Objekt je bio spreman, Žika Mitrović pomalo nervozan. Nakon trosatnog šminkanja, Marko Todorović, u uniformi komandanta, ulazi u veliku halu tvornice oružja, 1941. prolazi pokraj jednog statista, partizana. "Pa ovaj, bre, liči na Tita! - uzbuđeno je uzviknuo statist
*****
- Glumački je posao velika igra. Mislim
u kreativnom smislu. Dakako, ako do te igre dođe... Osobito kad je
riječ o ulogama koje od glumaca zahtijevaju maksimalnu koncentraciju
i iznimno studiozan rad. Zato se uloge i razlikuju po težini
glumačkog zadatka. Ovdje, počevši od 1973. i Uzičke republike,
zatim u kazališnoj predstavi Strogo povjerljivo, u mojoj kući,
potom u serijalu Dani AVNOJ-a za TV Sarajevo, i sada u ovom TV-filmu,
Odlazak ratnika i Povratak maršala - bio sam suočen s najtežim
glumačkim zadatkom.
Jer je Tito povijesna, legendarna ličnost, čvrsta odrednica.
Jezik, rječnik, naglasak, kretnje... Sve nam je to toliko blisko i drago; baš zato u glumi postoji opasnost da se pretjera, da se prijeđe u imitaciju, pa i karikaturu...
Jer je Tito povijesna, legendarna ličnost, čvrsta odrednica.
Jezik, rječnik, naglasak, kretnje... Sve nam je to toliko blisko i drago; baš zato u glumi postoji opasnost da se pretjera, da se prijeđe u imitaciju, pa i karikaturu...
Zato, poslije svega što se dogodilo, gdje su iskušenja bila mnogobrojna, nema samo riječi ushićenja.
Pa u tom kontekstu napominje:
- Ako u ovome našem poslu ne bi bilo
rizika i krajnje neizvjesnosti, tada ne bi bilo vrijedno ni istrajati u tom uzvišenom, a ponekad jalovom zanosu, kao što je
umijeće glume.
Prvak Jugoslovenskog dramskog pozorišta
i dobitnik Sedmojulske nagrade zakoračio je na glavnu scenu 1958. u
Dubrovačkoj trilogiji Ive Vojnovića, a u režiji kazališnog maga
Branka Gavelle.
Tu se, kao Vuko, nametnuo svojim mladalačkim temperamentom i spontanošću, unijevši mnogo pučke svježine, poleta i ljudske topline, one pomalo nespretne gorštačke otvorenosti i prostosrdačnosti.
Tako da Sterijina nagrada 1959, bez obzira što je vjerojatno ostao jedan od najmlađih dobitnika tog izuzetnog priznanja, i nije bila neko posebno iznenađenje.
Kad smo već tu, deset godina poslije, za ulogu Harta u drami Afera nedužne Anabele Velimira Lukića, ponovo je dobio Sterijinu nagradu.
Imao je tu sreću da poslije Gavelle radi s takvim redateljima kao što su Mata Milošević, Bojan Stupica, Nikola Tanhofer, Miroslav Belović... Sve sami međaši Talijina hrama na Cvetnom trgu.
Tu se, kao Vuko, nametnuo svojim mladalačkim temperamentom i spontanošću, unijevši mnogo pučke svježine, poleta i ljudske topline, one pomalo nespretne gorštačke otvorenosti i prostosrdačnosti.
Tako da Sterijina nagrada 1959, bez obzira što je vjerojatno ostao jedan od najmlađih dobitnika tog izuzetnog priznanja, i nije bila neko posebno iznenađenje.
Kad smo već tu, deset godina poslije, za ulogu Harta u drami Afera nedužne Anabele Velimira Lukića, ponovo je dobio Sterijinu nagradu.
Imao je tu sreću da poslije Gavelle radi s takvim redateljima kao što su Mata Milošević, Bojan Stupica, Nikola Tanhofer, Miroslav Belović... Sve sami međaši Talijina hrama na Cvetnom trgu.
- Volio bih da malo pričam o Gavelli
jer sam kod njega igrao i nešto poslije, kad je opet gostovao kod nas, u Goetheovoj Ifigeniji na Tauridi... Recimo, mi smo se tada
malko pobunili što je on inzistirao u prvome dijelu Dubrovačke
trilogije - da onaj razgovor gospara iza scene, dok se na pozornici
odvija dijalog, mi improviziramo gotovo deset-petnaest minuta kao
žamor. On je za taj dio napisao tekst, a to je zapravo bila fina
čipka koju je tkao, neshvatljiv fon.
Statist razbija sumnju
Studijev reporter sjeća se jednog
anegdotskog detalja sa snimanja Užičke republike otprije jedanaest
godina. Objekt je bio spreman, Žika Mitrović pomalo nervozan. Nakon trosatnog šminkanja, Marko Todorović, u uniformi
komandanta, ulazi u veliku halu tvornice oružja, 1941. prolazi
pokraj jednog statista, partizana.
- Pa ovaj, bre, liči na Tita! - uzbuđeno
je uzviknuo statist, a zapravo je rekao nešto sjajno, nešto što
ulijeva samopouzdanje.
Marko se sjeća tog važnog
nagovještaja:
- Rasuđivao sam po onoj narodnoj
poslovici "Po jutru se dan poznaje". Taj prvi dojam o mom izgledu, koji sam ostavio na neke ljude, utjecao je i na lijepo
raspoloženje. I lijep dan. Eto, tako smo počeli.
Snimljeni materijal nisam gledao, o svemu su me obavijestili Žika Mitrović i njegovi najbliži suradnici. Bili su uglavnom zadovoljni, ali trebalo je pričekati kraj snimanja da bi se mogao izreći konačan sud.
Najzad je došao i taj dan, zakazana je projekcija na Zlatiboru, no ja sam, na žalost, te večeri imao predstavu. Već rasprodanu.
Ali, što je najvažnije i najljepše, Tito je izrekao povoljno mišljenje.
To je bio prvi i najmjerodavniji osvrt na cijeli pothvat, a posebno onih scena koje će u konačnoj verziji biti ukomponirane u film kao dokumentarni materijal iz vremena kad je proklamirana Užička republika.
Snimljeni materijal nisam gledao, o svemu su me obavijestili Žika Mitrović i njegovi najbliži suradnici. Bili su uglavnom zadovoljni, ali trebalo je pričekati kraj snimanja da bi se mogao izreći konačan sud.
Najzad je došao i taj dan, zakazana je projekcija na Zlatiboru, no ja sam, na žalost, te večeri imao predstavu. Već rasprodanu.
Ali, što je najvažnije i najljepše, Tito je izrekao povoljno mišljenje.
To je bio prvi i najmjerodavniji osvrt na cijeli pothvat, a posebno onih scena koje će u konačnoj verziji biti ukomponirane u film kao dokumentarni materijal iz vremena kad je proklamirana Užička republika.
U tobožnjoj posebnoj misiji
- Marko Todorović danas je
najmjerodavniji glumac da tumači druga Tita - telegrafski rezimira
redatelj Sava Mrmak. - A iza toga, razumljivo, stoje dugačke, iscrpne
studije, proučavanje povijesnih materijala, razgovori i konzultacije
s MacLeanom, Jarom Ribnikar i grupom ljudi, Titovih suradnika, među
kojima su Olga Humo, prevodilac na napuljskom susretu Tito-Churchill
kolovoza 1944, zatim šifrantkinja Vrhovnog štaba Olga Savić,
general-pukovnik Milorad Janković, komandant pratećeg bataljona,
memoarska literatura Peke Dapčevića, Rodoljuba Čolakovića, Josipa Vidmara...
Moram napomenuti da je bilo teže
osvijetliti razdoblje iz 1941, kad je Tito, kao generalni sekretar u
dubokoj ilegalnosti, boravio u Beogradu, odakle se uputio na slobodni
teritorij, o čemu govori prvi dio, Odlazak ratnika.
Ali, Siniša Pavić majstorski je obradio tu slobodnu umjetničku interpretaciju, posebno dijalozima. Titu je tada nabavio legitimaciju pop Milutinović (glumi ga Duško Vojnović op. p.), Ribnikarov prijatelj, inače četnik, ali rodoljub kojega su 1942. četnici likvidirali kad su saznali da je baš on omogućio da na slobodni teritorij dođe vrhovni komandant.
Jaša Rajter imao je folksdojčersku legitimaciju. Oni su se uputili vlakom, preko Stalaća. Genijalna, doduše kompliciranija varijanta. Jer selo Robaje je u zapadnoj Srbiji, a oni kreću, molim vas lijepo, južnom prugom. Pa onda uskim kolosijekom do Požege.
E, tu ih četnici zaustave i zbog Jašine legitimacije odluče da ih strijeljaju.
Tito, hladnokrvan, hladan kao stijena, traži da ga odvedu do četničkog komandanta. I tu se predstavi kao četnički četovođa Drinski vojvode Javorskog. Tobože, u specijalnoj, tajnoj misiji, sa zadatkom da stupi u vezu s partizanima. I tako se izvuku.
Ali, Siniša Pavić majstorski je obradio tu slobodnu umjetničku interpretaciju, posebno dijalozima. Titu je tada nabavio legitimaciju pop Milutinović (glumi ga Duško Vojnović op. p.), Ribnikarov prijatelj, inače četnik, ali rodoljub kojega su 1942. četnici likvidirali kad su saznali da je baš on omogućio da na slobodni teritorij dođe vrhovni komandant.
Jaša Rajter imao je folksdojčersku legitimaciju. Oni su se uputili vlakom, preko Stalaća. Genijalna, doduše kompliciranija varijanta. Jer selo Robaje je u zapadnoj Srbiji, a oni kreću, molim vas lijepo, južnom prugom. Pa onda uskim kolosijekom do Požege.
E, tu ih četnici zaustave i zbog Jašine legitimacije odluče da ih strijeljaju.
Tito, hladnokrvan, hladan kao stijena, traži da ga odvedu do četničkog komandanta. I tu se predstavi kao četnički četovođa Drinski vojvode Javorskog. Tobože, u specijalnoj, tajnoj misiji, sa zadatkom da stupi u vezu s partizanima. I tako se izvuku.
O Petru malom
- I tu ima sjajnih dijaloga.
Recimo, Tito je tajno odletio s Visa u Moskvu. Englezi su bili strašno uspaničeni: kako to, pita MacLean Peku Dapčevića, da ne znate gdje vam je vrhovni komandant.
Recimo, Tito je tajno odletio s Visa u Moskvu. Englezi su bili strašno uspaničeni: kako to, pita MacLean Peku Dapčevića, da ne znate gdje vam je vrhovni komandant.
"Nije važno da ja znam gde je moj
vrhovni komandant, važno je da on zna gde sam ja!", odgovara Peko,
Ili, recimo, kad je Tito tražio od
Staljina tenkove za Beogradsku operaciju.
"Koliko vam treba?", pita ga Staljin
(glumi ga Branislav Jerinić op.p.)
"Pa, jednu diviziju..."
"A vi, znači, nameravate Beograd da
oslobodite? Pa vi ni kadrove nemate, oni nemaju diplome..."
"Neka dođu jedno vrijeme kod vas, a
diplome im dajte vi!"
Staljin onda ustane i nazove Sofiju,
Tolbuhina. Najprije ga malo iskritizira, jer je od Tita saznao da će
se Löhrova armija vraćati preko juga Srbije.
"Ti spavaš tamo, a Löhr ti prolazi
ispred nosa!", kaže mu Staljin, a poslije male stanke, nastavlja: "Daj Titu jedan tenkovski korpus."
Marko se smije i prisjeća još jedne
replike u vezi sa Staljinovim stalnim inzistiranjem da se u zemlju
vrati kralj Petar.
- Nije to ništa strašno, mi smo imali
Petra Velikog, koji je radio strašne stvari, pa smo izdržali!
- Da, ali ovo je Petar mali! - odgovori
mu Tito i time je ta točka skinuta s dnevnog reda.
Najsmjeliji pothvat
Osamdeset kazališnih, četrdeset
televizijskih dramskih predstava, deset serija, nekoliko blijeskova
na filmu: Vuk u Daleko je sunce Radoša Novakovića, Mečev u
Solunskim atentatorima Žike Mitrovića, Milan u Nemirnima Kokana
Rakonjca...
- Želio bih da izdvojite moje uloge u
serijama koje je za beogradsku televiziju radio Eduard Galić - kaže
Marko Todorović. - Igrao sam kod njega u Dimitriju Tucoviću, tu sam
bio Dimitrijev brat Vladimir, a igrao sam i u Beogradskim pričama po
Simi Matavulju...
Glumio sam i u Zagrebu, u Nikoli Tesli, popa Milutina, Teslinog oca.
Ipak, moram naglasiti, ovaj moj četvrti pothvat, četvrti Tito, sigurno je najsmjeiiji i najteži.
Sava Mrmak veliki je redatelj i znam da je tu rizik sveden na najmanju mjeru, ali neki nemir ipak ostaje, što je i razumljivo.
Glumio sam i u Zagrebu, u Nikoli Tesli, popa Milutina, Teslinog oca.
Ipak, moram naglasiti, ovaj moj četvrti pothvat, četvrti Tito, sigurno je najsmjeiiji i najteži.
Sava Mrmak veliki je redatelj i znam da je tu rizik sveden na najmanju mjeru, ali neki nemir ipak ostaje, što je i razumljivo.
- Zamisao o predstavi nalik na ovu pojavila se poodavna. Poslije uspjelog filma Žike Mitrovića Užička republika, kad god bih sreo Marka Todorovića pomislio bih kako bi bilo lijepo da se i na pozornici pojavi u liku predsjednika Tita. Poslije dužeg razmišljanja, Todorović je prihvatio prijedlog, ali je za početak nedostajalo ono najbitnije - dramski tekst.
Pravi i neodoljiv izazov bila je knjiga dr-a Dušana Bibera Tito - Churchill strogo tajno (Zagreb, 1981) - rekao je jednom prilikom Dušan Mihajlović, redatelj kazališne predstave Tito-Churchill, strogo povjerljivo, koja je u Teatru Bojan Stupica Jugoslovenskog dramskog pozorista izvedena stotinu puta, a Churchilla je glumio Bora Stojanović. - Ubrzo se okupila mala ekipa, i do prve verzije teksta došli smo relativno brzo.
Da bi na prvi pogled jedna dokumentarna građa, koja nije kazališna, postala scenski izazov, potrebno je više sretnih okolnosti: glumci, dramaturg, scenograf, kostimograf, kompozitor, da bi sve ono dokumentarno i stvarno dobilo scensko-poetsko-simboličnu nadgradnju i poticalo maštu gledalaca (...) Fizička sličnosi naših protagonista s velikim povijesnim ličnostima, koje prikazuju, nije bila uvjet nego mala, izazovna prednost koja obavezuje...
Taj fragment spominjemo kao uvod u
jednu drugu temu koja je dosta brinula Marka Todorovića: Titov
naglasak.
- Nisam se smio osloniti ni na jednu od
mogućih varijanti: zagorski, pa onda zagorski s ruskim... nisam smio
u rečenici sve riječi izgovarati tako kako ih je on izgovarao, a
tko zna koliko sam sati proveo slušajući njegove govore.
Jaša Rajter u šoku
Jaša Rajter, kojega glumi mladi
Slovenac Aleksandar Alač, imao je u ljeto-jesen 1941. izuzetno
osjetljiv zadatak: da važnog druga sprovede na slobodni teritorij.
Ovih smo se dana i s njime savjetovali, premda je bolestan, u
postelji:
- Tek sam u vlaku shvatio da je to Tito.
U jednom se trenutku vlak naglo zaustavio, Tito je stajao, a neka
prtljaga poletjela odozgo na njega. Davorjanka se izdala: "Pazi,
Tito!" Prenerazio sam se, sledio, ali ništa nisam komentirao,
što tu ima da se komentira!
Marko se prisjeća još jedne scene iz
kupea:
- Pop Milutinović također je išao tim
vlakom, ali bio je po strani, vani. Jasno, ni on nije znao tko je
Tito. Da je znao, možda ne bi to uradio, ali on je bio rodoljub,
njemu je bilo važno da se taj elegantni čovjek hoće boriti za
slobodu.
E, u jednom trenutku pop Milutinović uđe u kupe i pita je li slobodno.
Jaša ga, onako nervozan, odbije, iako je bilo mjesta. Nakon nekoliko sekunda Tito krene u hodnik. "Kamo ćeš?" - pita ga Jaša. "Idem malo protegnuti noge", odgovori mu Tito. A zapravo ode da s popom malo popriča
Kad se vratio, Jaša ga pita:
E, u jednom trenutku pop Milutinović uđe u kupe i pita je li slobodno.
Jaša ga, onako nervozan, odbije, iako je bilo mjesta. Nakon nekoliko sekunda Tito krene u hodnik. "Kamo ćeš?" - pita ga Jaša. "Idem malo protegnuti noge", odgovori mu Tito. A zapravo ode da s popom malo popriča
Kad se vratio, Jaša ga pita:
"I što kaže pop Milutinović?"
"Kaže da si mu sumnjiv... a kad si
njemu sumnjiv, bit ćeš i drugima... Prema tome, daj se malo smiri!"
A Jaša se smirio tek kad su stigli u
Robaje, gdje ih je sačekao Miloš Minić (glumi ga Toni Laurenčić,
op.p.).
Ali, i tamo je bilo teškoća, bilo je gusto, straža nije htjela pustiti Tita, mogli su ga tada strijeljati. No, osim genijalnosti, Tito je ponekad uistinu imao i mnogo sreće.
Ali, i tamo je bilo teškoća, bilo je gusto, straža nije htjela pustiti Tita, mogli su ga tada strijeljati. No, osim genijalnosti, Tito je ponekad uistinu imao i mnogo sreće.
