju, vrijeme koje sam proveo u "Bologni" (jedno životno iskustvo više!), povratak u redove "bijelih", igre i "igre" oko moga imena - i sva kasnija lutanja i plovidbe s "bijelim" brodom i udaljavanje od njega.
Riječ "udaljavanje" rekao sam samo uvjetno ... Kao da se može iščupati iz srca ta ljubav, kao da se može uništiti!
Zato o tome, mislim, nije potrebno nanovo pričati.
Ali ću zato rasvijetliti događaje koji su prethodili mojem odlasku u Italiju, vrijeme koje sam proveo u "Bologni" (jedno životno iskustvo više!), povratak u redove "bijelih", igre i "igre" oko moga imena - i sva kasnija lutanja i plovidbe s "bijelim" brodom i udaljavanje od njega.
Riječ "udaljavanje" rekao sam samo uvjetno ... Kao da se može iščupati iz srca ta ljubav, kao da se može uništiti!
Sigurno je da je ondašnji
kolektiv, koji je bio više nego zdrav, pridonio i tome da ga nikada
ne mogu zaboraviti i da mi taj "Hajduk" uvijek ostaje u
srcu.
Ali i uspjesi današnjeg "Hajduka" i te kako su mi dragi, a neuspjesi me ožalošćuju.
Ali i uspjesi današnjeg "Hajduka" i te kako su mi dragi, a neuspjesi me ožalošćuju.
Jednom riječi - uvijek
živim s "Hajdukom".
A kako "Hajduk" ne može umrijeti, rekoše mnogi da sam u tu besmrtnost i ja ugradio koju kapljicu... Kao u slap što teče, teče ... I u tom slapu što blista na suncu prelijeva se i moja mala kap - pjesnički se izrazio Bernard Vukas.
A kako "Hajduk" ne može umrijeti, rekoše mnogi da sam u tu besmrtnost i ja ugradio koju kapljicu... Kao u slap što teče, teče ... I u tom slapu što blista na suncu prelijeva se i moja mala kap - pjesnički se izrazio Bernard Vukas.
