Poslije utakmice pristupio mi je jedan čovjek i rekao: "Škoriću, da li bi došao u "Dinamo"? Dođi kod nas, branit ćeš u velikom klubu!" Slegnuo sam ramenima i, ne shvaćajući o čemu se radi, otišao kući bez odgovora. Sjetio sam se na onaj dan kada su me u "Dinamu" odbili i na obećanje koje sam dao samom sebi
Veljača 1967: Danas je 26-godišnji
Zlatko Škorić nezamjenjivi golman zagrebačkog "Dinama",
reprezentativac koji je igrao u svim selekcijama i jedan od najboljih
golmana u zemlji. Za njim je oko 270 nastupa u "plavom"
dresu, devet igara u dresu s jugoslavenskim grbom, sedam utakmica u
mladoj reprezentaciji, šest u omladinskoj i četiri u gradskoj
selekciji...
Za njim je i nastup na Olimpijskim igrama u Tokiju
1964, san svakog sportaša i najveća čast.
Za njim su i stotine
tisuća kilometara prijeđenih po gotovo svim meridijanama i
paralelama našeg globusa s nogometnom loptom i crnim golmanskim
dresom - toj neodoljivoj strasti kojoj se sav posvetio.
Ali, ostala je
i velika neispunjena želja - nastup na SP u Engleskoj, nastup za koji
je bio spreman sve žrtvovati.
- Bilo mi je 13 godina kad
sam se javio na oglas "Dinama" koji je tražio mlade
talente. "Dinamo", to je bio san svakog mališana sa
zagrebačkih poljana. Na njegovu stadionu provodio sam svaku nedjelju
i gledao svoje ljubimce i idole.
Dok sam ih gledao kako igraju, često
sam sebe zamišljao u plavom dresu kako trčim za pravom loptom i u
pravim kopačkama.
Cijele noći nisam
sklopio oči.
Mislio sam samo na sutrašnji dan.
Znao sam da među
mojim vršnjacima nemam dostojnog takmaca ... Ali, to je bilo na poljanama, na ulici, u jurnjavi za malim loptama.
Mnogo prije zakazana
vremena došao sam s onima koji su imali iste želje i iste nade
zaigrati kao juniori u "plavom" dresu.
Ali, kakva li
razočaranja! Nisu mi dali ni da pošteno udarim loptu, već su
rekli:
"Mali, ti si preslab,
dođi dogodine kada malo ojačaš!"
Jedan je san zamalo bio
srušen. Vratio sam se pokunjen kući i čvrsto odlučio da se svima
osvetim ...
Bilo je to prije trinaest godina.
Kao i svim mojim
vršnjacima, tako je i meni nogomet bio sve.
Igrali smo ga po cijele
dane. I danas je ostalo tako. Svi smo uživali u nogometu, ali smo
čeznuli za dva mjesta u momčadi: biti golman ili centarfor.
I ja
sam dugo vremena imao samo tu dilemu.
Prijavio sam se u
"Elektrostroj", malu momčad koja se natjecala u zoni, i
počeo igrati među juniorima.
Na drugoj strani - Lav Jašin
Na prvim utakmicama igrao sam desno
krilo, ali moja želja je bila da postanem golman.
Uživao sam u
spretnim intervencijama golmana, njihovim akcijama i paradama, kojima
su mamili pljesak gledališta.
I čvrsto sam odlučio da
crni golmanski dres ne zamijenim ni za koji drugi.
Nakon jedne
uspješne sezone moja momčad je stekla pravo da s "Mariborom"
igra kvalifikacionu utakmicu za ulazak u Drugu ligu.
Bilo je to prava
drama.
U regularnom toku utakmica je završila 0:0 pa je igran
produžetak. Dvije minute prije kraja postigli smo gol i postali
drugoligaši.
Poslije utakmice bili smo svi neizmjerno radosni i
veseli, a ja sam u svlačionici od veselja pao u nesvijest.
Na utakmicama u Drugoj
ligi njegov talent i sposobnost došli su sve vise do izražaja na
utakmicama s opasnim i prekaljenim ligaškim napadačima.
Svi su ga
znali i svi su ga htjeli vidjeti u svojim redovima.
Istakao se i
izvanrednim obranama jedanaesteraca.
1959. godine na finalnoj
utakmici za Kup "Narodnog sporta" sastali su se
"Elektrostroj" i "Lokomotiva".
U regularnom
dijelu u produžetku utakmice rezultat je ostao neodlučan 2 :2 i
prišlo se izvođenju jedanaesteraca.
Obranio je pet jedanaesteraca i
svojim izvanrednim obranama malom klubu donio prvi veliki trofej.
- Poslije utakmice
pristupio mi je jedan čovjek i rekao:
"Škoriću, da li bi došao
u "Dinamo"? Dođi kod nas, branit ćeš u velikom klubu!"
Slegnuo sam ramenima i,
ne shvaćajući o čemu se radi, otišao kući bez odgovora. Sjetio
sam se na onaj dan kada su me u "Dinamu" odbili i na
obećanje koje sam dao samom sebi.
Nedugo zatim potpisao sam
prvi nogometni ugovor za "Dinamo".
Ali, sada su me tražili
i zvali. Bilo je to prije šest godina.
Sve što sam postigao,
zahvaljujem nogometu. Bilo je mnogo odricanja, ali za uspjeh se mora
nešto i žrtvovati.
Branio sam u dresu s državnim grbom na prsima i
slušao našu himnu.
Branio sam na utakmici Jugoslavija - Evropa u
Beogradu, a na vratima starog kontinenta stajao je glavom Lav Jašin
najveći golman svijeta i moj veliki uzor.
S velikim golmanom sreo
sam se još jednom na utakmici Jugoslavija - SSSR, koja je završila
rezultatom 1:1.
Bila je to moja najbolja utakmica u dresu s državnim
grbom.
Jedna od onih u kojima
je pokazao svu svoju vrijednost, baš kao i na Nep stadionu u
Budimpešti, "lavljem grotlu" u Škotskoj, ludoj noći u
Barceloni, kolosu San Sira u Milanu ili Zagrebu, Beogradu, Skoplju
ili Mostaru.
- S mnogo putovanja ostalo
je mnogo radosti, uzbuđenja, želja i razočaran|a, kako to već
biva u životu.
I ostalo je mnogo lijepih i nezaboravnih doživljaja u dalekom Tokiju, betonskim građevinama New Yorka, koridama u
Španjolskoj, posjeti nastupu Fats Domina u jednom crnačkom lokalu u
Harlemu, i koka-kola u baru Jacka Dempseya, i polarna noć na
Aljasci...
Danas je za mnom šest
godina provedenih u "plavom" dresu.
Radosti i razočaranja
donijela mu je lopta, i plava boja, i oni koji su ga jednog dana
prije trinaest godina odbili i rekli da "dođe dogodine". I došao je da ostane
zauvijek.
Napisao: V. Bačić, obrada: Yugopapir (Plavi vjesnik, II 1967.)