Pamtim, recimo, jednu svirku na "Skenderiji", kad je proradio "Dom mladih". Tu smo mi svirali dva puta po sat. E, taj drugi sat pamtim sa te svirke. To je već bilo doba kad se publika lagano razilazi kućama i kad ostanu samo oni najverniji. I sjećam se, tada smo mi sjeli i njima, a i za sebe, pjevali te neke lepe višeglasne pjesme
Nekako od samoga starta
velikog pohoda "Bijelog dugmeta" moja procena vrednosti i
karaktera basiste grupe nije bila baš bog zna koliko pozitivna. Ne
znam zašto, ali nešto u ponašanju, vašarskom odevanju, pa čak i
muziciranju stvaralo je u meni taj nepovoljni sud.
Međutim, danas
se, kanda, sve to menja, jer sam na osnovu jednog jedinog razgovora
počeo duboko da verujem da je dugokosi momak iz legendarnog
"Dugmeta" u stvari ponajviše onaj "blesavi što
hoće, pa hoće; što bekrija, vara, voli i goni konje da jure kroz
noć".
Ponajviše onaj koji, kad zagrize, grize do kraja; koji
nije kadar da se dodvorava, niti da prikriva očigledne nedostatke po
pitanju korektnog ophođenja prema drugima, da sakrije urođene
nagone ka isticanju i odbojnu samoljubivost.
- Znaš, obično ljudima
na početku postavljam već otrcano pitanje ... nešto u smislu prvih
kontakata sa muzikom?
- Pa, moji prvi interesi... ma, znaš, to ti je vezano još za predškolsko doba. Uvijek se
tu nešto pjevušilo u tom nekakvom obdaništu ... u horu. Pjevale su
se pjesmice za mame i tate. A kasnije ... to je bilo negdje u sedmom
osmogodišnje ... prvi put sam došao u kontakt sa gitarom.
Znaš
kako je to bilo ... moj brat je prvi počeo svirati. Dobio je
za rođendan gitaru i počeo je vježbati, pa mu je bilo dosadno da
sam svira i ja sam onda počeo sa njim.
Tako smo ti mi kod kuće
vježbali i onda, prvi put kad smo zasvirali van kuće, da tako
kažem, bilo je sa nekim sastavom koji će tebi biti interesantan,
jer tu je moj brat svirao solo gitaru, Željko Bebek ritam gitaru,
onda ... Borovčanin Vlado, bivši bubnjar "Pro Arta", je
svirao bubnjeve, a ja bas gitaru i ...
- A gde ste to zasvirali
van kuće?
- Svirali smo u jednom
aktivu Saveza omladine.
- Jeste li imali neko
ime?
- Ma, nismo. Zvali smo se
... tako ... "Aktiv Saveza omladine - Centar" (smeje se).
- U prvoj grupi si,
verovatno, svirao i na prvoj gitari, ako si je uopšte i imao?
- Prva gitara ... ma ...
auuu ... to je bila neka vel’ka gitara sa nekim lošim žicama i
šta ja znam ... Ali meni je bila dobra, pa sam ja na nju stavljao neke
magnete iz telefonskih slušalica. Onda ti je, znaš, bilo teško
nabaviti pravi magnet za gitaru.
- Znam. A reci, jesi li
imao nekih uzora među proslavljenim muzičarima?
- Znaš, skoro svim ovim
muzičarima što su sad u topu, "Šedousi" su bili vel’ka
škola. I ja sam ti u startu učio od njihovog basiste, Džeta
Harisa, a kasnije sam volio Džeka Brusa.
- Znači, oni su ti bili
učitelji?
- Imao sam ja i nekog
učitelja klasične gitare, ali sam u grupi odmah svirao bas. Znaš
kako, Fadil je onda svirao solo, pa sam ja počeo bas i to je bilo tako ...
mogli smo kod kuće da vježbamo zajedno.
- A to kod tog učitelja
klasične gitare ... je li ti štogod pomoglo i koristilo?
- Ma, to mi je bila
osnova. Naučio sam sve akorde i... šta ja znam ... pravilno držat’
ruku na vratu.
- Jednu stvar obično
pitam svakoga - kako je i kada prvi put ušao u studio, šta je tamo
radio, kako se osećao i slično?
- Uh, to je bilo prije
dosta godina. Tada sam svirao u grupi "Čičak". Kornelije
Kovač je bio tada producent u Radio-Sarajevu i pozvao nas je na
snimanje, pa smo snimili neke instrumentale od "Venčersa".
- I... kako je bilo ... mislim u studiju?
- Ma, ukočiš se brate od
straha i onda i ono što znaš svirati ne možeš. Grešiš kao
kreten! Znaš ono dođu četiri klinca isprepadana od autoriteta kao
što su Sead Arnautalić i Kornelije Kovač...
- Ko je tada svirao u
"Čičcima"?
- A to su ti bili dobri
muzičari. Recimo, bubnjar je bio Milić Vukašinović, Branko Rihtman
je svirao orgulje, ja sam svirao bas, ritam gitaru je svirao Dragan
Danilović ... on je sad u "Dubrovačkim poklisarima" ... i solo gitaru je svirao
jedan ... ovako ... malo čudan čovjek ... još uvjek je čudak ...
Prvi put da mene gitara hrani
- Jel ima neko ime taj
čudak?
- Paša Ferović. Dobar
svirač, al’ čudak! On je poslije otišao, skitao po svijetu i sad
se nedavno vratio u Sarajevo, pa ... ja se nadam da će i on nešto
napraviti.
- Osim što ste svirali u
studiju, verovatno je bilo i onih redovnih svirki - pamtiš li koju
izuzetnu?
- Uh, pamtim, recimo,
jednu svirku na "Skenderiji" tek kad je otvorena ... kad
je proradio "Dom mladih". Tu smo mi svirali dva puta po
sat. E, taj drugi sat pamtim sa te svirke.
To je već bilo doba kad
se publika lagano razilazi kućama i kad ostanu samo oni najverniji.
I sjećam se, tada smo mi sjeli i njima, a i za sebe, pjevali te neke
lepe višeglasne pjesme i... to je bilo ... ne bih ti znao više
reći, ali to pamtim i danas.
Nema tu ništa specijalno, samo muzika,
znaš, i to neko uživanje.
- Uživao si sigurno i
kada si postao popularan?
- Pa, popularnost u pravom
smislu te riječi je došla tek u "Dugmetu". Sve ono do
tada je bila lokalna popularnost. U Sarajevu sam bio popularan i
prije toga sa muzikom, ako ništa drugo, a ono u svojoj ulici (smeje
se).
- Ispričaj nešto o
trenutku kada si shvatio da si postao muzičar profesionalac i da si
primoran od toga što voliš i da se hraniš.
- To je bilo kad se
osjetilo da u "Čičku" nema čovjeka koji vodi bend. I
onda sam ja napustio grupu i, nekako odmah nakon toga, došao je
Goran i pozvao me u Italiju. Tada mi se prvi put desilo da se
izdržavam od gitare, da živim od muzike.
To je bilo prvi put da
mene gitara hrani.
- Pa, je li te dobro
hranila?
- Znaš, bilo je i ovako i
onako. Kako kad. Bilo je to
vrijeme koje me je očvrsnulo dosta.
- U svakom slučaju, sve
je to bilo puno drugačije nego u "Čičcima"?
- Jeste ... bilo je tu
puno razlike. Znaš, u "Čičcima" smo ti svi mi bili luđaci nekakvi. Mi
smo znali svirati i kad nestane
struje usred igranke. Mi bi onda svi lupali bubnjeve i tako pravili
zabavu i publici i sebi.
A ovo u Italiji...
- To je bilo puno
ozbiljnije?
- Svakako. Znaš, sjećam
se ... to je sasvim drugačije nego ... recimo ... kad se našao
neki organizator i na mjestu gdje je sad Dom mladih na "Skenderiji"
... asfaltirao je, znaš, onaj travnjak, udarena je žičana ograda i
mi smo tu svirali.
- "Čičci"?
- Da. Bilo je svako veče
preko hiljadu duša. Usrijed ljeta, razumiješ! Svi su išli na more
da sviraju, a mi smo ostali u Sarajevu i bolje nam je bilo nego onima
na moru.
Uvijek smo ti mi bili nekako drugačiji od ostalih. Bili smo
dosta šašavi. Dešavalo se, ponekad, da i ne završimo kompletnu
svirku, jer bi se neko od nas napio (smeje se).
- Posle toga više nije
bilo?
- Uglavnom (opet se smeje).
- Pri kraju smo
razgovora, i reci nekom početniku nešto što, po tvom mišljenju,
neizostavno mora da zna pre no što se upusti u sve ovo sa muzikom,
kao profesijom u prvom redu?
- Po meni, najvažnije za
muzičara je da odmah u početku ima dobar instrument. Onda ... da
ima nekog uza se, da ga uputi u te osnovne stvari... da mu pokaže
kako se svira i... to ne važi samo za muziku i nije ništa novo ...
ma, mislim, treba biti, uporan, treba se odricati mnogih stvari...
- Za vas Bosance važi da
ste izuzetno uporni, tvrdoglavi?
- Ja ti ne bih znao reći
koliko to važi samo za Bosance, al' sam video da svi koji uporno
duraju, oni na kraju i izduraju ono što su naumili. Jer, ne ide ti u
ovome ništa odjednom.
Evo, ja baš imam komšiju jednog koji se ne
šali ni malo. To ti je klinac jedan i ja ga ne vidim da igra fudbal,
da se sanka ... On sedi noću do dvanaest sati, sluša muziku i
svira. Takav jedan tip mora uspijeti.
Razgovarao: Đorđe M. Vojnović, obrada: Yugopapir (Džuboks, jun 1979.)