Ivan nije igrao bolje od mene. Imao je samo više sreće. A to je tako važno. Da nije bilo jednog malog auta, da nije bilo one dvostruke pogreške, da nije tako dobro odservirao kad sam imao 1:0 i gem-loptu u petom, tko zna kako bi završilo
U petak, 18. srpnja, u
Sarajevu počinje Davis cup meč između reprezentacija Jugoslavije
i Čehoslovačke. Premda za Čehoslovake ne igra čuveni Ivan Lendl,
oni su i bez njega tvrd orah; uostalom, došli su, kao i mi, do
četvrtfinala. Naša reprezentacija, dakako, najviše nade polaže u
sjajnu formu Slobodana Živojinovića koji, iako u velikoj kušnji,
svoje najbolje igre pruža upravo u Davis cupu. Na našu sreću... Nakon nedavnog polufinalnog meča sa Ivanom Lendlom, jedan od najilustrativnijih naslova u novinama glasio je: "Izgubio finale, dobio Vimbldon!" Što se zapravo zbilo? Piše Neven Bertičević...
Godinu dana prije...
Izjurio je iz dizala s
gomilom reketa. Reketa kojima su nedostajale žice. Nestrpljivo se
okretao kao da je nekog očekivao. U londonskom hotelu Gloucester
vrvjelo je od tenisača.
- Moram našpanati ove
rekete. Ne, nije kasno. Kako stojim na kladionici protiv Wilandera?
Uh, nije baš loše, stavi neku funtu, mogao bi zaraditi.
Nasmijao se i otišao
tražiti španera.
Tih dana nikako nisi mogao biti siguran šali li
se Slobodan Živojinović ili, možda, to doista ozbiljno misli.
Igrao se Wimbledon 1985.
godine.
Na središnjem terenu, četvrti nosilac, Šveđanin Mats Wilander, visoko je letio; samo dva tjedna prije osvojio je
međunarodno prvenstvo Francuske u Roland Garrosu.
Ali prvo kolo
Wimbledona nije prošao.
Boban Živojinović je igrao kao nikada, 6:0
četvrti set, bio je to tenis iz snova.
- Jesam ti rekao. Stavio
si nešto, nadam se, na vrijeme sam te upozorio.
Rekao sam da, a bilo je,
zapravo, ne.
Nisam stigao, a nisam ni previše vjerovao da će
ispasti baš tako.
Iako sam znao da je sve moguće kad Boban igra,
baš sve.
Jer karijera tog 25-godišnjaka vrlo je zanimljiva, vrlo...
Tenis nije bio najvažniji
- Rodio sam se tamo, na
terenima Crvene zvezde. Gotovo da je tako bilo. Brat Čeda je
petnaest godina stariji, igrao je, jasno, tenis, a što bih ja drugo
nego reket u ruke.
Talent, veliki talent.
Najavio se još kao omladinac, upravo pobjedom nad Matsom Wilanderom.
Bio je drugi na omladinskom prvenstvu Evrope, pobjednik Međunarodnog
omladinskog prvenstva Italije, ali, zanimljivo, nikad ništa posebno
nije učinio na omladinskom Wimbledonu.
Nikada.
A dolazili su samo
radi njega.
- Mali je dobar, nije
važno što gubi. Vidjet ćete, jednog će dana daleko dogurati - reče
nam Spencer Segura, sin daleko poznatijeg oca Panche, trenera koji
je, kažu, stvorio Jimmyja Connorsa.
Boban je imao brojne
ponude, ali čini se da nije previše mario za njih.
Nije volio
predugo napuštati Beograd, a ni trenirati; tenis mu nije bio
najvažniji na svijetu.
A onda je loše, užasno loše prošao na
Istarskoj rivijeri.
- Gotovo je, nema više
zezanja. Ni slučajno. Ne mogu više ovako. Sada tenis postaje
ozbiljna stvar, najozbiljnija.
Bilo je to 1984. godine u
Portorožu.
A tko bi mu sto posto
vjerovao, toliko je puta rekao da će ozbiljno krenuti. Pa odustao.
Kad mu je bila 21 godina, mnogi su mislili da neće daleko, ne baš
mnogo bolje od 120. mjesta na svjetskoj ran-glisti.
Lekcija iz Wimbledona 1985.
A on je ipak krenuo.
Tjedan dana prije tog Wimbledona, prije te velike pobjede nad
Wilanderom, bio je u polufinalu Queens cluba. Bio je senzacija, svi su
ga ganjali, telefoni nisu prestajali zvoniti.
- Bio sam naivan, mislio
sam svijet je moj. Svi su tražili intervjue, engleske novine, TV. Pa
fotografiranja u svim pozama. Sam, zatim sa suprugom. Dopustio sam da
me atmosfera ponese. I skupo platio. To mi se više neće dogoditi.
Dva dana poslije izgubio
je u drugom kolu. Od Švicarca Heinza Günthardta. Više ga nisu
ganjali, više ne.
- Druge godine bit ću
oprezniji i pametniji. Naučio sam lekciju. Do kraja.
Bas negdje u to doba
radio je s Poljakom Wojtekom Fibakom, ali se i rastao.
Zatim mu se
dogodila najbolja stvar u životu. Rumunj Ion Tiriac, koji je vodio
brigu o pobjedniku Wimbledona Borisu Beckeru, shvatio je da bi Boban
mogao biti "rudnik zlata" i ponudio mu svoje usluge.
- Da, Tiriac je moj
menedžer. Vodi brigu o poslovima. Ali ne samo to. Bio je veliki
igrač, pomogne i tu savjetom, svakako. Boris i ja smo prijatelji,
stalno treniramo, igramo zajedno u paru. Pomoglo je, mislim, i njemu
i meni.
Proteklo je nekoliko
mjeseci, stiglo je međunarodno prvenstvo Australije u Melbourneu.
Tada je već imao nadimak "ubojica divova", tada je to i
dokazao.
Scott Davis, Mike De Palmer, Tim Mayotte i u
četvrtfinalu John McEnroe.
Peti set, ponovo 6:0. I nije se dao
isprovocirati.
Kad je McEnroe ludovao, prijetio u stilu "platit
ćeš mi jednog dana za ovo", Boban je sjedio u hladu, u loži,
ponudio se sendvičem, ali odbio je čašu šampanjca, koju su mu
gurali u ruke oduševljeni vlasnici lože.
- Ne, hvala, to ćemo na
kraju meča.
McEnroe mu još nije
vratio dug, a tog trenutka Slobodan Živojinović uletio je među 30
najboljih tenisača svijeta i definitivno pokazao i dokazao da ima
potencijal.
Da može, jednog dana, otići do kraja.
- Dok ne napraviš nešto
doista veliko, poput tog polufinala, uvijek sumnjaš možeš li sve
to učiniti, vrijediš li dovoljno. Kad jednom stigneš tamo, onda je
sve daleko, daleko lakše. Onda znaš, jer iz tog polufinala do
trijumfa dovoljan je samo korak-dva, dvije ili tri lopte.
Uvijek je vjerovao u
svoje mogućnosti, nikad nije pao pred imenom protivnika.
- Bilo bi to glupo. On
igra, ja igram. Nikad nisam rekao, pazi, tamo je McEnroe, njega ne možeš
dobiti.
A zašto ga ne bih dobio.
I on ima samo dvije ruke. Dobro,
ako je bolji, svaka mu čast. Ali to mora prije svega dokazati. Neću
mu se jednostavno maknuti s puta i reći da uzme pobjedu. Bez igre.
Baš kao i ove godine u
polufinalu protiv Ivana Lendla.
- Baš tako. Ivan nije
igrao bolje od mene. Imao je samo više sreće. A to je tako važno.
Da nije bilo jednog malog auta, da nije bilo one dvostruke pogreške,
da nije tako dobro odservirao kad sam imao 1:0 i gem-loptu u petom, tko
zna kako bi završilo.
A ono što je najavio
lani sad je ostvario.
Naučio je lekciju. Nije dopustio da ga uspjesi
ponesu, izbace iz mira. Bio je jedan sasvim novi Živojinović.
Siguran, miran, ozbiljan. I uvijek kritičan, o vlastitoj igri
ponajviše.
- Ja mogu više, daleko
više. Toliko toga još moram popraviti. Zadovoljan sam servisom, sve
se ostalo može i mora dići. Igrao sam i bolje nego na ovom Wimbledonu. Uostalom, sad više ne moram kriti, ja sam došao
osvojiti turnir.
Tko ima bolji servis - Boba ili Becker?
Gotovo da nismo
povjerovali, jer početak godine nije bio bas blistav.
Previše
poraza u prvome kolu, no Boban je uvijek bio takav; kad se najmanje
nadaš, on načini nešto gotovo neshvatljivo.
- Jest, gubio sam, ali ne
samopouzanje. Samo mečeve. I to prilično, gusto, ponekad i vrlo nesretno.
Ipak, znao sam da se sreća mora okrenuti.
U tenisu je to tako.
Vidite, meni je onaj Australac Simon Youl imao 5:3 u četvrtom setu.
Ali, meni se tada vratilo sve što sam na prethodnim turnirima
izgubio.
Dobro, odigrao sam, ali imao i malo sreće. Ne moze ti ona
stalno bježati.
A to je bio moj meč za polufinale, ja sam naprosto
znao da ću daleko dogurati samo ako dobijem taj meč.
Bilo bi doista sjajno da
je uletio u finale.
Becker i Živojinović, dva prijatelja,
dubl-partnera, koji su od zajedničke igre u Wimbledonu odustali da se
pripreme za singl, dva čovjeka Iona Tiriaca.
- Tko ima bolji servis?
Zašto me to pitate, to doista nije važno. On ima dobar, ja imam
dobar. Jačinu nismo mjerili (u Wimbledonu tvrde da je negdje oko 240
kilometara na sat, kod obojice), možda bi bio bolji meč od ovoga što su odigrali Boris i Lendl.
Možda.
Znao sam da Ivan nema nikakve
šanse. Najbolji je igrač na svijetu, ali ne na travi.
Meni trava odgovara, kao da sam se rodio na travi. Da je barem koji turnir više, šteta, zapravo, što nije, jer na travi se i počelo igrati. Onda,
davno.
Sada je 26. tenisač
svijeta.
Nikad nije bio tako visoko rangiran. A sigurno je da može
više, njegove mogućnosti nisu daleko od prvih deset. Uostalom, toliko ih je dobio protekle godine.
- To i nije baš tako
jednostavno. Toliko toga se mora poklopiti. Prije svega, konstantnost
rezultata. To je najvažnije. Jer konstantnost je ono što te momke
drži među deset najboljih. Tiriac misli da mogu, ja vam to neću
reći, ja se samo nadam.
Wimbledon mu je bio i
sjajna financijska prilika.
Dobro, za polufinale je dobio 35.000 funti, za finale
bi bilo dvostruko, ali da je došao do završnog susreta, sigurno bi
ostvario brojne ugovore koji su mu sada izmakli.
Tko zna koliko
stotina tisuća dolara.
No nije previše očajavao. Bio je, zapravo,
i više nego korektan.
- Možda su Boris i Lendl
zaslužili da igraju taj finale. Oni su ipak najbolji svijeta.
Oni znaju da nisam autsajder
Bobanu Živojinoviću su
23 godine. Već sada je ostvario ono što neki njegovi vršnjaci
nikad neće. Njegov niz pobjeda nad velikim tenisačima doista je
velik niz. McEnroe, Wilander, Mayotte, dva puta Leconte, Noah, da
nabrojimo samo najznačajnije.
- Kad jednom takve
dobiješ, onda zaista znaš da nema meča u kojemu si autsajder. A,
što je najvažnije, to znaju i tvoji protivnici.
Ovih će dana i
četvrtfinale Daviš cupa.
Jugoslavija - Čehoslovačka u Sarajevu.
Još jedan veliki protivnik. I još jedna velika kušnja za
Živojinovića. Momka koji je upravo u Davis cup susretima godinama
igrao bolje nego na turnirima.
Čehoslovaci dolaze bez Ivana Lendla,
ali još je to velika momčad, imaju toliko igrača da bi mogli
sastaviti dvije podjednako jake momčadi.
- Znam da se čuda rijetko
ponavljaju, a mi smo već jedno napravili kad smo lani pobijedili
Francusku. Ipak, sve je otvoreno. Važno je samo da dvorana bude
puna. Ja volim atmosferu. To je najvažnije. Kad je puna dvorana,
uvijek je ljepše igrati.
Danas više nije mali
Boban.
Prihvatio je tenis kao pravi profesionalni sport. Financijski
je osiguran. Odlične igre donijele su mu ugovore kakve prije dvije
godine nije mogao ni sanjati.
Živi na Floridi, Monte Carlu i
Beogradu. Ovisno o tome gdje igra. Bio je polufinalist Wimbledona.
- Sjećate se, rekoh vam.
Kad si tako daleko, onda je to samo korak. Jednog dana ću ga i
učiniti. Nadam se. Vjerujem.
I treba vjerovati. Jer,
kako je igrao, mogao je i ove godine do kraja. Zaista do kraja.
Napisao: Neven Bertičević, obrada: Yugopapir (Studio, VII 1986.)
