Kao predsjednik Udruženja muzičara zabavne i narodne muzike u Splitu vodi brigu o društvenom statusu svojih kolega, komponira zabavne melodije, trenira, vodi parnice i piše pisma svojoj ženi Maji, članici Zagrebačkog baleta, koju - kako sam kaže - vrlo rijetko viđa, baš kao i majku koja ga često uzalud čeka s ručkom
Splićani se ponose svojim
sugrađanima koji su izvan Splita stekli popularnost, iako im sami,
svojevremeno, nisu odali priznanje i izvukli ih iz anonimnosti na
svom, splitskom tlu. Kao pravi Mediteranci s mnogo smisla za humor,
Splićani će se prije našaliti na račun onih među sobom koji se
žele afirmirati nego što će ih ohrabriti i pomoći im da ostvare
svoje ambicije.
Jedan od tih, najupornijih, još je mlad
čovjek, trideset šestogodišnjak.
Sudac je Općinskog suda, ali i
aktivan sportaš, trubač, kompozitor, dirigent, pisac aranžmana, muzički pedagog i organizator svih koncerata zabavne muzike u
Splitu.
Pravim imenom - Anđelko - ne zove ga ni
majka. Za nju, kao i za sve druge Splićane, on je - Džeki. Džeki Srbljenović.
Čovjek-mašina, čovjek bez slobodnog vremena.
Odakle mu nevjerojatna radna energija koja, bar u sparnim ljetnim danima, ne karakterizira neke njegove fjaki
sklone sugrađane?
Džeki je tu kondiciju stekao još u
najranijoj mladosti, kao trinaestogodišnji dječak, partizanski
kurir, momčić bez vremena za igru, preozbiljan za svoje godine.
Tutnjavu puščanih metaka i topovskih
granata, Džeki je ubrzo poslije oslobođenja zamijenio muzikom.
Muzikom koju je sam stvarao i izvodio.
"Prvi pljesak", pa prve "Melodije Jadrana"
Prva mu je ljubav bio klavir, a onda je truba
privukla njegovu pažnju. Svirao je kad god je mogao.
Svojom je rukom ispisao bezbroj strana
notnog papira. Komponirao je šlagere.
Pjesma se svidjela
slušaocima, a Džeki je s još više žara prionuo na posao,
- U Splitu je mladićima i djevojkama
bilo dosadno čak i ljeti - priča Džeki. - Nakon povratka iz Zagreba
s diplomom pravnika i s mnogo dragocjenih poznanstava odlučio sam da
s nekolicinom istomišljenika poduzmem sve da se u našem gradu
razbukta kulturno-zabavni život.
Organizirali smo nastup Ive Robića,
Gabi Novak i kvarteta "4 M".
Koncert je izvanredno uspio.
Otad više ne znam za odmor.
Nakon radnog dana u sudu trčao sam na
trening ragbijaša "Nade" (osnivači Kluba, peterostrukog
prvaka Jugoslavije, bili su Splićani koji su zajedno sa Srbljenovićem
studirali u Zagrebu i kao pioniri ragbija u našoj zemlji igrali za
zagrebačku "Mladost").
Poslije treninga žurio sam u
kazalište, jer sam u orkestru Splitske opere i filharmonije svirao trubu.
Kasno navečer,
poslije predstave, iako prilično iscrpen, nisam odmah odlazio u
krevet. Komponirao sam. Pisao sam i aranžmane.
Onda mi je, odjednom,
sinula ideja da po uzoru na Zagreb u Splitu organiziramo priredbu "Prvi
pljesak".
Već prva priredba bila je veoma uspješna. Niz mladih
pjevača, medu njima i Marušku Šinković, otkrili smo na tim
natjecanjima.
Ali nismo bili zadovoljni.
U Splitu je svakog čuda za
tri dana dosta. Bila je potrebna neprekidna aktivnost.
Ideja o
pokretanju festivala "Melodije Jadrana" ubrzo je realizirana. Bio je to pun pogodak.
Međutim, mene je čekalo još mnogo drugih poslova.
Pisma za Maju
U notesu, bez kojega Džeki ne bi mogao
živjeti, taćno je planiran svaki njegov radni dan.
U njemu je
svojevremeno bilo zapisano:
"Dirigiram orkestrom Filharmonije prilikom premijere izvedbe Geršvinova 'Amerikanca u Parizu'."
A na jednoj od idućih strana:
"Posljednji rok za muzičku akademiju 'Svemirske skitnice'."
Ni danas (kaže da ga jedan posao
odmara od drugih) nemirni duh Džekija Srbljenovića ne miruje.
U
omladinskom studiju "Mozaik" korepetira sa sedamdesetak
mladih muzičara-amatera, piše novu muzičku komediju ("Američka
jahta u splitskoj luci" na libreto Aleksandra Aranickog) po
narudžbi zagrebačkog kazališta "Komedija".
Nastupa kao
trubač s VIS-om "Batali", dirigira u splitskom kazalištu,
organizira nastup talijanskih pjevača Flo Sandons i Tina Latija.
Kao
predsjednik Udruženja muzičara zabavne i narodne muzike u Splitu
vodi brigu o društvenom statusu svojih kolega, komponira zabavne
melodije, trenira, vodi parnice i piše pisma svojoj ženi Maji,
članici Zagrebačkog baleta, koju - kako sam kaže - vrlo rijetko
viđa, baš kao i majku koja ga često uzalud čeka s ručkom.
- Kako vas prima splitska publika?
- U posljednje vrijeme moji mi sugrađani
poklanjaju sve više simpatija. Na prošlom festivalu "Melodije
Jadrana" publika je mojoj kompoziciji "Vražja Mare"
dodijelila drugu nagradu. To mi je najdraže priznanje, jer... čudni
smo ljudi mi Splićani.
Napisao: Mladen Ivanišević, obrada: Yugopapir (Arena, III 1967.)
