Pages

Miroslav Poljak, porodično '68: U "Mladosti" nema vaterpolista koji igra radi novca




Čujte, vaterpolo mi je čisti hobi. U "Mladosti" nema vaterpolista koji igra radi novca, već iz ljubavi. Dokaz: kad smo bili jednom nogom već šamponi, nitko nije pitao kolika će nam biti hranarina. Da i nismo dobili novce, bili bismo isto tako sretni. Ali, novac je uvijek dobrodošao. Vama nije?

Slab zvuk zvonca najavio je pseći lavež u stanu. U sobi u koju sam uveden tipična studentska atmosfera. Po stolu bezbroj knjiga i skripata. Većinom udžbenici iz anatomije. Njih petoro razrađuju strategiju za preksutrašnji ispit.

- Kaj bute popili? Imam kaj god hoćete. Hoćete meksičku tekilu, španjolski ili kineski konjak?... - gostoljubljivo me nudi domaćin Miroslav Poljak.

- Otkud mi kineski konjak? Pa iz Rumunjske, naravno. Tamo ima mnogo kineskih stvari... Mislim da je španjolski konjak bolji. A ne, ja ne pijem. To mi tata degustira.

A tata Dragutin, službenik "Vjesnika", očito uživa u svom sinu.

- A u Rumunjskoj je bilo ovako: mi njima golovima, oni nama šakama. Momčad koja pobjeđuje mora trpjeti... - priča Miro.

- A tvoji četverci? - podstiče ga otac da ispriča nešto o tome kako je u Bukureštu od četiri gola tri dao njegov sin.

- Kad sam izvodio te četverce mislio sam kao da sam na treningu. Prestrašil sam se tek u vlaku: što bi bilo da sam promašio? Morali bismo igrati treću utakmicu! A to je gubitak daljnjih sedam dana, i to baš sad kad sam pred ispitima.

Zajedno sa sestrom Ljerkom studira na Višoj školi za radiološke tehničare i medicinske sestre.

- U jesen ću upisati još defektologiju, onako usputno. To sam već htio, ali radiologiju studiraju klupski kolege Bonačić i Stipanić ...

Inače, mi smo vam vesela porodica.

Mama kućanica, evo i sada "uživa" u kuhinji. Tata je uvijek sa krimićima. Sestra i ja učimo. A pas Čičo sve zafrkava. Non-stop su nam prijatelji u kući. Nikad nije dosadno.


Mali Mirek je bio vrlo zločest



- Dobar je sin - hvali ga tata, ali s jednom rezervom:

- Jedino me rasrdi kod počnem čitati krimić, pa mi ovaj kaže: tko je ubojica ...

- Ćale moj, šta bi ti bez mene?

Napokon ulazi i mama. Simpatično, nasmijano lice.

- Ja sam mama Žmegač. Tako me svi zovu.

Miroslav mi objašnjava:

- Ja imam dva nadimka. Zovu me Žmegač. Primijetili ste da stalno trepćem očnim kapcima. Onda me još zovu i Twiggi. To je zbog sličnosti moje linije s poznatom manekenkom.

Snažan i krupan, sigurno ima trostruku težinu popularne manekenke.

- Od dvanaeste godine se počeo baviti plivanjem. Vidite kako se razvio - objašnjava mi tata.

- Tata je htio reći da se umno razvio - dopunjuje Miroslav.

- Čekaj, sinko, i to će biti - ne propušta otac priliku za šalu.

Čitava obitelj tvrdi do je kod njih uvijek vesela atmosfera.

- Kao mali, Mirek je bio vrlo zločest - objašnjava mi sestra Ljerka. - Šetao je po tuđim vrtovima, razbijao prozore ... Kad je počeo plivati, plivao je kao psić. Nikako se nije mogao osloboditi tog stila. Onda su ga energično stavili na dasku. Najprije je naučio prsno, pa onda teškom mukom i kraul...

- Hvala ti kao... A moja sestra nije znala ni hodati normalno, pa je otišla u manekenke da to izuči. Ja sam naučio hodati, to je očito, ali što se tiče njenog hoda ...

Istina, bio sam tipični antitalenat.

Uspio sam samo upornim rodom i voljom. Najviše su mi pomogli dr Jura Amšel i Marijan Žužej.

- Lela drži patronat nad njim što se tiče učenja - priča mi mama Žmegač. - Ja se brinem da uvijek nađe nešto dobro za jelo kad se vrati s treninga.

Koliko popije mlijeka, trebalo bi doma držati kravu. 

A hrana mora biti kalorična, ali da ne deblja.

- Kad se vrati s treninga, pojede pola kuhinje - dodaje tata.

- Mislim da mame vaterpolista moraju dobro kuhati - zaključuje mama Žmegač.

U sobi svagdje, okolo suveniri iz raznih zemalja. 

Čak je i televizor prepun figurica.

- Samo sam prošle godine bio četiri puta u Rusiji. Proputovao sam gotovo cijelu Evropu, osim Engleske, Albanije i Portugala. Bio sam u Izraelu, Meksiku i nigdje više. 

Čujte, vaterpolo mi je čisti hobi.

U "Mladosti" nema vaterpolista koji igra radi novca, već iz ljubavi.

Dokaz: kad smo bili jednom nogom već šamponi, nitko nije pitao kolika će nam biti hranarina. Da i nismo dobili novce, bili bismo isto tako sretni. Ali, novac je uvijek dobrodošao.

Vama nije?


Pred kućom se zaustavio jedan "Fićo"...



Poljakova "Osobna karta"
Govori otvoreno, bez sustezanja. 

Reagira bučno, odnosno kako kažu'njegovi ukućani: zaboravlja da nije u basenu. Posjeduje prirođenu sposobnost da nekoliko trenutaka nakon poznanstva uspije razgaliti sugovornika.

- Igram još u "Vihoru" rukomet. Posve amaterski. Idem na rukometne, odbojkaške i košarkaške utakmice. I svuda vučem manekenkicu sa sobom. Idem u kino. U kazalište ne idem, jer su glumci loši. I ništa više.

Njegov neostvaren san je automobil: "Morris 850".

- Ne od zarade. Malo od mamice, malo od tatice i igram lutriju. Što se vaterpola tiče, ni opanke ne bih kupio. Zaradi se samo na turnejama.

Za Meksiko smo dobili svaki po trista tisuća.

Za "Trofej Jadrana" po dvjesta, "Cup Evrope" petsto. Inače dobivam šezdeset do sedamdeset od kluba, pedeset od Olimpijskog komiteta.

- Braci plaća klub školarinu, a braco plaća meni školarinu - upada Lela.

Primijetio sam da je vaterpolo danas pošao stopama nogometa što se tiče grubosti. 

Postao je neka vrsta podvodnog "uhvati ako umiješ".

- Nogometne utakmice ne gledam, jer su ulaznice preskupe. Otkad smo postali prvaci Evrope, dobili smo besplatne karte od "Dinama". Sad ću gledati sve njihove utakmice.

A što se vaterpola tiče, već su nas nazvali "vodeni kečeri". 

Ipak mislim da je ta igra dobila na temperamentu, na živosti. Treba znati primati udarce, a ne vraćati. Zato smo osvojili prvenstvo Evrope.

Što se mene tiče, ja nikad odmah ne reagiram. Malo pričekam. Po onoj "pamti pa vrati".

Pred kućom se zaustavio jedan "Fićo".

Mirekova zaručnica strpljivo je čekala kraj razgovora.

- Budućnost? Diplomirat ću. A što se vaterpola tiče, to je sport, što ga čovjek može dugo igrati. I to je sve. Što možete napisati o meni? Ta ja sam totalno nezanimljiv!

Obrada: Yugopapir (Plavi vjesnik, II 1968.)




Podržite Yugopapir: FB TW Donate