Pages

▼

Davor Janjić: Da li je YU film u 18-godišnjem sarajevskom glumcu dobio svog Džemsa Dina?



Zadovoljan sam odjekom svog filma, ali zgadilo mi se što nitko nije pričao o kvaliteti filmova, glumaca i snimatelja, već samo o plasmanu filmova. Ili ono što je učinio Goran Paskaljević. Da dva dana prije kraja festivala u NIN-u obznani svoje favorite. To je u najmanju ruku neukusno, to nimalo nije moralno. I da mi sada eventualno Paskaljević ponudi ulogu u nekom svom filmu nikad je ne bih prihvatio

Srpanj 1988: Je li jugoslavenski film u osamnaestogodišnjem sarajevskom glumcu Davoru Janjiću dobio "svog" Jamesa Deana? - pitanje je koje su postavljali mnogi izvjestitelji s netom svršenog festivala u Puli. Osim što dobro izgleda i dobro glumi - što je pokazao glavnom ulogom Martina u najboljem filmu godine "Život sa stricem" - Davor Janjić, slično čuvenom prethodniku, drži cigaretu u lijevom uglu usana, crnokos je. Istina ne nosi šešir kao Dean, ali zato nosi kapu.

- Ne znam ličim li na njega, ali bih volio da glumim kao on - kaže Davor.

• Koje su tvoje relacije prema Jamesu Deanu?

- Od svih glumaca njega najviše volim. Njegova gluma nikad me ne može ostaviti ravnodušnim. Ali volim da gledam i neke druge glumce, Bogarta, Al Pacina, Roberta de Nira naprimjer.

• Kako doživljavaš sav publicitet koji te sada počeo pratiti?

- Neki ljudi kažu da im publicitet smeta. To je nemoguće. Meni publicitet godi. Nije to radi toga što sam neiskusan ili što sam prvi put na festivalu, već zato što je to prava inspiracija za daljnji rad. Važno je da te publika upamti i zavoli.

• Inače, kako si dobio ulogu u Papićevu "Životu sa stricem"?

- Slučajno, tri dana pred početak snimanja. Scenarist Mate Matačić je rekao Papiću da me je nakon jedne TV drame u kojoj sam glumio - sanjao. Onda su Papiću, koji je već bio u panici, čak je razmišljao da odgodi početak snimanja, donijeli video snimku drame. Svidjelo mu se to što sam igrao, pozvao me na razgovor i odlučio se za mene.

• Navodno si već u prvim pregovorima tražio 400 milijuna honorara, što je ujesen prošle godine bio veliki novac?

- Tada se pred mene postavilo pitanje kako da snimam film, a istodobno da pohađam predavanja na akademiji. To se pokazalo nemoguće, pa sam tražio malo veću nadoknadu da bih kompenzirao pauzu na akademiji.

• Nije li to bilo malo prepotentno od tebe, s obzirom da si u to vrijeme još bio nepoznat?

- Novac tu nije bio najvažniji. Najvažnije je bilo da se stvori neko međusobno povjerenje između mene i ekipe filma. Jer u protivnom - kako da ja ispunjavam njihove uvjete i zadatke, kada oni nisu ispunili moje. No ja nisam rekao: "Neću glumiti ako ne dobijem 400 milijuna". Stvar je bila, dakle, samo u tome da se stvore neki profesionalni odnosi.


Nezavršene srednje škole



• A kako bi sebe u najkraćim crtama predstavio? 

- Kao glumca naturščika punih deset godina, profesionalnog glumca od TV drame "Ovo malo duše", studenta Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu, škorpija u horoskopu, polaznika dvije srednje škole, ali koji nijednu nije uspio završiti...

• Pa kako si se onda uspio upisati na akademiju?

- U Sarajevu postoji mogućnost da se čovjek upiše na Akademiju bez završene srednje škole, jer na prijemnom se ocjenjuje isključivo talent. No, morao sam polagati i neku razliku predmeta.

• A gdje si kao osmogodišnjak počeo glumiti?

- Na sarajevskoj televiziji. U dječjem programu. Imitirao sam, sjećam se, Laneta Gutovića, ali to nije bila gluma. To je bila više onako igra. Tada su režiseri valjda primijetili nekakav moj talent, pa su me počeli zvati iz projekta u projekat.

• Da li si tada ili kasnije imao pomoć od roditelja?

- Moji roditelji mi nijednog trenutka nisu rekli ni "da" ni "ne". A za mladog glumca je najvažnije da se pred kamerom osjeća prijatno i da ga nitko ne tjera, da mu nitko ne stoji nad glavom...

• Što te je privuklo ulozi Martina u Papićevu filmu?

- Kad sam dobio scenarij, prvi dan sam stigao pročitati samo prvu polovicu. I bio sam razočaran. To nije ništa obećavalo. Ali kad sam sutradan nastavio čitati do kraja ostao sam iznenađen, potresen cijelom pričom.

Tek tada sam shvatio da je prvi dio zapravo priprema za događaje koji će kasnije uslijediti i koji su za film najvažniji. I da bi to mogao biti sjajan film. Dakle, najprije me je privukao cijeli film, njegova tema, a onda i moja uloga.

• Nisi se slučajno uplašio odgovornosti? Jer Martin je ipak taj koji nosi cijeli film?

- Iskreno rečeno - jesam. Jer je moja uloga velika, zahtjevna, niz dramskih situacija ovise upravo o meni... Razmišljao sam kako ću sve to odigrati, što će to biti?

• To je bila tvoja prva uloga na velikom ekranu. Pa kako si se snašao u profesionalnoj produkciji?

- Dosta dobro. I tu mi je mnogo pomogao Papić i ostali iz ekipe, koji su već dugo godina na filmu. No najvažnije je što su se u filmu pojavili i drugi mladi glumci: Filip Šovagović, Nenad Srdelić, pa djevojke Alma Prica, Anica Dobra.

I mi smo navečer u razgovorima između sebe odlučivali o njegovoj sudbini, razmišljali i smišljali što ćemo sutradan raditi... i na kraju je to dobro ispalo.


Alma je sjajna



• Kako je tekla suradnja sa tvojom filmskom partnericom Almom Pricom?

- Ona je sjajna cura. Jako je iskusna i zna svoj posao. Nažalost nismo imali previše vremena da uvježbavamo, ali nema to veze ako se ljudi razumiju. Dovoljno je bilo da se pogledamo, pa da od toga nešto ispadne. Alma je dosta starija od mene, ali smo se ipak dobro družili.





• A kako je raditi s Krstom Papićem? On je, navodno, dosta zahtjevan režiser?

- Prema Papiću imam jedno veliko poštovanje, kao režiseru niza odličnih filmova i režiseru kod koga je glumio Orson Welles. A rad s njime na snimanju - to su bili najljepši trenuci. On nikada ne bi došao i nešto naredio ili zahtijevao prije nego što bi saslušao moje mišljenje.

Zato će ti i sam priznati da je Martin i njegovo i moje zajedničko djelo. On nije od onih režisera koji pod svaku cijenu hoće biti iznad glumaca, koji inzistiraju na najsitnijim detaljima i tako dekoncentriraju glumce.




• Život sa stricem neki smatraju političkim filmom, drugi melodramom. Koje je tvoje mišljenje?

- To je ljubavna priča o dvoje mladih, ali u koju se ne umiješa netko treći kao ličnost, već se umiješa cjelokupna politička situacija u zemlji. Najvažnije je da su ti mladi bili i ostali zaljubljeni, te da na račun svoje ljubavi izvrgavaju ruglu mnoge stvari i ličnosti.

• Koliko ima Martina u Davoru Janjiću i obratno?

- I ono i današnje vrijeme su specifični. Martin se tada verbalno usprotivio novim odlukama vlade i radi toga je tragično svršio. Davor Janjić isto sada verbalno kritizira vladu, ali neće tragično svršiti. Znači vremena se mijenjaju, ali ostaje potrebe za Martinom.

• Kako je bilo sebe vidjeti prvi put na velikom ekranu?

- Bilo je... kako da ti kažem. Gledao sam samo sebe. Ništa drugo, no to je normalno. Ali bude ti drago, to je zapravo ono najljepše u našem poslu, kada deset ili više tisuća ljudi za vrijeme scene u kojoj ti nastupaš ne progovara ni riječ, ne pomiče se, nego s punom pažnjom gleda.

• Da imaš mogućnosti bi li danas nešto mijenjao u svojoj glumi?

- Sve se može promijeniti. Ali sistem po kojem sam radio tu ulogu pokazao se dobar. Odredio sam četiri-pet ključnih scena, u njima dao sve od sebe i to nikad ne bih mogao bolje odigrati. U ostalim scenama nastojao sam se što normalnije ponašati pred kamerom, kako bi gledaoci osjetili tu ljubav u filmu kao nešto ljudski razumljivo, a da sam glumatao u to ne bi povjerovali.


S Paskaljevićem - nikad



• Kako si doživio Pulski festival, ekscese i borbe koje su se na njemu vodile?

- Zadovoljan sam odjekom svog filma, ali zgadilo mi se što nitko nije pričao o kvaliteti filmova, glumaca i snimatelja, već samo o plasmanu filmova. Ili ono što je učinio Paskaljević. Da dva dana prije kraja festivala u NIN-u obznani svoje favorite.

To je u najmanju ruku neukusno, to nimalo nije moralno. I da mi sada eventualno Paskaljević ponudi ulogu u nekom svom filmu nikad je ne bih prihvatio.

• Što si radio nakon "Života sa stricem"?

- Glumio sam kod Nenada Dizdarevića u filmu "Stanica običnih vozova", pa u jednoj TV drami, a uskočio sam i kao zamjena u najveći kazališni projekt u Sarajevu u posljednjih deset godina "Tetovirano pozoriste". Tu igram Arapa. Dosta sam dakle radio, pa mi ova godina pauze nije uludo potrošena.

• Znači da si išao iz uloge u ulogu?

- Na neki način da, ali to su takvi projekti da ih je grijeh bio odbiti. Takve prilike ne dobivaju se svake godine, a netko ih ne dobije cijeli život. Sada bih još u mjesecu rujnu trebao glumiti u novom filmu Žike Pavlovića "Na granici" (Film "Granica" na kraju je snimio Zoran Maširević - op. Y.)


... A zatim do idućeg ljeta - stop, jer imam predavanja i vježbe na Akademiji.

• A što na sve to kažu djevojke?

- Kažu: "Postao si iskusan". Ali nisam. I jako mi je drago što sam mlad. Volio bih da sam još mlađi. Barem godinu dvije.

• Vrlo emotivno si odgovarao na pitanja. Jesi li takav i u privatnom životu?

- Jest. I to će mi vjerovatno štetiti u životu, ali drukčiji ne mogu biti. 

Razgovarao: Veljko Krulčić, obrada: Yugopapir (Top, VII 1988.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate