Tada sam opet napravio jednu krupnu, neoprostivu grešku, koju i danas predbacujem sebi i kao igraču i kao čovjeku. Igrali smo protiv "Vardara" u Skoplju odlučujuću utakmicu i napravio sam korak o kojem se koješta pričalo i kojekako komentiralo po kuloarima. Ali danas prvi put iznosim iskreno, bez uvijanja u javnost pravu istinu
Po mojem dolasku u "Bolognu" već sam na prvom nastupu ozlijeđen ... Nisam se nikako mogao priviknuti na njihov način igranja, na postupak prema igračima, a ni na način života. A kako sam bio već u godinama - normalno da sam sve to doživljavao još tragičnije.
I bez obzira na sve drugo što je bilo lijepo i dobro, bez obzira na to što su me i igrači voljeli i cijenili, što sam medu njima imao prijatelje (čak sam jednome bio i vjenčani kum), a imao sam podosta prijatelja i mnoštvo simpatizera među navijačima, ipak se nikako nisam mogao saživjeti, udomaćiti, jer su misli neprestano bježale k "Hajduku" i on mi je stalno bio na srcu.
Jedva sam čekao da
završi nedjeljna utakmica, da otvorim radio i čujem što je s
"Hajdukom".
Svake nedjelje sam telefonski razgovarao sa Splitom da saznam kakva je bila utakmica, kako se igralo, i sve druge pojedinosti...
Čak sam jednom na četvrtfinalnoj utakmici za kup protiv "Milana", kad smo pobijedili sa 1:0, tako dobro igrao da su mi dali tri dana "nagradnog dopusta" - i noću sam odjurio autom u Split, ujutro stigao, ostao jedan dan i odmah se vratio u Bolognu.
Prevalio sam oko 700 km po staroj, dozlaboga lošoj cesti.
Nije bilo magistrale kao danas, nije bilo ničega - osim velike ljubavi!
To je samo dokaz više koliko sam Splitu bio privržen, koliko sam volio i čeznuo za "Hajdukom" i dragom Dalmacijom, morem, navijačima.
Nema toga novca koji bi to mogao zamijeniti!
Svake nedjelje sam telefonski razgovarao sa Splitom da saznam kakva je bila utakmica, kako se igralo, i sve druge pojedinosti...
Čak sam jednom na četvrtfinalnoj utakmici za kup protiv "Milana", kad smo pobijedili sa 1:0, tako dobro igrao da su mi dali tri dana "nagradnog dopusta" - i noću sam odjurio autom u Split, ujutro stigao, ostao jedan dan i odmah se vratio u Bolognu.
Prevalio sam oko 700 km po staroj, dozlaboga lošoj cesti.
Nije bilo magistrale kao danas, nije bilo ničega - osim velike ljubavi!
To je samo dokaz više koliko sam Splitu bio privržen, koliko sam volio i čeznuo za "Hajdukom" i dragom Dalmacijom, morem, navijačima.
Nema toga novca koji bi to mogao zamijeniti!
Za mojeg boravka u
"Bologni", sjaćam se, bsš na Badnju večer igrali smo
utakmicu s "Atlantom" u Bergamu i pobijedili uvjerljivo sa
3:0.
Više sam bio ispružen na tlu nego uspravan na nogama - tako je bio paklen i ubitačan tempo.
Loše sam se osjećao, a još gore izgledao.
Nakon utakmice prišao mi je liječnik i pitao začuđeno kako sam uopće mogao igrati? Tako sam loše izgledao.
Odveo me pod svjetlo - zagledao mi se u oči i samo promrmljao:
Više sam bio ispružen na tlu nego uspravan na nogama - tako je bio paklen i ubitačan tempo.
Loše sam se osjećao, a još gore izgledao.
Nakon utakmice prišao mi je liječnik i pitao začuđeno kako sam uopće mogao igrati? Tako sam loše izgledao.
Odveo me pod svjetlo - zagledao mi se u oči i samo promrmljao:
- Kakve su vam oči! S
vašim zdravljem nešto nije u redu!
"Zaradio" sam žuticu
Brzo su me otpremili u
bolnicu. Ustanovili su da imam zaraznu žuticu. Vidite, tako bolestan
odigrao sam cijelu utakmicu, i to u žestokom tempu. Ostao sam u
bolnici prikovan uz krevet više od mjesec dana.
Prevelik napor, psihička
napetost, promjena načina života, svakodnevno treniranje koje je
zahtijevalo od igrača da se posve odrekne privatnog života - sve mi
je to teško padalo.
To više što sam već bio i u godinama.
To više što sam već bio i u godinama.
Kako je izgledao jedan
moj dan?
Pa, bili smo zauzeti tako reći od jutra do večeri. Počinjalo se s gimnastikom (koja se, usput rečeno, još i danas u nas zapostavlja).
Pa, bili smo zauzeti tako reći od jutra do večeri. Počinjalo se s gimnastikom (koja se, usput rečeno, još i danas u nas zapostavlja).
Poslije podne smo imali
praktičan rad s loptom i kondicijski trening. Na samim utakmicama
uvijek sam davao više od drugih - a kad bih jednom igrao slabije,
odmah su me gledali poprijeko.
A svatko ponekad ima slab dan, pa ni ja nisam u tome bio izuzetak. A gunđanje iza leđa i upiranje prstom svakoga pogađaju. To nisam mogao primati ravnodušno.
Kako vidite, nije mi baš bilo lako.
A svatko ponekad ima slab dan, pa ni ja nisam u tome bio izuzetak. A gunđanje iza leđa i upiranje prstom svakoga pogađaju. To nisam mogao primati ravnodušno.
Kako vidite, nije mi baš bilo lako.
Iako sam u tih petnaestak
utakmica što sam ih odigrao do bolesti (zapravo polovicu prvenstva)
uglavnom bio ocijenjen odličnim ocjenama i bio najbolji igrač,
nešto nije "štimalo" u svemu tome.
Igrao sam veznog igrača, a od trenutka kad sam došao u "Bolognu" više sam igrao na mjestu pomagača.
Morao sam čuvati protivničku spojku, a tražilo se od mene da dajem i zgoditke. Sve je to zahtijevalo veliki fizički napor i neprestanu psihičku napetost.
Htjeli su da budem uvijek najbolji, da uvijek odlučujem o akcijama, a davao sam zaista sve od sebe i igrao onako kako se od mene očekivalo - sve dok nisam obolio od žutice.
Od te bolesti ostale su mnoge posljedice. Obolio sam na jetru i tada su me poslali u Jugoslaviju. Više im nisam bio potreban.
Igrao sam veznog igrača, a od trenutka kad sam došao u "Bolognu" više sam igrao na mjestu pomagača.
Morao sam čuvati protivničku spojku, a tražilo se od mene da dajem i zgoditke. Sve je to zahtijevalo veliki fizički napor i neprestanu psihičku napetost.
Htjeli su da budem uvijek najbolji, da uvijek odlučujem o akcijama, a davao sam zaista sve od sebe i igrao onako kako se od mene očekivalo - sve dok nisam obolio od žutice.
Od te bolesti ostale su mnoge posljedice. Obolio sam na jetru i tada su me poslali u Jugoslaviju. Više im nisam bio potreban.
I dospio sam u lječilište
u Rogašku Slatinu; dugo sam se liječio, jer je bolest bila teška i
podmukla. Ali unatoč svemu morao sam natrag na igralište neoporavljen, fizički i psihički nespreman za igru.
Vidite, morao sam igrati premda sam bio bolestan. Igrao sam - i tjelesno propadao ... pa sam počeo slabije igrati.
Vidite, morao sam igrati premda sam bio bolestan. Igrao sam - i tjelesno propadao ... pa sam počeo slabije igrati.
Zadržavali su me,
zadržavali, no nisam imao više volje da ostanem. Dosta mi je bilo
svega! Dosta i preko glave.
Želja za Splitom jača od svega
Prije drugog prvenstva ja
sam koliko-toliko ozdravio. Mogao sam bolje igrati i kretati se, ali
volja i želja za Splitom bile su sve jače. Želio sam, a i vjerovao
da još mogu pomoći svom klubu, svojem gradu u kojem sam toliko toga
lijepog doživio i koji je meni toliko dao.
Na svoj zahtjev, iako su
me na razne načine nastojali zadržati, raskinuo sam ugovor prije
vremena.
U klubu su se dane i dane vodile o meni žestoke rasprave, pokušali su i obećavali mi sve i sva - ali bilo je uzalud.
Kao da su time još više razbuktavali u meni želju da se opet nađem u starom jatu ispod stare murve. Uvjeravao sam ih da sam doista bolestan, da od mene više nemaju koristi, da mi više nema lijeka...
A lijek se nalazio samo kraj drage Plinare, u "Hajduku". I trebalo je samo da udahnem taj zrak i odmah bih ozdravio.
A oni to nisu razumjeli, nisu mogli shvatiti. I kad mi je sve to dojadilo, zagrmjelo je u meni:
U klubu su se dane i dane vodile o meni žestoke rasprave, pokušali su i obećavali mi sve i sva - ali bilo je uzalud.
Kao da su time još više razbuktavali u meni želju da se opet nađem u starom jatu ispod stare murve. Uvjeravao sam ih da sam doista bolestan, da od mene više nemaju koristi, da mi više nema lijeka...
A lijek se nalazio samo kraj drage Plinare, u "Hajduku". I trebalo je samo da udahnem taj zrak i odmah bih ozdravio.
A oni to nisu razumjeli, nisu mogli shvatiti. I kad mi je sve to dojadilo, zagrmjelo je u meni:
- Pa, Bajdo, nisi ti
nikakva lutka kojom se drugi igraju. Ti si čovjek, ti si svoj!
Skupi ti, Bajdo, stvari i idi kući.
Vidjelo se da još nisam
"gotov" za nogomet, vidjelo se da mogu još dobro igrati.
Sve je to potvrdilo naše prvenstvo 1959/60. kad sam sa svojim "Hajdukom" odigrao nekoliko odličnih utakmica.
Tukli smo (samo da jedno spomenem) "Dinamo" u Zagrebu sa 4:1 i postali opet strah i trepet gdje god smo igrali.
Kad se održavalo prvenstvo svijeta u Čileu 1962. godine, selektor Ljubomir Lovrić tražio je da budem u reprezentaciji.
Ali ja sam to odbio, zahvalio se.
Mislio sam da u tim godinama treba ustupiti mjesto mlađima - tako sam i postupio...
I tako sam opet igrao u svom "Hajduku".
Došao sam sa željom da pomognem koliko mogu i gle: "Hajduk" je te godine zauzeo treće mjesto u našem državnom prvenstvu i sve do samoga kraja bio najozbiljniji kandidat za prvaka.
Sve je to potvrdilo naše prvenstvo 1959/60. kad sam sa svojim "Hajdukom" odigrao nekoliko odličnih utakmica.
Tukli smo (samo da jedno spomenem) "Dinamo" u Zagrebu sa 4:1 i postali opet strah i trepet gdje god smo igrali.
Kad se održavalo prvenstvo svijeta u Čileu 1962. godine, selektor Ljubomir Lovrić tražio je da budem u reprezentaciji.
Ali ja sam to odbio, zahvalio se.
Mislio sam da u tim godinama treba ustupiti mjesto mlađima - tako sam i postupio...
I tako sam opet igrao u svom "Hajduku".
Došao sam sa željom da pomognem koliko mogu i gle: "Hajduk" je te godine zauzeo treće mjesto u našem državnom prvenstvu i sve do samoga kraja bio najozbiljniji kandidat za prvaka.
Iznevjeren dogovor o rezultatu
Tada sam opet napravio
jednu krupnu, neoprostivu grešku, koju i danas predbacujem sebi i
kao igraču i kao čovjeku.
Igrali smo protiv "Vardara" u Skoplju odlučujuću utakmicu i napravio sam korak o kojem se koješta pričalo i kojekako komentiralo po kuloarima.
Ali danas prvi put iznosim iskreno, bez uvijanja u javnost pravu istinu.
Često puta sam se u sebi vraćao tim trenucima, predbacivao sebi ljudsku slabost, ali - to se događa svakome i takve trenutke donosi život.
To je ljudski - pa je ljudski i priznati.
Igrali smo protiv "Vardara" u Skoplju odlučujuću utakmicu i napravio sam korak o kojem se koješta pričalo i kojekako komentiralo po kuloarima.
Ali danas prvi put iznosim iskreno, bez uvijanja u javnost pravu istinu.
Često puta sam se u sebi vraćao tim trenucima, predbacivao sebi ljudsku slabost, ali - to se događa svakome i takve trenutke donosi život.
To je ljudski - pa je ljudski i priznati.
"Hajduk" je
tada imao vrlo dobru momčad. Kozlina je bio u odličnoj formi, pa
Anković, Papec, mladi Bego, ja, Šenauer, Vidošević... Na golu je
bio pouzdani Jurić...
I sami vidite: izvrsno sastavljena i uigrana cjelina.
Na toj utakmici imali smo mnogo povoljnih prilika, onih stopostotnih, kako se često kaže, ali poluvrijeme je svršilo s rezultatom 0:0.
U poluvremenu došli su k meni igrači "Vardara", predvodio ih je njihov kapetan Dončevski (danas njihov trener).
Htio je razgovarati sa mnom o ishodu utakmice. Njima je nedostajao još jedan bod da se osiguraju od ispadanja iz Prve lige - i htjeli su svakako da rezultat završi neodlučno.
Možda to ne bi trebalo sada iznositi, ali kako se nije radilo ni o kakvu nuđenju novca, podmićivanju, i slično, smatrao sam to čisto internim dogovorom među igračima naših dviju momčadi.
Ja sam bio kapetan svoje, on svoje momčadi... i dogovorili smo se.
Ali je ispalo sasvim drukčije.
Ne znam, možda bismo i mi tako napravili, ne znam kako bi svršilo, možda bismo im pustili da izjednače, ali eto - oni su zabili gol tri minute prije svršetka utakmice i pobijedili sa 1:0.
Ja sam poslije rekao da smo bili naprosto prevareni, ali sada kad zrelo razmislim vidim da im ne mogu to zamjeriti.
Jedino zamjeram sam sebi što sam popustio i ušao u takve pregovore, ako se to uopće tako može nazvati.
"Vardarci", koji su mi do tada bili vrlo draga momčad, otada su mi se zamjerili jer sam onda smatrao da onaj dogovor - bio sportski, ili ne bio - nisu smjeli izigrati onim golom.
Eto - prevario sam se, vjerujući u zadanu riječ, ali ponovno kažem - u krajnjoj liniji oni nisu ni krivi. Kriv sam zapravo bio - ja.
To moram, barem danas, iskreno reći.
I sami vidite: izvrsno sastavljena i uigrana cjelina.
Na toj utakmici imali smo mnogo povoljnih prilika, onih stopostotnih, kako se često kaže, ali poluvrijeme je svršilo s rezultatom 0:0.
U poluvremenu došli su k meni igrači "Vardara", predvodio ih je njihov kapetan Dončevski (danas njihov trener).
Htio je razgovarati sa mnom o ishodu utakmice. Njima je nedostajao još jedan bod da se osiguraju od ispadanja iz Prve lige - i htjeli su svakako da rezultat završi neodlučno.
Možda to ne bi trebalo sada iznositi, ali kako se nije radilo ni o kakvu nuđenju novca, podmićivanju, i slično, smatrao sam to čisto internim dogovorom među igračima naših dviju momčadi.
Ja sam bio kapetan svoje, on svoje momčadi... i dogovorili smo se.
Ali je ispalo sasvim drukčije.
Ne znam, možda bismo i mi tako napravili, ne znam kako bi svršilo, možda bismo im pustili da izjednače, ali eto - oni su zabili gol tri minute prije svršetka utakmice i pobijedili sa 1:0.
Ja sam poslije rekao da smo bili naprosto prevareni, ali sada kad zrelo razmislim vidim da im ne mogu to zamjeriti.
Jedino zamjeram sam sebi što sam popustio i ušao u takve pregovore, ako se to uopće tako može nazvati.
"Vardarci", koji su mi do tada bili vrlo draga momčad, otada su mi se zamjerili jer sam onda smatrao da onaj dogovor - bio sportski, ili ne bio - nisu smjeli izigrati onim golom.
Eto - prevario sam se, vjerujući u zadanu riječ, ali ponovno kažem - u krajnjoj liniji oni nisu ni krivi. Kriv sam zapravo bio - ja.
To moram, barem danas, iskreno reći.
Opet u starom jatu!
Bio sam opet u starom
jatu, opet u društvu prijatelja, igrača, navijača, u gradu svoje
burne i bogate mladosti, svojih najdražih trenutaka, u zagrljaju sa
suncem i dalmatinskom pjesmom.
Opet su me primili kako samo znaju primiti onoga koga zavole i smatraju svojim.
Opet su me primili kako samo znaju primiti onoga koga zavole i smatraju svojim.
S upravom i igračima
"Bologne" ostao sam u dobrim odnosima.
Čak sam poslije ugovorio i jednu utakmicu. Oni su pobijedili sa 2:0, a ja sam tada igrao za njih, pripremio sam, kažu, na sebi svojstven način, jedan gol.
Zamolio sam trenera dra Foggija da me zamijeni, jer me boljelo da igram protiv svog "Hajduka" - i još k tome pripremam zgoditke za njegovu mrežu.
Mora se znati i imati na umu da je meni - ma u kojem dresu igrao i za koji god se klub borio - u srcu uvijek bio i ostao - "Hajduk"!
Čak sam poslije ugovorio i jednu utakmicu. Oni su pobijedili sa 2:0, a ja sam tada igrao za njih, pripremio sam, kažu, na sebi svojstven način, jedan gol.
Zamolio sam trenera dra Foggija da me zamijeni, jer me boljelo da igram protiv svog "Hajduka" - i još k tome pripremam zgoditke za njegovu mrežu.
Mora se znati i imati na umu da je meni - ma u kojem dresu igrao i za koji god se klub borio - u srcu uvijek bio i ostao - "Hajduk"!
Trener "Hajduka"
bio je tada Ive Gadovniković.
Slao je na mene po dva igrača, a to sam i njemu i njima zamjerio: kako mogu zaboraviti da sam njihov - ovaj isti što je donosio "Hajduku" i Splitu prvenstva i pehare, ubirao pohvale za mušku i poštenu igru, gdje god smo igrali.
Htio sam usred igre povikati:
- Pa ljudi, šta vam je, ja sam vaš!
Slao je na mene po dva igrača, a to sam i njemu i njima zamjerio: kako mogu zaboraviti da sam njihov - ovaj isti što je donosio "Hajduku" i Splitu prvenstva i pehare, ubirao pohvale za mušku i poštenu igru, gdje god smo igrali.
Htio sam usred igre povikati:
- Pa ljudi, šta vam je, ja sam vaš!
"Hajduk" je
izgubio tu utakmicu, ali sve je inače proteklo u dobrom
raspoloženju.
"Hajdukovi" igrači bili su svagdje u Italiji rado viđeni i srdačno dočekani, a usto su dobili i pozamašnu svotu lira, koja je u to vrijeme bila dostupna samo klubovima najvećeg svjetskog kalibra i ugleda.
"Hajdukovi" igrači bili su svagdje u Italiji rado viđeni i srdačno dočekani, a usto su dobili i pozamašnu svotu lira, koja je u to vrijeme bila dostupna samo klubovima najvećeg svjetskog kalibra i ugleda.
