Zadovoljan sam odjekom svog filma, ali zgadilo mi se što nitko nije pričao o kvaliteti filmova, glumaca i snimatelja, već samo o plasmanu filmova. Ili ono što je učinio Goran Paskaljević. Da dva dana prije kraja festivala u NIN-u obznani svoje favorite. To je u najmanju ruku neukusno, to nimalo nije moralno. I da mi sada eventualno Paskaljević ponudi ulogu u nekom svom filmu nikad je ne bih prihvatio
Srpanj 1988: Je li jugoslavenski film u osamnaestogodišnjem sarajevskom glumcu Davoru Janjiću dobio "svog" Jamesa Deana? - pitanje je koje su postavljali mnogi izvjestitelji s netom svršenog festivala u Puli. Osim što dobro izgleda i dobro glumi - što je pokazao glavnom ulogom Martina u najboljem filmu godine "Život sa stricem" - Davor Janjić, slično čuvenom prethodniku, drži cigaretu u lijevom uglu usana, crnokos je. Istina ne nosi šešir kao Dean, ali zato nosi kapu.
- Ne znam ličim li na
njega, ali bih volio da glumim kao on - kaže Davor.
• Koje su tvoje
relacije prema Jamesu Deanu?
- Od svih glumaca njega
najviše volim. Njegova gluma nikad me ne može ostaviti ravnodušnim.
Ali volim da gledam i neke druge glumce, Bogarta, Al Pacina, Roberta
de Nira naprimjer.
• Kako doživljavaš
sav publicitet koji te sada počeo pratiti?
- Neki ljudi kažu da im
publicitet smeta. To je nemoguće. Meni publicitet godi. Nije to radi
toga što sam neiskusan ili što sam prvi put na festivalu, već zato
što je to prava inspiracija za daljnji rad. Važno je da te publika
upamti i zavoli.
• Inače, kako si dobio
ulogu u Papićevu "Životu sa stricem"?
- Slučajno, tri dana
pred početak snimanja. Scenarist Mate Matačić je rekao Papiću da
me je nakon jedne TV drame u kojoj sam glumio - sanjao. Onda su
Papiću, koji je već bio u panici, čak je razmišljao da odgodi
početak snimanja, donijeli video snimku drame. Svidjelo mu se to što
sam igrao, pozvao me na razgovor i odlučio se za mene.
• Navodno si već u
prvim pregovorima tražio 400 milijuna honorara, što je ujesen
prošle godine bio veliki novac?
- Tada se pred mene
postavilo pitanje kako da snimam film, a istodobno da pohađam
predavanja na akademiji. To se pokazalo nemoguće, pa sam tražio
malo veću nadoknadu da bih kompenzirao pauzu na akademiji.
• Nije li to bilo malo
prepotentno od tebe, s obzirom da si u to vrijeme još bio nepoznat?
- Novac tu nije bio
najvažniji. Najvažnije je bilo da se stvori neko međusobno
povjerenje između mene i ekipe filma. Jer u protivnom - kako da ja
ispunjavam njihove uvjete i zadatke, kada oni nisu ispunili moje. No
ja nisam rekao: "Neću glumiti ako ne dobijem 400 milijuna". Stvar je bila, dakle, samo u tome da se stvore neki profesionalni
odnosi.
Nezavršene srednje škole
• A kako bi sebe u
najkraćim crtama predstavio?
- Kao glumca naturščika
punih deset godina, profesionalnog glumca od TV drame "Ovo
malo duše", studenta Akademije scenskih umjetnosti u
Sarajevu, škorpija u horoskopu, polaznika dvije srednje škole, ali
koji nijednu nije uspio završiti...
• Pa kako si se onda
uspio upisati na akademiju?
- U Sarajevu postoji
mogućnost da se čovjek upiše na Akademiju bez završene srednje
škole, jer na prijemnom se ocjenjuje isključivo talent. No, morao
sam polagati i neku razliku predmeta.
• A gdje si kao
osmogodišnjak počeo glumiti?
- Na sarajevskoj
televiziji. U dječjem programu. Imitirao sam, sjećam se, Laneta
Gutovića, ali to nije bila gluma. To je bila više onako igra. Tada
su režiseri valjda primijetili nekakav moj talent, pa su me počeli
zvati iz projekta u projekat.
• Da li si tada ili
kasnije imao pomoć od roditelja?
- Moji roditelji mi
nijednog trenutka nisu rekli ni "da" ni "ne". A
za mladog glumca je najvažnije da se pred kamerom osjeća prijatno i
da ga nitko ne tjera, da mu nitko ne stoji nad glavom...
• Što te je privuklo
ulozi Martina u Papićevu filmu?
- Kad sam dobio scenarij,
prvi dan sam stigao pročitati samo prvu polovicu. I bio sam
razočaran. To nije ništa obećavalo. Ali kad sam sutradan nastavio
čitati do kraja ostao sam iznenađen, potresen cijelom pričom.
Tek tada sam shvatio da je prvi dio zapravo priprema za događaje koji će kasnije uslijediti i koji su za film najvažniji. I da bi to mogao biti sjajan film. Dakle, najprije me je privukao cijeli film, njegova tema, a onda i moja uloga.
Tek tada sam shvatio da je prvi dio zapravo priprema za događaje koji će kasnije uslijediti i koji su za film najvažniji. I da bi to mogao biti sjajan film. Dakle, najprije me je privukao cijeli film, njegova tema, a onda i moja uloga.
• Nisi se slučajno
uplašio odgovornosti? Jer Martin je ipak taj koji nosi cijeli film?
- Iskreno rečeno - jesam.
Jer je moja uloga velika, zahtjevna, niz dramskih situacija ovise
upravo o meni... Razmišljao sam kako ću sve to odigrati, što će
to biti?
• To je bila tvoja prva
uloga na velikom ekranu. Pa kako si se snašao u profesionalnoj
produkciji?
- Dosta dobro. I tu mi je
mnogo pomogao Papić i ostali iz ekipe, koji su već dugo godina na
filmu. No najvažnije je što su se u filmu pojavili i drugi mladi
glumci: Filip Šovagović, Nenad Srdelić, pa djevojke Alma Prica,
Anica Dobra.
I mi smo navečer u razgovorima između sebe odlučivali o njegovoj sudbini, razmišljali i smišljali što ćemo sutradan raditi... i na kraju je to dobro ispalo.
I mi smo navečer u razgovorima između sebe odlučivali o njegovoj sudbini, razmišljali i smišljali što ćemo sutradan raditi... i na kraju je to dobro ispalo.
Alma je sjajna
• Kako je tekla
suradnja sa tvojom filmskom partnericom Almom Pricom?
- Ona je sjajna cura.
Jako je iskusna i zna svoj posao. Nažalost nismo imali previše
vremena da uvježbavamo, ali nema to veze ako se ljudi razumiju.
Dovoljno je bilo da se pogledamo, pa da od toga nešto ispadne. Alma
je dosta starija od mene, ali smo se ipak dobro družili.
• A kako je raditi s
Krstom Papićem? On je, navodno, dosta zahtjevan režiser?
- Prema Papiću imam
jedno veliko poštovanje, kao režiseru niza odličnih filmova i
režiseru kod koga je glumio Orson Welles. A rad s njime na snimanju
- to su bili najljepši trenuci. On nikada ne bi došao i nešto
naredio ili zahtijevao prije nego što bi saslušao moje mišljenje.
Zato će ti i sam priznati da je Martin i njegovo i moje zajedničko djelo. On nije od onih režisera koji pod svaku cijenu hoće biti iznad glumaca, koji inzistiraju na najsitnijim detaljima i tako dekoncentriraju glumce.
Zato će ti i sam priznati da je Martin i njegovo i moje zajedničko djelo. On nije od onih režisera koji pod svaku cijenu hoće biti iznad glumaca, koji inzistiraju na najsitnijim detaljima i tako dekoncentriraju glumce.
• Život sa
stricem neki smatraju političkim filmom, drugi melodramom.
Koje je tvoje mišljenje?
- To je ljubavna priča o
dvoje mladih, ali u koju se ne umiješa netko treći kao ličnost,
već se umiješa cjelokupna politička situacija u zemlji. Najvažnije
je da su ti mladi bili i ostali zaljubljeni, te da na račun svoje
ljubavi izvrgavaju ruglu mnoge stvari i ličnosti.
• Koliko ima Martina u
Davoru Janjiću i obratno?
- I ono i današnje
vrijeme su specifični. Martin se tada verbalno usprotivio novim
odlukama vlade i radi toga je tragično svršio. Davor Janjić isto
sada verbalno kritizira vladu, ali neće tragično svršiti. Znači
vremena se mijenjaju, ali ostaje potrebe za Martinom.
• Kako je bilo sebe
vidjeti prvi put na velikom ekranu?
- Bilo je... kako da ti
kažem. Gledao sam samo sebe. Ništa drugo, no to je normalno. Ali
bude ti drago, to je zapravo ono najljepše
u našem poslu, kada deset ili više tisuća ljudi za vrijeme scene u
kojoj ti nastupaš ne progovara ni riječ, ne pomiče se, nego s
punom pažnjom gleda.
• Da imaš mogućnosti
bi li danas nešto mijenjao u svojoj glumi?
- Sve se može
promijeniti. Ali sistem po kojem sam radio tu ulogu pokazao se dobar.
Odredio sam četiri-pet ključnih scena, u njima dao sve od sebe i to
nikad ne bih mogao bolje odigrati. U ostalim scenama nastojao sam se
što normalnije ponašati pred kamerom, kako bi gledaoci osjetili tu
ljubav u filmu kao nešto ljudski razumljivo, a da sam glumatao u to
ne bi povjerovali.
S Paskaljevićem - nikad
• Kako si doživio Pulski
festival, ekscese i borbe koje su se na njemu vodile?
- Zadovoljan sam odjekom
svog filma, ali zgadilo mi se što nitko nije pričao o kvaliteti
filmova, glumaca i snimatelja, već samo o plasmanu filmova. Ili ono
što je učinio Paskaljević. Da dva dana prije kraja festivala u
NIN-u obznani svoje favorite.
To je u najmanju ruku neukusno, to nimalo nije moralno. I da mi sada eventualno Paskaljević ponudi ulogu u nekom svom filmu nikad je ne bih prihvatio.
To je u najmanju ruku neukusno, to nimalo nije moralno. I da mi sada eventualno Paskaljević ponudi ulogu u nekom svom filmu nikad je ne bih prihvatio.
• Što si radio nakon
"Života sa stricem"?
- Glumio sam kod Nenada
Dizdarevića u filmu "Stanica običnih vozova", pa u jednoj
TV drami, a uskočio sam i kao zamjena u najveći kazališni projekt
u Sarajevu u posljednjih deset godina "Tetovirano pozoriste".
Tu igram Arapa. Dosta sam dakle radio, pa mi ova godina pauze nije
uludo potrošena.
• Znači da si išao iz
uloge u ulogu?
- Na neki način da, ali
to su takvi projekti da ih je grijeh bio odbiti. Takve prilike ne
dobivaju se svake godine, a netko ih ne dobije cijeli život. Sada
bih još u mjesecu rujnu trebao glumiti u novom filmu Žike Pavlovića
"Na granici" (Film "Granica" na kraju je snimio Zoran Maširević - op. Y.)
... A zatim do idućeg ljeta - stop, jer imam predavanja i vježbe na Akademiji.
... A zatim do idućeg ljeta - stop, jer imam predavanja i vježbe na Akademiji.
• A što na sve to kažu
djevojke?
- Kažu: "Postao si
iskusan". Ali nisam. I jako mi je drago što sam mlad. Volio bih
da sam još mlađi. Barem godinu dvije.
• Vrlo emotivno si
odgovarao na pitanja. Jesi li takav i u privatnom životu?
- Jest. I to će mi
vjerovatno štetiti u životu, ali drukčiji ne mogu biti.
