Možemo li zadržati gledaoca ako mu ne damo komfornu dvoranu? Odrasla je jedna cijela generacija koja vrlo dobro zna šta je kvalitetna projekcija i što je kvalitetan ton. Odmalena rastu uz prvoklasne zvučnike, i njih se ne može prevariti. Prema tome, i u inozemstvu i u nas ta tehnološka poboljšanja dvorana ne rade se iz nekog altruizma
Lipanj 1986: Direktor zagrebačkih Kinematografa, radne organizacije kojoj je osnovna djelatnost prikazivanje filmova, odgovara u ovom intervjuu na mnoga pitanja koja bi mu sigurno postavio svaki posjetilac kina.
Premda jednu radnu
organizaciju ne mora u javnosti najbolje predstavljati njen direktor,
ipak je Enver Hadžiabdić, kao direktor Kinematografa, posljednje
dvije i pol godine postigao da se rad tih kino-prikazivaća primjećuje
više no što je to uobičajeno.
Kinematografima je, kao što to valjda, svaki posjetilac zagrebačkih kina zna, osnovna djelatnost prikazivanje filmova. S petnaest kino-dvorana. Kinematografi su najveća radna organizacija te vrste ne samo u Zagrebu nego i u SR Hrvatskoj, a ubrajaju ih i u najveće takve radne organizacije u zemlji.
Ovih dana slavila se četrdesetogodišnjica njihova postojanja, pa se na proslavi moglo čuti i mnogo riječi hvale, ali i poneka oštrija riječ pokude. Ono što se svi više ili manje slažu jest pohvala nastojanjima ljudi iz Kinematografa da se, koliko im to novac omogućava, podigne tehnička razina zagrebačkih kino-dvorana. Pokude se odnose uglavnom na ono što se katkad u tim dvoranama prikazuje.
Kinematografima je, kao što to valjda, svaki posjetilac zagrebačkih kina zna, osnovna djelatnost prikazivanje filmova. S petnaest kino-dvorana. Kinematografi su najveća radna organizacija te vrste ne samo u Zagrebu nego i u SR Hrvatskoj, a ubrajaju ih i u najveće takve radne organizacije u zemlji.
Ovih dana slavila se četrdesetogodišnjica njihova postojanja, pa se na proslavi moglo čuti i mnogo riječi hvale, ali i poneka oštrija riječ pokude. Ono što se svi više ili manje slažu jest pohvala nastojanjima ljudi iz Kinematografa da se, koliko im to novac omogućava, podigne tehnička razina zagrebačkih kino-dvorana. Pokude se odnose uglavnom na ono što se katkad u tim dvoranama prikazuje.
Hadžiabdić je
vjerojatno jedan od najkomunikativnijih ljudi među filmskim
"neumjetnicima". Premda je na svom radnom mjestu najčešće
u odijelu, s obaveznom kravatom, po svemu drugome trudi se da ne
ostavi dojam tipičnog direktora.
Njegova je radna soba namještena jednostavno, veći dio zauzima stolić sa stolicama, za kojim Hadžiabdić prima goste i održava brze sastanke sa suradnicima. U jednom je kutu video-rekorder. Kada čovjek upozna Hadžiabdića, ima dojam da ga dugo poznaje. No, je li baš tako?
- O vama se, premda mnogo
istupate u javnosti, zna malo.
Njegova je radna soba namještena jednostavno, veći dio zauzima stolić sa stolicama, za kojim Hadžiabdić prima goste i održava brze sastanke sa suradnicima. U jednom je kutu video-rekorder. Kada čovjek upozna Hadžiabdića, ima dojam da ga dugo poznaje. No, je li baš tako?
- Rođen sam 1. rujna
1947. u Reggio Emiliji, u Italiji, na proputovanju mojih roditelja
kroz Italiju.
Rodio sam se u američkoj bolnici. Gimnaziju sam završio u Puli jer je moja majka Istranka, iz Pule.
Kada je moj otac, po zanimanju ekonomist, bio penzioniran, došli smo u Pulu.
U Puli sam uvijek išao na festival, ali nikad nisam sanjao da ću se baviti filmom.
Godine 1966, u Zagrebu sam upisao studij političkih nauka s namjerom da postanem novinar.
Rodio sam se u američkoj bolnici. Gimnaziju sam završio u Puli jer je moja majka Istranka, iz Pule.
Kada je moj otac, po zanimanju ekonomist, bio penzioniran, došli smo u Pulu.
U Puli sam uvijek išao na festival, ali nikad nisam sanjao da ću se baviti filmom.
Godine 1966, u Zagrebu sam upisao studij političkih nauka s namjerom da postanem novinar.
- Znači li to da ste se
u srednjoj školi bavili pisanjem?
- Da... Tada sam
(osmijeh) - pisao pjesme!
Ja sam uvijek imao tremu kada sam trebao pročitati svoju pjesmu pred kolegama.
Onda bi moj kolega Igor Cukerić, koji ima vrlo ugodan glas, čitao moje pjesme naglas.
Ja sam uvijek imao tremu kada sam trebao pročitati svoju pjesmu pred kolegama.
Onda bi moj kolega Igor Cukerić, koji ima vrlo ugodan glas, čitao moje pjesme naglas.
- Koje ste pjesnike
voljeli?
- Možda će čudno
zvučati, ali volio sam Crnjanskoga koji nije bio poznat kao pjesnik.
Volio sam i Maka Dizdara i Vasku Popu, a i Jesenjina.
Bili su to sasvim različiti tipovi pjesnika.
Da sam počeo pisati pjesme, kriv je Pero Zubac.
Prije nego što sam došao u Pulu, živjeli smo u Zrenjaninu. U Zrenjaninu je Pero Zubac užasno popljuvao neke moje pjesme, i kad sam se gotovo rasplakao - bilo je to još u osmogodišnjoj školi - Pero Zubac me zaustavio i rekao:
"Slušaj, daj se ti vrati! Nešto se od tebe da napraviti!"
On me natjerao da pišem.
No, na fakultetu sam se počeo usmjeravati sasvim drukčije - namjeravao sam se ozbiljnije baviti političkim naukama. Počeo sam nakon diplome raditi u Centru za politički studij. Kad sam se vratio iz vojske, jednoga su me dana pozvali Zdenko Sirovatka i Vlado Gustinčić na razgovor u Gradski komitet.
Rekli su mi da tjedan dana razmišljam, ali kada dođem da kažem "da"! (Smijeh)
Dvije i pol godine u Gradskom komitetu bio sam sekretar Komisije za idejno-politički rad. Brinuo sam se za kulturu. Poslije odlazim na mjesto direktora Filomoteke 16. Jedan je novinar tada u šali rekao:
"To je rasprodaja 'šajberovaca' za male pare!" (Smijeh)
Da sam otišao u Filmoteku, bio je pomalo "kriv" i Mirko Bošnjak.
Ja sam Mirku rekao da nemam pojma o direktorskom poslu. Tada sam bio u tridesetoj godini. U početku me na tom poslu hvatala strašna panika, pa sam trčao da se savjetujem s Radom Kraljićem i Suljom Kapićem.
Kada je moj prethodnik u Kinematografima, Smajo Crnovršanin, iznenada umro - pozvan sam na razgovor o prelasku u Kinematografe. Istodobno sam osjećao da sam sve što sam znao i mogao u Filmoteci učinio. Moj je krug ondje pomalo, nakon pet i pol godina, bio zatvoren.
Volio sam i Maka Dizdara i Vasku Popu, a i Jesenjina.
Bili su to sasvim različiti tipovi pjesnika.
Da sam počeo pisati pjesme, kriv je Pero Zubac.
Prije nego što sam došao u Pulu, živjeli smo u Zrenjaninu. U Zrenjaninu je Pero Zubac užasno popljuvao neke moje pjesme, i kad sam se gotovo rasplakao - bilo je to još u osmogodišnjoj školi - Pero Zubac me zaustavio i rekao:
"Slušaj, daj se ti vrati! Nešto se od tebe da napraviti!"
On me natjerao da pišem.
No, na fakultetu sam se počeo usmjeravati sasvim drukčije - namjeravao sam se ozbiljnije baviti političkim naukama. Počeo sam nakon diplome raditi u Centru za politički studij. Kad sam se vratio iz vojske, jednoga su me dana pozvali Zdenko Sirovatka i Vlado Gustinčić na razgovor u Gradski komitet.
Rekli su mi da tjedan dana razmišljam, ali kada dođem da kažem "da"! (Smijeh)
Dvije i pol godine u Gradskom komitetu bio sam sekretar Komisije za idejno-politički rad. Brinuo sam se za kulturu. Poslije odlazim na mjesto direktora Filomoteke 16. Jedan je novinar tada u šali rekao:
"To je rasprodaja 'šajberovaca' za male pare!" (Smijeh)
Da sam otišao u Filmoteku, bio je pomalo "kriv" i Mirko Bošnjak.
Ja sam Mirku rekao da nemam pojma o direktorskom poslu. Tada sam bio u tridesetoj godini. U početku me na tom poslu hvatala strašna panika, pa sam trčao da se savjetujem s Radom Kraljićem i Suljom Kapićem.
Kada je moj prethodnik u Kinematografima, Smajo Crnovršanin, iznenada umro - pozvan sam na razgovor o prelasku u Kinematografe. Istodobno sam osjećao da sam sve što sam znao i mogao u Filmoteci učinio. Moj je krug ondje pomalo, nakon pet i pol godina, bio zatvoren.
- Kako su vas prihvatili
u Kinematografima?
- U početku, kada sam
došao, bilo je zanimljivih događaja. U kinu Kalnik sjeo sam među
publiku i za vrijeme projekcije zapalio cigaretu. Došao je neki jaki
biljeter i promrsio:
"Gdje ćeš...!"
Ja sam onda potegao argument da sam mu novi direktor. On me malo sažaljivo pogledao, bio sam u nekoj staroj vjetrovci i neobrijan i rekao:
"Daj, nemoj me za...!"
Otišao sam upravitelju kina, koji me poznavao, i onda smo svi zajedno otišli na kavu. Biljeter mi nije vjerovao tko sam dok mu nisam pokazao legitimaciju. (Smijeh)
U kinu Zagreb jedna me čistacica gotovo opaučila metlom. Rekla mi je:
"Pa kak vas nije sram!? Vidite kak zgledate. I vi ste nam direktor!"
Poslije sam se obrijao, ošišao, odjenuo odijelo i stavio kravatu, pa kad sam je pozvao, rekla mi je:
"Sad izgledate kak gospon!"
Sada su se već navikli da subotom i nedjeljom dolazim u trapericama i neobrijan u kino. Ja volim ići u kino. Jednom sam i zamijenio jednog biljetera u kinu i trgao karte, a jednom sam i pola sata prodavao karte. Jedino još nisam projicirao film.
"Gdje ćeš...!"
Ja sam onda potegao argument da sam mu novi direktor. On me malo sažaljivo pogledao, bio sam u nekoj staroj vjetrovci i neobrijan i rekao:
"Daj, nemoj me za...!"
Otišao sam upravitelju kina, koji me poznavao, i onda smo svi zajedno otišli na kavu. Biljeter mi nije vjerovao tko sam dok mu nisam pokazao legitimaciju. (Smijeh)
U kinu Zagreb jedna me čistacica gotovo opaučila metlom. Rekla mi je:
"Pa kak vas nije sram!? Vidite kak zgledate. I vi ste nam direktor!"
Poslije sam se obrijao, ošišao, odjenuo odijelo i stavio kravatu, pa kad sam je pozvao, rekla mi je:
"Sad izgledate kak gospon!"
Sada su se već navikli da subotom i nedjeljom dolazim u trapericama i neobrijan u kino. Ja volim ići u kino. Jednom sam i zamijenio jednog biljetera u kinu i trgao karte, a jednom sam i pola sata prodavao karte. Jedino još nisam projicirao film.
- Koliko gledalaca mora
imati film u Zagrebu da bi za vas u Kinematografima bio vrlo
uspješan?
- Podaci se od godine do
godine razlikuju. Ali, uzmimo ovu godinu: ako film ima pedeset tisuća
gledalaca, on je za nas dobar. Ako film
privuče osamdeset tisuća gledalaca to je, s komercijalnog
stajališta, vrlo dobar film. Ako dođe do sto tisuća - to je
granica snova, a prijeđe li sto tisuća - to je danas fenomenalan
uspjeh!
Za premijerni film plaća se 30 posto od cijene ulaznice
- Možete li reći, ako
to nije "poslovna tajna", koliko novaca Kinematografi
zarade na kraju jedne godine, recimo lani?
- Nije tajna! Lani su
filmovi u našim dvoranama imali oko četiri milijuna i osamsto
tisuća gledalaca. Mi imamo i distribuciju i kino-tehniku.
Kino-tehnika, uz to što se bavi adaptacijom dvorana i vodi tehničku
službu servisiranja i održavanja, uvozi kino-projektore i rezervne
dijelove. Od te tri djelatnosti, najviše nam donosi prikazivačka
djelatnost.
Prikazivački dio činio je donedavno u ukupnom prihodu sedamdeset posto. Sada prikazivačka djelatnost sudjeluje u prihodu s pedeset, pedeset i pet posto, a distribucija i kino-tehnika čine tu drugu polovicu prihoda.
Dakako, postoje uvijek stanovite oscilacije u odnosima između tih djelatnosti. Recimo, otprije nekoliko godina, kino-tehnika uvijek je bila jača od distribucije. Prošle i ove godine distribucija po prihodu prvi put premašuje kino-tehniku.
Prikazivački dio činio je donedavno u ukupnom prihodu sedamdeset posto. Sada prikazivačka djelatnost sudjeluje u prihodu s pedeset, pedeset i pet posto, a distribucija i kino-tehnika čine tu drugu polovicu prihoda.
Dakako, postoje uvijek stanovite oscilacije u odnosima između tih djelatnosti. Recimo, otprije nekoliko godina, kino-tehnika uvijek je bila jača od distribucije. Prošle i ove godine distribucija po prihodu prvi put premašuje kino-tehniku.
- Zašto?
- Objašnjenje je
jednostavno: kino-oprema postala je užasno skupa! Mi smo
specijalizirani za opremanje kino-dvorana srednje velikih i manjih
gradova, a oni sada nisu osobito platežno sposobni.
- I kada se sve to ima na
umu, kolikim ste novcem raspolagali
pokraj prošle godine?
- Pa, negdje oko sto deset
milijardi starih dinara. Po kapitalu i broju zaposlenih, mi smo druga
filmska radna organizacija, poslije Jadran-film, u Hrvatskoj. Imamo
oko dvjesta deset zaposlenih. No, prilično je velika
fluktuacija radne snage, i to osobito čistačica i biljetera. Ipak, broj zaposlenih
uvijek se vrti oko broja dvjesta.
- Kako se taj zarađeni
novac raspodjeljuje?
- Govorio sam o ukupnom
prihodu. A od samog dohotka
dvanaest posto ide RSIZ-u kinematografije. To je negdje oko šest-sedam
starih milijardi. Ista svota ide za Crveni križ, a to je apsurd!
Posljednjih godina raste odvajanje za Crveni križ, u odnosu na rast
cijene ulaznice, i to automatski.
Ja nemam ništa protiv toga da se daje novac humanitarnoj organizaciji, ali mislim da bi trebalo pomagati pojedine humanitarne akcije te organizacije, a ne da se novac odvaja automatizmom. Užasan je apsurd da toliko koliko dajemo za domaći film dajemo i za Crveni križ. A to je sve namet na kino-ulaznicu.
Ostalo je sve ono što, kao i sve radne organizacije, moramo odvajati iz dohotka. Plaćamo i najamninu za filmove distributerima. Za premijerni film plaća se trideset posto od cijene ulaznice. Nama od kino-ulaznice ostane, na kraju, oko četrdeset sedam posto.
Za svaku se godinu pravi plan i određuje politika radne organizacije. Tako ćemo, recimo, ove godine oko deset starih milijardi uložiti u renoviranje i opremu zagrebačkih kino-dvorana. Dio novca ulažemo i u kino-tehniku, i to ne samo u njezino kupovanje nego i u kreditiranje onih koji tu tehniku kupuju od nas, a ne mogu je odmah platiti.
Jedan dio investicija svakako je i kupnja filmova. Ove godine imamo pravo na kupnju filmova za dvjestotinjak tisuća dolara. Prosječna je cijena jednog filma dvanaest do petnaest tisuća dolara, pa je lako izračunati da ćemo ove godine, 1986, uvesti dvanaest do petnaest filmova.
Svake godine država određuje distributeru prava za kupnju filmova na osnovi pretprošle godine. Budući da mi nismo "aktivci" i ništa ne izvozimo, država određuje kvotu deviza koju možemo potrošiti. Po broju filmova koje uvozimo i po toj kvoti koja nam se određuje, ubrajamo se među prvih sedam distributera u Jugoslaviji.
Ja nemam ništa protiv toga da se daje novac humanitarnoj organizaciji, ali mislim da bi trebalo pomagati pojedine humanitarne akcije te organizacije, a ne da se novac odvaja automatizmom. Užasan je apsurd da toliko koliko dajemo za domaći film dajemo i za Crveni križ. A to je sve namet na kino-ulaznicu.
Ostalo je sve ono što, kao i sve radne organizacije, moramo odvajati iz dohotka. Plaćamo i najamninu za filmove distributerima. Za premijerni film plaća se trideset posto od cijene ulaznice. Nama od kino-ulaznice ostane, na kraju, oko četrdeset sedam posto.
Za svaku se godinu pravi plan i određuje politika radne organizacije. Tako ćemo, recimo, ove godine oko deset starih milijardi uložiti u renoviranje i opremu zagrebačkih kino-dvorana. Dio novca ulažemo i u kino-tehniku, i to ne samo u njezino kupovanje nego i u kreditiranje onih koji tu tehniku kupuju od nas, a ne mogu je odmah platiti.
Jedan dio investicija svakako je i kupnja filmova. Ove godine imamo pravo na kupnju filmova za dvjestotinjak tisuća dolara. Prosječna je cijena jednog filma dvanaest do petnaest tisuća dolara, pa je lako izračunati da ćemo ove godine, 1986, uvesti dvanaest do petnaest filmova.
Svake godine država određuje distributeru prava za kupnju filmova na osnovi pretprošle godine. Budući da mi nismo "aktivci" i ništa ne izvozimo, država određuje kvotu deviza koju možemo potrošiti. Po broju filmova koje uvozimo i po toj kvoti koja nam se određuje, ubrajamo se među prvih sedam distributera u Jugoslaviji.
- Vi svake godine izravno
financirate i poneki domaći film. Koliki su to iznosi?
- Mi nikada nismo bili
pravi producenti. Ali, već smo dvadesetak godina na različite
načine prisutni u snimanju domaćih filmova. Pojavljujemo se kao
distributeri i sufinancijeri pojedinih domaćih filmova. Ako si
koproducent, dijeliš sudbinu filma od samog početka - od odlučivanja
o scenariju.
Mi zato nastupamo najčešće tek kada je projekt odobren za snimanje. Ako se žele pokriti distributerski troškovi - izrada propagandnih materijala i filmskih kopija - to danas stoji najmanje milijardu starih dinara.
Znači, katkad dajemo i do milijarde za domaći film, a katkad manje.
Prošle smo godine financirali na taj način dva filma: Crvene i crne te U raljama života.
U Crvene i crne uložili smo četiristo pedeset milijuna starih dinara. Za film U raljama života dali smo manje, jer su troškove dijelila četiri distributera, a mi nismo bili distributeri toga filma.
Ove godine razmišljamo o financiranju samo jednog filma - Tadićeva Sna o ruži.
Taj je film snimljen. Napravili su ga Zagreb-film i Centar-film iz Beograda. Centar-film nam je ponudio da film pogledamo i da ga zajednički eksploatiramo. Mi bismo tu pokrili jedan dio distributerskih troškova. U druge filmove ne idemo jer za to nemamo više sredstava.
Mi zato nastupamo najčešće tek kada je projekt odobren za snimanje. Ako se žele pokriti distributerski troškovi - izrada propagandnih materijala i filmskih kopija - to danas stoji najmanje milijardu starih dinara.
Znači, katkad dajemo i do milijarde za domaći film, a katkad manje.
Prošle smo godine financirali na taj način dva filma: Crvene i crne te U raljama života.
U Crvene i crne uložili smo četiristo pedeset milijuna starih dinara. Za film U raljama života dali smo manje, jer su troškove dijelila četiri distributera, a mi nismo bili distributeri toga filma.
Ove godine razmišljamo o financiranju samo jednog filma - Tadićeva Sna o ruži.
Taj je film snimljen. Napravili su ga Zagreb-film i Centar-film iz Beograda. Centar-film nam je ponudio da film pogledamo i da ga zajednički eksploatiramo. Mi bismo tu pokrili jedan dio distributerskih troškova. U druge filmove ne idemo jer za to nemamo više sredstava.
Cijena kino-ulaznica
- Mnogi smatraju da su
prikazivači i distributeri bogati, a da u domaći film ipak ulažu
premalo novaca.
- Nije problem visina
sredstava koja dajemo, nego je problem našeg utjecaja na ono što se
snima. U novinama je nedavno pogrešno izašlo da mi nismo prihvatili
SAS o kinematografiji. Naš je položaj, što se tiče utjecaja na
domaći film - i dalje isti.
Revolucionarno je u tom SAS-u da se konačno nešto mora davati i za kinofikaciju. Od sedamdeset milijardi, koje će se za kinematografiju sada skupiti, oko sedam milijardi ići će za kinofikaciju.
Revolucionarno je u tom SAS-u da se konačno nešto mora davati i za kinofikaciju. Od sedamdeset milijardi, koje će se za kinematografiju sada skupiti, oko sedam milijardi ići će za kinofikaciju.
- Ipak, vaša je osnovna
djelatnost prikazivanje filmova. Kako ste vi osobno, nakon ove dvije
i pol godine "direktorovanja" u Kinematografima, zadovoljni
kvalitetom filmova koji se prikazuju u vašim dvoranama?
- Bojim se da će
situacija oko uvoza filmova uskoro biti lošija, a ne bolja. Tu nas
osobito pogađa nov devizni zakon. Tih dvjesta tisuća dolara koji su
nama, recimo, potrebni za uvoz
filmova mi ne možemo kupiti. Nama će ih država osigurati.
To, u praksi, znači slijedeće: budući da je film tretiran kao roba široke potrošnje, pitanje je kada će doći na njega red da mu se ta "osigurana sredstva" uistinu i dodijele. Pitanje krugova plaćanja ne određuje nijedna matična banka. Prioriteti plaćanja određuju se na saveznom nivou.
To, u praksi, znači slijedeće: budući da je film tretiran kao roba široke potrošnje, pitanje je kada će doći na njega red da mu se ta "osigurana sredstva" uistinu i dodijele. Pitanje krugova plaćanja ne određuje nijedna matična banka. Prioriteti plaćanja određuju se na saveznom nivou.
- Što to, konkretno,
znači?
- To konkretno znači da
su u prvih pet mjeseci plaćena samo četiri nova filma u cijeloj
Jugoslaviji. Platio ih je Inex-film. To bi moglo značiti i da će se,
u najboljem slučaju, ove godine u Jugoslaviju uvesti devedeset do
sto filmova, a to je vrlo malo.
U najidealnijem slučaju, to bi moglo biti sto pedeset naslova. To je, u odnosu na prijašnje godine, pad od oko pedeset posto. Ovu ćemo godinu preživjeti na prošlogodišnjem uvozu. Prošle godine, kada je bio na isteku važnosti stari devizni zakon, svi su distributeri ažurirali svoj uvoz. Mislim da je kupljeno gotovo tristotinjak filmova.
Ali, ako se trend o kojem govorim nastavi, onda će 1987. godina biti što se tiče uvoza filmova katastrofalna. Opet će doći do konfliktne situacije između distributera i prikazivača, jer će prikazivači inzistirati da se poveća cijena kino-ulaznica kako bi zadržali svoj dohodak.
U najidealnijem slučaju, to bi moglo biti sto pedeset naslova. To je, u odnosu na prijašnje godine, pad od oko pedeset posto. Ovu ćemo godinu preživjeti na prošlogodišnjem uvozu. Prošle godine, kada je bio na isteku važnosti stari devizni zakon, svi su distributeri ažurirali svoj uvoz. Mislim da je kupljeno gotovo tristotinjak filmova.
Ali, ako se trend o kojem govorim nastavi, onda će 1987. godina biti što se tiče uvoza filmova katastrofalna. Opet će doći do konfliktne situacije između distributera i prikazivača, jer će prikazivači inzistirati da se poveća cijena kino-ulaznica kako bi zadržali svoj dohodak.
- Kako se, zapravo,
određuje cijena kino-ulaznica?
- Prije je svaka općina
određivala cijenu na svoj način. U Jugoslaviji je godinama postojao
trend socijalizacije kino-ulaznica. Država je intervenirala svojim
instrumentarijem i držala cijene ulaznica ispod svih dopuštenih
razina.
Cijenu kino-ulaznica formiramo imajući na umu održavanje naše minimalne proširene reprodukcije. Ja moram razmišljati i o tome može li jedan šesnaestogodišnjak platiti tu ulaznicu. Mi izbjegavamo da samo povišenjem cijena kino-ulaznica rješavamo naše ekonomske probleme. Pokušavamo dobiti više gledalaca i tako zarađenim novcem ostvariti proširenu reprodukciju.
Recimo, sada, kad je igrao Mad Max III, distributer nije bio oduševljen da je film u Zagrebu počeo igrati za vrijeme velikih vrućina. Budući da smo taj film uvezli zajedno s Kinemom, ipak smo se mogli dogovoriti da sada idemo u kina s tim filmom.
Cijenu kino-ulaznica formiramo imajući na umu održavanje naše minimalne proširene reprodukcije. Ja moram razmišljati i o tome može li jedan šesnaestogodišnjak platiti tu ulaznicu. Mi izbjegavamo da samo povišenjem cijena kino-ulaznica rješavamo naše ekonomske probleme. Pokušavamo dobiti više gledalaca i tako zarađenim novcem ostvariti proširenu reprodukciju.
Recimo, sada, kad je igrao Mad Max III, distributer nije bio oduševljen da je film u Zagrebu počeo igrati za vrijeme velikih vrućina. Budući da smo taj film uvezli zajedno s Kinemom, ipak smo se mogli dogovoriti da sada idemo u kina s tim filmom.
- Kinematografima se već
godinama prigovara zbog očajnog ljetnog kino-repertoara.
- I ja žestoko napadam
ustaljeni koncept o ljetnom repertoaru koji postoji četrdeset
godina. To, prije svih, diktiraju distributeri. Nikakvih teškoća
nema da se dobar film dobije do sredine travnja i od petnaestog
kolovoza dalje. Ljeti je živa muka, jer tada distributeri nastupaju
s tezom o "lakim filmovima". To su uvijek vrlo loši
filmovi.
Reklamiranje filmova s pomoću videa
- A tko tada prikazuje
dobre filmove?
- Nitko! Distributer
tvrdi, a najčešće to može i dokazati, da će tim filmovima
napraviti bolji promet u rujnu. Za eksploatiranje dobrih filmova, u
toku ljeta, treba imati i dvorane dobro opremljene klimatskim
uređajima.
Čim naša kina budu dobro opremljena rashladnim uređajima, moći će se u njima igrati i dobri premijemi filmovi. Mi ćemo osamdeset i sedme godine imati klima-uređaje i u kinima Jadran, Central, Kosmaj i Studio. Sada imaju te uređaje samo kina Lika i Zagreb, te, uskoro, kino Balkan.
Ja tvrdim da će već sada, a pogotovu iduće godine, otpasti taj značajni prigovor nama prikazivačima. Beograd, recimo, ima već desetak dvorana s klima-uređajima. U Ljubljani gotovo sve dvorane imaju klima-uređaje, i uopće su sjajno uređene, premda ih nema mnogo. I oni imaju doar promet u toku ljeta!
Čim naša kina budu dobro opremljena rashladnim uređajima, moći će se u njima igrati i dobri premijemi filmovi. Mi ćemo osamdeset i sedme godine imati klima-uređaje i u kinima Jadran, Central, Kosmaj i Studio. Sada imaju te uređaje samo kina Lika i Zagreb, te, uskoro, kino Balkan.
Ja tvrdim da će već sada, a pogotovu iduće godine, otpasti taj značajni prigovor nama prikazivačima. Beograd, recimo, ima već desetak dvorana s klima-uređajima. U Ljubljani gotovo sve dvorane imaju klima-uređaje, i uopće su sjajno uređene, premda ih nema mnogo. I oni imaju doar promet u toku ljeta!
- Ne bi li upravo ljeti,
ali ne samo ljeti, trebalo i kulturno reklamiranje filmova, pogotovu
u novinama, biti pojačano?
- Reklama je kod nas na
najnižoj mogućoj grani. Mi to pokušavamo promijeniti. U nedjeljnom
Vjesniku može se vidjeti jedan takav pokušaj opširnije reklame.
Sve se to u inozemstvu već odavno radi. Oni rade za profit, a ja za
ostatak dohotka! To se različito zove, ali je isto.
Ja ne želim otkrivati toplu vodu, ako je isto. Ja ne želim otkrivati toplu vodu, ako je netko već prije mene to otkrio. Reklamiranje nekih filmova u predvorju kina s pomoću videa - to radimo u Balkanu, Zagrebu i Lici - ja sam donio izvana.
Ja ne želim otkrivati toplu vodu, ako je isto. Ja ne želim otkrivati toplu vodu, ako je netko već prije mene to otkrio. Reklamiranje nekih filmova u predvorju kina s pomoću videa - to radimo u Balkanu, Zagrebu i Lici - ja sam donio izvana.
Mi se godinu dana borimo
i za to da u prolazu Sestara Baković, pokraj kina Balkan, postavimo
velike ormariće za plakate, u kojima bi se mogli postavljati veliki
plakati s mnogo informacija.
- Gledatelje ne smeta
samo nepotpuna informacija o filmu koji će gledati nego i to što
rijetko zna kakva će ga vrsta filma dočekati u pojedinom kinu.
- Kada sam postao direktor Kinematografa, mislio sam da je profiliranje repertoara
pojedine dvorane mnogo lakše nego što zapravo jest. Program kina kod
nas sastavljaju tri čovjeka, i ja kao četvrti! Katkad ne možemo
dobiti filmove koje želimo, a i ne ide svaki film u svaku dvoranu.
Sve to nije dovoljna isprika.
Kino Zagreb trebalo bi prikazivati kvalitetne "eksploatacione" filmove. Balkan bi trebao prikazivati svjetske umjetničke hitove, kao što su Amadeus ili Daleko od Afrike, recimo. Jadran bi trebao biti, premda to još u potpunosti nije, art-kino. Kino Lika prikazuje erotske filmove, Kosmaj karate i erotske, a kino Central trebalo bi prikazivati višu B-produkciju, "eksploatacionu" B-produkciju. Sloboda bi trebala prikazivati jače akcione, horror filmove i krimiće.
Kino Zagreb trebalo bi prikazivati kvalitetne "eksploatacione" filmove. Balkan bi trebao prikazivati svjetske umjetničke hitove, kao što su Amadeus ili Daleko od Afrike, recimo. Jadran bi trebao biti, premda to još u potpunosti nije, art-kino. Kino Lika prikazuje erotske filmove, Kosmaj karate i erotske, a kino Central trebalo bi prikazivati višu B-produkciju, "eksploatacionu" B-produkciju. Sloboda bi trebala prikazivati jače akcione, horror filmove i krimiće.
- Čini mi se da su kina
s najneprofiliranijim programom Mosor, Partizan i Kozara. Ne šteti
li to ponajviše vama samima? U tim se kinima prikazuju reprizni
filmovi uglavnom zbrda-zdola. Ponavljaju se i filmovi koji su već
davno izigrani.
- Mosor bi trebao biti
prateće kino za Balkan, a Partizan i Triglav za kino Zagreb. U
praksi su tu, na žalost, prilično velike oscilacije. To naše
oštrije profiliranje kino-programa zbiva se posljednju godinu i pol. U tom
eksperimentiranju često i ne uspijevamo.
No, uspjeli smo nešto promijeniti u takozvanim "perifernim kinima" Kalniku i Bratstvu. Smatramo da to ne smiju biti samo reprizna kina. I s nekoliko premijernih filmova ondje smo postigli dobre rezultate.
No, uspjeli smo nešto promijeniti u takozvanim "perifernim kinima" Kalniku i Bratstvu. Smatramo da to ne smiju biti samo reprizna kina. I s nekoliko premijernih filmova ondje smo postigli dobre rezultate.
- Pogledaju li vaši
sastavljači programa sve filmove koji se prikazuju u dvoranama
Kinematografa?
- Da... Da! Posljednjih
godinu dana ne može se dogoditi da ne vide film koji nam ponude
drugi distributeri.
- Znači da su vidjeli
recimo, i...
- ... Ljudoždere Amazone!
(Smijeh) Ja ne gledam sve filmove, ali obavezno gledam filmove koji
idu u prvih pet kina: Balkan, Zagreb, Slobodu, Central, Jadran. Za
nas je dobar test i kino-matineja u Balkanu. Tu se prikazuju filmovi
svih vrsta. Takvo testiranje publike pokušavamo i premijerama u 22
sata u Kozari.
- Zašto neki film igra
na toj pretpremijeri i po petnaestak dana, da bi onda pravu premijeru
doživio tek za nekih šest mjeseci? Zašto se takav film odmah ne
stavi u premijerno kino, u "normalne" termine, pogotovu ako
u takvom kinu trenutno igra loš premijerni film?
- Ne možemo uvijek dobiti
sve što želimo, a i moramo kombinirati. Dogodilo bi se da u tim
premijernim kinima prebrzo izigraju dobri premijerni filmovi, i onda
bi uslijedili samo loši. Ovako pokušavamo napraviti nekakvu
ravnotežu u programu kina.
- Kakva je filmska
obrazovanost ljudi koji kod vas sastavljaju program za kina?
- Boško Brozina, kao
voditelj programa, ima završen Filozofski fakultet i
dvadesetogodišnje iskustvo u radu na filmu. Prije no što je došao
u Kinematografe, radio je taj posao kao šef predstavništva
beogradskog Avala-pro filma u Zagrebu. Ima veliko iskustvo i kao
distributer i kao čovjek koji je prodavao i dobre i loše filmove.
Zvonko Galovac, koji radi taj posao zajedno s njim, bio je dugo godina upravitelj kina. Proveo je velik dio svog radnog vijeka u kinima i zna što je film.
Zvonko Galovac, koji radi taj posao zajedno s njim, bio je dugo godina upravitelj kina. Proveo je velik dio svog radnog vijeka u kinima i zna što je film.
- Kako to da ste u
posljednje doba vi u Kinematogafima konačno počeli preuređivati
kino-dvorane?
- Ne možemo zadržati
gledaoca ako mu ne damo komfornu dvoranu. Odrasla je jedna cijela
generacija koja vrlo dobro zna šta je kvalitetna projekcija i što
je kvalitetan ton. Odmalena rastu uz prvoklasne zvučnike, i njih se
ne može prevariti. Prema tome, i u inozemstvu i u nas ta tehnološka
poboljšanja dvorana ne rade se iz nekog altruizma.
Ta bitka za nove tehnike u kinima traje neprestano. Kad mi završimo ovaj krug modernizacije, opet će se pojaviti nešto novo. To što sada radimo jest pokušaj da se neke osnovne stvari riješe u dvoranama. Mi još ne možemo napraviti posebne dijelove za pušače, recimo, ili uvesti još neka poboljšanja, budući da još nismo riješili osnovnije stvari.
Recimo, klima-uređaji za kino Balkan, bez montaže, stoje milijardu i trista milijuna dinara. Kompletna adaptacija kina Studio stajat će nas oko šest milijardi, čak dvije milijarde više nego što smo predviđali.
Ta bitka za nove tehnike u kinima traje neprestano. Kad mi završimo ovaj krug modernizacije, opet će se pojaviti nešto novo. To što sada radimo jest pokušaj da se neke osnovne stvari riješe u dvoranama. Mi još ne možemo napraviti posebne dijelove za pušače, recimo, ili uvesti još neka poboljšanja, budući da još nismo riješili osnovnije stvari.
Recimo, klima-uređaji za kino Balkan, bez montaže, stoje milijardu i trista milijuna dinara. Kompletna adaptacija kina Studio stajat će nas oko šest milijardi, čak dvije milijarde više nego što smo predviđali.
Kultura ponašanja osoblja u dvoranama
- Kada ćete sagraditi
kino u Novom Zagrebu?
- Beograd je to riješio
jednostavno. Grad je izgradio kino-dvoranu u Novom Beogradu i predao
je Beograd-filmu da je opremi. Kinematografi nemaju novaca da izgrade
novo kino. Cijelo nas vrijeme pitaju: zašto Kinematografi ne izgrade
dvoranu?
Ja bih postavio drukčije pitanje: zašto to grad ne napravi? Dakako da mi bismo u tome rado sudjelovali! No, takva dvorana, ili možda dvije dvorane, s po dvjesta pedeset mjesta morale bi se sagraditi na vrlo protočnim lokacijama.
Ja bih postavio drukčije pitanje: zašto to grad ne napravi? Dakako da mi bismo u tome rado sudjelovali! No, takva dvorana, ili možda dvije dvorane, s po dvjesta pedeset mjesta morale bi se sagraditi na vrlo protočnim lokacijama.
- No, ako govorimo o
postojećim dvoranama, onda moram postaviti još jedno pitanje, u ime
mnogih gledatelja: jeste li vi zadovoljni kulturom ponašanja vašeg
osoblja u dvoranama?
- Uvijek se može učiniti
nešto više. U Kinematografima je došlo do biološke smjene
generacija, i zaposlilo se mnogo mladih ljudi. Naši su biljeteri
ljudi sa srednjom stručnom spremom. Oni brzo mogu naučiti sve što
treba.
- Jesu li oni dovoljno
plaćeni za svoj rad?
- Danas je teško govoriti
o tome što je dobro plaćeno. Imati četiri-pet milijuna starih
dinara ne znači biti osobito dobro plaćen. To je dobro plaćeno u
odnosu na neke druge struke, ali u odnosu na životne troškove...
- Jesu li i kino-operateri
dovoljno stručno osposobljeni?
- Mi surađujemo sa školom
za kino-operatere. Evo, sada je pet ili šest tih školaraca kod nas
na praksi. Greške koje se događaju u projekciji nisu greške samo
kino-operatera.
Oni uz film dobiju tehnički karton u kojem često piše dobra tehnička ocjena kopije, a u praksi se utvrdi da je mnogo lošija.
Oni uz film dobiju tehnički karton u kojem često piše dobra tehnička ocjena kopije, a u praksi se utvrdi da je mnogo lošija.
- Što vi volite gledati
u kinu? Kao gledatelj, a ne kao direktor Kinematografa...
- Kada bih se ja u poslu
opredijelio za ono što volim, moja bi kuća došla na prosjački
štap. Ja, recimo, veoma volim Woodyja Allena. Ali, njega voli samo
petnaest tisuća Zagrepčana. Isto tako, volim i strip-filmove,
akcione. To su dvije krajnosti.
- Volite li svoj sadašnji
posao?
- Da! Da sam znao kako je
to divan posao, ja bih ga još davno počeo raditi. Ne znam što sam
radio prije - ne znam zašto odmah nisam došao u kinematografiju!
Divan je osjećaj kada ujutro ne ideš na posao u grču.
- Envere Hadžiabdiću,
kako biste sebe opisali?
- Opisao bih sebe kao
kolerika! Da nisam kolerik, ne bih imao čir na dvanaestercu. Kada mi
je jedan liječnik rekao da bih morao promijeniti profesiju, njegov
se kolega umiješao:
"Ne, da je i portir, imao bi čir na dvanaestercu!"
Razgovarao: Darko Zubčević, snimio: Željko Čupić, obrada: Yugopapir (Studio, VI 1986.)
"Ne, da je i portir, imao bi čir na dvanaestercu!"
Razgovarao: Darko Zubčević, snimio: Željko Čupić, obrada: Yugopapir (Studio, VI 1986.)