U slavu legendarne batinske bitke, otvoren Most 51. divizije: Nikada više krvlju obojena reka... (1974)




Plamen nam je lizao noge a kuršumi svirali oko nas. Bar da me pogodi. Da prekrati muke. Ipak, žao mi je da umrem. Ali šta to pomaže, smrt već gledam u oči, a nikoga oko nas jadnih i nepokretnih. Kada sam već mislio da je kraj, odnekud pritrča jedan hrabri crvenoarmejac. Ne osvrćući se na kuršume, izvlačio nas je jednog po jednog. Sve nas je spasio

Tiskamo se i guramo da se skelom još posljednji put prevezemo "lijepim plavim Dunavom". Plovimo ka desnoj obali. Jesenje, teško i nisko nebo sužava vidik nad spomenikom što se izdiže na uzvišici iznad Batine.

Sunce se s mukom probija kroz nebo golubje boje.

Kao po ulju trepere Dunavom vijugavi odsjaji vitkih lukova novog mosta koji u vidu blagog luka sa svojih 638 metara spaja obale Dunava - Bačku i Baranju.

Kraj nas na skeli je grupa bivših ratnika vojvođanskih brigada, koje su tačno na ovom mjestu, na današnji dan prije 30 godina, nasilno forsirale rijeku.

Skela plovi po mirnoj površini koja pod lukovima mosta dobija odsjaj crvene boje.

- Voda je ovako bila crvena od krvi naših i sovjetskih drugova - sjeća se Obren Đorđević, kome na prsima blistaju četiri ordena za hrabrost, od kojih je dva dobio ovdje na batinskom mostobranu i gore na koti 169, koja je prije 30 godina nazvana krvavom.

- Evo baš ovdje, kod ovoga stuba, skelu nam je pogodila minobacačka granata - govori nam Stevo Babin. - Poginulo je preko dvadeset naših drugova. Još toliko je odneo Dunav...

- Dokopali smo se obale, pod kišom smrtonosnog čelika. Tu kraj mene pala je osamnaestogodišnja skojevka Sonja. Prezimena joj se ne sećam. Bila je iz Vršca.

Zakopali smo je tu pod ovim jorgovanom... - sjeća se Sava Đurđev dok sjetnim očima gleda baštu i traga za sodarom koja je prije 30 godina bila tu kraj plota.

- Bio sam kontuzovan i ranjen. Ovde - skidajući beretku Branislav Ćopić, tada delegat voda, pokazuje dubok ožiljak na lobanji - pogodilo me baš kroz petokraku i više za sebe nisam znao.

Kasnije su mi rekli da me je puškomitraljezac Nikola Milovanović u povlačenju izneo dovde.

Evo baš ovde bila je kamara slame. Tu me Nidža ostavio i vratio se da nastavi borbu.

Posle izvesnog vremena sam došao svesti. Kraj mene na kamari ležalo je nepokretno nekoliko partizana i crvenoarmejaca. Ječali smo od bolova.

Štuke su sejale smrt. Od njihove vatre zapalila se slama pod nama. Plamen nam je lizao noge a kuršumi svirali oko nas. 

Bar da me pogodi. Da prekrati muke.

Ipak, žao mi je da umrem. Ali šta to pomaže, smrt već gledam u oči, a nikoga oko nas jadnih i nepokretnih.

Kada sam već mislio da je kraj, odnekud pritrča jedan hrabri crvenoarmejac. Ne osvrćući se na kuršume, izvlačio nas je jednog po jednog. Sve nas je spasio...

Sjećanja duboko urezana. 

Pamti se i taj dan, i skela, i boje Dunava od prije 30 godina.

U živom su sjećanju i poginuli drugovi, partizani i crvenoarmejci, koji su nadljudskim naporom premostili rijeku.

Zajedno sa ovim ljudima koji danas skelom plove ka batinskoj obali, prije tri decenije uspostavili su živi most, koji je vodio slobodi i budućnosti.

Danas, ove obale spaja zdanje od betona i čelika, neobične ljepote.

Poklon Republici za njen trideset prvi rođendan.

- "Most 51. divizije", proglašavam otvorenim - rekao je general armije Kosta Nađ, nekadašnji komandant junaka Batine. A zatim je krenuo ka sredini mosta.

Prekaljeni ratnik je spuštajući vijenac u hladne vode Dunava, odao priznanje i počast junacima batinske bitke.

Zatim se dogodilo nešto što nije bilo predviđeno protokolom.

Uslijedio je juriš razdragane i vesele djece. Promatrali su ih nekadašnji ratnici. Trideset hiljada građana ih je oduševljeno pozdravilo.

Čovjek ne može da se ne zapita: koliko je u tom razdraganom i zvonkom dječjem smijehu satkano ideala i želja onih koji su se borili i ginuli gore na Krvavoj koti i ovdje na batinskoj obali zaklinjući se da kada jednom pobjede neće više nikome dozvoliti da krvlju mijenja boju rijeka.

Tekst i snimci Radovana Ivanovića, obrada: Yugopapir (Front, 1974.)

"Most 51. divizije" sa 638 metara dužine na 11 stubova premošćava Dunav na
najširem mjestu između Bezdana i Batine i spaja Bačku i Baranju - vjekovni
san naroda ovog kraja 

Bitka na Batini:Sećanje na jednu od najvećih i najžešćih bitaka NOB-a u Jugoslaviji (1984) 



Podržite Yugopapir: FB TW Donate