Film Janeta Kavčiča vraća nas djetinjstvu i dječijim igrama. Ukoliko je neko ranije šutao krpenjak, a djeca se sada igraju plastičnim pištoljima i loptama - razlike, ipak, u nezaboravnim danima djetinjstva zapravo nema. Sav problem sveden je u rečenici koju izgovara mali glavni junak Matic: "Ja neću poni! Hoću psa! On je živ"
Završen je 24. filmski festival u Puli. Novinari, gosti, filmski radnici su - razočarani! Nema više "Rivijere", one već čuvene, gdje se nakon projekcija znalo zasjesti do jutra - izmjenjujući prve utiske, iskustva, obnavljajući prijateljstva, sklapajući nova...
Ako se i saglasimo da
festivali sve manje imaju smisla - o bilo kojima da je riječ -
ovakvi kakvi su sada, često bez izoštrenih kriterija, ipak su
donekle mjesto i prilika da se ljudi sretnu i, možda, odu sa kakvim
saznanjem više.
No, ako su ukidanjem "Rivijere"
posjetiocima "Pule 77" uskratili to zadovoljstvo da se
izdiskutuju i na taj način - organizatori, da bi se obezbijedili od
predugih razgovora na konferencijama za štampu, osigurali su drugu
salu za tu svrhu, i poseban dan.
- Ovdje ne bi trebalo
voditi neke duge razgovore - rekao je Vuk Babić na prvoj
konferenciji za štampu. - Zato, ako neko ima neke posebne aspekte,
koje bi izlagao u vidu eseja ili slično, može to mišljenje da
iznese u toj drugoj sali!
A, kada bi dolazilo do
suvišnih dijaloga - "polemičarima" je sugerisan "lični
razgovor".
Za one koji vole razmjenu
mišljenja neposredno poslije gledanja filma, rečeno je da mogu
otići u hotel "Pula", dosta udaljen od centra.
Nekoliko ugostiteljskih
objekata u blizini Arene istovremeno je podnijelo zahtjev da u svim
festivalskim danima mogu raditi do tri sata poslije ponoći.
Razlozi,
dakako, nisu bili filmski. Ali je željnima razgovora moglo da
pomogne.
"Ljubavni život Budimira Trajkovića"
Prava je šteta što je
nevrijeme prekinulo prvu projekciju "Ljubavnog života Budimira
Trajkovića" i time u odgađanju sigurno prekinulo onu
spontanost publike da mu, mada na samom početku festivala, dodijeli
još više ocjene. Salve smijeha iz srca, koje su sustizale jedna
drugu "posljedica" su duhovitog teksta što ga je zdušno
izgovarala i igrala glumačka ekipa debitanata Dejana Karaklajića
sa već odavno uigranim parom Milenom Dravić i Ljubišom Samardžićem na čelu.
Predrag Bolpačić, koji
igra Budu u njegovim prvim seksualnim iskustvima, i likom
je podsjećao na dječaka iz filma "Suzana i Džeremi".
Ali, da se razumijemo: ukoliko u jednom dijelu ove filmske priče ima
sličnosti sa pomenutom, ona je ipak toliko domaća, a u čemu
presudnu ulogu igra nepretenciozni humor - kakvog nam godinama
nedostaje u većim količinama i na malom ekranu.
I kad već
pomenusmo i to - kažimo još da je film pravljen sa jasnom primjesom
televizijskog izraza. No, to mu nimalo ne škodi. Štaviše - pomaže, pogotovo
gledalištu sve manje sklonom bioskopu. Uostalom, kada bi se od ovog
filma krenulo u televizijsku seriju - sigurno bi imala uspjeha. Vrlo
dobar Mića Tomić i dopadljiva muzika Milivoja Markovića.
"Akcija stadion"
Što se tiče "Akcije
stadion", Dušana Vukotića, inspirisane istinitim događajem u
Zagrebu s početka prošlog rata, kada mladi ljudi ne priznaju
nikakvu nacionalnu diskriminaciju, a malobrojne prevrtljivce sposobni
su da sami, na neki svoj način izoluju - ona je bila dobra u ideji,
ali ju je izvjesna površnost u razrađivanju pojedinih likova i
drame, koja se u njima i oko njih odvija, odvela katkad u razvučenost.
Igor Galo, nosilac glavne uloge, pobrao je aplauze
domaćeg gledališta, ali ne bi se moglo tvrditi da će i sam moći
reći kako mu je ovo najbolja uloga. Ovaj film nosi sobom i određene
dimenzije savremenog. Faktografija i umjetnička istina se isprepliću
sa jasnom humanom porukom i optimizmom.
"Letači velikog neba"
Drugo veče: vrijeme
vedro, ali hladno. Publika pozdravlja odluku da te večeri gleda
nedogledani "Ljubavni život Budimira Trajkovića". Prije
programa nam se predstavljaju "Letači velikog neba" i
"Pucanj".
Prvi film je namijenjen djeci, pa je donekle
potreban napor "starijeg" auditorija da ga prati. Kontakt
je ipak uspostavljen zahvaljujući, prije svega, malim glumcima
Jasni Ivić i Ramizu Pašiću. Boris Dvornik, Zvonko Lepetić i Milan Štrljić samo nadopunjuju likovima koje tumače onaj gotovo
neobjašnjivi svijet dječije mašte i igara, koji se suočava sa
grubom realnošću dolaska neprijateljskih vojnika u njihovo mjesto
- što opet doživljavaju na svoj način i bore se protiv toga na
svoj način.
Mora se ipak reći da ovaj film ne spada u red onih
filmova za djecu i omladinu koji svojom umjetničkom snagom mogu u
potpunosti obuzeti publiku različita uzrasta, jer on umnogome ostaje
na nivou naivnosti - čak i u pojedinim vrstama pojedinog filmskog
izraza.
"Pucanj"
"Pucanj" Kreše
Golika je film koji zadire u neke savremene teme života na selu gdje, nažalost, još uvijek postoje "problemi iz prošlosti",
što žive u pojedinim ljudima. No, kako vrijeme teče, niti se
može zaustaviti, tako i sumnje, mržnje, netrpeljivosti - gube svoju
snagu i ne nalaze mjesta da se nastane u ljudima današnjice, čak ni
u trenutku kada je jedan život došao u pitanje i sumnja da je
postojao pokušaj ubistva.
Možemo konstatovati zanatsku korektnost u
realizaciji i dobru glumu Marka Nikolića, Božidara Oreškovića,
Fabijana Šovagovića i Božidarke Frajt. Ističemo vrlo dobru epizodu
Vanje Draha.
Ako je suditi prema reakcijama publike koja izviždi
glumce koji dobro kreiraju likove negativaca, onda je bučno
zviždanje Semki Sokolović-Bertok priznanje za ostvarenu ulogu.
"Specijalno vaspitanje"
Film Gorana Markovića, debitanta, preuzima prvo mjesto
"Ljubavnom životu Budimira Trajkovića", po glasovima
publike. Film je rađen na već poznatu temu o maloljetnim
delikventima i pokušajima da se izvedu ponovo na pravi put ili vrate
iz domova u normalan život.
Mladi vaspitač, koga tumači Bekim
Fehmiu, ima svoj način rada, koji se kosi sa kućnim redom doma u
koji je, zajedno sa njim, došao i Pera Trta (igra ga izvrsni Slavko Štimac). Rješenje konflikta je u štićeniku koji ćuti (uloga koja
će se pamtiti u interpretaciji Aleksandra Berčeka) - a što je
posljedica traume koju je izazvalo ubistvo njegove majke.
I u
trenutku kada se čini da je uspjeh tu - dolazi do tragedije. No koliko ona pokazala mladom vaspitaču da njegove metode nisu dobre,
toliko ga uspijeva zbližiti sa Perom. Veoma lijep, reklo bi se jedan
novi lik u našoj kinematografiji ostvario je Ljubiša Samardžić
igrajući milicionera Caneta, koji takođe pomaže Peri na putu ka
novom životu.
"Presuda"
Film Trajče Popova ima
nečeg zajedničkog sa "Specijalnim vaspitanjem", mada
obrađuje temu iz NOB-a. Naime, i u ovom filmu postoji individualno
opiranje jednoj kolektivnoj odluci - presudi (u "Vaspitanju" je to odbacivanje
ustanovljenih metoda rada). Komesar Korab, igra ga Petar Arsovski, smatra da je
smrtna kazna preteška za prekršaj discipline koji je učinio Mitko
Angelov (Žarko Radić).
Kroz razgovore i borbu u koju ulazi - mada
je presuda već donesena, ali on ne zna kakva je - Mitko se
dokazuje kao odvažan borac, iskren drug i odan revoluciji. U
trenutku dileme da li postupiti kako nalaže presuda, a koja se prethodnim dokazuje kao očigledna greška - ili drukčije, brigada
odlučuje: Mitko ostaje u njenim redovima.
"Beštije"
"Beštije"
Živka Nikolića, još jednog debitanta, izazivaju niz asocijacija.
Događaju se na jednom ostrvu dok vladaju noć i nevrijeme. Završna
scena, kada je ponovo dan, asocira na Andrićevu rečenicu po kojoj
se noću svode računi: noću progovaraju strasti i prikrivene želje.
Nastaje trka za njhovim ispunjenjima, ali istovremeno i želja i potjera za ljepotom. Završni
kadrovi još asociraju na vraćanje glumaca njihovim vlastitim
likovima, i kao da se time željelo reći kako je sve prethodno bilo
samo san, bila samo igra.
Dosta simbola, previše asocijacija i
različitih tumačenja. Ostaje registrovana konstatacija o jednom stvaralačkom
naboju filma čiji je režiser - debitant, te vrsnih kreacija gotovo
cijele glumačke ekipe (Radoš Bajić, Bata Živojinović, Dragomir
Bojanić Gidra, Eva Ras, Viktor Starčić).
"Sreća na lancu"
Film Janeta Kavčiča vraća nas djetinjstvu i dječijim igrama. Ukoliko je
neko ranije šutao krpenjak, a djeca se sada igraju plastičnim
pištoljima i loptama - razlike,
ipak, u nezaboravnim danima djetinjstva zapravo nema.
Sav problem
sveden je u rečenici koju izgovara mali glavni junak Matic:
"Ja
neću poni! Hoću psa! On je živ"...
... A protiv čega ustaje, već
odviše svikla na betonski komfor, soliterska generacija roditelja.
Ovo je film koji su mališani u Areni zdušno prihvatili i iz scene u
scenu navijali za svoje junake, zviždeći istovremeno njihovim
protivnicima.
Ima li boljeg dokaza da će ovaj film djeca prihvatiti?
A i roditelji bi mogli nešto da nauče.
U izlogu bioskopa: "Sreča na vrvici" / "Sreća na uzici"
