Nisam čovjek koji ne zna što će sam sa sobom. Koji mora izlaziti pod svaku cijenu, zabavljati se do kasno u noć, vječno tražiti nova poznanstva. Prije svega sam sportaš i fama zavodnika nije mi potrebna. Ne gubim vrijeme isprazno. Koliko sam puta našavši se negdje u stranoj zemlji otišao sam u kazalište ili na koncert. Na pamet mi nije pao noćni klub
U današnje vrijeme dobar
sportaš nije velika senzacija. Gradovi su puni zgodnih i elegantnih
sportaša, a o broju onih koji su završili i diplomirali neki od
mnogobrojnih fakulteta - da se i ne govori.
Međutim vrhunskog
sportaša, uz to vrlo, vrlo privlačnog, ujedno sa završenom
diplomom - nije baš tako lako pronaći.
Razmišljajući kojeg bih od
sportaša mogla uvrstiti među popularne i šarmantne Jugoslavene,
našla sam se u dilemi. Na sreću, samo za kratko vrijeme. I u zadnji
čas.
Jer, da sam čekala samo
dan više Ronald Lopatny "izbjegao" bi razgovor s obzirom
na to da putuje u Siracusu gdje će se održati međunarodni turnir u
vaterpolu.
Roni će igrati u sastavu svoga kluba "Mladost"
koji već nekoliko godina za redom odnosi pobjedničke pehare i
medalje, kako u nas tako i izvan naše zemlje.
Međutim ostavimo
načas "Mladost" i njene trofeje novinama koje objavljuju
sportske izvještaje, a s Ronijem porazgovorimo privatno...
Sam sam i tako mi je dobro...
- Halo, da li je to stan
Lopatny? Mogu li govoriti s Ronijem. Na telefonu je ...
- Ja sam, tko govori?
- Ne daš mi da se
predstavim. Irena na telefonu.
- Irena...? A ti si, što
se dogodilo?
- Još ništa, ali bih te
trebala za...
- Nisam ni mislio da me
zoveš samo za to da mi saopćiš kako vani pada kiša. Kako si?
- Loše. Zbog kiše. Čuj,
jesi li čitao koji od posljednjih brojeva "Plavoga"?
- Ni jedan. Zašto?
- Sjajno, barem ćemo dobiti jednog novog čitaoca. Ja naime radim za "Plavi vjesnik" seriju razgovora s popularnima i šarmantnima, samo mi nemoj odmah reći da ti nisi taj, jer više nemam snage uvjeravati ljude u suprotno. Radim to svaki put prije nego uopće počnem razgovor...
- Dobro, neću
prigovarati iako intimno mislim da ... No dobro, kada želiš da to
obavimo?
- Možeš li sutra? Neće
te smetati što je nedjelja?
- Neće. Uostalom u
ponedjeljak putujem u Siracusu i biti ću odsutan dobrih mjesec dana.
Prema tome, jedino sutra bi i bilo moguće.
- Onda dolazim točno u
podne u "Kazališnu kavanu". Odgovara li ti to?
- Meni da. Samo budi
točna!
- I ti.
Nedjelja, nešto poslije dvanaest
Hladno, kišno vrijeme koje ni po čemu ne podsjeća da smo
usred svibnja.
- Zdravo, Roni! Oprosti,
zbog zakašnjenja. "Uhvatila" me kiša, a po običaju nikad
nemam kišobran.
- Ništa, ništa. I sam
sam stigao maloprije.
- Dakle, danas već
vjerojatno znaš o čemu se radi, pa da počnemo...
- Čuj, pročitao sam onaj
razgovor s Arsenom i svidjelo mi se. Šta je, prebacuješ se na novi
posao?
- Da, ali nemoj ti sad
mene ispitivati. Znam da si i sam htio raditi nešto slično ...
- Jesam jedno vrijeme,
ali ne vjerujem da ću se ozbiljnije prihvatiti novinarstva.
- Dobro, reci mi, Roni...
- Ti bi o šarmu, zar ne?
Ja mislim da ga nemam baš u onom pravom smislu, jer sam
prilično povučen i osobno smatram da nisam kadar animirati više
ljudi odjednom. Kao recimo Relja, Arsen ...
- Nije ni potrebno, oni
su glumci, pjevači animatori i imaju sposobnost vladanja masom.
Njima pozornica služi da se na njoj kreću, uspostavljaju kontakt s
ljudima u gledalištu. Mi obični ljudi koncentriramo vlastiti šarm
na uzak krug ljudi oko nas, ali on nije zato manji od njihova.
- Da, tako nekako.
Samo što ja ni među malim brojem ljudi ne uspijevam u tome ...
- Možda se ti sam i nisi
trudio, nisi o tome razmišljao. I kad bi uostalom: putuješ, nikad
nisi dulje kod kuće, dosta učiš (sad na postdiplomskom studiju), a
u slobodno vrijeme treniraš. Ili se možda varam?
- Ne varaš se, ali me
zapanjuješ. Odakle znaš sve o meni? Siguran sam da s tobom nisam o
tome nikad prije razgovarao.
- Čekaj malo Roni, sad ili "zafrkavaš",
ili ozbiljno misliš da se o tebi ništa ne zna? Nemoj se praviti
suviše skromnim, jer nije potrebno. Znaš koliko si popularan među
mlađim ljudima, bez obzira na to radilo li se o ljubiteljima
vaterpola ili...
- Zašto bih, zaboga, bio
popularan? Nisam filmska zvijezda, ni pjevač. Dio sam ekipe kojoj se više ne daje čak ni potreban publicitet (mislim na rezultate),
kao na primjer - košarci! Kad bismo mi imali takvu publiku kao oni -
stvarali bismo čuda.
- O vašim sportskim
rezultatima znam prilično i sama jer sam "vatreni" navijač
"Mladosti" već godine i godine, a ponešto mi je o tome
pričao i tvoj kolega, inače izvrstan vaterpolist - Miro Poljak.
- Sjećam se sad da voliš
vaterpolo, jednom sam ti čak obećao ulaznice. Ovaj put ih od mene
sigurno dobivaš za prvenstvo koje će se održati u Zagrebu, ovog
ljeta. Hoćeš li doći?
- Naravno. Ali čini mi
se da smo se zapričali suviše o privatnim stvarima. Mogli bismo
nastaviti o tvojoj popularnosti koju ne priznaješ, a sigurna sam da
dobivaš komplimente, poštu, osobito od ljepšeg pola ...
- Na koju nikad ne
odgovaram ...
- Ali je primaš i to ti
zacijelo laska.
- Nemam vremena o tome
misliti. Toliko sam malo kod kuće, uglavno sam po čitavom svijetu,
i kad sam kod kuće, jedva čekam da budem sam, da se odmorim,
razgovaram s majkom ...
- Shvatila sam. Drugim
riječima, nemaš stalnu djevojku.
- Upravo tako. Sam sam, i
to mi odgovara. Dosad su mi pokušali "prišiti" u nekoliko
navrata avanture ili me prikazuju kao čovjeka koji "lomi"
ženska srca., ali dosad mi nije palo na pamet da se uz nekoga
ozbiljnije vežem.
- Pretpostavljam da ne
namjeravaš uvijek ostati sam bez obzira na to koliko to imalo
prednosti.
- Dobro si rekla:
prednosti. O njoj se i radi. Što mi sada nedostaje? Okružio sam se
knjigama, glazbom (to mi je najveći hobi i mislim da posjedujem
jednu od najboljih kolekcija ploča u Zagrebu!), prijateljima.
Nema
te žene koja ne bi pokušala nešto izmijeniti u mom sadašnjem
statusu, a ja još nisam spreman da se "predam".
- Rekla bih da si
prilično egocentričan!
- A ti nisi?
- Jesam.
- Vidiš. Poštenije je
ako to kažem otvoreno, a ne da se pravim onakvim kakav nisam.
- Kakav nisi?
- Nisam čovjek koji ne
zna što će sam sa sobom. Koji mora izlaziti pod svaku cijenu,
zabavljati se do kasno u noć, vječno tražiti nova poznanstva.
Prije svega sam sportaš i fama zavodnika nije mi potrebna.
Ne gubim
vrijeme isprazno.
Koliko sam puta našavši se negdje u stranoj
zemlji otišao sam u kazalište ili na koncert. Na pamet mi nije pao
noćni klub!
Ne samo meni! Većina mojih kolega misli i osjeća
slično.
Možda zbog toga što su svi ozbiljni ljudi, obiteljski
vezani, ali i samog nivoa: svi imamo završen neki fakultet, a to je
već neka garancija.
- Istina je.
Volim uredne djevojke...
- Kad smo već u
razgovoru o stranim zemljama gdje su djevojke...
- Uvijek ista pitanja. Ne
znam, ne osvrćem se na to. Jedino znam da su Talijanke uvijek
dotjerane i uredne. Sviđa mi se to.
Volim da ljudi paze na svoj
vanjski izgled.
Inače ne bih mogao posebno izdvojiti neku zemlju,
jer bi bilo nepravedno.
Možda bih izdvojio Meksiko, ali ima svoj
razlog: tamo su nas ljudi dočekali i ispratili na neuobičajeno
gostoljubiv način: s muzikom, mnogo prijateljskih poziva i pozdrava.
- Tada ste osvojili
Zlatnu medalju.
- Jesmo.
- Sad opet putuješ u
Minsk, pa Los Angeles, San Francisco. U Americi si već bio ...
- Ali ne radi sporta, već
radi postdiplomskog studija. Diplomirao sam prije tri godine
ekonomski fakultet i sad mi daju stipendiju na tri godine u Americi,
samo sumnjam da ću otići.
- Netko drugi na tvojem
mjestu ...
- Ja ne. Vezan sam uz
svoju zemlju, posebno uz Zagreb i jedva sam čekao da se nakon mjesec
dana vratim u domovinu. Što bi bilo da odem na tri godine?
- Ne znam. Možda bi se
ipak uspio prilagoditi na njihov tempo života.
- Možda, ali zašto bih
se privikavao na nešto novo kad mi je ovdje posve dobro?
- Ne ljuti se! Nisam te
ja slala u Ameriku ...
- Ma ne ljutim se. Samo
svi me uvijek pitaju isto, tako da nerado govorim o tome. Možeš se
i "pohvaliti": drugima uglavnom odbijam razgovore i
intervjue!
- Znam, ali ne nalaziš
se baš u lošoj ekipi: Plećaš, Bašić, Silobrčić, Vidović pa sad
ti...
- Zato sam i došao!
- Kakva čast! Nadam se
da će se naš razgovor svidjeti čitaocima. Želim ti sretan put,
sretnu igru i još jednu u nizu medalja!
Razgovarala: Irena Uhl, obrada: Yugopapir (Plavi vjesnik, svibanj 1972.)