Sarajevo, juli 1991. Zadnji put smo pjevali o jednoj zimi ’90, a čini mi se kao da je to bilo prije sto godina
Ili da sjedi u kafani i drvi o politici ili da "baci radio kroz prozor" ili, što bi rekao moj drug Mića Vukašinović, da ode u podrum, odvrne pojačalo do desetke i raspali po gitari.
To je velika dilema nas
putujućih trubadura, koji smo godinama pokušavali da komuniciramo
sa najtananijim osjećanjima publike, onim sretnim ili nesretnim,
običnim, životnim ali uvijek plemenitim.
Danas u ljudima sviću neki drugi osjećaji koje naša pjesma ne poznaje, pa smo i mi na neko vrijeme okačili gitare i sjeli na trotoar osluškujući zvuk ulice.
Danas u ljudima sviću neki drugi osjećaji koje naša pjesma ne poznaje, pa smo i mi na neko vrijeme okačili gitare i sjeli na trotoar osluškujući zvuk ulice.
"Valentino" je
svetac zaljubljenih, a oni se jako teško snalaze u ovom haosu.
Sarajevo, juli 1991.
Zadnji put smo pjevali o jednoj zimi ’90, a čini mi se kao da je to bilo prije sto godina.
Mi muzičari, srećom, još uvijek imamo prirodno buđenje, i nakon toga - prva kafa, jutarnje novine, uključivanje telefona i počinje zvonjava.
Na vezi Beograd i moj drug Rile, nudi nam koncert u Beogradu, na Košutnjaku u filmskom gradu.
U Beogradu nismo poodavno imali solo koncert, znam ambijent je sjajan, AVALA FEST ima tradiciju, ali ja nažalost moram da odbijem ponudu, jer je naš bubnjar Denis u vojsci.
Šteta.
Zovem ostale iz benda da im javim.
Zoran, gitarista iz Beograda, na putu, u nepoznatom pravcu, Gogo, pjevač iz Mostara je negdje na Buni i miješa vino, pršutu, pastrmku.
Jedino Emčika, basista, sjedi kući i čuva porodicu.
Danas baš nemam sreće.
Zadnji put smo pjevali o jednoj zimi ’90, a čini mi se kao da je to bilo prije sto godina.
Mi muzičari, srećom, još uvijek imamo prirodno buđenje, i nakon toga - prva kafa, jutarnje novine, uključivanje telefona i počinje zvonjava.
Na vezi Beograd i moj drug Rile, nudi nam koncert u Beogradu, na Košutnjaku u filmskom gradu.
U Beogradu nismo poodavno imali solo koncert, znam ambijent je sjajan, AVALA FEST ima tradiciju, ali ja nažalost moram da odbijem ponudu, jer je naš bubnjar Denis u vojsci.
Šteta.
Zovem ostale iz benda da im javim.
Zoran, gitarista iz Beograda, na putu, u nepoznatom pravcu, Gogo, pjevač iz Mostara je negdje na Buni i miješa vino, pršutu, pastrmku.
Jedino Emčika, basista, sjedi kući i čuva porodicu.
Danas baš nemam sreće.
Večera kod Cuce
Opet zvoni telefon.
Na liniji Janes Tadić, direktor agencije "Stela media".
- Dođi da skuhaš nešto.
Na liniji Janes Tadić, direktor agencije "Stela media".
- Dođi da skuhaš nešto.
Ja kao kuhar, odlično,
možda i postanem dobra prilika za brak.
Scena 2.
Nalazim se u klubu
"NEW CONCEPT" u društvu prekrasnih dama: Mire Popare,
Svetlane Bojković, Gertrude Munitić, Gordane Magaš, Mebrure
Topolovac, Hanke Paldum, i šarmantnih mladića Čobija
i Zoke Kapetanovića i prezentiram im moje specijalno jelo:
"Punjena jaja a’la Valentino".
Detalje vam neću otkriti, biće skoro na video-kaseti, jer je gospodin Pero Filipović sve to lijepo snimio, a ja sam inače morao dva puta ponavljati, jer sam kao iskusni kuhar na kraju sve mrve sa stola istresao u jelo, pa je valjalo iz početka.
"Punjena jaja a’la Valentino".
Detalje vam neću otkriti, biće skoro na video-kaseti, jer je gospodin Pero Filipović sve to lijepo snimio, a ja sam inače morao dva puta ponavljati, jer sam kao iskusni kuhar na kraju sve mrve sa stola istresao u jelo, pa je valjalo iz početka.
Niko mi nije zamjerio.
I Stevo Karapandža je na početku karijere morao ponavljati kadrove.
I Stevo Karapandža je na početku karijere morao ponavljati kadrove.
Kod Cuce se sjedilo do
šest sati ujutro uz bakalar, urnebes salatu, Hankine palačinke,
gravče na tavče, škampe, a o pikantnim začinima i detaljima šta
se sve dešavalo za večerom, neki drugi put.