Katja Vodopivec o porastu kriminala: Da li su Jugoslaveni najnaoružanija nacija u Evropi? (1971)

Policija bi trebala stvoriti odjele za suradnju s javnošću, koji bi savjetovali privrednim poduzećima razne načine osiguranja, a s druge strane policajci bi morali, na primjer, odlaziti čak u osnovne škole i dječje vrtiće da djeci drže predavanja o prometu, ne samo da se djeca tako zaštite od opasnosti, nego i zato da se odmalena nauče na policajca kao na korisna čovjeka, na kojeg se, u stanovitim okolnostima, mogu osloniti

Dr Katja Vodopivec: "Naši kriminalci, na svu sreću, nisu ni izdaleka tako vješti kao njihove kolege u inozemstvu, ali naša policija ne ide ukorak čak ni s takvim razvojem".

*****

U posljednje vrijeme, pogotovo u ove dvije-tri godine i osobito u svakidašnjim ljudskim razgovorima, koji bi, kad bi ih tko promatrao iz daljine, nesposoban da čuje o čemu se razgovara, izgledali kao pantomima u kojoj sudionici naizmjence kimaju glavom i sliježu ramenima - sve se više razgovara o "alarmantnom porastu kriminaliteta" u nas.

Dojmovi koji se stječu slušanjem običnih ljudskih razgovora, ali i čitanjem štampe, upozoravaju na "alarmantnost" situacije. Gotovo svaki dan čitamo o strahovladi "huligana", koja se pojavljuje u stanovitim predjelima naših velikih gradova - i čak u njihovim centrima - čim se smrkne.

Šire se glasine o prodoru narkomanije k nama i svega što ona donosi. Gotovo ne prođe tjedan a da ne pročitamo kako su negdje više ili manje dovitljivi provalnici obili nedovoljno čuvane ili zaštićene blagajne velikih poduzeća ili banaka, i odnijeli na desetke ili stotine milijuna starih dinara.

Jedan visoki funkcioner unutrašnjih poslova u Zagrebu upravo je ovih dana iznio prognozu u obliku upozorenja: da ćemo, po svoj prilici, u najdoglednije vrijeme biti svjedoci, a naše ulice poprište, jednoga posebno neugodnog oblika "eskalacije" kriminaliteta. 

Riječ je o naoružanim napadima (s revolverima i čarapama preko lica, pomoću brzih automobila) na velike pošiljke novca - o onom što je u drugim zemljama, preneseno iz SAD u Evropu, dobilo naziv "holdup").

Postoji dojam, vrlo rasprostranjen, da u pogledu kriminala idemo za zemljama potrošačkoga društva još daleko zaostajući iza njih, ali sustižući ih "polagano ali sigurno - gotovo neumitno". 

Je li posrijedi privid, stvoren površnim dojmovima, ili nešto što potvrđuju statistike? Je li situacija već alarmantna ili bi to mogla postati? Ili je, naprosto, riječ o normalnim tokovima jednoga velikog procesa modernizacije i urbanizacije koji uvijek mora imati i svoje naličje?

Dr Katja Vodopivec, direktor Kriminološkog instituta Pravnog fakulteta u Ljubljani, bila je naša sugovornica u razmišljanju o ovim problemima.

To je žena koja je izabrala profesiju kriminologa gotovo kao poziv kada je, prije rata, kao studentica imala priliku da posjeti neku tadašnju kaznionicu u kojoj zatvorenice nisu smjele međusobno razgovarati.

Mlada studentica ostala je pokošena dojmom onoga što je tamo vidjela, tim brutalnim obračunom društva koje je, očito, odustalo od same pomisli da preodgoji te zatvorenice, koje je nad njima naprosto slomilo štap. 

Međutim, a to je bio drugi odlučni dojam za mladu studenticu, te žene - kako nam je rekla - "nisu se od nas, koje smo ih posjetile, osobito razlikovale kao ličnosti".

Danas, trideset godina nakon toga, dr Katja Vodopivec, smirena, samouvjerena intelektualka sa dva odrasla sina, jedan je od naših najistaknutijih i najuglednijih kriminologa.

Na svom polju ona izvrsno odolijeva, ako bi se tako moglo reći, "muškoj konkurenciji", svakako i zato što u nj unosi ne samo žensku intuiciju nego i onaj tipični ženski smisao za suosjećanje, tako važan upravo u tom pozivu.

I stoga što unosi jaku dozu ne samo inteligencije nego i zdravog razuma, koji uvijek dobro dođe kao kočnica protiv brzopletih zaključaka, kao nešto što kroti predrasude, tjera na uzimanje stvari onako kakve jesu.

Izvori zločina

S Katjom Vodopivec razgovarao sam gotovo dva sata. Rezultat je ovaj intervju, koji, dakako, ne predstavlja stenogram našeg razgovora nego iznosi njegove najzanimljivije dijelove.

- Danas je u čitavom svijetu kriminalitet u porastu. Tako je zacijelo i u nas. Da li vi smatrate da je taj porast kriminaliteta normalan u tom smislu da je popratna pojava normalnog toka stvari. Ili možda u nas djeluju neke druge, posebne okolnosti?

Još prije toga, u početku razgovora, Katja Vodopivec jasno je izrazila jednu činjenicu: da ne može biti ni govora o tome da se dade sveobuhvatni "portret" jugoslavenskog kriminala, a da se ne može govoriti o njegovoj "fizionomiji" - naprosto zbog notorne okolnosti da je Jugoslavija heterogena zemlja, gdje postoji nekoliko "kultura" (u sociološkom smislu riječi). 

"Mi imamo na nekim područjima osobito razvijene oblike fizičko agresivnog kriminaliteta, a, s druge strane, imamo republike koje se brže privredno razvijaju i gdje je, upravo zbog toga, jače razvijen privredni kriminalitet. Jedan dio kriminaliteta, i to upravo onaj agresivno fizički, još je uvjetovan kulturnim normativima u nekim sredinama, gdje se i danas više poštuje fizička snaga nego, recimo, kao na drugim područjima, natjecanje na polju privređivanja, stjecanja imovinskih dobara."

Zastala je, a onda dodala, sa smijehom: "Naravno, treba imati na umu i to da se ponegdje jako obilato konzumira alkohol, što ne ostaje bez posljedica." 

Pogotovo ako se uzme u obzir činjenica da su, po nekim glasinama, Jugoslaveni jedna od najnaoružanijih nacija u Evropi što se tiče količine vatrenoga oružja u privatnim rukama.

- Ja mislim - odgovorila je Katja Vodopivec - da smo mi zemlja brzog razvoja, a svaki brzi razvoj nosi brojne konfliktne situacije.

- Koje onda mogu biti krimogene?

- Da.

- Je li posrijedi normalan, nezaustavljiv tok stvari, ili možda nešto što društvo može spriječiti?

- Vidite, stanovite konfliktne situacije koje su uzgredna pojava procesa razvoja mi gotovo zapuštamo. Odnosno, mi unosimo velike promjene u društvo, ali ne razrješavamo istodobno razne konfliktne situacije koje su uzgredna pojava, ali mogu biti - i jesu - opasne.

- Budite precizniji, konkretniji...

- Uzmimo, mi smo u posljednjih pet godina imali dvije privredne reforme. Svaka je morala dovesti do ispadanja stanovitih kategorija ljudi iz proizvodnoga procesa. Dakle, to je jedna konfliktna situacija. 

Međutim, ona to ne bi bila kad bismo pružili tim ljudima mogućnost da se prekvalificiraju, da, recimo, prijeđu u sektor tercijarne djelatnosti.

Druga je konfliktna situacija, u tome da se u nas društvo sve brže stratificira, raslojava - a da je vertikalna mobilnost malena.

Nastaju sve veće razlike između ljudi s malim i čak neznatnim prihodima i onih koji imaju velike, čak vrlo velike prihode ...

- Šta vas najviše zabrinjava u ovoj našoj današnjoj situaciji?

- Najviše me zabrinjava pretežna orijentacija naših ljudi na materijalna dobra i ekonomski razvitak - gotovo pošto-poto.

- Ali nije li to cijena koju mi moramo platiti ako se želimo ekonomski brzo razviti? Zar nije točno da mi moramo prihvatiti orijentaciju koja ide za tim da ljude stimulira da što više privređuju?

- Da, mi to moramo prihvatiti, ali ja mislim da to ipak ne isključuje ono drugo.

Trebalo bi naći načina da mi istodobno razvijamo i međuljudske odnose. A to prilično zanemarujemo.

"Okorjeli" gangsteri

- U redu. Mene nešto drugo zanima. Mi imamo kriminal. On je u porastu. Taj porast može biti normalan pratilac razvoja, modernizacije. Međutim, da li je on alarmantan, kao što neki misle?

- Sada bih vas htjela malko korigirati. Brojke u nas ne pokazuju porast kriminaliteta. Samo, one nisu odraz faktičkoga stanja. One su odraz rada organa, pogona pravosuđa. To je jedno. Možda je važnije ono drugo, što je u vezi s tobožnjom, prividnom stagnacijom kriminaliteta u nas.

Mi ne smijemo zaboraviti da kod nas postoji prilično jaka, ponegdje masovna emigracija, upravo mladih ljudi, i upravo onih koji su više skloni avanturizmu, pa, samim tim, što ne proizlazi automatski jedno iz drugog, i kriminalu. 

Dakle, suhe statistike ne pokazuju u posljednje vrijeme porast kriminaliteta, iako taj porast faktički postoji i možemo ga procjenivati, iako nesposobni da ga brojkama dokazujemo. Situacija zato nije alarmantna, ali bi to mogla postati kada nam se počnu vraćati mladi ljudi, koji su kao avanturisti, a ne samo u potrazi za putom i zaradom, otišli u inozemstvo.

Oni će se vraćati prilično poremećeni, neustaljeni. Oni vani doživljavaju prave psihološke "šokove", a kad se vrate, donijet će i stanovite loše navike, pa čak i, ako budu skloni kriminalu ili već "gotovo" kriminalci, kriminalne metode naučene vani.

Mislim da će to za idućih deset godina biti priličan problem za našu zemlju.

- Razgovarajući s Paulom Dickopfom, predsjednikom Interpola i šefom zapadnonjemačke kriminalističke policije, čuo sam nešto što me gotovo zapanjilo. On kaže kako je stekao dojam da svako društvo ima upravo onakav kriminal i onakav stupanj kriminala kakav zaslužuje - odnosno da stupanj kriminaliteta uvijek ovisi o spremnosti i stvarnoj želji društva da se od njega brani. To su jasne stvari, poznate odavna, i nije me zapanjilo to, nego Dickopfova tvrdnja da, on je govorio o zapadnom društvu, društvo kao da nema volje da se odupre kriminalu. Imate li dojam da se naše društvo dovoljno angažira u borbi protiv kriminala?

- Kad mi nešto otkrijemo, onda podignemo veliku prašinu, ali prije toga ne radimo ništa ili radimo premalo.

Na primjer, kod nas je područje preventivne borbe protiv kriminala vrlo zapušteno, i mi počnemo raditi s kriminalcima, s kriminalnim elementima, kada je to obično prekasno, to jest onda kad ličnost više nije toliko plastična, podatljiva da bi se mogla izmijeniti.

Mi zato, kao po pravilu, imamo posla s 'okorjelim' kriminalcima...

- Rekli ste: prevencija nije dovoljna. Kako vi gledate na idealan tip prevencije?

- Naravno, sve počinje od odgoja, ali nije riječ samo o tome. Treba nam mnogo više institucija i izvaninstitucionalnih mjera za ranu detekciju problematične omladine i za rani rad s njom. Mi mnogo govorimo o brizi za djecu, ali se malo stvarno u tom smislu radi.

Mi radimo donekle na širokoj platformi, govorimo da djeci treba organizirati dnevni boravak u školi, ali s ranom detekcijom problematične omladine i s intervencijama na tom polju vrlo smo zaostali. 

Kad jednom uđu u igru represivni organi, već je prilično kasno: nakon stanovite dobi čovjeka je teško, ponekad nemoguće, izmijeniti. Pa i domovi, popravni domovi, nedovoljni su u pogledu broja i kvalitete kadrova.

Pogođena omladina

- Počeli smo razgovarati o omladinskom kriminalitetu u nas. Rekli ste da je u porastu. Međutim, kakva je njegova geneza kod nas?

- To je dosta komplicirano pitanje. Zapravo se rado govori i često čuje da devijantnost maloljetnika počinje s problemima u samoj obitelji. Međutim, mislim da su problemi u obiteljima ljudi koji su prošli kroz rat i poslije kroz izgradnju naše zemlje, isto tako objektivno uvjetovani.

Ono što meni smeta jest da se obično krivica za ponašanje mladih prijestupnika pripisuje samo roditeljima. 

Roditelji, onakvi kakvi jesu, isto su tako objektivno uvjetovani baš kao njihova djeca, općim prilikama u našem društvu. I ako se oni moraju boriti za viši standard, za to da nađu sebi mjesto na što višem statusu društvene stratifikacije, onda oni stvarno, objektivno nemaju vremena da se posvećuju koheziji svoje obitelji.

Prema tome, točno je da omladinski kriminalitet počinje u obitelji, ali gdje je prava krivnja, teško bih mogla odgovoriti.

Mi premalo razmišljamo o tome zašto su zapravo današnji roditelji takvi kakvi jesu, a prečesto svaljujemo krivnju samo na njih.

Kaže se da smo mi razmazili našu omladinu, upravo je tjeramo da postavlja "nemoguće" zahtjeve, da traži što više, i to odmah, po mogućnosti na tanjuru.

Samo što je, u biti, razmaženost djece?

Uvijek je, ili obično, posljedica emocionalne insuficijentnosti, nedovoljnosti emocija: kad ne mogu pružiti djetetu emocionalno ono što bi njemu trebalo, ja ga kupujem materijalno, dajem mu materijalna dobra - i tako u sam odgoj uklapam ideju o prevlasti materijalnog nad idealima...

- Vi smatrate da bi se mnogi problemi mogli riješiti ili barem umanjiti ako bi se povećala mreža prevencije. Ali, čak u jednoj Švedskoj ima socijalnih službi koje su, doduše za njihova mjerila, nedovoljne - jer nema novaca za njih. Zato vam postavljam ovo pitanje: što bi bilo jeftinije za naše društvo, stvaranje adekvatne mreže za prevenciju ili ostajanje u današnjoj situaciji, ako znamo da društvo uvijek, prije ili poslije, 'plati ceh' za kriminal?

- Prevencija bi bila apsolutno jeftinija. Samo, ona se ne bi mogla stvoriti preko noći.

- Znači da mi nismo dosta bogati da, uzmimo, podižemo domove, gradimo klubove za omladinu, stvaramo odgojitelje, socijalne radnike, a ipak smo dovoljno bogati da plaćamo za to što imamo kriminal?

- Tako je.

- Pa kako to da...

- To je pitanje svijesti ljudi, jer ljudi ne znaju kolike se štete nanose, koliko mi tu na kraju igubimo...

- O kojim ljudima govorite?

- O onima koji odlučuju, koji raspolažu novcem. Od općine sve do republičkih organa.

- Mi smo dosad ipak nekako najviše govorili o omladinskom kriminalitetu kod nas. Međutim, to ipak nije jedini kriminal. U nas je vrlo razvijeno ono što nazivamo privrednim kriminalom.

- Već sam vam to rekla: kad nešto otkrijemo, podignemo prašinu, ali brzo pustimo da se ona slegne. Prije toga zapravo ne radimo ništa.

Opasna "epidemija"

- Vi ste rekli što bi trebalo raditi na polju prevencije omladinskog kriminala. A ovdje?

- To je silno složen problem. Priznajem da nisam potpuno načistu dokle treba tolerirati ono što nazivamo slobodnom inicijativom privrednih poduzeća (ili što zapravo tehnički omogućuje ono o čemu ste govorili) s jedne strane, i do koje je granice ta inicijativa objektivno uvjetovana i nužna, i s druge strane ne bismo li krućim mjerama kontrole tako sputali tu inicijativu da bismo pretrpjeli kudikamo veću štetu. 

Evo, to je još jedna konfliktna situacija, koju ne razrješavamo.

Jer, tu se sukobljuju problemi normalnog poslovanja i morala u poslovanju, tu se sukobljavaju dva smjera naših nastojanja između kojih bi trebalo naći razuman omjer.

Samo, to nije nimalo jednostavno.

Mi bismo mogli, koliko sutra, drastičnom kontrolom spriječiti privredni kriminal i ujedno totalno obuzdati svaku privrednu inicijativu, bez koje opet ne možemo. 

Mi smo imali o tome nekoliko kriminoloških kongresa i nismo došli do rješenja.

- Mnogo se prigovara 'blagosti' našega pravosuđa. Čak se kaže da smo ponekad pretjerano blagi. I da smo često skloni ići do kraja da bismo zaštitili kriminalca od prestroge kazne. To je, dakako, težak, problem, jer je riječ o velikom načelu poštovanja ljudske ličnosti.

- Mislim da nismo suviše blagi, nego smo - kada govorimo o radu naše policije - s jedne strane nerazumni, a s druge strane naprosto nedovoljno stručni. U otkrivanju našoj policiji nedostaju i znanja i tehnička sredstva ...

- Ovo što ste rekli vrlo je zanimljivo, jer upravo u posljednje vrijeme imamo nešto nalik na pravu 'epidemiju' procesa u kojima istrage doživljavaju debakle i blamaže.

- Baš zbog toga što sam rekla. Policija se, nakon novoga Zakona o krivičnom postupku, nije dosta snašla i nije dosta ostvarila jednu od intencija toga zakona: da ona, policija, bude više stručna i bolje tehnički opremljena.

Ona to, dakako, nije mogla ni postati u tri godine.

Prema tome, gotovo bi se moglo reći da ona objektivno danas otkriva manje nego što je možda otkrivala prije.

Ako policajac ima sporiji automobil nego razbojnik, on ga ne može uhvatiti. To je vrlo jednostavan primjer.

Prenesen u modernu situaciju, znači: ako policajci nemaju ni stručno znanje ni tehnička sredstva i pomagala da izvide izviđaj kako treba.

Nevolje policije

- Vi ste prije govorili o tome kako je kriminal u nas još i sada primitivan. Ipak, kriminalci se zacijelo moderniziraju. To ste sami rekli spomenuvši upotrebu sve modernijih tehničkih sredstava. Zato mi odgovorite na jedno možda zanimljivo pitanje, pitanje koje se svagdje postavlja: tko se kod nas modernizira brže - kriminalci ili policija, onako općenito govoreći?

- Rekla bih: kriminalci. Iako bih naglasila da je sve to, i jedno i drugo, još primitivno. Naši kriminalci, na svu sreću, nisu ni izdaleka tako vješti kao njihove kolege u inozemstvu, ali naša policija ne ide ukorak čak ni s tim razvojem. 

A to može biti opasno zbog još jedne okolnosti...

- Koje?

- Vi ste mi bili postavili pitanje o stavu društva prema kriminalu u nas. Vidite, važno je da policija otkriva što više počinjenih delikata i što veći postotak njihovih počinitelja, jer, ako se u policiji malo otkriva, onda se malo i prijavljuje: ljudi nemaju povjerenja da prijavljuju, oni radije sliježu ramenima.

Pa tako nastaje začaran krug: jer što manje otkriva policija, to manje ljudi prijavljuju, a što manje ljudi prijavljuju, to još manje otkriva policija. 

Mislim da u nas nema otpora prema policiji i antipatije prema njoj kao u zemljama o kojima ste mi govorili, ali, s druge strane, moramo konstatirati da naša policija radi premalo na tome da bi se približila javnosti, da bi svoj rad otvorila javnosti, s jedne strane, a s druge strane da bi ljudi, kao u nekim zemljama, kao uzmimo u Engleskoj, aktivno pomagali policiji, ali pomagali joj i pasivno: čuvajući bolje svoju imovinu.

- Ali što da radi policija u tom smislu? Policajci ipak nisu časne sestre ili misionari?

- Policija bi trebala stvoriti odjele za suradnju s javnošću, koji bi savjetovali privrednim poduzećima razne načine osiguranja, a s druge strane policajci bi morali, na primjer, odlaziti čak u osnovne škole i dječje vrtiće da djeci drže predavanja o prometu, ne samo da se djeca tako zaštite od opasnosti, nego i zato da se odmalena nauče na policajca kao na korisna čovjeka, na kojeg se, u stanovitim okolnostima, mogu osloniti.

Policija bi trebala čak otvarati omladinske klubove za onu omladinu koja bi htjela u nekim stvarima, iznimno u borbi protiv huliganizma, aktivno surađivati s policijom.

Samo, mi imamo premalo miliconera.

Vidite, trebalo bi razvijati sistem po kojem bi jedan te isti milicioner godinama ne samo patrolirao nekom ulicom nego i živio u njoj, stanovao tamo. S jedne strane, ljudi bi se više na njega navikli, s druge strane on bi otkrivao sumnjive neznance.

Napisao: Konstantin Miles, obrada: Yugopapir (VUS, mart 1971.)

Podržite Yugopapir: FB TW Donate