O zagrebačkim zbivanjima ljeti se može samo čuti; da bi se nešto vidjelo, valja poći na jug. Gavella bi sebe pretvorio u Ariela i našao se u gradu svojih dubokih književnih i kazališnih ljubavi, na Dubrovačkim ljetnim igrama, gdje je režijama Goethea, Vojnovića, Lucića, Držića, Gundulića (Dubravku je režirao četiri puta, a posljednju u Dubrovniku 1961) usadio korijene nekadašnjem procvatu
Srpanj 1985: Bolje je slaviti godišnjice rođenja nego smrti. Rođenje je radostan događaj, rođendan vesela svetkovina, pa dopušta ton antinekrologa. Dakle: Branko Gavella rodio se u Zagrebu prije sto godina, 29. srpnja 1885. godine...
*****
Pozornicu je prvi put
ugledao još u starom kazalištu na Markovu trgu, i više je, tako
reći, osim za vojnikovanja u Galiciji nije napuštao; režirao je
279 predstava, napisao o kazalištu obilje članaka, eseja, studija;
a još u bolničkoj postelji, 1962, prije smrti, govorio kako ga čeka
mnogo posla.
Mnogima pak energija i kreativnost usahne još za života, a duh Staroga (tako su ga zvali njegovi učenici) nije imao kada umrijeti.
Mnogima pak energija i kreativnost usahne još za života, a duh Staroga (tako su ga zvali njegovi učenici) nije imao kada umrijeti.
Nemiran i impulzivan, taj
doktor filozofije s bečkog sveučilišta, redatelj i teatrolog, prvi
kazalištarac među članovima Jugoslavenske akademije, kad je "spredelavao" Brezovačkog samog je sebe nazivao i Brankačem, a Juliju Benešiću dopustio da ga, prevođenjem danas slavnog toponima
Gabela odakle (odnosno iz obližnjih Gabelića) prema neutemeljenoj
predaji potječu Gavelle, prozove Mautnerom, odnosno mitničarem,
dok je kao mladi kritičar u Agramer Tagblattu svoje ime bio skratio u
potpis -II-.
Budući da je i sam pisao za
novine, ne samo one pradavne, nego za Narodni list i Vjesnik, s kojima
je surađivao usporedo s pisanjem u kazališnim listovma i periodici,
kad bi mu palo na pamet da nas danas iznenada posjeti, nije
isključeno da bi i danas posegao za novinama, pa bismo (kazalište je
izvan opasnosti, jer sezona je dokončana i zavjesa spuštena) pred
njegovim pogledom mogli pocrvenjeti, ne znajući kako, zapravo,
dolikuje čestitati stoti rođendan.
Ono što je "unutrašnje
oko" u Gavellinim teoretskim razmatranjima o glumi, to je Branko
Gavella, čak i onda kad je bio ignoriran i zaobilažen, ostao za sve
što se radilo u kazalištu i oko njega, arbitar koji je samom svojom
kritičkom prisutnošću sprečavao provincijalizaciju i
diletantizam, onemogućavao laž, razbijao mistifikacije i zablude.
No jesu li preživjeli i uznapredovali kriteriji što ih je uspostavio ili su malo-pomalo, pa sve brže, ustupili mjesto voluntarizmu?
No jesu li preživjeli i uznapredovali kriteriji što ih je uspostavio ili su malo-pomalo, pa sve brže, ustupili mjesto voluntarizmu?
Kazališno hodočašće
Dok se ne snađemo od
treme, što bi je mogao izazvati svojom krupnom pojavom i lavljom
fizionomijom, tako nepredvidiv da se nikad ne zna hoće li se
oglasiti smijehom ili gnjevom, mogli bismo mu, umjesto rođendanske
torte, ponuditi buket literature objavljene o njemu.
U sredini bi se našla monografija od 350 stranica - Gavella, književnost i kazalište Nikole Batušića u izdanju Grafičkog zavoda Hrvatske 1983, u kojoj bi slavljenik našao više sistematiziranog znanja o svom radu nego što ga je moguće upamtiti.
Tu bi zatim bile knjige njegovih tekstova objavljene u Zagrebu, Novom Sadu i Ljubljani, te s najvećom nakladom, u ruskom prijevodu, u Moskvi, jedino bi nedostajala ona ljupka Zorina knjižica iz 1953, Hrvatsko glumište, koja je odavna postala raritet, i sad bi je mogao naći samo među tekstovima drugih pisaca u ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti.
U sredini bi se našla monografija od 350 stranica - Gavella, književnost i kazalište Nikole Batušića u izdanju Grafičkog zavoda Hrvatske 1983, u kojoj bi slavljenik našao više sistematiziranog znanja o svom radu nego što ga je moguće upamtiti.
Tu bi zatim bile knjige njegovih tekstova objavljene u Zagrebu, Novom Sadu i Ljubljani, te s najvećom nakladom, u ruskom prijevodu, u Moskvi, jedino bi nedostajala ona ljupka Zorina knjižica iz 1953, Hrvatsko glumište, koja je odavna postala raritet, i sad bi je mogao naći samo među tekstovima drugih pisaca u ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti.
No, iako je bio čovjek
pera i pozornice, teško je zamisliti da bi poklonjeno vrijeme, do
prvih pijetlova, baš utrošio na lektiru.
Pohrlio bi za kazališnim dojmovima.
Pohrlio bi za kazališnim dojmovima.
Prvo na Markov trg.
Svojedobno se uvelike govorilo i pisalo kako bi se i na koji način tu ponovo moglo urediti kazalište.
No ništa od toga.
Kad je već tu, svratio bi i na Katarinski trg, u gimnaziju svoje mladosti, onu na kojoj bi se očekivala barem spomen-ploča, da je to bila prva na slavenskom jugu, osnovana 1607, ali bi pobjegao od nje, onako oronule i bezimene, brže nego što bi mu netko došapnuo da se o toj ugostiteljski usmjerenoj školi sad u novinama piše samo kao o mjestu nekih senzacionalnih mladenačkih nasilja.
Svojedobno se uvelike govorilo i pisalo kako bi se i na koji način tu ponovo moglo urediti kazalište.
No ništa od toga.
Kad je već tu, svratio bi i na Katarinski trg, u gimnaziju svoje mladosti, onu na kojoj bi se očekivala barem spomen-ploča, da je to bila prva na slavenskom jugu, osnovana 1607, ali bi pobjegao od nje, onako oronule i bezimene, brže nego što bi mu netko došapnuo da se o toj ugostiteljski usmjerenoj školi sad u novinama piše samo kao o mjestu nekih senzacionalnih mladenačkih nasilja.
Živost oko Muzejskog
prostora dala bi mu elana da krene dalje u Opatičku, do Ilirske
dvorane, jer - govorilo se u njegovo vrijeme - tamo će biti preseljen
Arhiv Hrvatskog narodnog kazališta, te kompletiran drugim
dokumentima, a uz njega otvoren kazališni muzej.
Muzeja još nema, ali svi su izgledi - bit će.
Muzeja još nema, ali svi su izgledi - bit će.
Odijela i rupčić
I ono najzanimljivije: kazalište. Navika bi ga odvela u Hrvatsko narodno kazalište, u koje je, tada još gledalac iz roditeljske lože, a zatim jednom prilikom i statist na pozornici, zalazio još od Miletićeve ere.
Nije uvijek bio oduševljen našim Fellner & Heimer zdanjem, zabilježena je i njegova uzrečica kako je ta zgrada za operu premala, za dramu prevelika, s previše pozlate.
Na putu prema Hrvatskom narodnom kazalištu zaustavilo bi ga u Frankopanskoj ulici vlastito ime na zgradi Zagrebačkog dramskog kazališta, što ga je s mladim glumcima, odmetnicima iz HNK, osnovao 1953.
Zavirio bi u dvoranu što ju je nekoć s arhitektom Božidarem Rašicom preuređivao, i pitanje je bi li bio baš oduševljen što se u međuvremenu i ona okitila cijevima.
Bar dva naslova izazvala
bi žaljenje što je sezona okončana i predstava nema.
Kralja Leara sam je režirao 1949. u Ljubljani, s antologijskom glumačkom interpretacijom Ivana Levara u naslovnoj ulozi, a Gospodu Glembajeve u Ljubljani i Pragu 1931, u Mariboru 1933, u Trstu 1951.
U planu za narednu sezonu zapazio bi Cesarčeva Sina domovine, kojega je 1940. uprizorio u zagrebačkom HNK.
Kralja Leara sam je režirao 1949. u Ljubljani, s antologijskom glumačkom interpretacijom Ivana Levara u naslovnoj ulozi, a Gospodu Glembajeve u Ljubljani i Pragu 1931, u Mariboru 1933, u Trstu 1951.
U planu za narednu sezonu zapazio bi Cesarčeva Sina domovine, kojega je 1940. uprizorio u zagrebačkom HNK.
Na svu sreću, kazališni
buffet u Frankopanskoj prazan je zbog renoviranja - obnavlja se češće
nego dvorana i pozornica - tako da slavljenik ne bi vidio okupljalište
zbog kojega kazališni vjernici danas najčešće spominju njegovo
ime (uzalud).
Antigona na plakatu HNK,
a sam je iz antičkog vrela režirao jedino Eshilova Agamemnona
upravo ovdje - te bi i to sigurno zagolicalo doktorovu
radoznalost, jednako kao i Dundo Maroje, kojega je njemu i njegovu
prijatelju Mihovilu Kombolu 1938. ispred nosa oteo golobradi student,
danas također već onostranski velikan Marko Fotez.
Gavellu i Kombola to je potaklo da spoje Držićevu Tirenu i Lucićevu Robinju u Pir mladog Derenčina (1939), no pirovanje je bilo kratko.
Nova imena domaćih dramatičara podsjetila bi ga domaćih tekstova, za koje se borio na sceni i izborio im duži ili kraći, nekima i neprolazan scenski život.
Zbog toga nije zanemarivao prijevode klasičnih i suvremenih djela, uporno tražeći da budu što kvalitetnija.
Pirandella je primjerice doveo u Zagreb već 1924. a Mollierea je (Tartuffe) režirao samo u Ljubljani, u prijevodu Otona Župančiča, jer naši ga nisu zadovoljavali.
Pojavu Gerićeva prijevoda Molliereova Mizantropa, za predstavu redatelja Koste Spaića u Dramskom kazalištu Gavella (tadašnjem Zagrebačkom dramskom kazalištu), popratio je 1960. u Naprijedu prigovorom kazališnoj kritici što tu značajnu komponentu predstave uopće nije analizirala.
Gavellu i Kombola to je potaklo da spoje Držićevu Tirenu i Lucićevu Robinju u Pir mladog Derenčina (1939), no pirovanje je bilo kratko.
Nova imena domaćih dramatičara podsjetila bi ga domaćih tekstova, za koje se borio na sceni i izborio im duži ili kraći, nekima i neprolazan scenski život.
Zbog toga nije zanemarivao prijevode klasičnih i suvremenih djela, uporno tražeći da budu što kvalitetnija.
Pirandella je primjerice doveo u Zagreb već 1924. a Mollierea je (Tartuffe) režirao samo u Ljubljani, u prijevodu Otona Župančiča, jer naši ga nisu zadovoljavali.
Pojavu Gerićeva prijevoda Molliereova Mizantropa, za predstavu redatelja Koste Spaića u Dramskom kazalištu Gavella (tadašnjem Zagrebačkom dramskom kazalištu), popratio je 1960. u Naprijedu prigovorom kazališnoj kritici što tu značajnu komponentu predstave uopće nije analizirala.
Sjećajući se mlađih dana, redatelj Vlado Habunek jednom je prilikom pred televizijskim kamerama ispričao Gavellinu davnu usporedbu, prema kojoj on, Gavella, pravi "ancuge", možda i grube, ali ipak "ancuge", za razliku od Habuneka koji majstorski izrađuje - čipkaste rupčiće.
Ako su ranije tu dosjetku
nekoliko puta demantirale, najnovija Sara ili vrisak langusta u Teatru
&TD dala bi Gavelli pravo.
Na svoju sreću ne bi mogao znati da se probudio u vremenu kad je pravo čudo oblikovati predstavu sa više od dva do tri glumca, jer jedino male skupine zainteresiranih suradnika komornih predstava jamče koncentraciju priprema.
Obje glumice Habunekove predstave, Neva Rošić i Nada Subotić, bile su Gavelline studentice, sam im je posve mladima povjeravao odgovorne uloge, pa bi zajedničko povjerenje u njihove mogućnosti pomirilo suprotnosti nekadašnjih takmaca.
Na svoju sreću ne bi mogao znati da se probudio u vremenu kad je pravo čudo oblikovati predstavu sa više od dva do tri glumca, jer jedino male skupine zainteresiranih suradnika komornih predstava jamče koncentraciju priprema.
Obje glumice Habunekove predstave, Neva Rošić i Nada Subotić, bile su Gavelline studentice, sam im je posve mladima povjeravao odgovorne uloge, pa bi zajedničko povjerenje u njihove mogućnosti pomirilo suprotnosti nekadašnjih takmaca.
Na Igrama
O zagrebačkim zbivanjima
ljeti se može samo čuti; da bi se nešto vidjelo, valja poći na
jug. Gavella bi sebe pretvorio u Ariela i našao se u gradu svojih
dubokih književnih i kazališnih ljubavi, na Dubrovačkim ljetnim
igrama, gdje je režijama Goethea, Vojnovića, Lucića, Držića,
Gundulića (Dubravku je režirao četiri puta, a posljednju u
Dubrovniku 1961) usadio korijene nekadašnjem procvatu.
I što bi tu našao?
Mlade glumce s Akademije kazališne umjetnosti u Zagrebu, koju je pokrenuo 1952, kako na Tvrđavi sv. Ivana - još bez publike, jer to su tek pokusi - glume anđele, svece, mučenike, crkvena prikazanja s procesijama i pjesmama.
I tek što bi počeo najpomnije osluškivati stare čakavske akcente u romoru stihova, pred očima bi mu uskrsnuo krupan novinski naslov Velike misa u malom teatru, kako je 1959. s ideološkim premisama ocijenjena jedna od njegovih najuspjelijih predstava toga razdoblja, Zatvorene sobe Grahama Greena.
I požurio bi se, zbunjen, što dalje od tih religioznih simbola.
Mlade glumce s Akademije kazališne umjetnosti u Zagrebu, koju je pokrenuo 1952, kako na Tvrđavi sv. Ivana - još bez publike, jer to su tek pokusi - glume anđele, svece, mučenike, crkvena prikazanja s procesijama i pjesmama.
I tek što bi počeo najpomnije osluškivati stare čakavske akcente u romoru stihova, pred očima bi mu uskrsnuo krupan novinski naslov Velike misa u malom teatru, kako je 1959. s ideološkim premisama ocijenjena jedna od njegovih najuspjelijih predstava toga razdoblja, Zatvorene sobe Grahama Greena.
I požurio bi se, zbunjen, što dalje od tih religioznih simbola.
Tu je još i Shakespearov Ričard III.
Njegovom predstavom tog djela iz 1923, ostvarenom u suradnji sa scenografom Ljubom Babićem, teatrolozi se ne prestaju baviti.
Vratio se toj tragediji ponovo u Ljubljani 1952.
No bi li se Gavella uputio beskrajnim stepenicama na Lovrjenac da vidi kako se to danas radi?
Ne zaboravimo - njemu je sto godina!
Njegovom predstavom tog djela iz 1923, ostvarenom u suradnji sa scenografom Ljubom Babićem, teatrolozi se ne prestaju baviti.
Vratio se toj tragediji ponovo u Ljubljani 1952.
No bi li se Gavella uputio beskrajnim stepenicama na Lovrjenac da vidi kako se to danas radi?
Ne zaboravimo - njemu je sto godina!
Možda bi se dosjetio
događaja što ga je u intervjuu ispričala njegova kćer dra Ivana Batušić?
"... 1950, kad je u Dubrovniku na probi bio slomio nogu, pa su ga nakon toga svako jutro nosili s nogom u gipsu na probu, jednom je tako izmrcvario svoje nosače ("Kak me to nosiš, glava mi je dole, a noge gore, kaj se tak čoveka nosi!") da su ga ostaviti nasred Straduna, skupa s nosilima. Možete zamisliti, ionako je on svako prije podne bio senzacija, ljudi su dolazili kao na predstavu: Idemo gledati kako Gavellu nose! I onda - spustili ga!"
Pošao bi u Split da vidi
kako Pometa u predstavi koja se sprema za Splitsko ljeto glumi - Božidar Boban, onaj mladić koji se prvi put javno oglasio pred
mirogojskim arkadama 1962. godine, kad se u ime studenata Akademije
od njega opraštao.
Je li Gavella ikad vidio u njemu budućeg Pometa?
Čuo bi izraz "kontrapodjela" glumačkih uloga, i ne zna se bi li imao strpljenja istraživati što se iza toga krije.
Ili bi još jednom, sit svega, zaključio kako u kombinacijama bridža ima više draži nego u rediteljskim zagonetkama - i krenuo prema svom mirnom gaju, gdje ga možda čekaju vjerni partneri.
Je li Gavella ikad vidio u njemu budućeg Pometa?
Čuo bi izraz "kontrapodjela" glumačkih uloga, i ne zna se bi li imao strpljenja istraživati što se iza toga krije.
Ili bi još jednom, sit svega, zaključio kako u kombinacijama bridža ima više draži nego u rediteljskim zagonetkama - i krenuo prema svom mirnom gaju, gdje ga možda čekaju vjerni partneri.
Napisala: Marija Grgičević, obrada: Yugopapir (Studio, srpanj 1985.)
