Ko su naši najprevođeniji pisci i u kojim su zemljama njihove knjige najviše objavljivane? (1969)

Zatim je 1949, 1950, 1951. i 1952. godine plasman naše knjige u inozemstvu naglo opao, da bi takav ostao sve do 1956. Pogoršanje i prekid odnosa s istočnim zemljama bili su uzrok takvom stanju. Zatim se plasman naše knjige počeo širiti u zemljama zapadne Evrope, pa smo tako imali dva različita i karakteristična razdoblja u afirmaciji naše knjige u svijetu. Međutim, 1961. godina učinila je prekretnicu, dodjelom Nobelove nagrade Ivi Andriću

Počelo je s "Hasanaginicom". Talijanski putopisac Alberto Fortis u svome poznatom djelu "Vijađo in Dalmacija" objavio je već u XVIII stoljeću ovu našu narodnu pjesmu. Glas o nama brzo se pronio Evropom. 

Geteov prijevod te pjesme pobudio je još veće zanimanje. Osim narodne poezije te ne baš velikog broja djela naših klasika i ponekog djela tu i tamo slučajno prevedenog, to je do oslobođenja naše zemlje bilo uglavnom sve po čemu je naša knjiga bila poznata izvan domovine. 

Može se reći da je u tom pogledu naša književnost dijelila sudbinu drugih malih naroda (često potcjenjivanih) i "malih književnosti".

Nakon oslobođenja situacija se potpuno izmijenila.

Nagli prodor naše knjige u inozemstvo pospješila je svakako i veoma razvijena međunarodna suradnja što je zahvatila velike i male narode, ali od najvećeg značenja za našu knjigu bio je ugled koji je naša zemlja uživala u svijetu. 

No ne treba zapostavljati ni bitan udio u afirmaciji naše književnosti koju je ona sama sebi pribavila svojom umjetničkom kvalitetom i dobrim prijemom kod kritike i čitalačke publike.

Evo pregleda izdanja djela naših pisaca u razdoblju od 1945. do 1967. godine:

• 1945. - 7 izdanja

• 1946. - 23, 

• 1947. - 28, 

• 1948. - 34, 

• 1949. - 17, 

• 1950. - 4, 

• 1951. - 7, 

• 1952. - 1, 

• 1953. - 12, 

• 1954. - 11, 

• 1955. - 15, 

• 1956. - 47, 

• 1957. - 70, 

• 1958. - 74, 

• 1959. - 68, 

• 1960. - 53, 

• 1961. - 77, 

• 1962. - 91, 

• 1963. - 75, 

• 1964. - 83, 

• 1965. - 104, 

• 1966. - 97,

• 1967. - 69

Za prošlu, 1968. godinu, podaci još nisu poznati, ali samo Jugoslavenska autorska agencija sklopila je 43 ugovora.

U navedenom razdoblju djela naših pisaca štampana su u inozemstvu u blizu 1100 izdanja.

Najviše izdanja štampano je u Čehoslovačkoj - 259, zatim u SSSR-u -175, u Zapadnoj Njemačkoj - 98, u Mađarskoj - 63, u Poljskoj - 62, u Italiji - 51, i u Francuskoj, zapanjujuće malo - 27 u protekle 23 godine.

Najuspješnija godina odmah poslije rata bila je 1948, a zatim je 1949, 1950, 1951. i 1952. godine plasman naše knjige u inozemstvu naglo opao, da bi takav ostao sve do 1956.

Pogoršanje i prekid odnosa s istočnim zemljama bili su uzrok takvom stanju.

Prekretnica - Nobelova nagrada Andriću

Zatim se plasman naše knjige počeo širiti u zemljama zapadne Evrope, pa smo tako imali dva različita i karakteristična razdoblja u afirmaciji naše knjige u svijetu.

Međutim, 1961. godina učinila je prekretnicu, dodjelom Nobelove nagrade Ivi Andriću. 

Tako je 1962. godina postala rekordna sa 91 izdanjem (trećina izdanja odnosi se na Ivu Andrića), da bi reformska 1965. potukla i taj rekord sa 104 izdanja, sada već prodorom većeg broja pisaca mlađe generacije.

Zanimljivo je da se onih sedam izdanja u 1945. godini odnosi na autore Branka Ćopića, Rodoljuba Čolakovića, Matu Lovraka, Radovana Zogovića i Ivana Cankara, a prevedeni su na bugarski, slovački, ruski i talijanski, dok se, na primjer, 1950. godine četiri izdanja odnose na Lazu Lazarevića, Branislava Nušića, Boru Stankovića i Ivana Gorana Kovačića, a prevedeni su na talijanski, poljski i mađarski. 

Međutim, najslabija je 1952. godine, kad je izvan zemlje štampano samo jedno jedino djelo i to Šenoina "Seljačka buna" u SSSR-u.

Samo 1962, rekordne godine, Andrićeva djela štampana su u inozemstvu u 44 izdanja, Miodraga Bulatovića u 6, Ćopića 4, Grozdane Olujić 3, Ivana Kušana 3, Eriha Koša i Miroslava Krleže u 2 izdanja. 

Andrić je štampan te godine na 17 jezika, Bulatović na 5, Ćopić i Olujić 3, Krleža i Koš na 2 jezika.

Reformske, 1965. godine štampana su 104 izdanja naših pisaca.

Zanimljivo je spomenuti koji su pisci i gdje najviše štampani.

Na primjer, u zapadnim zemljama: Andrić, Bulatović, Koš, Olujić, Kušan, Oljača, Popa, Šegedin i dr.

U istočnim socijalističkim zemljama najviše su objavljivani: Ćopić, Ćosić, Desanka Maksimović, Lalić, Mirko Božić, Vjekoslav Kaleb, a njima se pridružuju najčešće pisci naše klasike: Cankar, Prešern, Šenoa, Mažuranić, Nušić, Njegoš i dr.

Međutim, stanoviti broj pisaca prevodi se svejedno, u većem ili manjem broju izdanja jednako na Istoku i na Zapadu.

To su: Krleža, Ranko Marinković, Vladan Desnica, Oskar Davičo i dr.

Andrićeva djela su, na primjer, samo u osam zemalja objavljena u preko 100 izdanja do 1968. godine.

Najviše u Zapadnoj Njemačkoj (35), zatim u Italiji (19), pa u SSSR-u (13), Čehoslovačkoj (12), Poljskoj (10) Mađarskoj (7), SAD (6), a najmanje u Francuskoj (5).

Krležina djela objavljena su u najviše izdanja u Austriji (8), pa u ČSSR (6), u Zapadnoj Njemačkoj (5), Poljskoj (4) i u SSSR-u (1).

Prema tome, među najprevođenijim piscima u inozemstvu nalaze se:

• 1) Andrić - 181 izdanje, 

• 2) Krleža - 54 izdanja, 

• 3) Bulatović - 34 izdanja, 

• 4) Ćopić - 33 izdanja, 

• 5) Ćosić - 18 izdanja, 

• 6) Lalić - 15 izdanja. 

Slijede: Davičo, Olujić, Kaleb, Marijan Matković, Koš, Marinković, Oljača, Kušan, Slavko Kolar, Božić, Desnica, Šegedin i dr.

Napisao: Ivo Smoljan, obrada: Yugopapir (Arena, 1969.)

Podržite Yugopapir: FB TW Donate