Pratim i rock-scenu, i neke iz tog miljea volim i cijenim. Veći dio toga što se kod nas zbiva pod nazivom rocka potpuno je neprofesionalan. Čak je dobar dio najpopularnijih i najtiražnijih tužno i smiješno gledati i slušati. To je glazbenički katastrofalno, jer pretpostavka je da je rock prije svega glazba, a da su dim i kostimi ipak sekundarni
*****
Treba li uopće napominjati da je Boško
Petrović vodeći domaći džez-glazbenik, poznat daleko izvan granica
naše zemlje. Godinama je postojana veličina u umjetnosti čiji su
poklonici oduvijek bili vrlo probirljiva ukusa. Nove ploče i
koncerti uistinu nisu ništa neobično, no u posljednje vrijeme počeo
je objavljivati ploče brže i češće negoli mi naš tjednik! Šalu na stranu, ali
zanimljivosti uistinu ne nedostaje.
U posljednje doba ploče su zbilja
učestale, tako je neposredno prije Nove godine objavljena Tiffany
Girl, snimljena u doba zagrebačkog Jazz sajma, točnije 20.
listopada prošle godine. To je mali rekord u brzini objavljivanja
ploča, budući da se ploča pojavila u trgovinama samo dva mjeseca
poslije snimanja.
• Ploča, znači, neće manjkati!
Ima ih još, jer ovih je dana u mojoj
produkciji objavljena Sarabanda koju sam snimio sa sadašnjim
suradnikom pijanistom Nevenom Frangešom. Tim sam
albumom otkrio jednog novog Boška Petrovića, u glazbenom smislu
drukčijeg. Za sada, neće biti objavljena u nas, no vjerojatno će
moj partner u projektu - Koncertna direkcija i Jugoton
objaviti ploču i u nas.
Pred završetkom je i realizacija albuma koji radim u suradnji s tvrtkom Dunhill. To bi bile žive snimke s prošlogodišnjeg koncerta Dunhill Jazz Seta. Gotovo istovremeno izlazi i ploča Zagrebačkog Jazz Quarteta, snimljena u povodu dvadeset i pet godina ansambla.
Vjerovali ili ne, uskoro će se pojaviti i kompilacijski album B. P. Conventiona, koji će na tri strane uključivati odabir naših starih snimaka, dok će četvrta donijeti dosad neobjavljene skladbe.
Pred završetkom je i realizacija albuma koji radim u suradnji s tvrtkom Dunhill. To bi bile žive snimke s prošlogodišnjeg koncerta Dunhill Jazz Seta. Gotovo istovremeno izlazi i ploča Zagrebačkog Jazz Quarteta, snimljena u povodu dvadeset i pet godina ansambla.
Vjerovali ili ne, uskoro će se pojaviti i kompilacijski album B. P. Conventiona, koji će na tri strane uključivati odabir naših starih snimaka, dok će četvrta donijeti dosad neobjavljene skladbe.
• Uskoro se očekuje i premijera
velikog projekta na glazbu Georgea Gershwina. Hoće li i taj program
biti otisnut na ploču?
Da, već sredinom veljače u Velikoj
dvorani Koncertne palače Vatroslav Lisinski snimit ćemo ploču s
programom koji se temelji na Gershwinovoj glazbi Porgy & Bess.
Najljepše arije iz te opere izvest ćemo u novim aranžmanima
Miljenka Prohaske. Nastupit će Zagrebački solisti, moj kvartet, te
kao gosti večeri - profesor Stanko Selak i primadona Ruža
Pospiš-Baldani.
Stanko Selak vjerojatno je trenutno naš najbolji trubač, a ovom će prilikom pokazati mali arsenal raznih instrumenata iz porodice truba. On će na trubi izvoditi vokalnu dionicu Porgyja, a Ruža Pospiš-Baldani pjevat će dionicu Bess.
Zbog njene izuzetne glazbeničke pojave nagovorili smo je da se priključi projektu koji bi trebali ostvariti ljudi naizgled različitih glazbenih interesa. To ne bi trebalo biti autentičan Gershwin ni sam
Stanko Selak vjerojatno je trenutno naš najbolji trubač, a ovom će prilikom pokazati mali arsenal raznih instrumenata iz porodice truba. On će na trubi izvoditi vokalnu dionicu Porgyja, a Ruža Pospiš-Baldani pjevat će dionicu Bess.
Zbog njene izuzetne glazbeničke pojave nagovorili smo je da se priključi projektu koji bi trebali ostvariti ljudi naizgled različitih glazbenih interesa. To ne bi trebalo biti autentičan Gershwin ni sam
džez, nego nova verzija te glazbe.
Zagrebački solisti priključili su se bez teškoća, s obzirom da smo zajednički radili i prije - prisjetimo se samo ploče Mistery Of Blues, snimljene prije deset godina!
Zagrebački solisti priključili su se bez teškoća, s obzirom da smo zajednički radili i prije - prisjetimo se samo ploče Mistery Of Blues, snimljene prije deset godina!
• Kako je Ruža Pospiš-Baldani
reagirala na vašu ideju?
U početku je bila pomalo rezervirana,
profesionalno suzdržana, zbog medija u kojem nije udomaćena. Pretpostavljala je kako ćemo tražiti da se
mijenja; da svoj svijet opere i koncertnog pjevanja zamijeni džezom.
Prohaska i ja donijeli smo na jedan susret pjesme u interpretaciji Elle Fitzgerald i Sarah Vaughan, i tu smo gadno pogriješili! Ruža je tek tad pomislila da od nje tražimo promjene.
No, tada smo u pomoć pozvali Zlatka Dvoržaka, i sve je krenulo najboljim mogućim putem jer Zlatko, poput dobrog sportskog psihologa - zna motivirati i smiriti igrače.
Prohaska i ja donijeli smo na jedan susret pjesme u interpretaciji Elle Fitzgerald i Sarah Vaughan, i tu smo gadno pogriješili! Ruža je tek tad pomislila da od nje tražimo promjene.
No, tada smo u pomoć pozvali Zlatka Dvoržaka, i sve je krenulo najboljim mogućim putem jer Zlatko, poput dobrog sportskog psihologa - zna motivirati i smiriti igrače.
• Zašto je B. P. Convention prestao
djelovati?
- Nije to prekid u klasičnom smislu.
Jednostavno, u toku petnaest god;na rada nešto se istroši. Tako smo
se dogovorili da u takvoj formaciji ne radimo. Damir Dičic i Mario Mavrin
rade na svojem projektu, a često sviramo i zajedno.
Na Dunhill Jazz Setu Damir je bio sa mnom, a i Mario također često nastupa sa mnom. U programu Porgy i Bess, on i Salih Sadiković na bubnjevima, te Frangeš za klavirom, čine, uz mene, kvartet.
Na Dunhill Jazz Setu Damir je bio sa mnom, a i Mario također često nastupa sa mnom. U programu Porgy i Bess, on i Salih Sadiković na bubnjevima, te Frangeš za klavirom, čine, uz mene, kvartet.
• Navikli smo na vaše klupske nastupe. Što je s njima?
Prilično sam razočaran zagrebačkom
klupskom scenom. Da nisam potkraj 1984. godine prestao surađivati sa
Centrom za kulturnu djelatnost, bilo bi točno dvadeset godina kao
neprekidno sviram u zagrebačkim klubovima pod njihovim patronatom.
Rezigniran sam, jer mislim da su ti klubovi loše vođeni, repertoarna politika nije dobro zamišljena. Ne može se staviti jedan džez-koncert usred šestodnevnog trajanja YURM-a (YU rock-moment). Publika koja dolazi na džez, bilo da je tinejdžerska ili starija, ima određene zahtjeve, ima kulturu kako ja to kažem klubovanja!
Oni ne žele dolaziti na mjesta gdje nema ni potrebnih higijenskih uvjeta. Tako sam odlučio da se povučem. Jednostavno, ne vidim klub koji bi mi jamčio dignitet. Prestar sam da po svaku cijenu sviram u organizaciji ljudi kojima nije stalo do toga što radim i koji ne cijene moj posao.
Ne može se meni pružati jednake tehničke uvjete kao kojekakvim glazbenim patuljcima.
Ipak, klupska je aktivnost u Zagrebu živa, javljaju se novi organizatori i novi mladi glazbenici.
Rezigniran sam, jer mislim da su ti klubovi loše vođeni, repertoarna politika nije dobro zamišljena. Ne može se staviti jedan džez-koncert usred šestodnevnog trajanja YURM-a (YU rock-moment). Publika koja dolazi na džez, bilo da je tinejdžerska ili starija, ima određene zahtjeve, ima kulturu kako ja to kažem klubovanja!
Oni ne žele dolaziti na mjesta gdje nema ni potrebnih higijenskih uvjeta. Tako sam odlučio da se povučem. Jednostavno, ne vidim klub koji bi mi jamčio dignitet. Prestar sam da po svaku cijenu sviram u organizaciji ljudi kojima nije stalo do toga što radim i koji ne cijene moj posao.
Ne može se meni pružati jednake tehničke uvjete kao kojekakvim glazbenim patuljcima.
Ipak, klupska je aktivnost u Zagrebu živa, javljaju se novi organizatori i novi mladi glazbenici.
• Kada ste već spomenuli rokere,
pratite li tu glazbu i kakvo je mišljenje iskusnog džezista o našoj
rock-sceni?
Pratim i rock-scenu, i neke iz tog
miljea volim i cijenim. Veći dio toga što se kod nas zbiva pod
nazivom rocka potpuno je neprofesionalan. Čak je dobar dio
najpopularnijih i najtiražnijih tužno i smiješno gledati i
slušati.
To je glazbenički katastrofalno, jer pretpostavka je da je rock prije svega glazba, a da su dim i kostimi ipak sekundarni.
Ima talentiranih ljudi, ali vlada zakon - što lascivnije i glasnije!
Ostalo će uraditi mašinerija koja očekuje zaradu.
Tužan slučaj takvog primitivizma jest Plavi orkestar. Dečki su vrlo simpatični, no valjda je i njima jasno da o svirci pojma nemaju. Ako nije - onda je to tek tragedija! Problem nije u njima, nego u medijskoj mašineriji koja ih iz komercijalnih razloga podržava.
Najtužnije je što se obmanjuju klinci spremni da uče što je lijepo i dobro, zasipajući ih proizvodima za koje tvrdimo da je to ono pravo. Tako nikad neće postati estete, i ne bi se trebali čuditi što im u ruke ne dospijevaju Matoš ili Tolstoj.
Ipak, postoji nekoliko talentiranih ljudi poput Bajage, Olivera Mandića ili Parnog valjka.
To je glazbenički katastrofalno, jer pretpostavka je da je rock prije svega glazba, a da su dim i kostimi ipak sekundarni.
Ima talentiranih ljudi, ali vlada zakon - što lascivnije i glasnije!
Ostalo će uraditi mašinerija koja očekuje zaradu.
Tužan slučaj takvog primitivizma jest Plavi orkestar. Dečki su vrlo simpatični, no valjda je i njima jasno da o svirci pojma nemaju. Ako nije - onda je to tek tragedija! Problem nije u njima, nego u medijskoj mašineriji koja ih iz komercijalnih razloga podržava.
Najtužnije je što se obmanjuju klinci spremni da uče što je lijepo i dobro, zasipajući ih proizvodima za koje tvrdimo da je to ono pravo. Tako nikad neće postati estete, i ne bi se trebali čuditi što im u ruke ne dospijevaju Matoš ili Tolstoj.
Ipak, postoji nekoliko talentiranih ljudi poput Bajage, Olivera Mandića ili Parnog valjka.
• Korištenje folkora ovih je dana
dominantan trend. I vi ste posezali za tim, no - koliko je to danas
korištenje, a koliko zloupotreba?
Danas je migracija uvjetovala
koncentraciju raznovrsne publike u gradu. Tako u Zagrebu bolje
prodaje ploču i koncert pjevač narodne negoli rock-glazbe.
Lascivnija pjesma direktnije pogađa kupca i donosi veću zaradu!
Odbijam da tu ima bilo kakvih namjera da se stvara dobra glazba.
Potkraj pedesetih godina počeli smo s obradama narodnih pjesama, a zatim i skladali vlastite. John Louis otvorio nam je oči. Uvidjeli smo da ako je netko, kao ja, rođen u Bjelovaru, lakše stvara nešto što se temelji na tom melosu nego na zvucima bluesa iz New Orleansa.
Naša ideja nije bila da omogućimo jugoslavenskom slušaocu lakši pristup džezu - to me ni danas ne zanima!
To je kao da Goethea prevedete dalmatinskim narječjem kako bi se lakše čitao na splitskoj rivi! Ideja je bila da se stvori nešto autentično, što će i onima na Zapadu zvučati kao džez, i to svjež i nov!
Lascivnija pjesma direktnije pogađa kupca i donosi veću zaradu!
Odbijam da tu ima bilo kakvih namjera da se stvara dobra glazba.
Potkraj pedesetih godina počeli smo s obradama narodnih pjesama, a zatim i skladali vlastite. John Louis otvorio nam je oči. Uvidjeli smo da ako je netko, kao ja, rođen u Bjelovaru, lakše stvara nešto što se temelji na tom melosu nego na zvucima bluesa iz New Orleansa.
Naša ideja nije bila da omogućimo jugoslavenskom slušaocu lakši pristup džezu - to me ni danas ne zanima!
To je kao da Goethea prevedete dalmatinskim narječjem kako bi se lakše čitao na splitskoj rivi! Ideja je bila da se stvori nešto autentično, što će i onima na Zapadu zvučati kao džez, i to svjež i nov!
• Nije li danas džez sve više
industrija, a manje nadahnuta i originalna glazba?
To je u cijeloj glazbi, a ne samo u
džezu! Komercijalizam koji vlada kod producenata, i glazbenih i
filmskih, i svih ostalih vrlo je izražen. Traži se bizarnost! Kada
je džez došao u situaciju da može biti velik posao, došli su i
ljudi koje nije zanimala umjetnost, nego profit.
Recimo, ECM-kompanija - u svakoj kući mladog njemačkog intelektualca ima barem dvadesetak njihovih ploča kao obilježja društvenog statusa! Omoti su sjajni, a glazba - nenametljiva!
Sve nalikuje ventilatoru koji radi svoje, a ne smeta nam dok razgovaramo.
Kada je Miles Davies pozvao Herbieja Hancocka da prvi put svira na električnom klaviru, Herbie je bio užasnut čudnom rugobom koja je proizvodila neobične zvukove.
Tek mnogo godina kasnije, saznao je da je Milesu tvrtka Fender obećala dvjesta tisuća dolara ako Hancock bude svirao na njihovu instrumentu i ako to bude pisalo na ploči. To je biznis!
Recimo, ECM-kompanija - u svakoj kući mladog njemačkog intelektualca ima barem dvadesetak njihovih ploča kao obilježja društvenog statusa! Omoti su sjajni, a glazba - nenametljiva!
Sve nalikuje ventilatoru koji radi svoje, a ne smeta nam dok razgovaramo.
Kada je Miles Davies pozvao Herbieja Hancocka da prvi put svira na električnom klaviru, Herbie je bio užasnut čudnom rugobom koja je proizvodila neobične zvukove.
Tek mnogo godina kasnije, saznao je da je Milesu tvrtka Fender obećala dvjesta tisuća dolara ako Hancock bude svirao na njihovu instrumentu i ako to bude pisalo na ploči. To je biznis!
