"Djetinjstvo mladosti", popularna serija TV Sarajevo '79: Krempi tamani krempite, Minja očarava lepotom

Susreću me. Dobacuju. Neki me crtaju. Dobio sam crtež jedne djevojčice ispod koga piše Krempi. Na osnovu moga malog iskustva pred kamerama preporučio bih vršnjacima koji sanjaju da postanu glumci sljedeće: gluma je lijep, ali težak posao 

Za petnaestogodišnjake, junake dječje serije Televizije Sarajevo, kamere su donedavno bile nepoznate. Oni su bili samo učenici Gimnazije "Braća Ribar" u Sarajevu, nisu ni pomišljali da će jednoga dana stati pred kamere da bi glumili, odnosno igrali, kako to oni sami kažu.

Bata Stojković, Nada Đurevska, Jelena Jovanović Žigon, Vesna Mašić, Darinka Đurašković, Zlatko Martinčević - poznati su glumci koji u ovoj seriji glume odrasle. Ipak djeca su pravi junaci ove serije, što su igru proteklih školskih praznika, zamijenili igrom pred kamerama.

Zbog toga i nismo ovom prilikom pošli da razgovaramo sa odraslim glumcima.

Potražili smo mlade junake serije u želji da nam nešto kažu o sebi, danima snimanja, zgodama i nezgodama u toku snimanja i kako su dospjeli na male ekrane.

Između njih dvanaestoro, odabrali smo troje: Nikolu Milaševića - Krempija, Sonju Krivokapić - Minju i Radovana Uljarevića - Spaleta. 

Pomenućemo i njihove vršnjake Edinu Gušić - Boricu, Saniju Maksumić - Nedu, Borišu Pavlovića - Laneta, Zorana Karačića - Branka, Eminu Preldžić - Senu koji su ostvarili zapažene uloge. 

Nikolu, Sonju i Radovana pronašli smo u školi uz pomoć dežurnih učenika Željka Pehara i Snježane Gavrilović. 

U prostranu i osvijetljenu direkciju škole, najprije je ušao Krempi, a onda Minja i Spale. 

Upoznali smo se i ćaskali kao stari znanci. O školi, glumi, ocjenama, o svemu što zaokuplja njihovu mladost.

Nikola Milašević - Krempi

Iznenadio nas je ozbiljnošću. Kao da se unaprijed pripremio za ovaj razgovor, spremno je odgovarao na sve što nas je interesovalo.

- Je li ti ovo prvi put da staneš pred kamere? 

- Da. I nisam se bojao kamera. Bilo je u početku malo treme, ali sam se brzo snašao. Prve scene išle su teže. U trenutku, kada sam sve shvatio kao igru, treme je nestalo. Igrao sam se naprosto sa vršnjacima i ne misleći da me gledaju brojni gledaoci širom zemlje.

- Čuli smo da si, prilikom snimanja jedne scene morao pojesti dvanaest krempita odjednom. Da li je to istina?

- Ne dvanaest, već trideset i šest. Istina je. Scena nije uspjela i morao sam jesti kolače sve dok scena nije bila dobra. Inače, krempite volim. Ali što je mnogo - mnogo je. Bilo mi je muka, moram priznati.

- Kako učiš?

- Dobro. Pohađam i muzičku školu uporedo sa gimnazijom. Nastavnici imaju mnogo razumijevanja za moje želje. Sve nekako uskladim.

- Vladanje?

- Kod nas mu je vladanje primjerno - umjesto Krempija odgovara pomoćnik direktora škole Vera Tokić, koja nas je predusretljivo primila.

- Nikola, mi nemamo krempita, hoćeš li sok? - pita Vera. Dječak se zbunjuje.

- Najdramatičnija je sedma epizoda - kaže Krempi. - Na radnoj akciji u Bosanskom Brodu, bilo je veoma uzbudljivo. Voda provaljuje nasip. Cijela brigada je na nogama. Iako je ljeto, bilo je veoma hladno.

- Želje?

- Kad završim gimanziju i prvi stepen muzičke škole, želio bih da postanem kamerman. Sumnjam da ću se baviti glumom. I fotografišem usput. Dosta mi je to.

- Prepoznaju li te dječaci i djevojčice?

- Tako. Susreću me. Dobacuju. Neki me crtaju. Dobio sam crtež jedne djevojčice ispod koga piše Krempi.

Na osnovu moga malog iskustva pred kamerama preporučio bih vršnjacima koji sanjaju da postanu glumci sljedeće: gluma je lijep, ali težak posao.

Od četiri stotine, koliko se prijavilo na audiciji izabrano je nas dvanaestoro. Drugovi sa televizije išli su po razredima.

Sonja Krivokapić - Minja

Opsjenila nas je vedrinom. I ljepotom, naravno.

- Ovdje su došli i tražili fotogenične dječake i djevojčice - kaže Sonja. - Odabrali su me. Moji roditelji pristali su da glumim, iako su u početku strahovali. Straha nisam osjećala, jer u početku nisam bila sama pred kamerama.

Saznanje da su uz mene i moji drugovi, ubrzo je odagnalo strah. Sve sam kasnije shvatila kao igru. Uživala sam u ulozi koja mi je dodijeljena.

- Učenje?

- Vrlo dobro - sigurnim glasom kaže Sonja.

- Da li su dolazili roditelji u vrijeme snimanja?

- Dolazili su i vidjeli da mi je lijepo.

Jedno vrijeme bila sam zaboravila da će neko gledati što snimamo. Zanijela sam se igrom. Ali i pored svega, glumom se nikada ne bih bavila. 

Volim harmoniku. Od nas djece glumaca, najviše mi se dopao Spale.

Radovan Uljarević - Spale

Otresit dječak guste crne kose, nestrpljivo je čekao da i s njim malo porazgovaramo.

- Pred kamere smo svi došli slučajno - kaže on. - Sada dok gledam seriju, vidim da bih mogao i bolje glumiti, iako je cijela ekipa bila odlična. 

Među nama je vladalo iskreno drugarstvo. 

Najljepše nam je bilo na Badiji (ostrvo Korčula), gdje se nalazi sportski centar. 

Tu je snimljena šesta epizoda, sedma u Bosanskom Brodu, a prvih pet u Travniku. 

Studiraću žurnalistiku.

Iz razgovora sa Uljarevićem zaključili smo da mu se poziv glumca dopada. 

Hoće li se njegove želje ostvariti - vidjećemo. Svi su rekli da je škola na prvom mjesta - onda sve ostalo.

- Čitamo vaš list i iznova doživljavamo svaku scenu - gotovo uglas rekoše. - Gledamo seriju i raspravljamo o uspjesima i promašajima.

Razgovarao: Vladimir Nastić, obrada: Yugopapir (Zimski zabavnik / Male novine, decembar 1979.)

Podržite Yugopapir: FB TW Donate