U ranim poslijepodnevnim satima polufinalnog dana, pred "Princ Filipom" objelodanjuje ludilo. Vašarište, a potvrda je i saznanje da su u Saragosi ulaznice za "final four" planule za tačno 84 minute, te su sada u pretprodaji teške i do 600 dolara. Hiljade je indijanski obojenih lica, hiljade ih je i u kolektivnom transu
Kažu da je srce kao dijete: nada se
onome što želi. "Žuti" su naše srce, i to radosno srce
koje nas je sve uljepšalo. Znači, i naša su djeca.
Jugoplastika
"od zemlje do neba i do cijeloga svijeta". Željeli su,
čvrsto vjerovali i pobijedili.
U stvari, učinili su da shvatimo
kako smo svi zajedno, i svi isti, i svi jedno. Jugoslavija.
16. aprila
Rano jutro, šest sati. Rijetki
prolaznici sa kišobranima, uglačan splitski kamen, tišinu lome
golubovi i dživdžikanje vrabaca. Akreditovani YU-izvještači (njih
35) okupljaju se na JAT-ovom terminalu, Jugoplastikina ekspedicija
pred dvoranom "Gripe".
Onda, pravac aerodrom.
E, tu tišine nema. Gungula. Vrvi od
svega. A pogledi, poput magneta, vežu se na skupinu "manekena".
Visoki su, pravi, dostojanstveni, uniformisani, uz kravate obavezne
za sve. Veliki srebrni koš najčešće je u rukama Dine Rađe. Dobro
mu stoji, sve ga zagleda s namjerom da ga kući vrati.
Bijela ptica. U prednjem dijelu,
"ušarafljenih" nogu su splitski košarkaši. Nešto iza
njih, poput sjene, supruge i djevojke. Svi se "opskrbili",
samo Luka Pavićević samac.
Jutro iznad oblaka, u plavetnilu. Gore,
u tim visinama, i razgovor je o visokim.
- Nije što sam član Jugoplastike, već
zaista moram istaći da je to najbolje, i savršeno profesionalno,
organizovan klub. Sve u njemu funkcioniše bez zastoja. Mislim da smo
spremni za potvrdu titule prvaka Evrope, kao i da ćemo već nakon tri
finalne utakmice postati ponovo šampioni Jugoslavije - sve
ovako od Luke Pavićevića.
Pustinjsko špansko tlo, toliko
neobičnog reljefa, da bi se u čudu našli i najsmioniji maštari.
Pješčani rukavci, vrijedne ruke ih putokazima usmjeravaju i
oplemenjuju. Dokaz- sve je moguće. (Moguće je i titulu Evrope
potvrditi).
Evo, Aragonije. Odmah, na aerodromu
Saragosa - saopštenje o štrajku autobusdžija. Kako do grada?
Jakša Katunarić, Splićanin i
direktor "Inatursa" za špansko tržište, ekspeditivno naručuje nekoliko desetina
taksija. Luksuzno, bogme, uđe u "meku košarke".
"Don Jo" je za dugajlije
Jugoplastike (tu je i Limož), "Grand" hotel je Barselonin,
a u "Melii" su Solunci.
Ovi posljednji zamalo da su ostali
bez prebivališta. Naime, organizatori su tražili da se boravak
unaprijed plati, Aris je to ignorisao (što je sasvim u redu), a kada
je konačno smještaj prijavio, dobio je odgovor:
"Nema mjesta,
snalazite se sami".
Da ne bi dobrih ljudi, snašli bi se tek u
Barseloni, pa tamo-vamo putovali.
Sve se na vrijeme treba omirisati.
Zato, oko podne, "žuti" odlaze na trening, istovremeno
novinari pristupaju svojim akreditovanjima.
Kakav je to kompleks! U
novom kvartu Saragose, poput snježnog glečera, izdiže se predivna bijela građevina "Princ Filip" (18 miliona dolara
stajala je izgradnja, tog sportskog centra).
Trening je za rad, a na rasporedu je i slobodno. Slikovitu Saragosu, ruku
pod ruku, upoznaju - Ljilja i Dusko Ivanović.
Toni Kukoč sa svojom
Renatom, poslije obilne hotelske večere, prelazi u Mekdonalds, na
hamburgere. Trener Božidar Maljković, gost je u stanu Ranka i Zage
Žeravice...
Sutra je dan za vaganje.
17. aprila
Sve bruji: "Barselona preuzima
Trofej od Splićana". Tenzija raste.
U ranim poslijepodnevnim satima
polufinalnog dana, pred "Princ Filipom" objelodanjuje
ludilo. Vašarište, a potvrda je i saznanje da su u Saragosi
ulaznice za "final four" planule za tačno 84 minute, te su
sada u pretprodaji teške i do 600 dolara.
Hiljade je indijanski obojenih lica,
hiljade ih je i u kolektivnom transu. Mnogo pitomije djelovali su
folklorni nastupi, koji uz ples, pjesmu i kastanjete (bez ikakvih
oficijelnih govora) proglašavaju dvoranu i Turnir otvorenim.
- Barselona - Aris (104:83). Igra i naš Stojko Vranković. Dobar mu je učinak, mada Stojko, kroz kasniji razgovor, ne prikriva i doze nezadovoljstva. Ne zbog love (nje ima, iako se sa isplatama zakašnjava), već zbog tankog fonda igrača. Rado bi naš dugajlija katkad predahnuo, ali ne može. Plaćen je da ulogu robovski odrađuje.
- Jugoplastika - Limož (101:83). Sve je i ovdje jasno. "Žuti" pobjeđuju. Vraški je prijatno bilo u pauzama meča. Mišo Kovač, na lijepom nam jeziku, pjevuši : "Otišao sam s pjesmom i gitarom, znajući da ću opet doći..." (Baš tako i bi: vratili se Splićani sa pjesmom i gitarom, a opet će sve to pokušati).
Po isteku pobjedonosnog susreta
začinjenog "stotkom" uslijedila je obavezna
doping-kontrola. Ivanović i Sobin - po odluci žrijeba.
Joj, kakve su
muke imali! Neće "materija" da potekne.
18. aprila
Dan za predah aktera, ali i dan rada za
sve ostale. Kao navijeni bili su polaznici internacionalnog
trenerskog seminara (među njih 500, pravac iz Amerike, stigao je i
Vinko Jelovac).
Domaćin "final foura" odlučuje se za
konferenciju za štampu, gdje glavna uloga pripada generalnom
sekretaru FIBA Borislavu Stankoviću.
Najviše se informisalo o
ameroprofesionalcima, pa se istaklo uvjerenje (od 99 odsto
sigurnosti) da ćemo ih sviju imati na Olimpijskim igrama (Barselona 1992), poneke čak i
na bliskom Mundijalu (Argentina, avgusta 1990).
Onda se glasno
meditiralo o promjenama pravila (ko hoće, moći će se opredijeliti
za utakmice od po 2 x 22 ili 4 x 12 minuta), a s pompom je promovisan i
domaćin naredne smotre najuspješnijih klubova (Pariz 1991).
Na svoju konferenciju za štampu
odlučili su se i predstavnici Jugoplastike. Između ostalog:
- Šta
će biti sa "žutima" u periodu koji dolazi?
- Slobodni su Ivanović i Sobin, te
Bostonac Rađa. Jugoplastika može podnijeti odlazak jednog igrača,
ali nijednog više. Pokušaćemo sve da ih zadržimo! - informiše
trener Maljković.
• A šta je sa Vama? - pitanje je za
danas najcjenjenijeg učitelja Evrope.
- Još mi nije proradio crv. Kad se to
desi, razmišljaću!
19. aprila
Dan sa veliko D. Dan kad se dotiču
zvijezde. U tajfun se pretvorio onaj slogan: "Barselona je pobjednik". (Ma, ljudi, hoće li ko ishod da sačeka?)
Tog jutra, iz kreveta nije mogao ustati
Arisov Stojko Vranković. U pomoć mu sa dvije injekcije
priskače ljekar, uz konstataciju da od nastupa nema ništa. Aris
gubi (91:103) u klupskoj evropskoj konkurenciji - Limož je zasluženo
bronzani.
Tog jutra za "žute" je na
programu volonterski trening. Pristupaju mu svi. I ostatak reda - Vožnja je prepuštena na savjest svakog pojedinca. Bili su, uistinu
divni i uzorni.
Pero Skansi, bivši plavi
reprezentativac i selektor reprezentacije, pred finalni nastup ovako
meditira:
- Najviše bih volio da pet minuta
prije kraja bude pet poena za Barselonu. Onda bi oni mislili da je
sve riješeno, "žuti" bi zapeli i pobijedili.
Sluša ovo legendarni Ratko Tvrdić, pa
će:
- Finalni duel. Sila Barselone naspram
poezije Splićana.
Sa dvije su noge na zemlji, sa federima u zraku,
kapiten Ivanović visoko podiže srebrni koš (72:67).
Opet pjeva
Mišo Kovač. Jugoplastika je slavna.
Zlatna je, najzlatnija!
20. aprila
Autobusdžije se još jedanput odlučuju
na štrajk. Za taj minut zakašnjenja, plaća se taksi. Ne mari.
Slavlje je.
U aerodromskoj zgradi, iz nekih
skrivenih trezora (?!) izvlači se dalmatinski pršut, malo sira.
Junaci mezete.
- Čestitam šampionima Evrope. Čestitam
i rođendan Božidaru Maljkoviću! - odzvanja glas kapetana aviona "Žore"
Toskova.
(Gle, šjor Božo na sebe zaboravio!)
Toči se viski. "Žuti" ni da
liznu. Umorni su i sretni, samo nježno prislanjaju glavu na "draganu
srca svoga".
Kiša. Duboka noć. Splitski aerodrom
gori od vriske, cike, pjesme, radosti i ludosti. Ekstaza bez granica.
Oko 10.000 Splićana odlučilo se za noć nezaborava. (Slatko je i
"repete").
Najmlađi, Žan Tabak, zadužen je za
Trofej "L’ekipa". Čim je kročio na čvrsto tlo, oteše
mu ga navijači; srećom, pogledima i rukama milovali su ga kao da je
satkan od same pjene.
Pehar - u vitrine, zlatnjaci u - radionicu. Sutra je već novi dan. Nova borba za titulu. JU-odličje.
Teče "žuta" košarka.
"Žuti" bi još uspinjanja. Neka ih, neka! Srca naša! Naša
"dica".
Napisala: Olga Đoković, obrada: Yugopapir (Ven, april 1990.)
*****
Venov komentar na pobedu Jugoplastike
Jedino na šta Jugosloveni mogu da budu ponosni, i u čemu su zaista jedinstveni jeste odnos prema "Jugoplastici". Kada "Jugoplastika" igra na međunarodnoj sceni možemo sa ponosom da se busamo u prsa - da, to je naš tim, da, to je jugoslovenska košarka.
Toliko jedinstveni nismo čak ni kad je u pitanju program Ante Markovića, iako i on, kao i "Jugoplastika", bilježi isključivo pobjede.
Najljući Markovićevi kritičari sjedili su na početku njegova mandata u beogradskim novinarskim redakcijama. Sada ga najčešće i najžešće kritikuju hrvatski alternativni političari.
Ne opraštaju mu, a niti priznaju veliku stvar koju je evidentno učinio, a to je da je hiperinflaciju pretvorio u deflaciju, što je potez koji će već u svijetu da se proučava.
Potez ravan uspjehu "Jugoplastike", evropskog prvaka, ravan fenomenalnoj igri Tonija Kukoča, koga ko hoće da zaustavi mora da prouči njegovu igru i da bude bolji od njega.
Isto tako, oni koji napadaju Markovića, i to tako da bi ga čak i srušili, trebalo bi da prouče ono što je on već uradio, pa ako hoće da ga zamijene - ponude nešto bolje, tj. da budu bolji od njega.
Marković je sebe nazvao trenerom, pa bi mu u tom smislu pandan bio Božidar Maljković, a ne Toni Kukoč. Ali, za razliku od Maljkovića, Marković ne sjedi na klupi, već sa svojim timom (SIV-om) direktno učestvuje u igri i ubacuje ključne poene, baš kao Toni Kukoč.
Pa, ako Jugoslavija teži evropskom kvalitetu života, onda toj Evropi mora konkurisati visokokvalitetnim proizvodima.
U košarci imamo ekstrakvalitet kome nije mogla da konkuriše ni "Barselona".
U ekonomiji imamo SIV Ante Markovića (a i u politici), koji nas jedini može da dovede na evropsku razinu kvaliteta života. U stvari, njegov program je jedini koji dobija pozitivne ocjene iz inostranstva.
Uskogrudi programi, koji su sve više svađalački, republičkih i nacionalnih lidera, izvana ni od koga nemaju podršku i svojom sitničavošću čvrsto nas vežu za kvalitet balkanskog stila preživljavanja.
Prema tome - ili ćemo u Evropu sa kvalitetom kakav je "Jugoplastika" i programom kakav je Markovićev, ili ćemo se republički i nacionalno usitniti, taman toliko koliko je dovoljno da potonemo u balkanskom haosu.
Napisao: J. Prelo (Ven, april 1990.)
Podržite Yugopapir: FB TW Donate