Postala nam je sumnjiva ta njihova neprisutnost. Osjećali smo da se nešto desilo, nešto nepredviđeno, strašno. Nakon čitavog sala stigoše. Odmah smo vidjeli da nismo pogriješili u procjeni. Tito blijed, bez kapi krvi u licu, kraj njega sjedi Ribar visoko podignute glave. Obojica slomljeni od bola
Decembar 1983: Prijatelj mladih, posebno vojnika, revolucionar dr Pavle Gregorić, kome je drug Tito zbog načina na koji djeluje i radi dao ime "Brzi", čest je i drag gost upravo mladih. Tako je nedavno bilo u zagrebačkoj kasarni "Maršal Tito". Vojnici i starješine su iskusnog revolucionara i bliskog saradnika druga Tita slušali i pitali, pitali, pa opet slušali... i trajalo bi to do unedogled da vrijeme i za takve susrete, ma koliko bilo rastegljive, ipak nema granica...
*****
Tuškanac. Ušuškan zelenilom i
tišinom. Ne mogu mu nauditi ni oblaci i vjetar. Kuća broj 22. Tu
živi revolucionar, humanista, liječnik dr Pavie Gregorić svoju
devedeset i prvu jesen...
Najavljena, ali ne novinarska posjeta.
U društvu smo s general-potpukovnikom Josipom Gregorićem (Pavle i
Josip Gregorić nisu ni u kakvom srodstvu). Srdačan susret,
stisak ruku, osmjesi...
Čika Paja, vedar i nasmejan, požuruje suprugu Danicu kako bismo "na vrijeme" došli u kasarnu "Maršal Tito" u Zagrebu. I drug Brzi se zaista ubrzo obreo među vojnicima i starješinama ove kasarne koja s ponosom nosi Titovo ime.
Ovom reporteru nije prvi put da "u živo" sluša čika-Paju, njegova kazivanja i besede. A taj živahni vispreni i nadahnuti "mladi starac" ima uvijek što reći iz svoga bogatog revolucionarnog rada i života. Zato je svaki susret s njim novinaru uvijek "premijerni":
Čika Paja, vedar i nasmejan, požuruje suprugu Danicu kako bismo "na vrijeme" došli u kasarnu "Maršal Tito" u Zagrebu. I drug Brzi se zaista ubrzo obreo među vojnicima i starješinama ove kasarne koja s ponosom nosi Titovo ime.
Ovom reporteru nije prvi put da "u živo" sluša čika-Paju, njegova kazivanja i besede. A taj živahni vispreni i nadahnuti "mladi starac" ima uvijek što reći iz svoga bogatog revolucionarnog rada i života. Zato je svaki susret s njim novinaru uvijek "premijerni":
Moramo naglasiti da je drug Pavle
Gregorić često među pripadnicima Armije. I ovoga puta, domaćini -
vojnici i starješine iz kasarne "Maršal Tito" s oduševljenjem i radošću slušali su čika-Paju koji im je, između
ostalog, govorio o susretima s drugom Titom, o borbi naše Partije i skojevaca, o iskušenjima ratnog
vihora, o Prvom i Drugom zasjedanju Avnoja, ali i aktuelnim zbivanjima u nas.
I vojnici i starješine upoznali su druga Brzog sa svojom kasarnom, uspjesima i rezultatima postignutim u borbenoj izgradnji jedinica i vojnih kolektiva. Vojnici i starješine pozvali su Pavla Gregorića i njegovu suprugu na nedjeljni "svečani ručak" - popularni vojnički pasulj, što su gosti sa zadovoljstvom i prihvatili.
I vojnici i starješine upoznali su druga Brzog sa svojom kasarnom, uspjesima i rezultatima postignutim u borbenoj izgradnji jedinica i vojnih kolektiva. Vojnici i starješine pozvali su Pavla Gregorića i njegovu suprugu na nedjeljni "svečani ručak" - popularni vojnički pasulj, što su gosti sa zadovoljstvom i prihvatili.
I ovog puta je čika Paja u vojničkoj
trpezariji rekao da od vojničkog pasuija boljeg jela nema.
Tako je protekao još jedan u nizu susreta vojnika i starješina sa drugom Brzim. Na kraju posjeta, komandant kasarne "Maršal Tito" pukovnik Petar Trbović, u ime vojnika i starješina, zahvalio se drugu Pavlu Gregoriću na tom susretu i u znak sjećanja na trenutke provedene među njima uručio mu komplet knjiga o drugu Titu.
Tako je protekao još jedan u nizu susreta vojnika i starješina sa drugom Brzim. Na kraju posjeta, komandant kasarne "Maršal Tito" pukovnik Petar Trbović, u ime vojnika i starješina, zahvalio se drugu Pavlu Gregoriću na tom susretu i u znak sjećanja na trenutke provedene među njima uručio mu komplet knjiga o drugu Titu.
Susret s Titom
Reporter bi tako završio
"protokolarni" dio ovog teksta. Međutim, prilika je da se kaže
čitaocima i nešto više, pogotovu ono što je ostalo u novinarskom
notesu sa ovog susreta i kasnijeg razgovora sa dr Pavlom Gregorićem.
Neobično je prijatno provesti par sati
s čika-Pajom. Cjeli život, jedan čas i vijek, posvećen čovjeku,
ljudskosti u onom pravom smislu.
- Dedica, a kad si se to slikal s
drugom Titom?
- Kad sam se vratio iz Rima. Čestitao
sam mu tada Prvi maj.
Djevojčurak, u onim godinama između
osme i desete: veselim, radoznalim...
Djed i unuka.
- Ja sam zaista sretan čovjek. Imam
tri sina i šestoro unučadi. Evo, devedeset godina je prošlo od
života. Sretan sam...
Tito...
- Prvi put sam ga sreo dvadeset pete.
Tito je došao zapravo na posao. Tada mi je predao partijsku
knjižicu. Kad je došao u Kraljevicu, nisam znao tko je on. Meni je
samo onaj drug kod kojega smo se sastajali rekao: došao jedan drug.
Poslije smo razgovarali: one blage, plave oči (kako mi se isprva učinilo) bile su... kao čelik! I osjetio sam da razgovaram s nekim od revolucionarnog zanata.
Poslije smo razgovarali: one blage, plave oči (kako mi se isprva učinilo) bile su... kao čelik! I osjetio sam da razgovaram s nekim od revolucionarnog zanata.
- Bilo je još dosta susreta s drugom
Titom...
- O, kak ne. Evo, održavalo se u
Bihaću Prvo zasjedanje Avnoja. Čim je ono prekinuto na trenutak,
radi odmora, ja odmah odem do druga Tita i pozdravim ga. Nisam bio u
partizanskoj uniformi, na glavi sam imao neki šeširić i imao sam
brkove koje sam pustio čim smo saznali da se sprema rat.
Tito me gleda i kaže:
"Pa, dobro, odakle ti taj šeširić?"
Rekoh da smo ga skinuli s glave nekom ustaši.
"A brkovi?" - pita me on. - "Nikad te nisam vidio s brkovima. To oboji"
Već poslijepodne obrijao sam brkove.
Bihać je već bio oslobođen grad, radile su kafanice, brijačnice, sve je radilo. Na večeri koja je bila održana zadnjeg dana zasjedanja sjedio sam kraj Tita i on mi je, otprilike, rekao:
"Slušaj, Pajo, ovo što smo mi organizirali za čitavu Jugoslaviju, to vi sada treba da organizirate u Hrvatskoj. Formirajte Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske. Neka budu u njemu predstavnici hrvatskog i srpskog naroda u Hrvatskoj, i svi napredni ljudi koji su u antifašističkom frontu".
Ubrzo smo i počeli, kad sam se vratio u Slunj, s pripremama za osnivanje Zavnoha.
Tito me gleda i kaže:
"Pa, dobro, odakle ti taj šeširić?"
Rekoh da smo ga skinuli s glave nekom ustaši.
"A brkovi?" - pita me on. - "Nikad te nisam vidio s brkovima. To oboji"
Već poslijepodne obrijao sam brkove.
Bihać je već bio oslobođen grad, radile su kafanice, brijačnice, sve je radilo. Na večeri koja je bila održana zadnjeg dana zasjedanja sjedio sam kraj Tita i on mi je, otprilike, rekao:
"Slušaj, Pajo, ovo što smo mi organizirali za čitavu Jugoslaviju, to vi sada treba da organizirate u Hrvatskoj. Formirajte Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske. Neka budu u njemu predstavnici hrvatskog i srpskog naroda u Hrvatskoj, i svi napredni ljudi koji su u antifašističkom frontu".
Ubrzo smo i počeli, kad sam se vratio u Slunj, s pripremama za osnivanje Zavnoha.
Uvijek na izvoru historije
- U junu 1943. godine održano je Prvo
zasjedanje ZAVNOH-a čiji je prvi predsjednik bio Vladimir Nazor, a Vi
ste bili tajnik. U jesen iste godine počele su pripreme za Drugo
zasjedanje Avnoja.
- Da. Jednog dana stiže naređenje
druga Tita da krenemo prema Livnu gdje ćemo dobiti dalje direktive.
Da skratim - nakon duljeg putovanja stigoh u Jajce. Svuda žurba,
pokreti, ali nitko mi ništa ne govori. Uputiše me ka barakama u
kojima se smjestio Vrhovni štab i drug Tito.
Uzbuđen zbog skorog susreta s drugom Titom, ne primjetivši prosto naletim na kipara Antuna Augustinčića koji je upravo završavao bistu druga Tita.
Pozdravismo se i onako u prolazu rekoh mu:
"Čuj, Antune, to ipak nije naš Stari. Crte njegovog lica znatno su jače i izrazitije".
Antun nešto promrsi i nastavi s radom.
Susret s drugom Titom bio je posebno srdačan i topao. Od našeg zadnjeg viđenja odigrali su se mnogi sudbonosni događaji. Iz žurbe koja je vladala u njegovoj neposrednoj okolini shvatio sam da se nalazimo pred još jednim sudbonosnim događajem.
Punih šest dana praktično sam bio gost Vrhovnog štaba i druga Tita. Bili su to dani neprekidnog rada na materijalima i dokumentima koji će uskoro biti saopćeni vijećnicima, čiji će najpotpuniji rezultat doći za nekoliko dana, nezaboravnog 29. i 30. novembra 1943. godine.
Uzbuđen zbog skorog susreta s drugom Titom, ne primjetivši prosto naletim na kipara Antuna Augustinčića koji je upravo završavao bistu druga Tita.
Pozdravismo se i onako u prolazu rekoh mu:
"Čuj, Antune, to ipak nije naš Stari. Crte njegovog lica znatno su jače i izrazitije".
Antun nešto promrsi i nastavi s radom.
Susret s drugom Titom bio je posebno srdačan i topao. Od našeg zadnjeg viđenja odigrali su se mnogi sudbonosni događaji. Iz žurbe koja je vladala u njegovoj neposrednoj okolini shvatio sam da se nalazimo pred još jednim sudbonosnim događajem.
Punih šest dana praktično sam bio gost Vrhovnog štaba i druga Tita. Bili su to dani neprekidnog rada na materijalima i dokumentima koji će uskoro biti saopćeni vijećnicima, čiji će najpotpuniji rezultat doći za nekoliko dana, nezaboravnog 29. i 30. novembra 1943. godine.
Lolina pogibija...
- Eh, moj zadnji susret s Lolom odigrao
se dan prije njegove pogibije. Susreo sam ga elegantno obučenog i
dotjeranog. Znatiželjno ga upitah:
"Putuješ?"
"Putujem" - odgovorio mi je osmjehnuvši
se.
"Sretno!" - poželjeh mu.
"Hvala" - odgovori mi i pozdravismo se.
Kao i obično - nastavlja svoja
kazivanja dr Pavle Gregorić - i uvečer 27. novembra očekivali smo
Tita i starog Ribara da dođu na večeru.
Bilo je oko šest sati. Uvijek su bili točni, na minutu. Vrijeme je prolazilo, a oni nisu dolazili.
Postala nam je sumnjiva ta njihova neprisutnost. Osjećali smo da se nešto desilo, nešto nepredviđeno, strašno. Nakon čitavog sala stigoše. Odmah smo vidjeli da nismo pogriješili u procjeni. Tito blijed, bez kapi krvi u licu, kraj njega sjedi Ribar visoko podignute glave.
Obojica slomljeni od bola.
Ustadosmo sa svojih mjesta. Tada Tito reče:
Bilo je oko šest sati. Uvijek su bili točni, na minutu. Vrijeme je prolazilo, a oni nisu dolazili.
Postala nam je sumnjiva ta njihova neprisutnost. Osjećali smo da se nešto desilo, nešto nepredviđeno, strašno. Nakon čitavog sala stigoše. Odmah smo vidjeli da nismo pogriješili u procjeni. Tito blijed, bez kapi krvi u licu, kraj njega sjedi Ribar visoko podignute glave.
Obojica slomljeni od bola.
Ustadosmo sa svojih mjesta. Tada Tito reče:
- Lola poginuo prilikom uzlijetanja!
Zavlada tajac. Ostadosmo skamenjeni,
preneraženi ovom strašnom viješću. A tada, kao kakav helenski
junak, stari Ribar gotovo nadljudskim krikom reče:
- Drugovi, jedite!
Nitko se ne pomaknu.
Tito sjede prvi, za njim i mi, ali se nitko ne dotače jela. Jedan po jedan ustadosmo od stola, slomljeni od bola, napuštajući tužno mjesto...
Na sahrani mi je bilo još teže. O njoj nikom nisam pričao, pa neću ni ovog puta. Ona mora ostati dio mene...
Tito sjede prvi, za njim i mi, ali se nitko ne dotače jela. Jedan po jedan ustadosmo od stola, slomljeni od bola, napuštajući tužno mjesto...
Na sahrani mi je bilo još teže. O njoj nikom nisam pričao, pa neću ni ovog puta. Ona mora ostati dio mene...
Narod pjeva o maršalu
- Dojmovi o Drugom zasjedanju Avnoja...
- Pa, sjećam se točno. Bilo je sedam
sati navečer 29. novembra, kada je pred prepunom salom Sokolskog
doma stari Ribar otvorio Drugo zasjedanje Avnoja. Bilo je tu i
sijedih glava i golobradih mladića. Delegat za delegatom smjenjivao
se za govornicom pozdravljajući ovaj slobodni skup jugoslavenskih
naroda najtoplijim riječima.
I ja sam u ime delegata Hrvatske uputio pozdrave vijećnicima i delegatima.
Iznenada prolomi se snažan aplauz. Vidim, sa svog mjesta podiže se drug Tito i krene ka govornici.
U sali tajac.
Svatko je želio da u sebe upije jasne, oštre i čvrste Titove riječi. Prisustvovali smo stvaranju historije.
A kada je završio svoje precizno izlaganje, salom se prolomi orkan aplauza, skandiranja, povika...
I ja sam u ime delegata Hrvatske uputio pozdrave vijećnicima i delegatima.
Iznenada prolomi se snažan aplauz. Vidim, sa svog mjesta podiže se drug Tito i krene ka govornici.
U sali tajac.
Svatko je želio da u sebe upije jasne, oštre i čvrste Titove riječi. Prisustvovali smo stvaranju historije.
A kada je završio svoje precizno izlaganje, salom se prolomi orkan aplauza, skandiranja, povika...
... Zasjedanje traje već drugi dan.
Nalazio sam se u Radnom predsjedništvu kada mi pred početak
sjednice Josip Vidmar priđe i reče:
- Čuj, Pajo, mi iz Slovenije imamo
prijedlog da se drugu Titu dodijeli zvanje maršala.
Čitavim tijelom prostruja mi nekakva
toplina. A kada je, pred samu zoru, prijedlog pročitan delegatima i
vijećnicima, oduševljenju nije bilo kraja.
Tu noć Jajce nije spavalo.
Tu noć Jajce nije spavalo.
- Druže Gregoriću, tridesetog
novembra, u pet sati ujutro, zaključeno je zasjedanje. Počeli ste
se razilaziti zadovoljni onim što ste uradili, ali vjerojatno još
ne dovoljno svijesni što će to značiti za budućnost Jugoslavije,
za budućnost naše borbe i revolucije?
- Upravo tako. Srdačno se pozdravivši
s drugom Titom, krenusmo nazad. I da vidiš, druže moj, čuda: gdje
god smo dolazili, narod je već pjevao pjesme o Titu maršalu!
Nismo mogli objasniti sebi odakle je taj napaćeni narod saznao za odluke koje smo donijeli u Jajcu.
Ljudi su nam prilaziti, stezali ruke čestitajući nam na obavljenom poslu, veseleći se s nama.
Vraćali smo se u Glavni štab Hrvatske visoko uzdignuta čeia, ponosni, radosni i zadovoljni...
I ono što je najinteresantnije: kad smo se vraćali sa zasjedanja natrag u Liku, prolazimo kroz mnoga sela, manje gradiće i vidimo da i ovdje omladina, oni najmlađi, koji još nisu stasali za partizane, zajedno sa pokojim starijim čovjekom, igraju kola i pjevaju o maršalu Titu.
Nije tada bilo ni telefona, ni televizije i čudno kako se to prenijelo kroz sve krajeve kroz koje smo prolazili. Koga god smo sretali, nikome nismo donijeli novost da smo izabrali Tita za maršala. Svi su to već znali. To je bilo jedno općenarodno raspoloženje, veselje, oduševljenje...
Nismo mogli objasniti sebi odakle je taj napaćeni narod saznao za odluke koje smo donijeli u Jajcu.
Ljudi su nam prilaziti, stezali ruke čestitajući nam na obavljenom poslu, veseleći se s nama.
Vraćali smo se u Glavni štab Hrvatske visoko uzdignuta čeia, ponosni, radosni i zadovoljni...
I ono što je najinteresantnije: kad smo se vraćali sa zasjedanja natrag u Liku, prolazimo kroz mnoga sela, manje gradiće i vidimo da i ovdje omladina, oni najmlađi, koji još nisu stasali za partizane, zajedno sa pokojim starijim čovjekom, igraju kola i pjevaju o maršalu Titu.
Nije tada bilo ni telefona, ni televizije i čudno kako se to prenijelo kroz sve krajeve kroz koje smo prolazili. Koga god smo sretali, nikome nismo donijeli novost da smo izabrali Tita za maršala. Svi su to već znali. To je bilo jedno općenarodno raspoloženje, veselje, oduševljenje...