Jugoslavenski automobilistički asovi (1. dio): Tko su mladići koji su odabrali taj opasni sport? (1971)




Prije utrke, poput paunova ponosno se šepure kraj svojih "monstruma" i "nakaza", kako odmila nazivaju svoje automobile, najdraže prijatelje u borbi sa sekundama i protivnicima. Kad starter mahne zastavicom, iz njihova svijeta nestaje sve. Sve osim staze, protivnika i automobila

Tko su jugoslavenski automobilistički asovi, čime se bave a čime oduševljavaju, zašto su odabrali taj vrlo skupi i opasni sport, da li se razlikuju od vršnjaka?


*****



Čovjek se od praiskona divi smjelima. Nekad pomorci, početkom dvadesetog, atomskog stoljeća zrakoplovci, danas i jučer motoristi i automobilisti stavljali su na kocku sve, slavu i život, gubili i dobivali u toj okrutnoj igri sa smrću.

Tazio Nuvolari, Rudolf Caracciola (Karačola), Alberto Ascari (Askari), Manuel Fangio (Fanhio), Wolfgang von Tripps (Volgang fon Trips), Stirling Moss, Jim Clark (Džim Klark), Jackie Stewart (Džeki Stjuart), Jochen Rindt bili su idoli milijuna.

Ostali zauvijek urezani u sjećanje sviju koji su ih bar jednom vidjeli kako u svojem krhkom, vraški brzom metalnom, često "mrtvačkom sanduku" jure vrtoglavim brzinama u susret pobjedi, trijumfalnom lovor-vijencu oko vrata, poljupcu probranih ljepotica.

Završetak je često tragičan, na groblju starih automobila.

Jedan pogrešan potez u automobilizmu može značiti buđenje u dežurnoj ili najbližoj bolnici. U automobilizmu su ponori neuspjeha i visine trijumfa odijeljeni tek tankom, gotovo nevidljivom crtom.

Automobilist ne smije pogriješiti.

Na kocki je sve, neispunjene želje, novac i život.


*****



S vozačima "formule" uzdišu, plaču zbog neuspjeha, raduju se zbog uspjeha. Vesele se i tuguju milijuni, na svim dijelovima, ovog našeg svijeta, željnog uzbuđenja i opasnosti.

Od južnoafričkog Kyalamija, njemačkog Hockenheima i Nürburgringa do novozelandske Teretonge i kanadskog Edmontona, junaci betonskih i asfaltnih pista osvajaju srca nježnijeg, ljepšeg spola i izazivaju divljenje i zavist muškaraca.

Imamo i mi svoje junake tog magičnog svijeta, opijenog brzinama, mladiće kojima je najdraža glazba zaglušna (buka motora, miris benzina, kockanje s božicom Fortunom).

Mladiće koji iz dana u dan postaju sve poznatiji, slavniji.

Mladiće kojima se dive golobradi momci i ostarjeli očevi, sportaše za kojima se okreću privlačne djevojke.


U dobu kad automobil postaje gotovo opsesija, mijenja ljude i navike, postaje gotovo najvažnija životna potrepština, automobilizam i njegovi asovi naglo dobivaju na popularnosti.

Staju uz bok starih, tradicionalnih sportova, otimaju im publiku, kadar i novac.

Jean-Claude Killy (Žan Klod) i Johnny Famechon postigli su sve u skijanju i boksu i sanjaju o uspjehu za volanom.

Nikola Pilić, Vahidin Musemić i Blagoje Paunović postali su zvijezde u tenisu i nogometu i sve češće spominju svoje automobilističke ambicije.

Vremena i ljudi se mijenjaju. Automobili su zamijenili već odavno kočije, bicikle i motore. Nagla motorizacija postala je i jugoslavenska stvarnost.

Paliković, Gluhak, Štrok, Novaković, Smiljanić, Holjevac... naši su junaci te pogubne bolesti suvremenoga čovjeka.

S naslovnih strana, s velikih i malih ekrana sve se češće osmjehuju najistaknutiji asovi, pioniri najmlađeg sporta.

Tko su ti mladići, čime se bave, čime se oduševljavaju, zašto su odabrali baš automobilizam, taj vrlo skupi i opasni sport, da li se uopće razlikuju od svojih vršnjaka?

Teško je proniknuti u sve tajne automobila, koji je stvorio čovjek svojim umom i rukama. Još je teže proniknuti u sve tajne tog čudnog svijeta automobilista, tih naizgled sasvim običnih, svakodnevnih momaka. U svakom od njih kriju se dva potpuno različita lika.

Nasmiješeni, simpatični, druželjubivi i duhoviti mladići u tren se pretvaraju u temperamentne, čak isuviše temperamentne, tašte i svadljive momke. Automobili i utrke njihova su najveća preokupacija. 

Zbog utrka zavade se do jučer najbolji prijatelji, drugovi iz najranijeg djetinjstva. Utrke ih razdvajaju i zbližuju. Spremni su satima raspravljati o tome magičnom svijetu.


Skup sport, a pomoći nema niotkud



Slučajan susret u zimskoj noći na zagrebačkom Trgu Republike, kad studen otjera u tople domove i posljednje slučajne prolaznike, zna se pretvoriti u maratonsku diskusiju o ... naravno, automobilizmu.

Gotovo jedina tema razgovora u omiljelim sastajalištima zagrebačkih vozača, Gradskoj kavani i Šumskom dvoru, zna se, jest automobilizam.

Uvijek se pronađe neki zanimljiv i problematičan detalj s posljednje utrke, neka novost iz automobilizma koju treba dokraja raščistiti. Dani prije utrka posvećeni su popravljanju
i dotjerivanju najmilijih "igračaka", skupih automobila.

Tada je teško prepoznati ta umorna, izmučena lica, "maskirana" uljem, te spodobe podvučene pod automobil, u grozničavom boju s vremenom i strojem.

Prije utrke, poput paunova ponosno se šepure kraj svojih "monstruma" i "nakaza", kako odmila nazivaju svoje automobile, najdraže prijatelje u borbi sa sekundama i protivnicima. Kad starter mahne zastavicom, iz njihova svijeta nestaje sve. Sve osim staze, protivnika i automobila.

Zamah crno-bijelom zastavicom opet ih vraća u svijet svih smrtnika. Tada veselo ili zlovoljno odzdravljaju "mnogim znancima" uzduž staze, dok im je mozak zaokupljen time gdje će popraviti automobil, gdje smoći novac da mogu doći i na iduću utrku.

Između dvije utrke pretvaraju se u manje ili više uspješne poslovne ljude, sklapaju ugovore s pojedinim privrednim organizacijama za reklamiranje njihovih proizvoda, snimaju reklamne materijale za televiziju i štampu.

Automobilizam je skup sport, a pomoći nema niotkud, pa se snalaze na sve načine da bi osigurali sredstva za nabavku novih i popravak starih automobila.

Česti su i stalni gosti gotovo svih evropskih tvornica automobila. U avionu su kao kod kuće, na stalnim krstarenjima Starim kontinentom, u potrazi za najpogodnijim automobilom, na putu s jedne na drugu utrku.

U našem automobilizmu, sportu koji je tek posljednjih mjeseci "pustio korijenje", treba razlikovati dvije kategorije vozača: "veterane" koji su ispunili sve vitrine trofejima, i početnike koji se vesele svakom rijetkom pokalu i plaketi.

Vozače amatere i vozače poluprofesionalce.

Mladiće koji rade i studiraju da bi mogli voziti, i mladiće koji voze da ne bi morali raditi.

U automobilizmu je čak i teže nego u ostalim sportovima uskladiti studij i posao s nastupima na brojnim utrkama i relijima. 

Naš najpoznatiji i najbolji vozač, preteča i učitelj sadašnje generacije, Jovica Paliković, često provodi više vremena u zraku i za volanom nego kod kuće.


U kulminaciji sezone u tridesetak dana prijeđe i 20-30 tisuća kilometara.

Dok iz zvučnika disko-kluba navire bučna muzika sedamdesetih godina, a dim se lijeno penje prema tavanici, desetak parova daje oduška svojoj strasti za plesom.

U polutami razabiremo poznata lica. Stasiti i šarmantni automobilisti uvijek su dragi pratioci privlačnih djevojaka. I česti posjetioci omiljelih sastajališta današnje mladeži.

Razgovaramo u disko-klubu, beogradskom hotelu "Taš" na svečanom proglašenju ovogodišnjih prvaka, u Gradskoj kavani.

Šest kratkih priča pokušat će vam dočarati onu drugu, nevidljivu stranu automobilističkih utrka, upoznati vas s nepoznatim pojedinostima iz života naših automobilista, nasumce izabranih predstavnika sporta, kojim se oduševljava mlado i staro na svim meridijanima.

Napisao: Vladimir Sučić, obrada: Yugopapir (VUS, januar 1971.)