Pages

Omladinski mirodrom, veliki rock koncert u Splitu, 28. IX '85: 30 tisuća vati za 50 tisuća posjetilaca




Već rano po podne, kolone su krenule u obilazak grada i odlazak prema stadionu, i bila je to prilika da se oko Dioklecijanovih zidova vide najrazličitije skupine ljudi. Od najčešćih prizora mladih u izviđačkim ili brigadirskim uniformama, koji su po jasnoj logici najpogodniji za organizirano vođenje, do neformalnih grupa šarenog izgleda, gomile jednodnevnih dotepenaca - varirale su u svakom pogledu

Pedesetak tisuća posjetilaca gledalo je na poljudskom stadionu završnu priredbu i rock koncert pod nazivom Omladinski mirodrom. Tako je središnja proslava Međunarodne godine omladine završila prigodnim pokušajem da se ozvučenjem od trideset tisuća vata u zrak lansira najtraženija ptica na svijetu: golub mira.


*****


Nekoliko trenutaka prije početka subotnjeg rock-koncerta u Splitu, pedesetak tisuća posjetilaca na Gradskom stadionu u Poljudu teško je uzdahnulo.

Polurazgovjetno pročitana obavijest, desecima stadionskih zvučnika umnožena do pulsirajuće jeke, donijela je razumljivo ogorčenje: točno u dvadeset sati i jednu minutu, Njemačka Demokratska Republika zabila nam je u Beogradu prvi gol.

Domaća nogometna reprezentacija pokazala je poznati prezir prema protivničkoj mreži, a bolni odjeci takvog stava brzo su s Partizanova stadiona preneseni na splitske tribine, u press-centar i prostorije za izvođače. 

Srećom, za dulju konsternaciju ipak nije bilo mnogo vremena.

Minutu ili dvije kasnije već je počela priredba s umetnutim rock-nastupima (ili rock-koncert s interpoliranim odama miru), prigodno nazvana Omladinski mirodrom.

Tek što se navikao na titulu medijski najeksponiranijeg jugoslavenskog grada prošlog ljeta, Split je opet privukao bulumentu novinara, spremnu da radne zadatke obavi u ugodnom okolišu mediteranskog produljenog ljeta.




Petnaest dana, od 13. do 28. rujna, tu je trajala središnja proslava Međunarodne godine omladine, manifestacija za kakve se obično kaže da upozoravaju, opominju ili "upiru prstom".

Omladinski mirodrom, pak, zamišljen je kao završni i najprivlačniji dio proslave, koji je imao masovan odziv, ali je mirotvornim porukama, zavijenim u plemeniti patos i deklamatorski ton scenarija, imao uistinu vrlo malo šanse da postane svojevrstan coup d grace ratnom stanju u svijetu.

Manifestacija tako velkog značenja, čiji je pacifistički ton po prirodi stvari deklarativan (jer se još nikoga ne može siliti na mir), imala je nesreću da je okonča neprikladan scenarij.

Inficiran zavodljivom idejom rokerskih live aid - koncerata i, podjednako, duhom svečane akademije, on je pokušao goluba mira poslati u zrak dvjema različitim praćkama: razglasom od trideset tisuća vata s jedne i autorskim šapatom s druge strane.

Neprikladan izbor voditelja (osmoro), djetinjaste kovanice na semaforu (miro + ljubav = miroljubiv, miro + tvoran =mirotvoran, miro + nosan =mironosan, miro + točiv = mirotočiv, Miro + Mira zaljubljeni par itd.), krajnja egzaltacija u najavama...

"Zorane, dobra večer, i dobra večer! Pozvali smo te večeras da svojim nastupom s Lačnim Franzom, kao i osobnim istupanjem, uveličaš večerašnju manifestaciju te svojom umjetničkom vizijom objediniš i sažeto produbiš naša mirotvorna prezanja!

... nisu bili toliko bitni da cijeloj dvotjednoj manifestaciji oduzmu bilo što od njene važnosti i dostojanstva, ali nisu nimalo pomogli da ona decentno i završi.




Inače, prihod od prodanih ulaznica, po cijeni od dvadeset starih tisuća, namijenjen je gradnji odnosno dovršenju Doma omladine u Splitu i tako, na svojevrstan način, adresiran na poštanski pretinac splitskih omladinaca.

Jedanaest grupa, koliko ih je u Splitu sviralo - Film, Lačni Franz, Denis i Denis, Aerodrom, Parni valjak, Prava kotka, Magazin, Posljednja igra leptira, Videosex, Zabranjeno pušenje i Plavi orkestar - sigurno nije malo, premda je koncert, umjesto u ponoć - kao što je bilo predviđeno, završio čak pola sata ranije.

Već uobičajenom logičkom akrobacijom koja se i inače pojavljuje na zajedničkim nastupima više od tri rock-skupine (a kad se barem poštuje vrhunska privlačnost za publiku kao osnovni kriterij), i ovdje su se našle različite jedinke:


  • tinejdžerska grupa, kao što je Plavi orkestar (čiju je trenutnu nezaobilaznost u javnosti jedan ugledni tjednik karikirao pakosnim naslovom Orkestar plavi sedi mi na glavi), 



  • pouzdana imena (Parni valjak), 



  • blagonakloni ustupci lokalnom mileju (Prava kotka) 


... ili oni koji doživljavaju scensku rehabilitaciju (Zabranjeno pušenje), a što i nije bitno značajnije od rokerske reprezentacije koju svake godine skupe Vjesnikova i Večernjakova biciklijada zajedno.

Nedostajalo je oružje kalibra Bijelog dugmeta ili Riblje čorbe, a zagonetan je bio i slučaj Momčila Bajagića koji je bio najavljen, pa odjavljen, pri čemu je ostalo nejasno imaju li pravo oni koji tvrde da je kriv organizator ili ima pravo organizator koji je u svom objašnjenju pokušao Bajagi skinuti nimbus najzlatnijeg dečka domaće estrade poslije Ivice Šerfezija.

Završna proslava bila je obilježena velikim brojevima:


  • razglas od dvadeset i četiri tone, dopremljen u četiri kamiona; 



  • pedeset tisuća gledalaca; golema televizijska publika; brojni pripadnici osiguranja o kojem su podaci čuvani u tajnosti; 



  • čak 211 akreditiranih novinara, među kojima je bilo i takvih koji su kod starijih pripadnika branše izazvali dobronamjeran osmijeh nakon podatka pročitanog na subotnjoj konferenciji za novinare. 


Organizator je najavio, da će svaki akreditirani novinar, osim poslovične press-iskaznice, na ulazu u stadion morati pokazati i osobnu kartu, "osim nekoliko mlađih kolega koji zbog nedovoljne životne dobi jos nemaju pravo na legitimaciju". 

Napokon, zbog međunarodnog značenja cijele središnje proslave Godine mladih u Splitu pozvano je i četrdesetak poznatih društveno-političkih i javnih radnika.

Publika je u Split počela stizati već ujutro, noćnim vlakovima iz drugih gradova, i brzo popunila splitske trgove u ulice.

U toku prijepodneva moglo se vidjeti pospane putnike kako spavaju na klupama u Kruševića gumnu, manjem gradskom trgu ili se odmaraju na rivi.

Već rano po podne, kolone su krenule u obilazak grada i odlazak prema stadionu, i bila je to prilika da se oko Dioklecijanovih zidova vide najrazličitije skupine ljudi.

Od najčešćih prizora mladih u izviđačkim ili brigadirskim uniformama, koji su po jasnoj logici najpogodniji za organizirano vođenje, do neformalnih grupa šarenog izgleda, gomile jednodnevnih dotepenaca - varirale su u svakom pogledu.

Bilo je i izrazito komičnih pojava, poput skupine dječaka u crnim jaknama sa zakovicama, odgovarajuće mračnih i prijetećih pogleda, oko kojih je trčkarao tip neupadljivo-nastavničkog izgleda dok su u koloni po dva hodali Marmontovom ulicom.




Vođa ih je žuistro opominjao "da se nitko ne smije udaljavati", pa ostaje trajna zagonetka kakva je to viša sila umotala tako opasan ljudski materijal u formu pačje škole.

Oko devetnaest sati pred poljudskim je stadionom već bila glavnina posjetilaca koji su blagodati televizijskog prijenosa odlučili zamijeniti izravnijim izlaganjem osjetila.

Prethodne večeri, na generalnoj probi, sve je funkcioniralo zadovoljavajuće, ali je prava provjera tek slijedila - ulaskom tisuća ljudi pod mrežastu konstrukciju razdvojenih polulopti savršeno skladnog poljudskog stadiona.

Grozomorna gužva na nekoliko ulaza i hinjeno-uznemireni krikovi stvorili su načas prolaznu nervozu.

Najprije je popunjen čuveni Hajdukov sjever, potom djelomično teren, a onda i obje tribine.

Na ključnim točkama stadiona bile su smještene televizijske kamere (šest stacionarnih i dvije pokretne ENG-kamere), koje su u vezi sa centralom, smještenom u dvjema reportažnim kolima pod tribinom, solidno obavile posao.

(Silvije Hum: "Mislim da je televizija odlično ispunila zadatak!")

Točno u dvadeset sati i pet minuta, program je počeo.




Rokeri su pošteno svirali pred očima televizijskih gledalaca i uzorno zapaljenih posjetilaca.

U jedanaest i trideset koncert je uredno i završen, na zadovoljstvo premorenih organizatora. Dok je publika još izlazila sa stadiona, u Lučici je već eksplodirala prva raketa najavljenog vatrometa.

Njime je proslava Međunarodne godine omladine i završila.

U međuvremenu, njemački omladinci zabili su našima i drugi gol.

Napisao: Dražen Matošec, obrada: Yugopapir (Studio, 1985.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate