Slobodanka Boba Čolović još je i danas u svom atletskom snu, i ne bi je trebalo buditi. Kad smo iz tog sna probudili Veru Nikolić ili Nenada Stekića, grubo smo ih prodrmali i od njih tražili samo velike rezultate. Ovoj djevojci iz Osijeka ne bi se to smjelo dogoditi. Sanjaj i dalje, trči, Bobo, i ne daj da te bude iz toga sna!
"Sanjala sam da trčim
brže od Vere Nikolić koja je bila moj idol. Sanjat ću da budem
svjetska rekorderka", kaže Slobodanka Čolović, atletičarka koja
je 800 metara pretrčala za minutu i 56,51 stotih dijelova sekunde.
Na Univerzijadi će pokušati poboljšati taj rezultat, koji već
dvije i pol godine nitko nije postigao.
- Što je ovo Slobodanka!?
Danas u jednim novinama razgovor s vama, a druge dvije redakcije
utrkuju se koja će prije dobiti od vas intervju!
- To mi se sada prvi put
događa. I sama sam zatečena i iznenađena. Nisam navikla na to...
- Kakav je vaš odnos
prema popularnosti?
- Ostala sam ista. Baš
sam sada završila jutarnji trening, mislila sam se odmoriti, ali,
eto, moram i vašim zahtjevima udovoljiti. To će mi biti teže nego
mojih današnjih dvadeset kilometara, ali izgleda da se i to mora.
- Dobro, popularnost je
obaveza ali i godi. Sanjali ste o ovim trenucima?
- Jesam, što da kažem
da nisam! Sve djevojke sanjaju, a moj je san bio da jednoga dana
trčim brže od Vere Nikolić koja je bila i ostala moj idol. Sanjala
sam samo o tome, a nisam ni pomišljala o svemu tome što će se
dogoditi ako taj san i ostvarim. Valjda ću se i u tome svemu snaći...
Tako smo počeli razgovor sa Slobodankom Bobom
Čolović, Osječankom, jednom od jugoslavenskih atletičarki novoga
vala, koje su prije nekoliko dana izborile u Ateni vizu za ulazak u
evropsku atletsku elitu plasiravši se u B-skupinu.
Pred nama je
visoka, tanana djevojka, s afro-uvojcima, neprekidno nasmiješena,
ljubazna, te divna i mila sugovornica, ali od one vrste koja
novinarskoj znatiželji pruža malo toga.
Prije susreta sa
Slobodankom, razgovaramo s predsjednikom AK Slavonija - Slavkom
Borojevićem. Interesira nas koliko je Slobodanka komunikativna
osoba. Kaže nam da to ovisi o danu, ponekad se "razveže"
pa priča, a katkad malo govori.
Bila je raspoložena za razgovor,
ali nije problem u tome koliko je komunikativna ili ne ta djevojka
koja u atletskom svijetu u posljednje vrijeme svakom svojom trkom
skreće na sebe pažnju, već u tome što Boba misli da je sve to što
je učinila normalno i da se tu i nema bogzna što reći.
Deset godina bavljenja
atletikom jest iza Slobodanke Čolović.
Deset godina sna da se sruši
jedna legenda - Vera Nikolić.
I u tih deset godina bilježeni su
uspjesi; prvo u juniorskoj, a onda u seniorskoj konkurenciji.
Slobodanka je juniorska i seniorska prvakinja Balkana, na Prvenstvu
Evrope za juniorke prije četiri godine četvrta, druga na
Mediteranskim igrama, osma na prošloj Univerzijadi u Japanu, na
Dvoranskom prvenstvu Evrope osvajač brončane medalje; u
Indianapolisu, na Prvom dvoranskom prvenstvu svijeta, odlična
četvrta, a nedavno je izazvala pravi atletski bum - u
kvalifikacijama Kupa Hrvatske trčala je 1:56,8; pobijedila na
Hanžekovićevu memorijalu s 1:58,69, te na IAAF-mitingu u Beogradu
trčala 1:56,51, a to je najbolji ovogodišnji rezultat na svijetu.
Ne samo to, taj rezultat nitko nije postigao unatrag dvije i pol
godine, a trčala je evropska i svjetska elita osamstometrašica i na
velikim atletskim mitinzima i na evropskim i svjetskim natjecanjima.
Nedostaje mi i neka titula
- Vraćamo se našem
razgovoru o snu Slobodanke Čolović i pitamo je: gdje je ona sanjala
taj svoj san koji se ostvaruje na najljepši mogući način?
- Sanjala sam u predgrađu
Osijeka, gdje živim s roditeljima, majkom Ružicom i ocem Nedeljkom.
Tata radi na održavanju sportskih terena u Osijeku, i on je
uglavnom bio taj koji je zajedno sa mnom sanjao o uspjehu. Želio je
da postanem velika sportašica, da jednoga dana moj trud i rad daju
rezultate.
- Valjda se sjećate i
kako je počeo taj vaš atletski san?
- Sjećam se! Kao učenica
osnovne škole pobijedila sam u jednoj trci na 600 metara.
Tadašnji atletski stručnjak i moj prvi trener Željko Leskovac
privolio me da se počnem baviti atletikom, ali s njim sam radila
samo jednu godinu, a onda je brigu o meni i drugim osječkim
atletičarima preuzeo Miljenko Rak koji je stigao iz Zadra.
Treba
reći nešto što je interesantno: brigu o meni vodi i Leo Lang, naš
poznati atletski trener, koji je bio i trener Vere Nikolić. Ispada
da su tako sve ljubavi i u vezi.
- Ulažete mnogo napora. Jeste li zadovoljni onim što dobivate zauzvrat?
- Ove je godine Atletski
savez Jugoslavije uložio u mene uistinu mnogo. Cijele sam zime bila
izvan Osijeka, boravila u Ateni i na Cipru, a to se i odrazilo na
moje rezultate. Inače, ako mislite na neka novčana primanja, tu se
čovjek ne može baš pohvaliti da se u atletici vrti velik novac.
No, novac me i ne zanima!
Kategorizirana sam kao vrhunska sportašica
i primam stipendiju od 130.000 dinara, a sada, kad sam postigla ovaj svjetski vrijedan
rezultat i na atletskim mitinzima, po startu dobijem poneki dolar.
- Koliko?
- Pa, da vam pravo kažem
i ne znam! Govore da sada mogu ostvariti po startu oko 1000 dolara
zbog toga što sam za organizatore mitinga interesantna jedino po
tome što sam istrčala rezultat koji nije postignut već dvije i pol
godine, ali nedostaje mi i neka titula.
Atletičari ili atletičarke,
nosioci olimpijskog zlata, svjetski ili evropski rekorderi, ostvaruju
i tri, šest, pa i nekoliko desetina hiljada dolara po startu, ali ja
o tome ne razmišljam.
Ja u trčanju uživam.
- Dobro, ali pred vama su
Univerzijada, pa Svjetsko prvenstvo u Rimu, Seul i Olimpijske igre.
Tu možete doći i do titule.
- Želja mi je da se
plasiram na sva tri natjecanja. A kada dođem, ako dođem, do finala,
onda ću dati sve od sebe. Ima tu jedan nemalen problem na kojemu
sada moj trener Miljenko Rak i ja radimo.
Valja, uspjeti dobro trčati
tri trke zaredom. To je za takva natjecanja od presudnog značenja
jer događalo se upravo na tako velikim natjecanjima da su u finalnim
trkama autsajderi iznenađivali favorite, upravo zbog toga što ti
favoriti nisu shvatili važnost dobrog trčanja i u prednatjecanju i
u finalnim borbama.
Zapravo, shvatili su oni to, ali to nisu uspjeli
svladati.
Upravo sada na tome radimo da istrčim tri trke - jednu za drugom -
dobro!
- I što očekujete od
Univerzijade ?
- Tu će biti gadne
borbe. Dolazi Njemica Wachter koja trči 1:56,89, sovjetska trkačica
Kirjušina s 1:57,62 i još nekoliko atletičarki koje trče između
1:57 i 1:58, a to sve govori o izuzetnoj konkurenciji.
No, ta me konkurencija i raduje, jer sam posljednje rezultate
postizala bez velike konkurencije. Upravo u takvoj konkurenciji
vidjet ću što mogu, a vjerojatno će me neka od njih i "povući" na
borbu, pa, možda, i neki još bolji rezultat.
- Jeste li zadovoljni
odnosom društva prema atletici?
- Nisam! Kod nas se
važnost pridaje nogometu, košarci... a nas atletičare ne maze
niti paze bogzna kako. Možda je to i zbog prosječnih rezultata.
- Možda je to što
kažete i razlog, ali ovoga
trenutka imate najbolji rezultat
na svijetu, a u Osijeku ste daleko ispod cijene koju postiže jedan
osječki nogometaš!
- To je točno. Pobrkale
su se vrijednosti, ali mi tu ne možemo ništa promijeniti. O tome
odlučuju neki drugi ljudi, "sportski radnici", funkcionari
koji još i sada misle da je nogomet uistinu "najvažnija
sporedna stvar na svijetu".
Sporedna sigurno, ali da li je i
najvažnija - ne znam! No, ne vrijedi oko toga mnogo trošiti ni
vremena, ni riječi.
Želim biti najbolja
- Uspijevate li uskladiti
svoje sportske obaveze i obaveze koje imate na Pedagoškoj akademiji?
- Uspijevam, i to zbog
razumijevanja na Akademiji gdje mi je dopušteno da ne pohađam
predavanja, nego da samo polažem ispite.
Vjerujem da ću uspješno
diplomirati Pedagošku akademiju i da ću se, kad jednom atletici
kažem zbogom, posvetiti pozivu odgajateljice, pedagoga za
predškolski uzrast, koji će se brinuti o tome da djeca budu
zdravija, a možda i jugoslavenskom sportu dadem nekog vrhunskog
sportaša.
- Imate li vremena za
išta drugo?
- I nemam! Treba trčati
svaki dan dvadeset kilometara. Sada, ako se želi uspjeti u tom
sportu, treba trenirati nekoliko puta na dan. Znate, sve više i
atletika, kako kaže moj trener Miijenko Rak, prelazi u onu
kategoriju "cirkusa", kao što je to tenis ili skijanje.
A
to ima svoje zakonitosti, uvjetuje stanovite potrebe. To traži rad i rad, odricanje, pa
stoga za nešto drugo osim atletike i učenja nemam vremena. Slušam
disko-muziku, a za kino ili kazalište uistinu nemam vremena.
- Putujete mnogo po
svijetu...
- Da, putujem, ali
vidjela sam tridesetak hotela i isto toliko stadiona u raznim
zemljama svijeta, a ne poznajem te zemlje. Misli netko - "Blago
njoj, ona putuje i vidi svašta", a ne zna da je to putovanje
slično putovanju kovčega: s aerodroma u hotel, iz hotela na
stadion, na trening ili natjecanje, pa ponovno u hotel i istim putem
do aerodroma.
Nema ništa od kupovanja i turističkih obilazaka.
- Spomenuli ste "cirkus".
Kako tu mogućnost, kad je o vama riječ, koristi osječka privreda?
- Nikako! Ovdje još nisu
shvatili da svoju reklamu, zahvaljujući mojim nastupima, mogu
plasirati TV-gledalištu u nekoliko desetaka zemalja svijeta.
- Hoćete li postati
rekorderka?
- O tome još nisam
razmišljala. Želim biti najbolja. To ovoga trenutka i jesam.
Iznenadili ste me ovim pitanjem!
- Sanjajte o tome
Slobodanka, kao što ste sanjali da jednom stignete i prestignete Veru Nikolić. San je pomogao.
- Vidite, o tome nisam
razmišljala. Od sada hoću. Sanjat ću da postanem svjetska
rekorderka.
Nasmijala se, onako
iskreno kako to čine djeca, i kao da je time dala znak da je naše
vrijeme za razgovor isteklo.
Slobodanka Čolović,
netko reče, prava je predstavnica svoje generacije.
Rekao bih da
nije. Ona je kao netko tko je u ovo naše doba zalutao iz vremena
Alije Sirotanovića i iznenadio nas, jer u vremenu prosječnosti,
uravnilovke, odjednom i ne znamo kako da se ponašamo prema nekome
tko svojim upornim radom i odricanjem donosi rezultat i podsjeća na
ta Alijina vremena.
Slobodanka Boba Čolović još je i danas u svom
atletskom snu, i ne bi je trebalo buditi. Kad smo iz tog sna
probudili Veru Nikolić ili Nenada Stekića, grubo smo ih prodrmali
i od njih tražili samo velike rezultate.
Stekić je letio preko osam
metara nebrojeno puta, a mi smo mu uvijek namjenjivali mjesto
autsajdera jer smo u svojoj nemoći tražili junake, apsolutne
rekordere.
Ovoj djevojci iz Osijeka
ne bi se to smjelo dogoditi. Sanjaj i dalje, trči, Bobo, i ne daj da
te bude iz toga sna!
Napisao: Jovo Paripović, snimio: Slobodan Županović, obrada: Yugopapir (Studio, VII 1987.)
*****
AS: Slobodanka Čolović - Gazela sa Drave
Jul 1987: Nije neskromno kazati da se Osječanka Slobodanka Čolović vinula u vrh svjetske atletike. Trenutno je najbrža na svijetu na stazi od 800 metara, ali njeni dometi su još veći.
Nova svjetska atletska
zvijezda sija iz Osijeka!
Slobodanka Čolović trenutno je najbrža osamstometrašica na svijetu.
Dva puta za 20 dana je postigla najbolje ovogodišnje rezultate. Sredinom maja u Osijeku istrčala je 1.56.8, a onda 20 dana kasnije u Beogradu 1.56.51.
Slobodanka Čolović trenutno je najbrža osamstometrašica na svijetu.
Dva puta za 20 dana je postigla najbolje ovogodišnje rezultate. Sredinom maja u Osijeku istrčala je 1.56.8, a onda 20 dana kasnije u Beogradu 1.56.51.
Nedavno je boravila u
sarajevskom "Holidej Inu". Pričala nam je:
- Nakon trke u Osijeku
bilo mi je jako teško. Mnogi su sumnjali u rezultat jer je mjeren
ručno. Zar poslije toliko rada u pripremnom periodu treba neko da mi
saopštava vrijeme?
I znate ko mi je mnogo pomogao? Vera Nikolić. Srele smo se na "Hanžekovićevom memorijalu". I tada mi je rekla:
"Ne slušaj priče! Trči. Eto, već pričaju da mi je krivo što si oborila moj rekord. To su gluposti."
I znate ko mi je mnogo pomogao? Vera Nikolić. Srele smo se na "Hanžekovićevom memorijalu". I tada mi je rekla:
"Ne slušaj priče! Trči. Eto, već pričaju da mi je krivo što si oborila moj rekord. To su gluposti."
I Boba je trčala.
Rezultatom iz Beograda svim "nevjernim tomama" je zatvorila usta.
A Vera Nikolić je "kriva" i što se Slobodanka bavi atletikom. O tome ona kaže:
Rezultatom iz Beograda svim "nevjernim tomama" je zatvorila usta.
A Vera Nikolić je "kriva" i što se Slobodanka bavi atletikom. O tome ona kaže:
- Moj tata Nedeljko
gledao je na televiziji trku Vere Nikolić na Olimpijadi u Minhenu,
kada je odustala. Ja sam se igrala i on me je pozvao da gledam.
Odgledala sam trku i ponovo otišla da se igram, ali sa željom da i ja jednom postanem atletičarka. Vera mi je oduvijek bila idol.
Odgledala sam trku i ponovo otišla da se igram, ali sa željom da i ja jednom postanem atletičarka. Vera mi je oduvijek bila idol.
Na atletsku stazu
Slobodanka je prvi put izašla 1978. godine, kao 12-godišnja
djevojčica.
Počeo ju je trenirati Željko Leskovar, ali već nakon godinu dana preuzima je Miljenko Rak.
Počeo ju je trenirati Željko Leskovar, ali već nakon godinu dana preuzima je Miljenko Rak.
Iako stanuje u osam
kilometara udaljenoj Livani, Slobodanka tri puta dnevno trenira.
Nema puno slobodnog vremena i koristi ga obično za učenje, jer je student druge godine pedagoške akademije, predškolski odgoj.
Nema puno slobodnog vremena i koristi ga obično za učenje, jer je student druge godine pedagoške akademije, predškolski odgoj.
- Teško je uskladiti sve
obaveze - veli Slobodanka - ali zahvaljujući pomoći mame Ruže i
tate Nedeljka, uspijevam. Naravno i Miljenko Rak mi mnogo pomaže.
Nakon rekordne trke u Osijeku plakao je od sreće.
Otkrila nam je Slobodanka
i jednu tajnu.
Sve njene medalje namijenjene su jednogodišnjem Antoniju, sinu njene sestre Branke, udate u Zadru. Njemu je namijenjen i svjetski rekord, naravno ako ga Boba istrči.
Sve njene medalje namijenjene su jednogodišnjem Antoniju, sinu njene sestre Branke, udate u Zadru. Njemu je namijenjen i svjetski rekord, naravno ako ga Boba istrči.
Napisao: D. Ćosović, obrada: Yugopapir (As, jul 1987.)
Zajednički trening: Boba i naši fudbaleri
Naši univerzitetski
fudbalski reprezentativci Dragan Stojković, Goran Milojević i Stevan Stojanović trenirali su sa
Slobodankom Čolović i dogovorili se
da do kraja "Univerzijade" vježbaju sa njom.
Trebalo bi da i ostali
naši "fudbalski starovi" odu na Bobin trening.
Vjerovatno bi štošta naučili, a prvo da trče!
Vjerovatno bi štošta naučili, a prvo da trče!