Aleksandar Berček, "Hrvatski Faust" JDP-a u Zagrebu: Toliki je mrak da mu ne vidim kraja... (1984)

Ipak, nije sve tako crno kako se čini. Berček je tražen, cijenjen. Pravi je glumac kojemu se dive, laskaju, odaju priznanja. Možda zato što razgovaramo između dvije zagrebačke predstave "Hrvatskog Fausta", u trenutku napetosti pred novim susretom s publikom toga istoga HNK o kojemu govori i djelo, možda je zato Berček gorči no što je uobičajeno?

"Hrvatski Faust" Slobodana Šnajdera stigao je u Zagreb u izvedbi Jugoslovenskoga dramskog pozorišta iz Beograda. S Faustom je, dakako, stigao i Mefisto. A Mefisto nije nitko drugi nego Aleksandar Berček, jedan od top ten ili najboljih deset glumaca Jugoslavije, kako reče dobar znalac kazališnih voda.

- Top ten? Koješta!

Berček je tih, bradat, privlačiv, jednostavan. Govori kratko, škrt je na riječima i izrazima lica. Kao da sve što nosi u sebi, sve bogatstvo raznovrsne nadarenosti, snagu neobične glumačke ličnosti, čitav svoj ja - kao da sve to čuva za svjetla pozornice. Ona što život znače. Ako znače?

- Otkad ste u Jugoslavenskome dramskome?

- Deset godina.

- I sad ste prvi put na sceni HNK.

- Prvi... Bio sam ovdje kad sam radio "Bravo Maestro" Rajka Grlića.

- U koliko predstava glumite svake godine?

- Deset do dvanaest na mjesec. Puta deset mjeseci.

I tako, sve polako. Riječ po riječ. 

Kao da ih kliještima izvlačim iz njega.

- Glumac je glumac, je glumac, je glumac?

- I onda metnite tri točkice.

Stavila sam. 

I što sad? Tople tamne oči, svjetlija brada, dubok, divno moduliran glas. I sve to s potpunim nedostatkom taštine, potrebe da se hvali, govori o uspjesima, nagradama, priznanjima...

Znate zašto se zovemo Jugoslovensko dramsko?

- Koliko ste imali premijera ove godine?

- Nijednu. Bit će prva 25. XII, "Kolubarska bitka" po knjizi "Vreme smrti".

- Koju ulogu tumačite?

- Glumim boga.

- A vraga?

- Nijemci.

Hm, hm Bog, dakle.

Znači, ipak je Berček svjestan toga da pripada najboljoj desetorici? Da je neka pozitivna sila?

- Dabome, pozitivna... Šalim se. Glumim poručnika koji se zove Luka Bog. Ali pozitivan jesam.

- I takav pogibate?

- Oko sredine predstave.

- Vješaju Vas?

- Ne, dobivam čisti metak usred čela. Čista smrt.

Osobito ako se usporedi sa smrću u "Hrvatskom Faustu", gdje Berčeka vješaju (kukom za ovratnik, ipak ne užetom!) i tako obješenoga dižu do sredine visine pozornice.

- Neudobna i opasna "smrt".

- I jeftina! Najjeftinija smrt na svijetu. Znate što stoji to vješanje? Pedeset tisuća po izvedbi.

- Novih?

- Ne zezajte se! Starih!

- Kako ste to sračunali?

- Lijepo! Podijelite moju plaću s brojem dana u mjesecu i dobit ćete cijenu jednog vješanja!

Plaća je, dakle oko milijim i pol starih dinara na mjesec. 

I za tu svotu nije dovoljno samo dovršiti kazališnu akademiju, bezbrojne sate provoditi na pokusima, još bezbrojnije na putovanjima i predstavama. Za tu je svotu potrebno, eto, izigravati i obješenoga. Pravoga! Ili - gotovo pravoga!

- Znala sam da su glumački osobni dohoci niski. Ali mislila sam da u Jugoslovenskome dramskome ... ?

- Znate zašto se zovemo Jugoslovensko dramsko? Zato što je u nama sabrano sve što ne vrijedi u nas svih.

Znači i niski osobni dohoci.

- Kakav beneficirani radni staž, kakve trice. Mi glumci i vi novinari. Sračunaše mi to nedavno. Ono koliko živimo. Vi u prosjeku 47, mi 50 godina. Ili tako nešto.

Oženjen je, otac dvoje djece.

- Nikad ne bih djeci savjetovao da postanu glumci. Ne da u tom poslu ne bi našli zadovoljstvo, nego ga ne bi našli u statusu. Mislim da je ispod svake dopuštene granice dostojanstva ono što se radi s nama.

- Bit će sutra bolje.

- Neće biti sutra bolje, nego gore. Toliko gore da se ne može izreći. Toliki je mrak da mu uopće ne vidim kraja.

Možda je kvaliteta važnija od kvantitete

- Niste tako mislili u početku karijere?

- Nisam mislio o tome. Svi se mladi glumci nalaze u nekoj vrati amoka, u stanju u kojemu ne zapažaju kako se manipulira njihovim talentima. Kad postanu najjeftiniji obješenici onda im pada mrak na oči.

Ipak, nije sve tako crno kako se čini. Berček je tražen, cijenjen. Pravi je glumac kojemu se dive, laskaju, odaju priznanja.

Možda zato što razgovaramo između dvije zagrebačke predstave "Hrvatskog Fausta", u trenutku napetosti pred novim susretom s publikom toga istoga HNK o kojemu govori i djelo, možda je zato Berček gorči no što je uobičajeno?

- Postavili smo "Fausta" prije godinu dana. Izvodili smo ga pedesetak puta u Beogradu, na turnejama u Srbiji, dva puta u Sloveniji (Ljubljana, Maribor) i sad u Zagrebu.

Godinu je dana "Hrvatski Faust" čekao da dođe kući - na daske HNK, gdje se i rodio. 

U međuvremenu su Berčeka "vješali" na polovini pozornica naše zemlje. Vješat će ga i na drugoj polovici.

- Uskoro?

- Postoji kombinacija za pravu turneju.

- Jugo-turneju?

- Govorka se tako.

- A vanjsku?

- Govorka se i nešto takvo.

Ništa, dakle, konkretno. 

I dok se govorka i "vješa", što u međuvremenu radi ovaj šarmantni, premda pesimistični Mefisto?

- I ja se pitam.

- Nemate planiranih nikakvih televizijskih ili filmskih snimanja?

- Ništa!

- Kamo onda top ten?

- Možda je kvaliteta važnija od kvantitete.

Ne misli zapravo tako. 

Jer glumac, koji je radio s Markovićem, Karanovićem, Grlićem, Kresojem, Radivojevićem, tridesettrogodišnji umjetnik poznat televizijskoj, filmskoj i kazališnoj publici naše čitave zemlje, taj glumac ne ljubi relativnu besposlicu. 

Priznaje da se već šest mjeseci pita što radi kad ne radi.

- Čime se, odnosno, bavi kad nije Mefisto?

- Hobijem. Samo mi je preskup. Volim putovati.

- Izvan granica?

- Ne, otkad je uveden polog!

- Po Jugoslaviji?

- Aha. Čak do Skopja.

Prelazi osobnim automobilom svake godine i pedesetak tisuća kilometara. Da vidi nove krajeve? Susretne zanimljive ljude? Upozna sva lica svoje zemlje?

- Da liječim neuroze. Za upravljačem sam miran.

- Nije li Vas ta ljubav prema putovanjima i navela na izbor zanimanja?

- Možda i jest. Mijenjanje sredine. Stvari koje nisu dopuštene drugima osim putniku-prolazniku, možda me i to navelo na izbor ovog zanimanja.

Vodim računa o žiro-računu

- I dokle tako?

- Ne znam. Pomalo gubim živce. Ne vjerujem da ću još dugo.

- I što onda? Slobodnjak?

- Možda. Ne znam što nakon toga. Nisam pitao ni suprugu što ona misli o tome.

- I zašto, zapravo, ostaje u kazalištu? Zašto je vjeran svojoj matičnoj kući?

- Radim u kazalištu, živim od televizije i filma. Kazalište je upravo za onu sigurnost da platim struju i vodu.

No kazalište je i nešto više. Život! Život za pravoga glumca. Makar to i ne priznao.

Kazalište je i susret s publikom i okušavanje vlastitih snaga u izravnoj konfrontaciji s tom živom materijom što iz zamračenoga gledališta povlači nevidljive konce glumčeva života.

Kazalište je i prilika filmskim i televizijskim stvaraocima da upoznaju, pravilno ocijene i za svoje potrebe odaberu pravoga glumca.

- Glumački nema razlike između televizije i filma - napominje.

- Sviđate li se više sebi na malim ili velikim ekranima? Ili sebe uopće ne gledate?

- Ne gledam se uopće. Samo se pratim.

- Kako?

- Vodim računa.

- O žiro-računu?

- I to.

Ali i o vlastitim ostvarenjima. O željama redatelja.

Poznat je po sigurnomu osobnom ukusu, kvalitetnom radu, izrazitom daru i sposobnosti da s kolegama i rediteljima surađuje bez svađa. Svojevrsna rijetkost u toj profesiji. 

Uskoro ćemo ga vidjeti u filmu "Još ovaj put" Dragana Kresoja.

- Zadovoljan? Ne znam. Kad gledam svoj rad, znam da sam ipak ja taj koji je to uradio. Ne redatelj, ne autor, ne kritičar, ne netko stoti. Osobno ja.

On glumac. On čovjek koji traži da stavim tri točkice iza riječi: glumac je glumac, je glumac, je glumac...

Što li mu znače te točkice?

Napisala: Arlette Ambrožić-Paić, snimio: Saša Novković, obrada: Yugopapir (Svijet, I 1984.)

Podržite Yugopapir: FB TW Donate