U prostorijama Hajduka uvijek je živo. Smjenjuju se garniture igrača, stižu navijači po posljednje informacije i da se osobno uvjere kako se trenira. Svakodnevno dolaze ekskurzije iz cijele zemlje da obiđu jedan od najljepših stadiona na svijetu. Ante Žaja, koji sedmu godinu rukovodi klubom, kaže da najviše posla ima u mrtvoj sezoni kada nema utakmica i događaja, ali kada su zapravo pripreme u punom pogonu
U povodu Hajdukovih dosadašnjih
uspjeha u Kupu UEFA i njegova skorog jubileja, naši suradnici
Zdravko Reić i Feđa Klarić perom i kamerom zabilježili su jedan
običan dan u životu popularnog prvoligaša, predstavljajući dio
Hajdukove ekipe, bez koje izabrana jedanaestorica u dresovima i
kopačkama ne bi bila ono što jest.
*****
Kada se 13. veljače 1986. godine u
svečanom salonu stadiona u Poljudu uokolo tri metra visoke torte na
sedam katova, ukrašene sa 75 svjećica, okupi velika obitelj Hajduka
- bit će to neviđena fešta!
Proslava dijamantnog jubileja ne samo
jednog nogometnog kluba nego i slavlje Splita, grada koji u splitskim bijelima ima jedno od svojih bitnih obilježja.
Kroničari su zapisali kako je sve to
počelo (četvorica splitskih studenata u Pragu oduševila su se
"fuzbalom", pa su i u svom gradu osnovali klub) i kako je
Hajduk rastao i razvijao se (od zabave, mularije i mladosti do pravog
biznisa), te kako je dobivena dimenzija koja je za neke druge sredine
i gradove nezamisliva.
Jednostavno, Hajduk je bio epicentar mnogih,
ne samo sportskih nego i društvenih zbivanja, bez obzira jesu li to
bili nastupi na "kraljevoj njivi", vježbalištu
austrougarske vojske i, poslije, starom placu kod Plinare,
predstavama na poljudskoj ljepotici ili utakmicama na gostovanjima...
Jesenski finiš
Hajduk se preselio iz centra Splita
1979. godine na periferiju, u Poljud, i ondje se preobrazio u
poslovnog nogometnog diva. Eto, prošle, 1984. godine ušle su
dvadeset i tri stare milijarde u klupsku blagajnu, ove godine očekuju
i svih 30 milijardi dinara, a to je za pogon u kojem uz dvadeset tri
nogometaša radi još sedamdeset profesionalaca - više nego
uspješno!
Generalni sekretar Hajduka Ante Žaja
kaže:
- U našim uvjetima, kada nisu sređeni
statusi ni klubova ni igrača, nije lako raditi, pogotovu kada nam je
na grbači održavanje stadiona, odnosno stavka teška 12 milijardi
dinara. Ali, ne treba se žaliti; radi se, borimo se, i mislim da svi
zajedno možemo biti zadovoljni.
Sada se u Hajduku pripremaju za veliki
finiš jesenske sezone.
Nadaju se da će proljeće dočekati na sva
tri kolosijeka u nacionalnom i evropskom kupu, te da će u prvenstvu
pratiti beogradski tandem klubova.
Ipak, u središtu je pažnje
dvoboj sa sovjetskom ekipom Dnjepr. Pobjeda bi značila plasman u
četvrtfinale Kupa UEFA, a to ne bi bio samo sportski nego i
financijski uspjeh - osigurao bi se dobitak još jednog golemog
inkasa od pet milijardi - četiri od ulaznica, jedna od televizije i
reklama.
Ali važnije od toga rekordnog utrška, za Hajduk bi bila
atmosfera u kojoj će se proslava dijamantnog jubileja ostvariti na
pravi način, a ne samo nazdravičarskim referatima, susretima i
predstavama.
Jer, svi ti planirani susreti
generacija, podjele odlikovanja i priznanja, otvaranje muzeja Hajduka
i tko zna što je sve planirano i već mjesecima pripremamo - ne bi
bez i jednog takvog uspjeha imalo efekta, pa čak ni najavljene tri
prijateljske utakmice Hajduka protiv reprezentacije Čehoslovačke, rođendan
bijelih, zatim reprezentacije Jugoslavije kao završni dio prvenstva
i superspektakl protiv selekcije Evrope idućeg ljeta, kao njihova
novog prvenstva.
Neće osigurati takav štimung kakav vlada kada
bijeli izlaze na evropski megdan. I nisu susretima s Dnjeprom najviše
obuzeti rukovodioci kluba i igrači.
Mnogo više brige imaju navijači
bijelih. Ovih dana portiri-telefonisti na stadionu ne mogu se
obraniti od poziva...
- Raste napetost uoči takvih utakmica - priča Dasen Smoje, jedan od četvorice uniformiranih portira na
ulazu u klupske prostorije Hajduka. - Osjeća se to i vidi baš po
učestalosti poziva. Zovu nas naši sa svih strana, pitaju gdje je
taj Krivoj Rog, kako će Hajduk putovati, zanimaju se za aranžmane,
ima fanatika koji bi i na to putovjanje željeli pratiti svoje
ljubimce.
Onda zovu i radi predbilježba karata, najavljuju već
dolazak autobusa...
Ali, telefonskim je "udarima"
još više izložena Katarina Wiesner, desna ruka Ante Žaje. Ona
obavi bezbroj razgovora u toku dana, i jedina u domu bijelih ne gubi
živce, nego staloženo odgovara, bilježi i prenosi, odbija i
poziva...
- Tužno je bilo kada su nas prošle
godine Rusi eliminirali u prvom kolu. To je ovdje za mnoge bio smak
svijeta. Utakmice evropskih kupova uistinu su jedinstvene, one daju
poseban štimung. Stadion će opet biti rasprodan. Važno je da u
Zaporožju naši ne izgube s više od dva gola razlike. Što se mog
posla tiče, on je zanimljiv, na pada mi teško ni kada mi
zanovijetaju.
Gužva od jutra
Pod komandom Ante Žaje radi
sedamdesetak ljudi; među njima su tri administrativca, šest
zaposlenih u financijskoj službi, dvojica u propagandi i marketingu,
četiri portira, dvanaest terenskih radnika, šest pralja, četiri
čistačice, dva oružara, dva fizioterapeuta, zatim je tu i devet
profesionalnih trenera.
Uglavnom, svi su na poslu od najranijeg
jutra.
Već u sedam sati pogon se priprema za igračku najezdu.
Prvi
stižu pioniri ili, kako ih se u Splitu od davnina zove, "tići"
i "repci"; prvotimci jutarnji trening obično odrađuju u
dvije grupe, na dva pomoćna terena ili u dvije dvorane. Odvijaju se
treninzi bez prekida.
Domeniko Sizgoreo postao je maser prve
momčadi Hajduka prije tri godine. On priča:
- Meni je najteže dan poslije... Jer,
na sam dan utakmice nije osobito naporno pripremiti igrače za
nastup, koliko je to teško dan poslije kada je masaža obavezna. Po
ponašanju ne bih nikoga izdvojio osim Ivu Jerolimova. Kad ga se
jače stisne, stenje, a kad se popusti, smije se, kaže da ga
škakljam.
Prvotimci Hajduka uglavnom se
zadržavaju u svlačionicama, u kafiću Bobisa na ulazu u stadion.
Mlađi su najčešće dežurni u suvenirnici, često i na porti
odakle telefoniraju (rekord u tome trenutno drži Stjepan Deverić),
ali svima je najdraže u klupskom restoranu.
U
pravilu, glavni igrači uživaju privilegij da zalaze u kuhinju,
zaviruju u lonce...
- Ne ljutite se, oni su mi kao djeca - običava reći glavna kuharica Amelija
Velat, Istranka iz Pazina.
Nema što nema
U Splitu je od 1967. godine u kuhinji
glavna, a s njom još rade Anđa Boban, Nada Korač, Ana Božiković,
Luca Ruščić i Anka Kovačević. Sve su one, po jednodušnoj ocjeni
svih koji zalaze u Hajdukov restoran, izuzetno ljubazne.
- Vujovići su gurmani - dalje priča
kuharica Amelija. - Oni su probirljivi, traže malo pažnje, ali su i
vrlo pažljivi, dobri... Svi su simpatični...
Marinko Božiković (zanat je ispekao u
poznatom restoranu Javor u Podstrani) rukovodilac je čete kuharica,
spretan i okretan, znade iskoristiti sve prednosti i pogodnosti
činjenice da je riječ o Hajduku, pa igračima nikad ničega ne
manjka na stolovima.
- Dva sam puta letio u bazen, dakako u odijelu, poslije pobjede Kupa UEFA i
nije mi bilo žao! Neka me potope i poslije eliminacije Dnjepra!
Takvo mi kupanje ne škodi, ali ni ja igračima ne ostanem dužan...
Zalio sam ih šampanjcem poslije pobjede nad Torinom.
Taj susret s talijanskim prvoligašem
dočekan je u Splitu, na stadionu Hajduka, kao jedan od najvažnijih
međunarodnih ispita svih vremena.
Stručnjaci tvrde da na evropskoj
sceni bijeli nisu nikada pobijedili snažniju i poznatiju momčad od
Torina.
Poslije tog uspjeha nije bilo većeg slavlja, mnogi su
funkcionari Hajduka u prvi mah bili bješnji zbog direktnog
TV-prijenosa nego što su mislili na to da su bijeli ostavili
izvanredan dojam na jugoslavensku sportsku javnost.
Poslije su se
primirili, a svakako je među najzadovoljnijima bio Nedo Petronić
zvan Kanta, umirovljeni oficir, šef referade za članstvo.
U
njegovim knjigama zapisano je oko četrdeset pet tisuća članova
Hajduka u 239 društava...
- Na ovom sam radnom mjestu dvadeset i
četiri godine. Doživio sam kojekakvih čuda s navijačima, ali
uvijek im dajem za pravo. Od navijača se živi, oni su jezgro kluba!
Tvrdim da nema privrženijih navijača od naših. Zamislite, supruge
trojice naših starih članova nisu ni poslije smrti bračnih drugova
prestale plaćati članarinu!
Radinka Lendić iz Sarajeva, Branka
Košta i Darinka Šoć javile su mi kako je njihova obaveza da ostanu
u članstvu.
Kada se Nedu Petronića upita za
primjerne članove kluba, odmah će izdvojiti umirovljenika Mladena
Perka s najvećim stažem i građevinskog poduzetnika Dragog Ozretića, "fetivog"
Splićanina, koji je svojim novcem znao priskočiti u pomoć Hajduku.
Inače, Petronić je vrlo kritičan
prema ponašanju navijača mlađeg naraštaja, među koje se
infiltriraju neprijatelji kluba i društva.
- Treba znati da je posljednjih godina
velika pažnja posvećena radu s najmlađim pripadnicima sa splitske
torcide. Oni su baš na utakmici s Torinom bili
pod posebnim povećalom zbog ružnih nereda izazvanih poslije derbija
Hajduka sa Crvenom zvezdom.
No, novih ispada nije bilo, a iz
omladinskih organizacija uvjeravaju da će na tribinama, posebno na
sjeveroistoku gdje su navijači ultraši, provesti pravu borbu da
stadion na Poljudu ne bude poligon za divljanje i iskazivanje
najnižih strasti.
Posao i hobi
U prostorijama Hajduka uvijek je živo.
Smjenjuju se garniture igrača, stižu navijači po posljednje
informacije i da se osobno uvjere kako se trenira. Svakodnevno dolaze
ekskurzije iz cijele zemlje da obiđu jedan od najljepših stadiona
na svijetu.
Ante Žaja, koji sedmu godinu rukovodi klubom, kaže da
najviše posla ima u mrtvoj sezoni kada nema utakmica i događaja,
ali kada su zapravo pripreme u punom pogonu.
- Sada smo zaokupljeni našim
gostovanjem u Krivoj Rogu. Nismo dobili dozvolu za čarter-let. Moramo
najprije u Moskvu, pa na dan utakmice u Krivoj Rog. Imamo punu kapu
posla oko proslave, a i oko plasmana jubilarnog
kalendara.
Nadam se da ćemo ponovno
plasirati svu tiražu od stotinu tisuća
komada. To su tekući poslovi!
Predsjedavajući Hajduka, Joško
Vidošević, nekadašnji prvotimac i reprezentativac Jugoslavije,
zabrinut je zbog zaostatka bijelih za vodećim Paritizanom i Crvenom
zvezdom. On kaže:
- Otkako smo se preselili na Poljud, a
ovo je šesta godina, osvojili smo samo jedan trofej Kup
Jugoslavije, i to prošle sezone. To je nedovoljno za naše ambicije.
Bilo bi slatko kada bismo u jubilarnoj godini darovali svojim
navijačima npr. finale Kupa UEFA.
A to nije nedovoljno! Mislim da
ćemo daleko doprijeti ako ne zapnemo na Dnjepru.
U svakodnevnoj inspekciji poslova u
Hajduku nismo smjeli zaobići umirovljenog ekonoma Juku Stričića,
električara Josipa Tičića ili oružara Matu Kasala, kao ni članove
velike porodice bijelih, okupljenih u jednom klubu koji je više od
običnog nogometnog kluba.
No, nitko od njih ne traži takva
priznanja. Većina je zaposlenih u Hajduku sretna. Oni su, naime,
spojili posao i hobi!
Napisao: Zdravko Reić, snimio: Feđa Klarić, obrada: Yugopapir (Studio, jesen 1985.)
