Ima nečeg u temperamentu, u psihičkoj strukturi naših igrača" - piše Miljenko Smoje, vrstan poznavalac prilika u "Hajduku" i oko njega - "što rezultira neurozama i nemirima prije odlučnih susreta. Isto onako, kao što možemo učiniti čuda i pobijediti svakoga kad zaigramo za dišpet, jednako tako lako gubimo od svakoga kad moramo jednom utakmicom odlučivati svoju sudbinu
"Hajduk" nije danas doduše više ono što je bio (što je normalna posljedica i vremena i svih promjena), ali sigurno je da i današnji igrači imaju pred očima likove onih bivših igrača-velikana. I oni se nadahnjuju njihovom igrom kao što smo se i ja i moja generacija njima oduševljavali.
Svi dakle imamo ne samo pred očima nego i na srcu najsvjetlije likove koje je "Hajduk" dao i koji su osvajali prvenstva Jugoslavije i ubirali simpatije, za borbenost i fer-igru.
Nije onda ni čudo što su osvajali naslove državnog prvaka i dostojno reprezentirali "Hajduk" gdje god su se pojavili.
Ako se dakle pita što je
"Hajduk" za mene, moram odgovoriti da je to za mene klub
koji ne mogu nikada zaboraviti.
Ne mogu ga zaboraviti ni iz onog "moga" doba kad je bio siromašan, tek izišao iz borbe, još zavijen plamenom revolucije, klub koji tako reći nije imao ništa do časnog imena i junačkoga srca - a osvajao je prvenstvo za prvenstvom ...
"Hajduk" je za mene pojam, a tvrdim da je on pojam i za milijune ljudi ne samo u Hrvatskoj i u Jugoslaviji nego i izvan granica naše zemlje.
Iz njega je izraslo toliko vrsnih sportaša, ne samo u nogometu, a to je još jedan dokaz da sportski Split, može - uz malo više materijalnih sredstava i onih osnovnih uvjeta - izbacivati uvijek velika imena.
Ne mogu ga zaboraviti ni iz onog "moga" doba kad je bio siromašan, tek izišao iz borbe, još zavijen plamenom revolucije, klub koji tako reći nije imao ništa do časnog imena i junačkoga srca - a osvajao je prvenstvo za prvenstvom ...
"Hajduk" je za mene pojam, a tvrdim da je on pojam i za milijune ljudi ne samo u Hrvatskoj i u Jugoslaviji nego i izvan granica naše zemlje.
Iz njega je izraslo toliko vrsnih sportaša, ne samo u nogometu, a to je još jedan dokaz da sportski Split, može - uz malo više materijalnih sredstava i onih osnovnih uvjeta - izbacivati uvijek velika imena.
Što sebi zamjeram
Jesam li dao "Hajduku"
sve? Teško je reći. Siguran sam da sam mu dao mnogo, da sam odigrao
najviše utakmica u poslijeratnom "Hajduku" za prvu momčad
... Koliko mu nisam dao u bijelom dresu, davao sam mu preko državnih
utakmica, jer je moje ime bilo usko vezano uz "Hajduk".
Činjenica je da sam u "Hajduku" od svoje 20. do 30. godine igrao gotovo neprestano u punoj formi, kažem "gotovo" jer je - što je i normalno - bilo i slabijih dana, trenutačnih kriza.
Ali prosjek mojih ocjena jednog zaista plodnog desetljeća, više nego zadovoljava; možda je neskromno o tome govoriti, ali kad čovjek pogleda ondašnje novine i komentare, vidi da su trijumfi i velike pobjede "Hajduka" vezani i uz moje ime i uz dobre igre.
Činjenica je da sam u "Hajduku" od svoje 20. do 30. godine igrao gotovo neprestano u punoj formi, kažem "gotovo" jer je - što je i normalno - bilo i slabijih dana, trenutačnih kriza.
Ali prosjek mojih ocjena jednog zaista plodnog desetljeća, više nego zadovoljava; možda je neskromno o tome govoriti, ali kad čovjek pogleda ondašnje novine i komentare, vidi da su trijumfi i velike pobjede "Hajduka" vezani i uz moje ime i uz dobre igre.
Sebi jedino zamjeram (i
to si neću nikad oprostiti) što nismo nikad osvojili Nogometni kup
Jugoslavije, a bili smo dva puta u finalu.
Eto, to me uvijek tišti, progoni, muči, jer sam baš na tim utakmicama igrao slabo, i iskreno mogu i sebi upisati u grijeh što ga moja tako darovita generacija nogometaša nije donijela u grad pod Marjanom.
Vidite, u prednatjecanju, u četvrtfinalima, pa čak i polufinalu, igrao sam izvrsno, a baš me pratila smola onda kad je trebalo da budem najbolji, kad je sve te napore i želje trebalo okruniti, a mi smo gubili.
Moram priznati da sam žarko želio, kao i svi mi "hajdukovci", da budemo finalni pobjednici, da Titov pehar dođe već jedanput u naš voljeni grad...
Nikada neću zaboraviti one trenutke kad je cijeli Split bio na nogama.
U polufinale kupa probio se i drugi splitski prvoligaš NK "Split"...
Eto, to me uvijek tišti, progoni, muči, jer sam baš na tim utakmicama igrao slabo, i iskreno mogu i sebi upisati u grijeh što ga moja tako darovita generacija nogometaša nije donijela u grad pod Marjanom.
Vidite, u prednatjecanju, u četvrtfinalima, pa čak i polufinalu, igrao sam izvrsno, a baš me pratila smola onda kad je trebalo da budem najbolji, kad je sve te napore i želje trebalo okruniti, a mi smo gubili.
Moram priznati da sam žarko želio, kao i svi mi "hajdukovci", da budemo finalni pobjednici, da Titov pehar dođe već jedanput u naš voljeni grad...
Nikada neću zaboraviti one trenutke kad je cijeli Split bio na nogama.
U polufinale kupa probio se i drugi splitski prvoligaš NK "Split"...
"Igrao sam rukom, druže suče!"
Izvučeni su parovi:
"Hajduk" igra u Varaždinu protiv drugoligaša "Varteksa",
a "Split" u Skopju protiv "Vardara".
Izlet u Varaždin samo je formalnost, pa postoji posve realna mogućnost da finale kupa bude splitski finale. Možete li zamisliti taj spektakl? (I meni je ostalo jedino da ga zamislim, i dugo, dugo sam ga još zamišljao.)
Baš tih dana, na pitanje novinara da li bi se "Hajduk" zadovoljio jednim trofejom, Milovan Ćirić, iskusni trener, iz čije su ime vezani najveći uspjesi državne reprezentacije, bez oklijevanja je odgovorio:
"Odmah bih to potpisao, jer je nogomet uvijek pun iznenađenja!"
Tom opreznom izjavom izazvao je revolt navijača, koji su uvjereni da je pehar maršala Tita tako reći već u klupskim vitrinama, gdje mu je pripremljeno i počasno mjesto.
Izlet u Varaždin samo je formalnost, pa postoji posve realna mogućnost da finale kupa bude splitski finale. Možete li zamisliti taj spektakl? (I meni je ostalo jedino da ga zamislim, i dugo, dugo sam ga još zamišljao.)
Baš tih dana, na pitanje novinara da li bi se "Hajduk" zadovoljio jednim trofejom, Milovan Ćirić, iskusni trener, iz čije su ime vezani najveći uspjesi državne reprezentacije, bez oklijevanja je odgovorio:
"Odmah bih to potpisao, jer je nogomet uvijek pun iznenađenja!"
Tom opreznom izjavom izazvao je revolt navijača, koji su uvjereni da je pehar maršala Tita tako reći već u klupskim vitrinama, gdje mu je pripremljeno i počasno mjesto.
Hrvatsko zagorje dočekalo
je nogometaše "Hajduka" s proljetnim danom punim sunca,
zastavama i zvonjavom. "Hajduk" nastupa kompletan i
Varaždinci i ne pomišljaju na pobjedu, nego skromno izjavljuju kako
će velikom protivniku pružiti čvrst otpor.
I utakmica je počela tako kao da s "Varteksom" neće biti većih briga.
Od prvog zvižduka "Hajduk" je krenuo u napad, juriši se izmjenjuju jedan za drugim...
Na jednu loptu dobačenu s lijevoga krila baca se brzonogi Papec i pogađa vrata. Sudac pokazuje centar, a domaći igrači protestiraju, pokazujući da se "Hajdukov" napadač poslužio rukom.
Sudac ne prihvaća prigovor, lopta je na centru i "Hajduk" vodi sa 1:0.
Prije nego što će dati znak da se igra nastavi, sudac ipak zapita Papeca:
"Dajte mi časnu riječ da niste igrali rukom!"
"Hajdukov" igrač nije se dvoumio, nego je rekao kao iz topa:
"Imaju oni, druže suče, zaista pravo, igrao sam rukom."
I utakmica je počela tako kao da s "Varteksom" neće biti većih briga.
Od prvog zvižduka "Hajduk" je krenuo u napad, juriši se izmjenjuju jedan za drugim...
Na jednu loptu dobačenu s lijevoga krila baca se brzonogi Papec i pogađa vrata. Sudac pokazuje centar, a domaći igrači protestiraju, pokazujući da se "Hajdukov" napadač poslužio rukom.
Sudac ne prihvaća prigovor, lopta je na centru i "Hajduk" vodi sa 1:0.
Prije nego što će dati znak da se igra nastavi, sudac ipak zapita Papeca:
"Dajte mi časnu riječ da niste igrali rukom!"
"Hajdukov" igrač nije se dvoumio, nego je rekao kao iz topa:
"Imaju oni, druže suče, zaista pravo, igrao sam rukom."
Papecovu poštenu gestu
pozdravio je buran pljesak publike. Sudac mu pruža ruku i
zahvaljuje.
U poluvremenu domaći igrači se ljube i grle što su prvih 45 minuta uspjeli sačuvati mrežu nedirnutom.
Ogorčeno se brane i u drugom poluvremenu, prelazeći samo povremeno u neopasne napade.
I "Hajduk" juriša, ali se zgusnuta protivnička obrana bori lavovski.
Utakmica je završena bez zgoditaka i u nastavku, kad smo svi mislili da će žilav protivnik iscrpstj snage i pokleknuti, kad se očekivao konačan trijumf "bilih", "Hajduk" je naprosto zatajio.
Sve linije momčadi prestale su funkcionirati, igrači se kreću sporo, bezvoljno, kao da su hipnotizirani.
Prva lopta koja se našla na domaku "Hajdukovih" vrata, a koju su trojica mogla odbiti, ostavljena je protivniku, koji je naravno puca u mrežu.
Gotovo je nevjerojatno da "Hajduk" ne nastoji izjednačiti, nego se posve predaje, primivši i drugi gol.
U poluvremenu domaći igrači se ljube i grle što su prvih 45 minuta uspjeli sačuvati mrežu nedirnutom.
Ogorčeno se brane i u drugom poluvremenu, prelazeći samo povremeno u neopasne napade.
I "Hajduk" juriša, ali se zgusnuta protivnička obrana bori lavovski.
Utakmica je završena bez zgoditaka i u nastavku, kad smo svi mislili da će žilav protivnik iscrpstj snage i pokleknuti, kad se očekivao konačan trijumf "bilih", "Hajduk" je naprosto zatajio.
Sve linije momčadi prestale su funkcionirati, igrači se kreću sporo, bezvoljno, kao da su hipnotizirani.
Prva lopta koja se našla na domaku "Hajdukovih" vrata, a koju su trojica mogla odbiti, ostavljena je protivniku, koji je naravno puca u mrežu.
Gotovo je nevjerojatno da "Hajduk" ne nastoji izjednačiti, nego se posve predaje, primivši i drugi gol.
Taj neobjašnjivi naš
varaždinski debakl ipak je obogatio "Hajdukov" historijat
još jednom svijetlom točkom - poštenom Papecovom gestom.
Ne pamti se da je istinoljublje jednog igrača lišilo njegov klub tako velikog trofeja.
"Hajduk" je godine i godine želio taj trofej, ali ipak nitko od igrača ni od navijača nije Papecu prigovorio. Split ga je još više zavolio i isticao kao primjer u koji se treba ugledati.
Varaždinska tragedija žestoko je potresla Split. Kao da se na grad sručila golema nevolja. Kao da je potres razorio grad. Nedostaju još samo crne zastave ...
Ne pamti se da je istinoljublje jednog igrača lišilo njegov klub tako velikog trofeja.
"Hajduk" je godine i godine želio taj trofej, ali ipak nitko od igrača ni od navijača nije Papecu prigovorio. Split ga je još više zavolio i isticao kao primjer u koji se treba ugledati.
Varaždinska tragedija žestoko je potresla Split. Kao da se na grad sručila golema nevolja. Kao da je potres razorio grad. Nedostaju još samo crne zastave ...
Smoje ima pravo
Taj poraz mogli bismo
analizirati bacivši pogled na "Hajdukovu" tradiciju. Nije
slučajno što "Hajduk" nije nikad, pa ni onda kad je
suvereno dominirao jugoslavenskim nogometom, imao uspjeha u Kupu.
Dva poraza u finalu Kupa sa BSK-om u Beogradu mogu se izjednačiti s onom varaždinskom utakmicom.
Ni velika iskusna ekipa Matošića, Beare, Kokeze, Luštice ... nije znala i nije mogla iskoristiti svoju veliku šansu.
Nije slučajno što su to bile najgore dvije "Hajdukove" igre u Beogradu.
Još godine 1926, kad je "Hajduk" bio naša najbolja ekipa, kad je čitava momčad uvrštena u državnu reprezentaciju, nakon niza sjajnih pobjeda, kad je već bio proglašen i prvakom države, izgubljene su obje važne odlučujuće utakmice, izgubljena su oba željena naslova.
Dva poraza u finalu Kupa sa BSK-om u Beogradu mogu se izjednačiti s onom varaždinskom utakmicom.
Ni velika iskusna ekipa Matošića, Beare, Kokeze, Luštice ... nije znala i nije mogla iskoristiti svoju veliku šansu.
Nije slučajno što su to bile najgore dvije "Hajdukove" igre u Beogradu.
Još godine 1926, kad je "Hajduk" bio naša najbolja ekipa, kad je čitava momčad uvrštena u državnu reprezentaciju, nakon niza sjajnih pobjeda, kad je već bio proglašen i prvakom države, izgubljene su obje važne odlučujuće utakmice, izgubljena su oba željena naslova.
"Ima nečeg u temperamentu, u psihičkoj strukturi naših igrača" - piše Miljenko Smoje, vrstan poznavalac prilika u "Hajduku" i oko njega (a s tom se konstatacijom potpuno slažem) - "što rezultira neurozama i nemirima prije odlučnih susreta. Isto onako, kao što možemo učiniti čuda i pobijediti svakoga kad zaigramo za dišpet, jednako tako lako gubimo od svakoga kad moramo jednom utakmicom odlučivati svoju sudbinu.
Vukas je u Varaždinu doživio najteži trenutak svoje karijere. Računao je kako će se oprostiti od svoga kluba, predvodeći kao kapetan ekipu, koja će za proslavu 50-godišnjice donijeti klubu na dar najdraži trofej. Svu noć prije utakmice prevrtao se po postelji. Iskusni igrač sjećao se nesretnih beogradskih finala, javio se strah i jake boli od čira na želucu.
Ipak je molio Vulića da o tome ne kaže nikome ni riječi da mladići ne bi pomislili kako se preplašio. I sutradan se 120 minuta borio svom snagom. Kad drukčije nije išlo, pokušao je ponoviti jedan od svojih pothvata i sam riješiti utakmicu. Poslije izgubljene bitke gušio se u jecajima i nije imao snage da se vrati u Split. Zaslužio je veći pljesak nego da se vratio s trofejom" - završava Smoje.
Ja samo mogu na taj
Smojin komentar reći: "Hvala vam, ljudi, što nas razumijete!"
A kako je godine 1961. u
veljači bila spektakularna pomrčina Sunca, kakva se ponavlja tek
poslije sedam-osam stoljeća, Splićani su govorili: ovakva prilika za osvajanje kupa pružit će
nam se tek za iduće pomrčine...
Sreća što "Hajduk"
nije "čekao drugu pomrčinu", nego je skratio ta pusta
stoljeća na nekoliko godina i okitio se i tim trofejom. A možda su
Splićani mislili na mene?!
Misli o odlasku
Možda se samo mogu
tješiti praznovjernom uzrečicom da čovjeku uvijek ostaje
neostvarena makar jedna velika želja. Igrali smo naime iz ljubavi za
svoj klub, pa tako nismo gubili nikakve bajoslovne svote pripremljene
za osvajanje - ali smo ostali prikraćeni za feštu kakvu samo
Splićani mogu prirediti.
Pehar je ostao samo san, o kojem sam tolike godine maštao, i ostalo je samo na tome da maštamo - i tako je moja zaista bogata nogometna karijera okrnjena: ostala je eto bez jednog slavlja, bez jedne lude splitske fešte.
Pehar je ostao samo san, o kojem sam tolike godine maštao, i ostalo je samo na tome da maštamo - i tako je moja zaista bogata nogometna karijera okrnjena: ostala je eto bez jednog slavlja, bez jedne lude splitske fešte.
Toliko sam godina proveo
u "Hajduku", mogu reći od svojih prvih pravih početaka,
pa sve, evo, do svojih tridesetih godina - i došlo je vrijeme da
razmišljam jesam li još potreban svom klubu, kako bi bilo da odem
nekamo i tako...
Baš u to vrijeme na jednoj utakmici sa "OFK Beograd", ja sam ih pojačao a igralo se protiv rimskog "Lazija".
"Hajduk" mi je dopustio da im budem pojačanje: utakmica se odigravala na rimskom stadionu (današnjem olimpijskom), a televizija ju je prenosila cijelu.
Ja sam na toj utakmici postigao tri gola i pobijedili smo sa 4:2. Okupio sam svojim izvrsnim potezima i zgodicima menedžere iz cijele Italije.
Bilo mi je tada već tridesetak godina i unatoč tome što je to u Italiji životna dob kad je igrač već poprilično star i neinteresantan, ukratko prešao svoj zenit, ja sam tamo, u ono vrijeme, dobivao astronomske ponude.
Nisam mogao dati pristanak ni na bilo kakve uvjete jer u to vrijeme kod nas još nije bio dopušten odlazak nogometaša u inozemstvo.
Po povratku u zemlju uputio sam jedno pismo Miki Tripalu, a jedno direktno maršalu Titu preko Kabineta.
Dva mjeseca nakon toga otišao sam s "Hajdukom" na turneju po dalekoj Australiji, i jedne večeri upravo dok smo večerali zazvonio je telefon, javio se Split.
Vođa puta bio nam je inž. Marko Markovina, dugogodišnji predsjednik "Hajduka".
Otišao je na telefon i brzo se vratio. Na licu su mu se miješali smiješak i sjeta u isto vrijeme. Rekao je:
"Bajdo, iz Nogometnog saveza Jugoslavije stigla je dozvola da ti kao prvi nogometaš možeš igrati u inozemstvu!"
Baš u to vrijeme na jednoj utakmici sa "OFK Beograd", ja sam ih pojačao a igralo se protiv rimskog "Lazija".
"Hajduk" mi je dopustio da im budem pojačanje: utakmica se odigravala na rimskom stadionu (današnjem olimpijskom), a televizija ju je prenosila cijelu.
Ja sam na toj utakmici postigao tri gola i pobijedili smo sa 4:2. Okupio sam svojim izvrsnim potezima i zgodicima menedžere iz cijele Italije.
Bilo mi je tada već tridesetak godina i unatoč tome što je to u Italiji životna dob kad je igrač već poprilično star i neinteresantan, ukratko prešao svoj zenit, ja sam tamo, u ono vrijeme, dobivao astronomske ponude.
Nisam mogao dati pristanak ni na bilo kakve uvjete jer u to vrijeme kod nas još nije bio dopušten odlazak nogometaša u inozemstvo.
Po povratku u zemlju uputio sam jedno pismo Miki Tripalu, a jedno direktno maršalu Titu preko Kabineta.
Dva mjeseca nakon toga otišao sam s "Hajdukom" na turneju po dalekoj Australiji, i jedne večeri upravo dok smo večerali zazvonio je telefon, javio se Split.
Vođa puta bio nam je inž. Marko Markovina, dugogodišnji predsjednik "Hajduka".
Otišao je na telefon i brzo se vratio. Na licu su mu se miješali smiješak i sjeta u isto vrijeme. Rekao je:
"Bajdo, iz Nogometnog saveza Jugoslavije stigla je dozvola da ti kao prvi nogometaš možeš igrati u inozemstvu!"
Poslije sam preko nekih
dobro informiranih krugova doznao kako je sve to teklo.
Svi su smatrali da sam se pošteno odužio našem nogometu i dao mu sve što sam mogao. Došlo je tako sve do predsjednika Tita i u nevezanom razgovoru drugarica Jovanka je rekla:
- Kad idu toliki naši umjetnici, stručnjaci, estradni i slobodni zabavljači, glumci, pjevači ... zašto ne bi mogli u inozemstvo ići i naši sportaši koji su svoje umijeće dostojno ugradili u naš sport...
Svi su smatrali da sam se pošteno odužio našem nogometu i dao mu sve što sam mogao. Došlo je tako sve do predsjednika Tita i u nevezanom razgovoru drugarica Jovanka je rekla:
- Kad idu toliki naši umjetnici, stručnjaci, estradni i slobodni zabavljači, glumci, pjevači ... zašto ne bi mogli u inozemstvo ići i naši sportaši koji su svoje umijeće dostojno ugradili u naš sport...
Nikad neću zaboraviti tu
večer u Australiji.
Večer ispunjenu suzama i pjesmom, uzbuđenjem kakvo sam rijetko kad doživio u životu.
Častio sam sve igrače i članove uprave, sve koji su se našli s nama.
Večer ispunjenu suzama i pjesmom, uzbuđenjem kakvo sam rijetko kad doživio u životu.
Častio sam sve igrače i članove uprave, sve koji su se našli s nama.