Nisam se ja bavio razmišljanjem čemu pisanje. Ja sam osjećao da pisanje ima svoju ulogu, ali nisam se upuštao u analiziranje. Osjećao sam literaturu kao sastavni dio svog života i života nacije i čovječanstva. Literatura povezuje čovječanstvo - ne samo ljude jedne zemlje, jedne države, nego sve ljude naše planete. Ona ih povezuje i zbližava
Ratko Knežević: Kod Ćopića sam bio dva puta. Dva puta sam pokušao razgovarati i napraviti intervju, kako bih sebi i (mogućim) čitaocima pojasnio neka obeležja Ćopićeva života i književnog dela.
No, čini mi se da on nije bio raspoložen razgovarati o svojim delima i porukama.
Štaviše, dojmio mi se čovekom koji je prestao da se igra sa svojim junacima, i sada posmatra čitav život ravnodušno i mirno: osmehuje se onima koji su još u igri.
Zato je i ovaj razgovor mogući!
Bašta sljezove boje
Knežević: Jedan kritičar kaže
da ste vi "najveći lirski pesnik detinjstva koga je srpska
književnost imala". Kako vi to objašnjavate, vaše detinjstvo... to literarno poimanje detinjstva?
Ćopić: Pa, ne znam šta da
kažem o tome. Ja sam bio jako vezan za
djetinjstvo i imam najljepše uspomene, i kad god sam se bavio
literaturom, kad sam pisao, uvijek se tu negdje nalazilo i
djetinjstvo, uvijek sam imao nekih sjećanja na svoje djetinjstvo,
tako da mi je to najljepši dio života. Kao đak gimnazije, kao đak
učiteljske škole, kao student, stalno sam svraćao u svoj rodni
kraj i tamo sam provodio vrijeme školskih ferija.
Knežević: Da li je "Bašta
sljezove boje" jedna vrsta biografije?
Ćopić: Pa, možda ima biografskih
elemenata, iako ja baš nisam nastojao da od toga pravim neku
biografiju, nego sam prosto pisao o onome što me tih godina najviše
inspirisalo, što me je vezalo za uspomene iz djetinjstva.
Knežević: "Bašta
sljezove boje" ima i obeležja bajke?
Ćopić: Pa, može biti. Može
biti da ima i obilježje bajke. Ja sam, pišući o ratu, onih prvih
godina, gledao da se što prije oslobodim onih strašnih sjećanja na
rat i kasnije sam stvorio lik Nikoletine Bursaća, stvorio sam niz
humorističkih tipova, niz lirskih doživljaja i lirski intoniranih
sjećanja, samo da se što prije oslobodim tih ratnih strahota, tih
sjećanja na rat.
Zbog toga sam, naročito u literaturi za djecu, gledao da unesem što više humora, da što više dam ljepota djetinjstva, da ne bih prosto dječiju dušu otrovao tim ratnim strahotama. Zato u svemu tome što sam pisao za djecu nema takvih krvavih sjećanja i krvavih doživljaja, nego je tu sve lirika, humor.
Zbog toga sam, naročito u literaturi za djecu, gledao da unesem što više humora, da što više dam ljepota djetinjstva, da ne bih prosto dječiju dušu otrovao tim ratnim strahotama. Zato u svemu tome što sam pisao za djecu nema takvih krvavih sjećanja i krvavih doživljaja, nego je tu sve lirika, humor.
Knežević: Kod Vas se lirsko i
humorno prepliću gotovo u svim delima...?
Ćopić: Da. Na taj sam se način
spasavao od onih krvavih ratnih doživljaja. U prvom dijelu svog
književnog rada, kada sam pisao romane "Prolom" i "Gluvi
barut", tu su uglavnom one teške i potresne scene iz rata.
Ali, kasnije sam od toga bježao i spasavao se u humoru i lirici. Ja sam posljednjih dana čitao ponovo "Prolom", zaboravio sam većinu tih stvari.
Ali, kasnije sam od toga bježao i spasavao se u humoru i lirici. Ja sam posljednjih dana čitao ponovo "Prolom", zaboravio sam većinu tih stvari.
Knežević: Kako Vam se to danas čini?
Ćopić: Čini mi se mnogo
utrpano i otegnuto, čini mi se da više ne bih
mogao takve stvari pisati.
Knežević: To biste danas
skratili?
Ćopić: Skratio bih i uneo bih
možda više lirike i više humora. Ali to u ono doba nije bilo
moguće, jer trebalo se osloboditi svih tih teških, strašnih, mučnih doživljaja koje sam
imao 41, 42, i bilo bi sigurno više lirike i više humora, a manje
pričanja i raspričavanja.
Knežević: Radite li nešto
ovih dana?
Ćopić: Ne radim, sada samo
čitam.
Knežević: Svoje knjige?
Ćopić: Čitam i svoje knjige,
a čitam i neke Čehova, Kunderu, pa ovog nobelovca Markesa...
Knežević: Kako vam se dopada
Kundera?
Ćopić: Pa, interesantan je
pisac.
Knežević: A Markes, kako Vam
se on dopada?
Ćopić: Pa, i on je
interesantan pisac. Uopšte, ti južnoamerički, srednjoamerički
pisci, to je jedan čudan svijet, interesantan. Čitao sam "'Sto
godina samoće" i još niz Markesovih stvari. U posljednje
vrijeme je on kod nas mnogo prevođen i štampan.
Knežević: Koga čitate od
domaćih autora?
Ćopić: Čitam i domaće, ima
dosta domaćih, naročito pjesnika koji su vrlo zanimljivi.
Knežević: Vi ste studirali
filozofiju?
Ćopić: Jeste.
Knežević: I završili ste?
Ćopić: Da.
Knežević: Pre rata?
Ćopić: Diplomirao sam 1940.
Knežević: Ovde u Beogradu?
Ćopić: Da, u Beogradu, i onda
sam otišao u vojsku, u Maribor. A kad je počeo rat, prebacio sam se
u Bosnu.
Knežević: Kapitulacija vas
je zatekla u vojsci?
Ćopić: Jeste, pa se naš đački
bataljon prebacio u Travnik, pa iz Travnika u Mrkonjić i tu se
potučemo s nekom njemačkom oklopnom divizijom. Tu nas razbiju na
sve strane, žurili su Nemci da u Sarajevu zarobe valjda štab Šeste
armije. Tu je izginulo dosta đaka.
Sećanja i zaboravi
Knežević: I onda ste vi otišli
u Krajinu?
Ćopić: Jest’, otišao sam u
svoj rodni kraj, pod Grmeč. Tamo sam se našao sa svojim svijetom,
među ljudima koje znam od ranog djetinjstva, jer, znao sam, valjda,
svakog čovjeka, i kako mu je kod kuće i šta radi ujutro kad se digne, i šta preko
dana radi, kad polazi spavati, sve sam znao i to mi je dobrodošlo i
u literaturi.
Knežević: Da biste danas
zaboravili pola svojih knjiga! Ali, puno ste i napisali.
Ćopić: Pa, jesam, dosta toga.
Evo, sad treba da iziđu moja sabrana djela u petnaest tomova.
Knežević: Kad ste Vi počeli
da pišete, je li to bilo silom prilika ili ste imali neki jak
unutrašnji poriv?
Ćopić: Ja sam od najmlađih
dana mnogo čitao i onda sam počeo pisati. Kako - ne znam ni ja sam.
Kad sam došao ovdje u Beograd, upiso sam da prodrem u dnevni list
"Politika". A onda se smatralo - ko sa svojom pričom prodre
u "Politiku", već ulazi u književnost.
Tako se i sa mnom desilo. Urednik "Politike", Živko Milićević, videći da ja živim isključivo od književnog rada, trudio se da mi objavi mjesečno bar dvije pripovijetke, jer je znao da od toga mogu živjeti, studirati.
Tako sam ja u ono predratno vrijeme objavio u "Politici" 126 kratkih priča. Kad se nakupilo dvadesetak - dvadeset pet, to sam štampao kod Gece Kona ondašnjeg najvećeg izdavača u Beogradu i jednog od glavnih izdavača u Jugoslaviji.
Zatim sam sa tim istim pripovijetkama nastupio u Srpskoj književnoj zadruzi, zbirkom "Planinci". Ta je zbirka dobila Rakićevu nagradu i Isidora Sekulić, koja mi je tu nagradu uručivala, kazala je u svom svečanom pozdravnom govoru:
Tako se i sa mnom desilo. Urednik "Politike", Živko Milićević, videći da ja živim isključivo od književnog rada, trudio se da mi objavi mjesečno bar dvije pripovijetke, jer je znao da od toga mogu živjeti, studirati.
Tako sam ja u ono predratno vrijeme objavio u "Politici" 126 kratkih priča. Kad se nakupilo dvadesetak - dvadeset pet, to sam štampao kod Gece Kona ondašnjeg najvećeg izdavača u Beogradu i jednog od glavnih izdavača u Jugoslaviji.
Zatim sam sa tim istim pripovijetkama nastupio u Srpskoj književnoj zadruzi, zbirkom "Planinci". Ta je zbirka dobila Rakićevu nagradu i Isidora Sekulić, koja mi je tu nagradu uručivala, kazala je u svom svečanom pozdravnom govoru:
"Ovaj mladi čovjek piše samo prozu, ali to je lirska proza i zato smo mu mi dali poetsku nagradu Milan Rakić. Nije isključeno da će taj mladi pisac jednoga dana i propjevati".
I tako se i desilo da sam u ratu počeo
pisati pjesme.
Nešto slično desilo se i poslije rata, kada sam Njegoševu nagradu, namijenjenu pjesniku, dobio za zbirku pripovjedaka "Bašta sljezove boje".
Nešto slično desilo se i poslije rata, kada sam Njegoševu nagradu, namijenjenu pjesniku, dobio za zbirku pripovjedaka "Bašta sljezove boje".
Knežević: Da li se više
sećate knjiga Vašeg detinjstva ili ljudi?
Ćopić: Pa, nekako naporedo
jedno s drugim. Sjećam se ljudi koji su bili objekti mojih
pjesničkih zapažanja, moga stvaralaštva, kao što se sjećam i
literature koju sam tada čitao.
Knežević: Izvor vašeg
književnog dela je u Krajini?
Ćopić: Jeste, u Bosanskoj
krajini su dosta izmiješani Ličani i Bosanci. Ja sam po roditeljima
porijeklom Ličanin i dok sam bio dijete, ja sam se uvijek smatrao
Ličaninom.
Međutim, kad sam došao u osnovnu školu, učiteljica nam je, razgovarajući s nama, govorila: "Vi Bosanci, vi Bosanci..." i kad sam se jednom vratio kući, kažem svome dedi: "Djede, ja sam od učiteljice čuo - ja sam Bosanac".
"Kakav Bosanac!", kaže djed, "kako te nije sramota da izdaš svoju vjeru!", jer za njega je biti Bosanac ili Ličanin prosto bilo kao neko vjersko opredjeljenje.
Tako sam ja, živeći u svom rodnom kraju i provodeći tamo godine osnovne škole imao prilike mnogo da slušam stare Ličane i stare Bosance koji su uvijek bili puni priča.
Tako sam slušao Bosance i Ličane koji su bili rudari u Americi, pa Ličane i Bosance koji su bili srpski dobrovoljci i borili se na Solunskom frontu i u Dobrudži.
Družio sam se u zimskim večerima i sa drvosječama iz planine Grmeča koji su tamo sjekli drva i spremali građu za nove kuće. Tako sam, naročito zimi, sate i sate, večeri i večeri provodio slušajući priče Ličana i Bosanaca koji su, kao što rekoh, svuda stigli - i u Ameriku, i na solunski front, i u druge krajeve u koje ih je njihova rabotnička, pečalbarska sudbina vodila.
Tako sam te iste svoje junake pratio i u ratu, i za mene je bio veliki dobitak što sam dočekao početak rata i dalji njegov razvoj u ustanku, što sam ga proživio među ljudima koje sam znao od ranog djetinjstva, počevši od djece, pa do starih ljudi.
Tako mi je narodnooslobodilačka borba poslužila kao vrlo bogat literarni izvor, koji se ne da ničim nadoknaditi jer nije to bilo nešto što sam doživljavao po pričanju drugih, nego sam i sam sa borcima učestvovao u krajiškim jedinicama, naročito u Petoj krajiškoj diviziji pored našeg najmlađeg generala, komandanta divizije Slavka Rodića, koji me je neobično volio i štitio.
Međutim, kad sam došao u osnovnu školu, učiteljica nam je, razgovarajući s nama, govorila: "Vi Bosanci, vi Bosanci..." i kad sam se jednom vratio kući, kažem svome dedi: "Djede, ja sam od učiteljice čuo - ja sam Bosanac".
"Kakav Bosanac!", kaže djed, "kako te nije sramota da izdaš svoju vjeru!", jer za njega je biti Bosanac ili Ličanin prosto bilo kao neko vjersko opredjeljenje.
Tako sam ja, živeći u svom rodnom kraju i provodeći tamo godine osnovne škole imao prilike mnogo da slušam stare Ličane i stare Bosance koji su uvijek bili puni priča.
Tako sam slušao Bosance i Ličane koji su bili rudari u Americi, pa Ličane i Bosance koji su bili srpski dobrovoljci i borili se na Solunskom frontu i u Dobrudži.
Družio sam se u zimskim večerima i sa drvosječama iz planine Grmeča koji su tamo sjekli drva i spremali građu za nove kuće. Tako sam, naročito zimi, sate i sate, večeri i večeri provodio slušajući priče Ličana i Bosanaca koji su, kao što rekoh, svuda stigli - i u Ameriku, i na solunski front, i u druge krajeve u koje ih je njihova rabotnička, pečalbarska sudbina vodila.
Tako sam te iste svoje junake pratio i u ratu, i za mene je bio veliki dobitak što sam dočekao početak rata i dalji njegov razvoj u ustanku, što sam ga proživio među ljudima koje sam znao od ranog djetinjstva, počevši od djece, pa do starih ljudi.
Tako mi je narodnooslobodilačka borba poslužila kao vrlo bogat literarni izvor, koji se ne da ničim nadoknaditi jer nije to bilo nešto što sam doživljavao po pričanju drugih, nego sam i sam sa borcima učestvovao u krajiškim jedinicama, naročito u Petoj krajiškoj diviziji pored našeg najmlađeg generala, komandanta divizije Slavka Rodića, koji me je neobično volio i štitio.
Knežević: Šta je za Vas bila
revolucija?
Ćopić: Revolucija je bila
jedan izuzetan doživljaj, koji me je zaista veoma inspirisao. Ja sam
čitavu revoluciju pratio sa te literarne strane, kao izvor za moje
pripovijetke i, kasnije, romane, drame, pa i poeziju; ispunilo se
proročanstvo Isidore Sekulić da ću ja početi da pišem i pjesme.
Tako se to i desilo. Te moje pjesme kovale su se u ratu od jedne do druge partizanske jedinice, recitovale se na priredbama, partizanskim i omladinskim posijelima.
Tako se to i desilo. Te moje pjesme kovale su se u ratu od jedne do druge partizanske jedinice, recitovale se na priredbama, partizanskim i omladinskim posijelima.
Knežević: Nije li i danas
potrebno da postoji neki Nikoletina Bursać, kroz kojeg bi i ono što
se danas dešava u našoj poratnoj revoluciji
moglo onako lepo i satirično da se opiše?
Ćopić: Možda, ovo vrijeme je
bremenito i satirom i nekim humorom, malo oštrijim nego inače.
Međutim, ja nisam pokušavao da ponovo dajem nekog novog Nikoletinu
Bursaća, ili starog Nikoletinu u novim usiovima.
Djelimično sam u romanu "Osma ofanziva" davao te junake koji su otišli iz rodnog kraja u Vojvodinu i tu pokušavali da zasnuju novi život.
U romanu ima dosta humoristički intoniranih stvari. Inače, moj Nikoletina je nestao u četvrtoj ofanzivi i nisam ga dalje htio oživljavati, ali nigdje nisam ni tačno rekao da je Nikoletina poginuo tu i tu, jer sam mislio da može Nikoletina zatrebati, pa da bih mogao da ga ponovo povratim, on je samo nestao u vihoru četvrte i pete ofanzive.
Djelimično sam u romanu "Osma ofanziva" davao te junake koji su otišli iz rodnog kraja u Vojvodinu i tu pokušavali da zasnuju novi život.
U romanu ima dosta humoristički intoniranih stvari. Inače, moj Nikoletina je nestao u četvrtoj ofanzivi i nisam ga dalje htio oživljavati, ali nigdje nisam ni tačno rekao da je Nikoletina poginuo tu i tu, jer sam mislio da može Nikoletina zatrebati, pa da bih mogao da ga ponovo povratim, on je samo nestao u vihoru četvrte i pete ofanzive.
Knežević: Kako je izgledalo
biti u isto vreme sabesednik, svedok i učesnik revolucije?
Ćopić: Za pisca je to pomalo
komplikovano, ali je sa druge strane dobro da je sve to vidio i
proživio, da je osjetio na svojim leđima i vidio svojim očima
kako se odvijao taj rat, kako se kretao ustanak. To sve što je
proživio, mnogo mu pomaže u književnom radu.
Pisanje i življenje
Knežević: Kakav je kod Vas bio
odnos između pisanja i življenja?
Ćopić: To se preplitalo jedno
s drugim i čitavog mog života literatura, i usmena i pisana,
preplitala se s mojim životom. Tako sam, npr. 1940. kao vojnik dobio
nagradu od Srpske akademije nauka za zbirku pripovjedaka "Planinci",
koja je dobila i Rakićevu nagradu.
Knežević: Kakav je taj odnos
bio godinama kasnije?
Ćopić: Ja sam sve posmatrao sa
literarnog plana jer sam sve vrijeme, od svoje prve pripovijetke, bio
pisac profesionalac i ničim se drugim nisam bavio nego literaturom i pisanjem.
Drugog naročitog zanimanja nisam imao, izuzev što sam radio kao urednik u listu za jugoslovensku djecu "Pioniri".
Čitav moj život tako je tekao kao život literate koji se kreće među svojim junacima.
Drugog naročitog zanimanja nisam imao, izuzev što sam radio kao urednik u listu za jugoslovensku djecu "Pioniri".
Čitav moj život tako je tekao kao život literate koji se kreće među svojim junacima.
Knežević: Kako danas gledate
na milionske tiraže svojih knjiga, ne samo u Jugoslaviji, nego i u
Sovjetskom Savezu?
Ćopić: Da, u Sovjetskom Savezu
sam imao dva miliona štampanih primjeraka svojih knjiga. Sjećam se,
kad sam otišao prema Dalekom istoku, u istočni Sibir i bio na
Bajkalskom jezeru, sreo sam jednog mladog inženjera koji se bavio i
pisanjem za djecu.
Tada mi on reče:
"Mi poznajemo dobro i tvoga djeda Rada, i tvoga strica Nidžu, a znamo i vašu kobilu Marijanu".
Jer, tamo je bila štampana i vrlo brzo rasprodala jedna moja zbirka pripovjedaka, koja je nosila naslov "Krava s drvenom nogom". I to su Sibirci sa velikim zanimanjem čitali, naročito privučeni humorom u toj mojoj zbirci pripovjedaka.
Tada mi on reče:
"Mi poznajemo dobro i tvoga djeda Rada, i tvoga strica Nidžu, a znamo i vašu kobilu Marijanu".
Jer, tamo je bila štampana i vrlo brzo rasprodala jedna moja zbirka pripovjedaka, koja je nosila naslov "Krava s drvenom nogom". I to su Sibirci sa velikim zanimanjem čitali, naročito privučeni humorom u toj mojoj zbirci pripovjedaka.
Knežević: Šta mislite, o
odnosu umetnosti i politike?
Ćopić: Ja sam se malo povukao
sa te političke strane. U svoje vrijeme sam pisao satirične
pripovijetke, komediju "Odumiranje međeđa" i niz stvari
koje su bile satirično intonirane. Čak sam imao dosta nevolja i
natezanja oko toga.
Međutim, sve je to prošlo i sad gledam ove naše humoriste i satiričare koji pišu i imaju neprilika zbog toga. Naročito je simptomatično da su najdarovitiji pisci imali najveće muke sa svojom literaturom - Meša Selimović, Dobrica Ćosić, Antonije Isaković, pa Radulović, koji je pisao "Golubnjaču".
Prosto mi nije išlo u glavu da neko od te predstave pravi papazjaniju.
Međutim, sve je to prošlo i sad gledam ove naše humoriste i satiričare koji pišu i imaju neprilika zbog toga. Naročito je simptomatično da su najdarovitiji pisci imali najveće muke sa svojom literaturom - Meša Selimović, Dobrica Ćosić, Antonije Isaković, pa Radulović, koji je pisao "Golubnjaču".
Prosto mi nije išlo u glavu da neko od te predstave pravi papazjaniju.
Ja nisam gledao dramu u pozorištu,
ali sam čitao "Golubnjaču" i to mi je bliska literatura, jer
moji stari potiču iz tih krajeva - Srb, Knin, Dalmatinska Zagora,
Lika.
Radulović mi se mnogo svidio po svojoj jednostavnosti, po tome što je tako prodro u materiju Dalmatinske Zagore.
Međutim, imam utisak da su političari više zainteresovani za literaturu sa političke strane, da su oni više krivi nego sami pisci.
Pisci nikad nisu od svojih djela pravili neko božje čudo, nego su napisali svoje stvari i pustili da "idu u promet", da tako kažem.
Radulović mi se mnogo svidio po svojoj jednostavnosti, po tome što je tako prodro u materiju Dalmatinske Zagore.
Međutim, imam utisak da su političari više zainteresovani za literaturu sa političke strane, da su oni više krivi nego sami pisci.
Pisci nikad nisu od svojih djela pravili neko božje čudo, nego su napisali svoje stvari i pustili da "idu u promet", da tako kažem.
Knežević: Nisu li nam godinama
štetile te političke implikacije književnih dela?
Ćopić: Pa, jesu, smetale su.
Na primer, ime Meše Selimovića neko vrijeme nije se u Bosni smjelo
ni pomenuti.
Međutim, on je svojim literarnim djelom prodro, i možda je i bolje što je umro, da se više ne krvi sa ljudima iz političke branše, koji znaju biti vrlo neosjetljivi, vrlo surovi prema stvaraocu.
Međutim, on je svojim literarnim djelom prodro, i možda je i bolje što je umro, da se više ne krvi sa ljudima iz političke branše, koji znaju biti vrlo neosjetljivi, vrlo surovi prema stvaraocu.
Knežević: Prošlo je već više
od pet-šest godina od smrti Ive Andrića. Čini mi se da je on i
danas aktuelan kao što je bio nekad?
Ćopić: Jeste. I meni je Ivo Andrić
bio jedan od najdražih pisaca i njega sam najviše čitao. Bio mi je
veoma blizak, najbliži naš pisac. S njim sam se dobro poznavao; on
je bio i ostao naš veliki pisac, koji se nije dao zaplesti u
nacionalističke vode i rasprave.
Moj prijatelj Krleža
Knežević: Krleža je upravo
kroz svoje zaplitanje i borbu sa malograđanskim shvatanjima i
izrastao u veliku pojavu na jugoslavenskim prostorima?
Ćopić: Jeste, jer je ostao
dokraja borben.
Knežević: Sećate li se, da li
ste bili u Ljubljani kada je Krleža održao onaj čuveni govor na
kongresu književnika?
Ćopić: Jesam.
Knežević: Kako je to tada
odjeknulo?
Ćopić: Ja sam to, pravo da
kažem, već zaboravio, jer sam tad još bio mlad pisac, pa se nisam
mogao udubljivati u političku stranu tih književničkih izjava.
Knežević: Ali verovatno ste
kasnije razmišljali o tom sukobu na književnoj levici?
Ćopić: Ne, nisam mnogo o tome
razmišljao, niti sam se bavio političkom stranom svega.
Knežević: Vi ste bili Krležin
prijatelj?
Ćopić: Da. Krležu sam volio
još ođ đačkih dana i mnogo sam ga čitao. Imao sam u svojoj, vrlo
oskudnoj biblioteci na selu dosta Krležinih stvari.
Sjećam se da sam samo Krležu i Maksima Gorkog imao sa po više knjiga. Bio sam i nekoliko puta kod Krleže sa Enesom Čengićem. Ja sam se ograničio na to da slušam šta Krleža priča, iz svog života, iz književnog rada, ali da o tome sad pričam...
Sjećam se da sam samo Krležu i Maksima Gorkog imao sa po više knjiga. Bio sam i nekoliko puta kod Krleže sa Enesom Čengićem. Ja sam se ograničio na to da slušam šta Krleža priča, iz svog života, iz književnog rada, ali da o tome sad pričam...
Knežević: Kako tumačite
pojavu samog Krleže na jugoslovenskim prostorima?
Ćopić: Ne znam šta da kažem,
ja sam za to još zelen. O Krleži mogu više govoriti književni
istoričari, kritičari, esejisti, jer su ga izučavali podrobnije
nego ja. Ja sam mu se mnogo divio i čitao ga sa velikim
interesovanjem, naročito posljednjih desetak godina, kada je sa njim
sve češće bio Enes Čengić.
Mislim da Čengiću ne može niko platiti to što je on posljednjih godina učinio za Krležu, jer Krleža je bio već bolestan i nepokretan i trebalo mu je pomoći u najobičnijim stvarima da bi mogao poslednje godine da proživi ljudski, bez nekakvih trauma, bez teškoća.
I baš u to vrijeme ja sam s Čengićem često odlazio kod Krleže. I, kako rekoh, ograničavao sam se na to da ga slušam.
Sjećam se kako me je on hrabrio kad sam išao u Sisak, u željezaru, da čitam radnicima.
Govorio je:
"Naprijed, Ćopiću, kad već imaš tu sreću da tvoju literaturu može da prati i radnik i seljak i svaki pismen čovjek; ja, nažalost, takve literature imam malo ili skoro ništa, takve koja može da ide u najširu narodnu masu".
I meni nikad nije bilo dovoljno vremena provedenog sa Krležom.
Uvijek mi se činilo - moglo je još, uvijek mi se činilo da je prošlo dosta trenutaka koje bih mogao provesti s Krležom, a ja ih provodim ovako, šetajući okolo sa svojim drugom Enesom Čengićem i nizom drugih ljudi.
Mislim da Čengiću ne može niko platiti to što je on posljednjih godina učinio za Krležu, jer Krleža je bio već bolestan i nepokretan i trebalo mu je pomoći u najobičnijim stvarima da bi mogao poslednje godine da proživi ljudski, bez nekakvih trauma, bez teškoća.
I baš u to vrijeme ja sam s Čengićem često odlazio kod Krleže. I, kako rekoh, ograničavao sam se na to da ga slušam.
Sjećam se kako me je on hrabrio kad sam išao u Sisak, u željezaru, da čitam radnicima.
Govorio je:
"Naprijed, Ćopiću, kad već imaš tu sreću da tvoju literaturu može da prati i radnik i seljak i svaki pismen čovjek; ja, nažalost, takve literature imam malo ili skoro ništa, takve koja može da ide u najširu narodnu masu".
I meni nikad nije bilo dovoljno vremena provedenog sa Krležom.
Uvijek mi se činilo - moglo je još, uvijek mi se činilo da je prošlo dosta trenutaka koje bih mogao provesti s Krležom, a ja ih provodim ovako, šetajući okolo sa svojim drugom Enesom Čengićem i nizom drugih ljudi.
Knežević: Danas se dosta čuju oprečne ocene. Kažu, Krleža je bio pisac do 1952. ili do 1945, u šta naravno ne treba verovati, treba čitati i njegove dnevnike
posle toga.
Ćopić: Da, dokraja je on ostao
aktivan, aktivan i aktuelan. On je ostao veliki pisac do kraja svog
života.
Čemu pisanje
Knežević: Verovatno ste
godinama postavljali sebi pitanje: čemu pisanje?
Ćopić: Nisam se ja bavio
razmišljanjem čemu pisanje. Ja sam osjećao da pisanje ima svoju
ulogu, ali nisam se upuštao u analiziranje. Osjećao sam literaturu
kao sastavni dio svog života i života nacije i čovječanstva.
Literatura povezuje čovječanstvo - ne samo ljude jedne zemlje, jedne
države, nego sve ljude naše planete. Ona ih povezuje i zbližava.
Knežević: Ovo je vreme
literature koja se poglavito bavi 48. godinom.
Imamo nekoliko knjiga na tu temu: Isaković je dobio NIN-ovu nagradu.
Šta o tome mislite, otkud odjednom interesovanje za tu temu?
Ćopić: Trebalo je konačno i o
tome kazati svoju riječ, o Golom otoku, o 48-oj, trebalo je malo i s
druge strane pogledati i dobro je da su se pisci toga prihvatili jer
to je njihov posao između ostalog - da daju jednu umjetničku sliku
svega toga.
I baš sad je došlo to vrijeme.
I pisci, razumije se, znaju da će to naići na velike otpore, diskusije, razglabanja, ali ipak su imali smjelosti i hrabrosti da se prihvate književnog posla sa takvom tematikom kao što je četrdeset osma.
I baš sad je došlo to vrijeme.
I pisci, razumije se, znaju da će to naići na velike otpore, diskusije, razglabanja, ali ipak su imali smjelosti i hrabrosti da se prihvate književnog posla sa takvom tematikom kao što je četrdeset osma.
Knežević: Ko je na Vas
najviše uticao m literarnom poimanja sveta?
Ćopić: Meni je Ivo Andrić bio
najbliži pisac i njega sam najviše čitao, tako da je on i najviše
uticao na mene kao na pisca, na umjetnika.
Njegov stav prema životu bio mi je veoma blizak.
Ja sam se s njim dosta družio, putovali smo zajedno po književnim večerima, slušao sam ga mnogo, ali nisam nigdje posebno pisao o svojim druženjima sa Andrićem. Jer, toliko su ljudi požurili, kad je on umro, da svak kaže šta je on imao sa Andrićem, kako je Andrić na njega uticao i kako je on možda uticao na Andrića.
Ja sam čitavo to vrijeme ćutao, nisam ništa pisao o tome.
Njegov stav prema životu bio mi je veoma blizak.
Ja sam se s njim dosta družio, putovali smo zajedno po književnim večerima, slušao sam ga mnogo, ali nisam nigdje posebno pisao o svojim druženjima sa Andrićem. Jer, toliko su ljudi požurili, kad je on umro, da svak kaže šta je on imao sa Andrićem, kako je Andrić na njega uticao i kako je on možda uticao na Andrića.
Ja sam čitavo to vrijeme ćutao, nisam ništa pisao o tome.
Knežević: Možda je sada
prilika da kažete?
Ćopić: Ne, ne...
Knežević: Kakva su bila Vaša
nepristajanja, da tako kažem?
Ćopić: Ne znam. Prvih godina
poslije revolucije imao sam velike muke sa svojom satiričnom pričom
i očekivao sam veliki otpor na svoj roman "Prolom", u kome
sam prikazao ustaška zvjerstva i strahovladu onih prvih dana pred
sam ustanak i u toku samog ustanka.
Međutim, nije bilo tako.
Knjiga je bila obimna (67 stotina stranica), ja sam sve prikazao onako kako sam doživio i vidio, jer mi je još sve bilo svježe u sjećanju.
Međutim, taj roman se i sad ponovo štampa, i u Bosni, a i ovdje ("Pedeset romana srpske književnosti").
Međutim, nije bilo tako.
Knjiga je bila obimna (67 stotina stranica), ja sam sve prikazao onako kako sam doživio i vidio, jer mi je još sve bilo svježe u sjećanju.
Međutim, taj roman se i sad ponovo štampa, i u Bosni, a i ovdje ("Pedeset romana srpske književnosti").
Knežević: Da li je nekad bilo
pokušaja da se Vaša dela prikažu u pogrešnom svetlu?
Glavni junak, Španac, prvoborac, iz španskog građanskog rata vratio se kući i, pošto je tamo bio u kontraobavještajnoj službi, navikao je da strijelja i da nemilice čisti svakog onog za koga je smatrao da je neprijatelj.
I to su požurili odmah u Njemačkoj da štampaju, najprije odlomke, a kada su došli da prave ugovor u vezi štampanja toga romana na njemačkom jeziku, ja sam odbio, nekako je tada bila takva atmosfera, da sam morao da odbijem da se taj roman štampa.
Razgovarao: Ratko Knežević, obrada: Yugopapir (Extra reporter, 1982.)
