U New Yorku ima 30.000 glumaca, a vrlo će ih malo uspjeti. U Los Angelesu ih je još 30.000. Sve zajedno - 60.000! Konkurencija je strašna! Vrlo često sve to i nema veze s talentom, ni s bilo čime drugim, nego sa srećom. Ja sam imao sreće
Željko Ivanek, u posljednje vrijeme
sve poznatiji američki filmski i kazališni glumac, kojega smo
nedavno gledali u TV-seriji "Sunce se ponovo rađa" kao ratnog pilota
Billa, glumi i na Broadwayu u predstavi Karta svijeta, a snimio je i
film sa slavnim partnerima Jackom Lemmonom i Charlesom Durningom. O
nominaciji za nagradu Tony, američkoj TV, filmu i kazalištu, te o
maminim sarmama i štrudlama - Željko Ivanek priča Mirjani Plavec,
našoj suradnici iz New Yorka.
*****
- Upamtite to ime, o njemu ćete
još mnogo čuti! - tim je riječima David Cuningham,
kazališni i filmski kritičar CBS-a, uz mnoge pohvale glumi Željka Ivaneka završio svoj osvrt na film Mass Appeal koji se ovoga
proljeća prikazivao u kinematografima New Yorka.
Karijera Željka Ivaneka uistinu se može smatrati uspješnom, a to u New
Yorku nije lako postići. Glumio je u tri filma, a najznačajnija
je, svakako, glavna uloga u filmu Mass Appeal s Jackom Lemmonom.
Zapažene je uloge ostvario u četiri predstave Broadwaya i Off-Broadwaya, a za Brighton Beach Memoirs nominiran je za kazališnu
nagradu Tony. Sada nastupa u predstavi Off-Broadwaya A Map of the
World (Karta svijeta - op.red.), čija je premijera održana prošlog
mjeseca.
Našli smo se u jednoj od brojnih
kavana Greenwich Villagea, tog najevropskijeg dijela Manhattana.
Željko Ivanek nježna je lika, blagih plavih očiju, privlačna lica
i ugodna glasa. Otvoren je i simpatičan sugovornik.
Rođen je 1957.
godine u Ljubljani, do devete je godine u nekoliko posjeta proveo
četiri godine u SAD, a 1967. preselio se s roditeljima u Palo Alto u
Kaliforniji.
Diplomirao je dramu na poznatom YaleUniversity u
Connecticatu, a postdiplomski studij završio u Londonu na London
Academy of Music and Dramatic Art. U New Vorku živi u garsonijeri u
Greenwich Villageu koji mu je i najdraži dio grada.
Ne voli velike i bučne proslave,
svečane koktele i mjesta na koja se ide kako bi se bio viđen.
Najdraži su mu pisci Athol Fugard i Harold Pinter.
Najviše voli
gledati glumce Roberta Duvalla, Jonathana Prycea i Jamesa Masona.
- Ima mnogo glumaca koji zanimljivo
rade, sviđaju mi se, ali ne toliko da bih pomislio: e, to bih ja
htio baš tako uraditi. A kod Duvalla, Prycea i Masona - upravo to
pomislim - objašnjava Željko koji izvrsno govori naš jezik, i
posebno zahtijeva da se njegovo ime i prezime pišu točno na
špicama i plakatima.
• Koliko su svježe uspomene na rodnu
Ljubljanu?
- Ah, te su uspomene vrlo svježe! Živjeli smo u Savskom naselju. To je bilo novo naselje, i bilo je
vrlo mnogo mladih parova. Sjećam se da je bilo vrlo mnogo djece. To
mi se najviše usjeklo u pamćenje: stalno smo bili u parku, na
ulici, gomila djece, i igrali se, igrali...
Bio sam prošle godine u
Ljubljani, poslije pet godina. Sve mi je bilo poznato, i kao da sam
opet vidio sebe kao klinca, iz onih godina. Ljubljana mi se vrlo sviđa. A
i gluma je vezana za te dane. Bio sam predsjednik razreda.
I uvijek
je taj razredni sat jednako tekao: u prvih pet minuta brzo bismo
obavili što smo morali, a onda bismo priredili predstavu - slijedećih dvadeset i pet minuta nekoga bismo imitirali.
Najvažnije je, ipak, raditi i učiti
• Kako uspjeti u New Yorku u kojem je
konkurencija nesmiljena?
- U New Yorku ima 30.000 glumaca, a vrlo
će ih malo uspjeti. U Los Angelesu ih je još 30.000. Sve zajedno - 60.000! Konkurencija je strašna! Vrlo često sve to i nema veze s
talentom, ni s bilo čime drugim, nego sa srećom.
Ja sam imao sreće.
Kada sam se preselio u New York, nakon mjesec i pol našao sam stan,
a to je gotovo teže nego naći posao!
Šalim se, ali to je i istina.
Istodobno sam dobio i posao, pa gotovo dvije godine nisam prestao
raditi. Imao sam veliku sreću na početku, pa sam, na
sreću, izbjegao mnoge traume i neugodnosti, koje su preživjeli moji
prijatelji.
Jedan je agent vidio predstave koje sam radio kao
student, i kada sam došao u New York, pozvao me da radim s njim. On
je, zapravo, došao vidjeti jednog svog klijenta, a zapazio je mene.
• Ima li istine u onim pričama - postao je glumac preko noći... nije ni sanjao, a "oni" su
ga uzeli da glumi?
- Pa, ima istine! To je vrlo nezahvalan
posao u kojem se uvijek traži nešto novo, neko novo lice. Znam
mnogo ljudi koji su radili godinama, završavali postdiplomske
studije da bi se usavršili i što više naučili, a izgubili uloge
zbog nekoga koga je netko vidio na ulici ili zapazio na fotografiji.
Ima tog! Ali, tako se ne može održavati konstantan rad i uspjeh... Najvažnije je, ipak, raditi i učiti.
• Uloga u filmu Mass Appeal pored
Jacka Lemmona i Charlesa Durninga bila je zacijelo dragocjeno
iskustvo i velika šansa.
- Mass Appeal počeo je kao kazališna
predstava na Broadwayu, i meni se veoma svidio. Želio sam igrati i
tada, na Broadwayu, ali nisam prošao na audiciji. Poslije godine
dana dobio sam ulogu u filmu. Snimali smo ga 1984. godine, i to samo
dva i pol mjeseca. To je uistinu brzo.
Dva tjedna imali smo probe, a
to je prilično neobično, jer obično se film uopće ne proba, nego
se od prvoga dana snima najteža scena. Probe su skupe. No, Jack
Lemmon i režiser Glenn Jordan to su zahtijevali.
Taj je film stajao
samo šest-sedam milijuna dolara. To je vrlo malo. S obzirom da je
predviđena svota bila mala, neki su vrhunski glumci bili preskupi,
pa je prva zamišljena postava otpala, a onda se uzima druga.
Ja sam se,
eto, našao u toj drugoj - srećom!
• Kako je bilo raditi s Jackom
Lemmonom i Charlesom Durningom?
- To je bilo divno iskustvo. Jack
Lemmon, koji je u tom filmu bio i jedan od producenata, ponašao se
na snimanju kao glumac, a ne kao zvijezda. On je divan čovjek. Veoma
mu se sviđao projekt i želio je da napravimo što bolji film.
Često
mi je pomagao kada sam bio nervozan. Iako sam već glumio u četiri
filma, to mi je bila prva velika uloga. Lemmon se brinuo za sve
glumce, čak i za one koji su snimali samo jedan dan.
A Charles
Durning je vicmaher. Svaki je dan stigao na snimanje s novim vicem. I
prvo je bilo svaki dan na snimanju:
"Jesi li čuo Charlesov
vic?"
Inače, mnogo mi se toga sviđa u filmu, ali ima scena koje bih
htio zapaliti!
• Kako doživljavate i ocjenjujete
svoju glumu gledajući film?
- E, to je teško! Prva je reakcija
uvijek strava i užas! Uvijek je prvo: "Jao!" Moram
obično pogledati više puta kako bih mogao analizirati zašto je
dobro ili nije. To je kao kad čovjek prvi put vidi sebe na ekranu
ili čuje svoj glas snimljen. Prvo reagira samo na sebe, teško je
gledati cjelinu i imati pravi odnos. Ja sam, zapravo, vrlo rijetko
zadovoljan s onim što napravim.
• Kritičari su vrlo povoljno
ocijenili vašu ulogu u filmu Mass Appeal. Koliko vam znači kritika?
- Kritika je važnija u kazalištu
negoli na filmu. Mass Appeal kratko je igrao, to nije zabavan film
koji će netko gledati u subotu navečer kako bi se zabavio. Neke su
kritike bile vrlo dobre, a neke i nisu. U kazalištu kritika znači
mnogo više.
Ako je kritika u New York Timesu loša, gotovo je s
predstavom, neće dugo trajati.
Meni kritika znači sve manje, ali
ipak ih još čitam. Nadam se da ću se jednoga dana toga osloboditi.
A sada, na dan premijere kupim sve novine i sve ih pročitam.
I, ako
su dobre, drago mi je, a ako nisu teško mi je. No, sve mi je manje
teško i sve mi je manje drago. Nadam se da ću jednoga dana moći
sam ocijeniti svoj rad i time biti zadovoljan.
Kazalište ili film?
• Koliko su vam važne nagrade? Što
znači u SAD dobiti nagradu?
- Lijepe su, vrlo su lijepe! Cijena
se glumcu s nagradom diže, ali to može biti vrlo kratkoročno.
Oscar traje godinu dana. Bilo je slučajeva kad neki glumci poslije
Oscara nisu radili slijedećih nekoliko godina. Pošto im se digla
cijena, smatrali su da sada moraju dobivati samo glavne uloge, i to
najmanje za milijun dolara.
I nisu igrali uopće!
Ali, nagrade znače
nešto. Ja sam bio nominiran za nagradu Tony s još jednim glumcem - Mathewom Broderickom - za ulogu u predstavi Brighton Beach Memoirs
koja se prikazivala na Broadwayu. Pozvali smo i naše majke na
dodjelu nagrada. Bilo je lijepo sudjelovati.
Nagradu je dobio Mathew,
i bilo mi ie drago. Ali, treba znati i ovo. Kada dobiješ nagradu,
najbolji si glumac godine, no to ne znači da si uistinu najbolji
glumac te godine!
Meni to nije jasno kako se uopće uspoređuju dva
dobra glumca. Sistem mi nije jasan! Jedna je večer sasvim drukčija
od druge, drama je drukčija od komedije.
I
kritike i nagrade katkad imaju više veze s biznisom i reklamom nego
s pravim vrijednostima.
A zarade? Teško je opstati samo od
predstave. Od svih predstava koje glumac napravi - dakako, ako ima
sreću da dobije ulogu - uspije ih možda četvrtina. Može mjesecima
ne raditi, u New Yorku je vrlo teško živjeti samo od kazališta.
Ali ovdje se i na sve gleda: pazi, ovaj glumac igra na televiziji,
mora da mu je potrebna lova!
Sada, doduše, manje, jer se i manje
filmova snima, pa se i manje spominje kada netko snima za televiziju.
Mnogi glumci koji prije nisu nikada igrali na televiziji sada igraju.
Ali, rijetki su glumci koji mogu prelaziti iz jednog medija u drugi a
da se to slobodno ne komentira:
"Jao, što mu se sada dogodilo?
Zašto to radi!?"
• Što vam je draže - kazalište ili
film?
- Kazalište! Volim kontakt s publikom,
volim reakciju publike. Prije ove nove predstave na Broadwayu, dvije
godine nisam glumio u kazalištu. I prva večer bila mi je neobična.
Morao sam se ponovno naviknuti da tu sjedi trista ljudi i gleda.
Morao sam se navići na utjecaj koji oni imaju na predstavu.
• Kakva je kazališna publika u New
Yorku?
- Publika nije nikada jednaka. Drukčija
je nedjeljom, drukčija subotom po podne, a drukčija radnim danom.
Razlikuje se i publika Broadwaya od one s Off-Broadwaya. Na žalost,
čini mi se da je publika sve naviknutija na televiziju.
Ima, na
primjer, ljudi koji počnu govoriti usred predstave, kao da su kod
kuće pred televizorom. Tako možeš čuti različite komentare. Ili,
sve im je teže usredotočiti se dulje vrijeme jer su na TV svakih
deset minuta navikli na reklame. Ima i takvih.
• Jugoslavenskoj publici predstavili
ste se u TV-seriji Sunce se ponovo rađa.
- Serija je snimljena 1984. godine u
Parizu i Segoviji. Snimali smo tri mjeseca. Za TV-seriju od četiri
sata, to je sasvim u redu. Obično se snima i kraće.
Nema novaca i
zato nema ponavljanja!
Mnogo je toga za seriju promijenjeno iz
Hemingwayeve knjige. S nekim se promjenama nisam slagao. Ne znam
zašto su to napravili. Možda su htjeli da sve bude atraktivnije,
jer ako se svakih pet minuta nešto ne dogodi, smatraju da je
gledaocima dosadno.
Ekipa glumaca bila je vrlo ugodna, ali nismo se
osobito slagali s producentima serije, koji od samog početka nisu
dali da se o bilo čemu razgovara ili nešto predlaže.
Nisu
dopustili nijednu promjenu, pa je bilo teškoća.
Inače, Bili, ratni
pilot iz serije, posve je suprotan mom karakteru. Ja ne pijem, niti idem rado na pijanke i slične zabave, a kao Bili stalno sam se derao
i pio. Zato me i zanimala uloga.
• Razmišljate li o ulozi koju biste
voljeli odigrati?
- Kad pročitam scenarij, odmah znam da
li to želim ili ne. Nešto "zasvijetli", trgne me, i ja
znam da je to to! Godinu dana, do ove uloge na Broadwayu, nisam
nigdje igrao. U to sam vrijeme odbio nekoliko uloga koje me nisu zanimale, a neke, koje sam htio - nisam
dobio.
Kada nešto pročitam, često pomislim: e, to je izvrsna uloga
za tog i tog glumca!
Ili, taj i taj moj prijatelj bio bi odličan u
toj ulozi. Rijetko mi se čini da je to baš za mene. Ali, kada sam
čitao tekst predstave A Map of the World, u kojoj sada glumim, znao
sam da je baš za mene.
To je predstava o konfliktima koji se
događaju za vrijeme zasjedanja Uneskove konferencije o siromaštvu
1976. godine u Bombaju. Napisao ju je i režirao David Ham, a nakon
Londona i Australije prvi se put izvodi u SAD.
To je predstava o
idejama i emocijama istodobno. Ja glumim mladog engleskog novinara
koji na konferenciji susreće starijeg indijskog pisca. Obojica su
zainteresirana za mladu američku novinarku.
• Katkad su pauze između angažmana
na filmu, u kazalištu i na televiziji vrlo duge. Što tada radite?
- Veoma volim to što radim. Kad ne
radim, ne znam ni ja kako mi prođe vrijeme! Ipak, prođe nekako.
Srećom, u New Yorku lako je ostati u kontaktu s događajima, stalno
se nešto događa. Ili sam u kazalištu, ili u kinu, ili čitam, ili
sam s prijateljima.
Najviše volim čitati. Volim i kuhati, ali
obično nemam vremena. A nemam ni potrebe! Svaki put kada idem k mami
i tati u Kaliforniju, vratim se s punim kovčegom sarmi, punjenih
paprika i tikvica, te graha i štrudli. A kada tata dolazi poslovno u
New York, uvijek nosi jedan mali kovčeg s košuljama i čarapama za
sebe i jedan veliki - pun maminih specijaliteta za mene!
Razgovarala: Mirjana Plavec, obrada: Yugopapir (Studio, jesen 1985.)