Kao filmski režiser, mogao sam na izvjestan način da produžim one igre iz djetinjstva i svoje maštarije koje nikad nisam zaboravio - s tom razlikom što sam ja nekada prihvaćao filmske junake i igre koje su stvarali drugi, a sada ih ja stvaram za druge
U pauzi snimanja filma 1975: Razgovaramo s rediteljem Matom Reljom. Počeli smo od njegove posljednje filmske avanture - snimanje za sada još nedovršenog filma "Vlak u snijegu" prema istoimenom djelu nedavno preminulog, popularnog dječjeg pisca Mate Lovraka.
- Prije no što prijeđemo na "Vlak u snijegu", kažite nam kako je uopće došlo do snimanja ovog filma?
- "Vlak u snijegu" nije prvo
ekranizirano djelo Mate Lovraka, još prije mnogo godina snimljena je
"Družina Pere Kvržice", a to nije, kao što ste već
prije rekli, ni moj prvi film s djecom i za djecu. Djela Mate Lovraka
već su godinama podjednako popularna među omladinom, usprkos toga
što se može reći da su za današnju mladež možda i prenaivna i
prejednostavna i previše idilična.
Ipak, a možda baš i zbog toga i zbog iskrenosti i stvarne zainteresiranosti s kojom su pisana - ne silaze s top-lista i školskih lektira.
Pa ipak, kad je Fondu za finansiranje filmske djelatnosti SR Hrvatske predloženo snimanje "Vlaka" malo tko je vjerovao da će ono biti odobreno, dječji film nije naročito popularan ni među filmskim stvaraocima, a ni među finansijerima.
Ipak, pare su dobivene i producent je pozvao mene, ja sam tada predavao na jednoj školi za djecu naših radnika u SR Njemačkoj, da se prihvatim realizacije.
Prihvatio sam, napravio scenarij i krenuo.
Za djecu u vlaku odabrali smo mališane iz sela Ciglena kraj Bjelovara i nismo požalili, a za snijeg smo odabrali domaću zimu koja je bila oštro najavljivana i požalili smo!
Naime, kako znate i sami, snijega nije bilo ni za lijek, i ne preostaje nam ništa drugo nego da čekamo slijedeću domaću zimu ili biramo drugo podneblje - ali odustati nećemo!
Ipak, a možda baš i zbog toga i zbog iskrenosti i stvarne zainteresiranosti s kojom su pisana - ne silaze s top-lista i školskih lektira.
Pa ipak, kad je Fondu za finansiranje filmske djelatnosti SR Hrvatske predloženo snimanje "Vlaka" malo tko je vjerovao da će ono biti odobreno, dječji film nije naročito popularan ni među filmskim stvaraocima, a ni među finansijerima.
Ipak, pare su dobivene i producent je pozvao mene, ja sam tada predavao na jednoj školi za djecu naših radnika u SR Njemačkoj, da se prihvatim realizacije.
Prihvatio sam, napravio scenarij i krenuo.
Ono što se zove optimizam pamćenja...
Za djecu u vlaku odabrali smo mališane iz sela Ciglena kraj Bjelovara i nismo požalili, a za snijeg smo odabrali domaću zimu koja je bila oštro najavljivana i požalili smo!
Naime, kako znate i sami, snijega nije bilo ni za lijek, i ne preostaje nam ništa drugo nego da čekamo slijedeću domaću zimu ili biramo drugo podneblje - ali odustati nećemo!
- Kako je snimati s djecom-glumcima?
- Pa, znate kako, mnogo se govori da su
djeca rođeni glumci i imitatori na koncu, oni se uče životu i
svijetu imitirajući odrasle. To je donekle istina, ali, djeca su
istovremeno i vrlo kreativna i vrlo maštovita i strahovito
samostalna - što sve nadugačko i naširoko prelazi ono što je
potrebno za discipliniranu, pravu glumu.
Prema tome - trebate, odnosno trebam ja, kao režiser - usmjeriti tu njihovu glumu i razigranost, navesti je da se poklopi s mojom idejom o glumi, odnosno o onom što se treba glumiti, što
Prema tome - trebate, odnosno trebam ja, kao režiser - usmjeriti tu njihovu glumu i razigranost, navesti je da se poklopi s mojom idejom o glumi, odnosno o onom što se treba glumiti, što
vam sve skupa otprilike izgleda da se
svi zajedno, istovremeno i prema pravilima poštovanim od sviju,
trebamo igrati jednu igru.
Ako postupite tako - onda djeca i neće glumiti u uobičajenom smislu riječi, nego će iskreno i spontano odigrati određene događaje i to je onda veličanstveno!
Ako postupite tako - onda djeca i neće glumiti u uobičajenom smislu riječi, nego će iskreno i spontano odigrati određene događaje i to je onda veličanstveno!
- To vjerovatno zahtijeva posebne
napore?
- I da i ne... Ovisi o tome koliko je
režiser, kao stvaralac, ali i kao čovjek, spreman da se upusti u tu
igru, naime koliko on to uopće može. Iako je i film sam po sebi
mašta, to ipak nije ona, dječja mašta koja stvara dječje igre.
To uveliko ovisi i o vašem vlastitom djetinjstvu, o vašim dječjim maštanjima i igrama, o tome koliko možete da sve to obnovite u datoj prilici - koliko ste od toga ponijeli i nosite sa sobom kroz život...
To uveliko ovisi i o vašem vlastitom djetinjstvu, o vašim dječjim maštanjima i igrama, o tome koliko možete da sve to obnovite u datoj prilici - koliko ste od toga ponijeli i nosite sa sobom kroz život...
Moje je djetinjstvo bilo i jako
bezbrižno i jako lijepo - to su doduše mnogi odrasli i to naročito
oni poprilično odrasli ljudi skloni kazati. To se stručno zove
optimizam pamćenja - ljudi se sjećaju samo lijepih stvari.
Ali, čini mi se da iskreno mogu kazati da mi je djetinjstvo, provedeno u Šibeniku, gdje sam se rodio, bilo zaista lijepo. Ništa se posebno nije događalo, a ipak mi se činilo da su mi svi dani bili prekratki za sve igre i sva ona maštanja.
Na nas su mnogo utjecali stripovi i filmovi i svi smo, kao i djeca danas, oponašali njihove glavne junake, a nadasve kauboje.
Igračaka skoro da i nije bilo, pa je tako naša mašta bila još aktivnija.
Neke određene ideje o svojoj budućnosti dugo nisam imao. Sviđala mi se crkva i vojska zbog parada i crkvenih obreda koji su mi također djelovali poput velikih, ozbiljnih igara.
Međutim, tokom školovanja popovi i vojnici su mi se sve manje sviđali i stigao sam i do studija, a da nisam znao kamo i kako dalje. U to je došao i rat i nepotrebno je reći da se sve promijenilo, da su nestala sanjarenja...
Slučaj je htio da sam za vrijeme NOR, bijući u partizanima, bio dodijeljen jednoj kulturno-umjetničkoj grupi.
Tu sam se ponovno, ali na drugi način susreo s filmom, glumom, predstavljanjem i ponovno, ali opet na drugi način, zavolio sve to.
Naime, kao filmski režiser, mogao sam na izvjestan način da produžim one igre iz djetinjstva i svoje maštarije koje nikad nisam zaboravio - s tom razlikom što sam ja nekada prihvaćao filmske junake i igre koje su stvarali drugi, a sada ih ja stvaram za druge.
To je i lijep i uzbudljiv posao, ali i veoma težak posao, no kao što kažu kazalištarci za svoje daske da život znače, tako i nama naše platno - život znači!
Ali, čini mi se da iskreno mogu kazati da mi je djetinjstvo, provedeno u Šibeniku, gdje sam se rodio, bilo zaista lijepo. Ništa se posebno nije događalo, a ipak mi se činilo da su mi svi dani bili prekratki za sve igre i sva ona maštanja.
Na nas su mnogo utjecali stripovi i filmovi i svi smo, kao i djeca danas, oponašali njihove glavne junake, a nadasve kauboje.
Igračaka skoro da i nije bilo, pa je tako naša mašta bila još aktivnija.
Neke određene ideje o svojoj budućnosti dugo nisam imao. Sviđala mi se crkva i vojska zbog parada i crkvenih obreda koji su mi također djelovali poput velikih, ozbiljnih igara.
Međutim, tokom školovanja popovi i vojnici su mi se sve manje sviđali i stigao sam i do studija, a da nisam znao kamo i kako dalje. U to je došao i rat i nepotrebno je reći da se sve promijenilo, da su nestala sanjarenja...
Slučaj je htio da sam za vrijeme NOR, bijući u partizanima, bio dodijeljen jednoj kulturno-umjetničkoj grupi.
Tu sam se ponovno, ali na drugi način susreo s filmom, glumom, predstavljanjem i ponovno, ali opet na drugi način, zavolio sve to.
Naime, kao filmski režiser, mogao sam na izvjestan način da produžim one igre iz djetinjstva i svoje maštarije koje nikad nisam zaboravio - s tom razlikom što sam ja nekada prihvaćao filmske junake i igre koje su stvarali drugi, a sada ih ja stvaram za druge.
To je i lijep i uzbudljiv posao, ali i veoma težak posao, no kao što kažu kazalištarci za svoje daske da život znače, tako i nama naše platno - život znači!
*****
Nakon premijere filma 1976: Dug, spontan pljesak razlegao se nedavno u Bjelovaru poslije svečane projekcije "Vlaka u snijegu", snimljenog prema poznatom romanu Mate Lovraka. A Mate Relja, režiser filma, ovako je predstavio razdraganim gledaocima svoje male junake:
- Glavni glumac filma... to vam je ovo trideset i šestoro zlatne djece iz sela Ciglena. Na njihova (ne)jaka leđa svalio se odgovoran zadatak, golem teret, ali sve su izvrsno prebrodili. To je njihov film!
A glumci su bili veseli; djetinje su se radovali uspješnom završetku svoje velike Igre i pomalo se čudili što se toliko ljudi skuplja oko njih, što ih vršnjaci sa svih strana tapšu, stišću za ramena, pa čak traže i autograme onih "glavnijih".
- Ta, mi smo sve shvatili kao igru! Tako smo se i ponašali na snimanju. Mi nismo glumili! Igrali smo se. Eto...
- Ta, mi smo sve shvatili kao igru! Tako smo se i ponašali na snimanju. Mi nismo glumili! Igrali smo se. Eto...
Tako je pričao poslije te projekcije onaj Pero iz filma, privatno Željko Malčić, učenik V razreda OŠ Ciglena koji je, zajedno sa svojim vršnjacima, tako majstorski prenio na film svima znano i omiljeno Lovrakovo djelo.
Mnogi se pitaju kako je taj malac uspio odigrati lik Pere a da nikad prije nije imao veze s filmom i snimanjima. Jer, taj lik iziskuje vrlo mnogo truda i intuicije - mogao bi biti dostojan zadatak za svakog profesionalca - pa mnogi vjeruju da bi to mogao biti početak blistave karijere bistrog seoskog dječaka.
Dječaka koji je svojom ulogom zasjenio čak i mnogo poznatijega Slavka Štimca, Ljubana u već spomenutom filmu, inače najvećeg konkurenta malog, prgavog i svojeglavog seoskog harambaše Pere koji ipak na kraju uviđa da pravda pobjeđuje, da se izdvajanjem ništa ne može postići.
Pred kraj filma to i uviđa, pokaje se zbog prijašnjih postupaka i pristupa vođi Ljubanu, te kreće s ostalima složno u nove pobjede, što je i glavna poruka Lovrakova "Vlaka u snijegu".
Dječaka koji je svojom ulogom zasjenio čak i mnogo poznatijega Slavka Štimca, Ljubana u već spomenutom filmu, inače najvećeg konkurenta malog, prgavog i svojeglavog seoskog harambaše Pere koji ipak na kraju uviđa da pravda pobjeđuje, da se izdvajanjem ništa ne može postići.
Pred kraj filma to i uviđa, pokaje se zbog prijašnjih postupaka i pristupa vođi Ljubanu, te kreće s ostalima složno u nove pobjede, što je i glavna poruka Lovrakova "Vlaka u snijegu".
Još će se jedno ime sa špice filma pamtiti: Gordane Impret koja igra Dragu, malu seosku ljepoticu, na oku glavnih i onih manje glavnih "bećara".
Ulogu prave princeze i okićene nevjeste uvjerljivo je i poetično odigrala, tako da su mnogima i suze potekle.
A Gordana sva presretna kaže:
Ulogu prave princeze i okićene nevjeste uvjerljivo je i poetično odigrala, tako da su mnogima i suze potekle.
A Gordana sva presretna kaže:
- Tu ću sliku svadbe najviše pamtiti. Svi smo bili vrlo lijepo odjeveni, veseli, raspjevani, a na filmu to je još i ljepše ispalo. Ne, ne znam što ću biti kad odrastem, možda izaberem i put glumice... U školi sam odličan đak, sve same petice.
O ostalim glumcima, svojim učenicima cigleničke škole, deset kilometara udaljene od Bjelovara (malo asfaltom, malo uskom prašnom cestom), govorio nam je njihov nastavnik, Marijan Šarlija:
- Naša djeca, koja vrlo brzo uspostavljaju kontakt i sa starijima i s vršnjacima, bila su i ostala djeca. Oduševljeni smo njihovim ulogama i cijelim filmom. Istina, izgubili su trideset dana nastave, ali svi su mahom dobri i vrijedni učenici koje smo nastojali odgajati tako da shvate da bez rada i muke nema pravih rezultata u životu.
Ciglena je ponosna, a osobito nastavnici i đaci.
Oni su glavni:
Đuro Šimunović, Stevo Korenić, Darko Ormanec, Nada Mihaković, Renata Paveška, Ljiljana Jakob, Mirjana Lalić, Jasna Pivesić, Josip Ratkovec...
Oni spomenuti i oni kojima nismo zapisali imena. Jer, ovo je zapis o glavnome glumcu "Vlaka u snijegu" - o trideset i šestoro učenika cigleničke škole.
Zato svima - zaslužene čestitke!
Đuro Šimunović, Stevo Korenić, Darko Ormanec, Nada Mihaković, Renata Paveška, Ljiljana Jakob, Mirjana Lalić, Jasna Pivesić, Josip Ratkovec...
Oni spomenuti i oni kojima nismo zapisali imena. Jer, ovo je zapis o glavnome glumcu "Vlaka u snijegu" - o trideset i šestoro učenika cigleničke škole.
Zato svima - zaslužene čestitke!
Napisao: Božo Šimleša, obrada: Yugopapir (Tina, VII 1976.)