Čarli Čaplin, univerzalni savjeti za komičare: Poznavanje čovjeka osnova je svakog uspjeha (1918)

Kad odlazim da gledam jedan od svojih filmova, ja sam u neku ruku kao onaj trgovac koji promatra što njegove mušterije nose, kupuju ili čine. Kao što posmatram ljude u gledalištu, da vidim zbog čega se smiju, ja ih isto tako promatram da bih pronašao ideje za komične scene

"Kinematografija" 1957: Ima velikih komičara: onih koji samo glume u svojim filmovima, ali i onih koji uz to sudjeluju i u njihovom ostvarenju; njihov je doprinos značajniji.

Eto, najvećeg od svih, majstora na čelu kolone, Charlie Chaplina. On će sada objasniti svoje metode.

Tekst što ga donosimo potječe iz godine 1918.

Moja tajna

Gdje god susrećem ljude koji traže da im objasnim tajnu »kako nasmijavam svoj svijet«, osjećam se uvijek nelagodno i obično nastojim da im izmaknem. U mojoj komici na ekranu nema više tajanstvenosti nego što je ima u komici Harryja Laudera, kad nastupa pred svojom publikom.

Stjecajem okolnosti, obojica poznajemo nekoliko jednostavnih istina o karakteru čovjeka i služimo se njima u našem zanatu. Na kraju krajeva, u osnovi svakog uspjeha nalazi se samo poznavanje ljudske prirode, bez obzira da li je čovjek trgovac, hotelijer, izdavač ili glumac.

Od svih činjenica najviše se oslanjam na onu koja se sastoji u tome da suočim publiku s licem što se nalazi u smiješnoj i nezgodnoj situaciji.

Sama činjenica da je odletio neki šešir nije smiješna.

Smiješno je kad vidimo njegova vlasnika da trči za njim, raščupane kose na vjetru i s krajevima kaputa koji lepršaju.

Kada neki čovjek šeće ulicom, tome se nitko ne smije. No kada se neko ljudsko biće nalazi u smiješnoj i nezgodnoj situaciji, to postaje motiv smijeha kod njegovih bližnjih. Svaka se komična situacija zasniva na tome. Šaljivi filmovi imali su neposredan uspjeh, jer je većina njih prikazivala policajce kako padaju u kanalske otvore, kako se spotiču na zidarske kante, ispadaju iz vagona i doživljavaju sve vrsti nevolja.

Eto, ljudi koji predstavljaju dostojanstvo vlasti i koji su često prožeti njime, izvrgnuti su smijehu i poruzi; prikaz njihovih doživljaja za gledaoce je dvostruko smiješniji nego kad bi se radilo o običnim građanima koji doživljavaju iste nezgode.

Još smiješnija je smijehu izvrgnuta osoba, koja usprkos tome ne želi priznati da joj se dešava nešto izvanredno, te tvrdoglavo nastoji sačuvati svoje dostojanstvo. Najbolji primjer za to daje pijani čovjek, koji se otkriva i svojim riječima i hodom, a ipak nas želi uvjeriti, s mnogo dostojanstva, da je trijezan. On je mnogo smiješniji od iskreno razdraganog čovjeka koji otvoreno pokazuje svoje pijanstvo, te mu nije stalo da li se to primjećuje.

Na sceni obično imamo lako pijanstvo uporedo s pokušajem da se pokaže dostojanstvo, jer su režiseri shvatili da je takva pretenzija smiješna.

Zato svi moji filmovi počivaju na zamisli da dođem u nepriliku, kako bih mogao da se pokažem strahovito ozbiljnim u pokušajima da zadržim sasvim normalan izgled malog gentlemana. 

Zbog toga u makakvom se nezgodnom položaju našao, moja je velika briga da odmah pokupim svoj štap, namjestim polucilindar i popravim kravatu, pa čak i ako sam pao na glavu. Toliko sam siguran što se te točke tiče, da ne nastojim staviti samo sebe u nezgodne situacije već to činim i s ostalima.

Postupajući tako nastojim uvijek da se štedljivo služim svojim sredstvima. Hoću time reći, da ukoliko jedan jedini događaj može izazvati dvije odijeljene salve smijeha, on vrijedi mnogo više nego dva odijeljena događaja.

U filmu »Pustolov« (The Adventurer) uspio sam u tome tako, što sam se smjestio na balkonu, gdje jedem sladoled s mladom djevojkom. U donji kut smjestio sam dobro obučenu, krupnu i dostojanstvenu damu koja sjedi za stolom.

I tada, dok jedem, komadić sladoleda klizne preko mojih hlača s balkona i padne za vrat poštovanoj gospođi. Prvu salvu smijeha izaziva moja vlastita zbunjenost, drugu, daleko veću, izaziva pad sladoleda na vrat žene, koja uz viku počinje skakati.

Poslužio sam se samo jednim događajem, no taj je zbunio dvije osobe i izazvao dvije salve smijeha.

Makako to izgledalo jednostavno, ima tu dva elementa ljudske prirode na koja se cilja: prvi je uživanje publike kad vidi da su se bogatstvo i luksus našli u nezgodi; drugi se nalazi u tendenciji gledalaca da osjete ista uzbuđenja kao i glumac na sceni ili na ekranu.

Jedna je od stvari koje se najbrže nauče u kazalištu, da je narod općenito zadovoljan kad vidi kako bogati ljudi izvlače kraći kraj. To proizlazi iz činjenice što je devet desetina ljudi siromašno i ljubomorno na bogatstvo one preostale desetine. 

Da sam, naprotiv, učinio da sladoled padne na vrat nekoj siromašnoj domaćici, umjesto smijeha izazvao bih simpatiju za tu ženu. Isto tako, budući da ta siromašna domaćica ne bi imala ništa da izgubi od svog dostojanstva, taj događaj ne bi bio smiješan.

Pustiti da sladoled padne za vrat jednom bogatašu, znači, u duhu gledalaca, učiniti da mu se dogodi upravo ono što zaslužuje.

Spomenuvši da ljudsko biće osjeća uzbuđenja identična onima kojih je svjedok, hoću reći - da se vratimo na primjer sladoleda - kada se ona bogata dama trese od jeze, i gledaoce podilazi jeza.

Gledaoci moraju biti dovoljno upoznati sa stvarima koje dovode glumca u nezgodan položaj, inače neće shvatiti njihovo značenje. 

Znajući da je sladoled hladan, gledaoce podilazi jeza. Poslužimo li se nečim što gledalac odmah ne prepoznaje, on to neće dobro shvatiti. Na tome se temelji ono bacanje u lice torte s kremom, što smo vidjeli u prvim filmovima. Svaki zna kako se te torte lagano spljošte, te stoga može shvatiti osjećanje glumca koji je njima pogođen.

Da nije bilo moje majke...

Mnogi su me ljudi pitali gdje sam došao do ideje za žanr kojim se služim. O tome bih mogao samo reći, da je to sinteza mnogih Engleza, koje sam vidio u Londonu dok sam stanovao u tome gradu.

Kad me je Keystone Film Company, za koju sam snimao moje prve filmove, zamolila da napustim pantomimu »Jedna noć u engleskom music-hallu« od Karnoa - u kojoj sam glumio - oklijevao sam uglavnom stoga, što nisam znao kojeg bi se komičnog žanra mogao prihvatiti.

Međutim, poslije izvjesnog vremena pomislio sam na sve one male Engleze s malim crnim brčićima, tijesnim odijelom i bambusovim štapom, koje sam bio vidio, pa sam odlučio da ih uzmem za uzor. 

Ideja sa štapom možda je moje najsretnije otkriće. Jer upravo me je taj štap učinio brzo poznatim, a s druge strane, ja sam tako proširio njegovu upotrebu da je on sam po sebi postao neka vrsta komičnog lica. Često je on zakvačio nekoga za nogu ili uhvatio za rame, pa sam tako izazvao smijeh gledalaca a da nisam ni bio svijestan geste koju sam učinio.

Mislim da na početku nisam potpuno osjetio koliko toga, kod milijuna pojedinaca, može reći jedan štap, koji označava čovjeka kao nekog »dandyja«. Kad sam dakle došao na scenu ljuljajući se s mojim štapom i poprimivši ozbiljan izgled, stvorio sam utisak kao da mi je stalo do dostojanstva, a to je upravo bio moj cilj.

Kad sam snimio svoj prvi film za kompaniju Keystone imao sam dvadeset i jednu godinu (sada mi je dvadeset i devet). Netko bi se dakle mogao zapitati kakvo je, u tim godinama, bilo moje poznavanje čovjeka. Međutim, treba se podsjetiti da sam nastupao pred publikom od svojo četrnaeste godine. To možda izgleda čudno, no u svom prvom važnijem angažmanu nastupio sam s američkim glumcem Williamom Giletteom, u američkom komadu »Sherlock Holmes«.

Četrnaest mjeseci nastupao sam u ulozi Billyja, uredskog teklića u u predstavama »Sherlock Holmesa« u Londonu. Kad je taj angažman istekao, nastupao sam u vodvilju. Pjevao sam i plesao nekoliko godina, dok me nisu angažirali za Karnoovu pantomimsku družinu. Pantomimu veoma cijene u Engleskoj, a kako sam i ja imao sklonosti prema njoj, bio sam vrlo sretan što se mogu tome posvetiti.

Ipak, da nije bilo moje majke, ne znam da li bih bio uspio u pantomimi. Ona je bila najčudesnija mimičarka koju sam ikad vidio. Satima bi ostajala kod prozora, promatrajući ulicu i reproducirajući rukama, očima i izrazom lica sve što se na ulici zbivalo. 

I to nikada nije prestajalo.

I upravo gledajući i promatrajući nju, naučio sam ne samo da izrazim čuvstva pomoću svojih ruku i lica već i da proučavam čovjeka.

Bilo je nečeg izvanrednog u njezinom načinu promatranja.

Videći na primjer kako Bill Smith ujutro ide ulicom, ona bi rekla:

- Eto Billa Smitha! On vuče noge, a cipele mu nisu očišćene. Ćini se da je bijesan, kladim se da se potukao sa ženom i da je otišao bez doručka. Dokaz je tome što ulazi u mljekarnicu da popije kavu i pojede pecivo.

A ja bih zatim uvijek u toku dana saznao da se Bill Smith doista potukao sa ženom. Taj način promatranja ljudi bila je najdragocjenija stvar koju sam naučio od svoje majke; na taj sam način upoznao ono što kod ljudi izgleda smiješno. Zbog toga, kad gledam jedan od svojih vlastitih filmova u javnom kinematografu, ja sam s jednim okom na platnu, a s drugim, i s oba uha, pratim publiku.

Tada primjećujem ono čemu se publika smije, kao i ono zbog čega se ne smije.

Ako se na primjer na nekoliko predstava gledaoci ne smiju jednoj sceni koju sam htio učiniti smiješnom, nastojim poslije toga otkriti što ne valja, bilo u mojoj ideji, bilo u izvedbi, ili u samoj snimci.

Vrlo često neki mi laki smijeh ukazuje na gestu koju nisam proučavao: odmah zatim naćulim uši i istražujem zbog čega je baš ta stvar izazvala smijeh.

Kad odlazim da gledam jedan od svojih filmova, ja sam u neku ruku kao onaj trgovac koji promatra što njegove mušterije nose, kupuju ili čine.

Kao što posmatram ljude u gledalištu, da vidim zbog čega se smiju, ja ih isto tako promatram da bih pronašao ideje za komične scene.

Jednog sam dana prolazio kraj vatrogasne kasarne u trenutku kada je dana uzbuna za požar. Vidio sam kako se vatrogasci spuštaju niz motku, kako brzo sjedaju na vatrogasna kola i jure prema mjestu požara.

Predamnom se odmah pojavio cijeli niz komičnih mogućnosti. Vidio sam samog sebe kako ostajem na ležaju, kao da me se uzbuna ne tiče. To će svi odmah shvatiti, jer svatko voli da spava. Vidio sam kako klizim niz motku, kako se zafrkavam s vatrogasnim konjima, spasavam glavnu junakinju, padam s kola na jednom zavoju i mnogo drugih stvari u istom smislu. 

Sve sam to sačuvao u sjećanju i kasnije, snimajući »Vatrogasca« (The Fireman) poslužio sam se time.

No da onog dana nisam promatrao vatrogasnu kasarnu, ne bih mogao ni pomisliti na sve te mogućnosti.

Drugom zgodom uspinjao sam se i spuštao po pokretnim stepenicama u nekom velikom dućanu i pitao se, kako bih to mogao iskoristiti u filmu. Napokon sam to uzeo za osnovu svog filma "Charlot, šef odjela« (The Floor Walker).

Promatrajući boksačko natjecanje došla mi je ideja za film »Charlie kao šampion« (Champion Charlie), u kojem sam ja, sitni čovjek, knock-outirao neku ljudeskaru, zahvaljujući potkovi koja se našla u mojoj boksačkoj rukavici.

Ukratko, uvijek sam koristio život svakidašnjice za stvaranje komičnih likova ili situacija.

Jednog dana, na primjer, kad sam bio u restoranu, primijetio sam odjednom, nekoliko metara pred sobom, nekog čovjeka koji se počeo smiješkati i pozdravljati, a činilo mi se kao da se obraća meni. Mislio sam da on želi biti ljubazan pa sam i ja odvraćao na isti način, iako sam zapravo krivo shvatio njegove namjere.

Trenutak zatim počeo se iznova smiješiti. Ja sam ga pozdravio, no on se opet namrštio. Nisam shvatio zašto se on čas smješka, čas mršti. Tek kad sam se okrenuo, vidio sam da je očijukao s nekom lijepom djevojkom, koja se nalazila iza mene. Ta me moja zabluda natjerala u smijeh, iako je bila shvatljiva.

Kad sam nekoliko mjeseci kasnije imao prilike da primijenim tu scenu u filmu »Charlie se liječi« (The Cure), poslužio sam se tim događajem.

Da kontrast dođe do izražaja...

Druga ljudska osobina, kojom se često koristim, je naklonost što je gledaoci, u težnji za razonodom, pokazuju prema kontrastima i iznenađenjima. Poznata je stvar da publika voli borbu između dobra i zla, između bogataša i siromaha, sretnika i »baksuza«, da se voli smijati i plakati, i sve to u nekoliko minuta. 

Kod gledaoca kontrast podstiče zanimanje, i stoga se njime stalno služim.

Kad me proganja neki policajac, ja ga uvijek prikazujem kao krupnog i nespretnog čovjeka, dok mu se ja provlačim između nogu i izgledam akrobatski vješt i lagan.

Ako me netko zlostavlja, onda to uvijek čini neka golema ljudina, jer na taj način, zbog kontrasta prema mome sitnom rastu, stječem simpatije publike, a nastojim također dovesti u kontrast ozbiljnost svog vladanja sa smiješnošću događaja.

Sreća je naravno što sam malen, pa na taj način mogu lako doći do tih kontrasta.

Sav svijet znade da mali progonjeni pojedinac uvijek uživa simpatije mase. 

Znajući za tu naklonost prema slabima, ja udesim stvar tako da još i naglasim svoju slabost, skupljajući ramena te dajući licu snužden i strašljiv izraz.

Sve je to, naravno, umjetnost pantomime; no da sam viši rastom teže bi mi bilo da budem simpatičan. Jer tada bih bio u mogućnosti da se sam branim. Kako sam međutim takav kakav jesam, gledaoci, iako se smiju mom izgledu, osjećaju za me simpatiju.

Usprkos tome valja paziti i na to da kontrast dođe do izražaja. Na kraju filma »Pasji život« (A Dog’s Life) ja sam, na primjer, farmer. Pomislio sam stoga da će biti smiješno ako se nađem na nekom polju, te izvadim zrno iz džepa, a zatim ga posadim, napravivši prstom malu rupu.

Rekao sam jednom od svojih suradnika, da izabere farmu na kojoj bi se ta scena mogla odigrati. On je farmu našao, no ja se s njome nisam poslužio, iz jednostavnog razloga jer je bila premalena te ne bi mogla poslužiti kao kontrast mojoj apsurdnoj gesti da svaki puta posijem jedno zrno. To je moglo biti dosta smiješno i s obzirom na malu farmu; no smještena na posjed od dvadeset i pet hektara, ta je scena izazvala golem smijeh zbog samog kontrasta između moje metode sijanja i veličine farme.

Iznenađenju pridajem istu važnost kao i kontrastu. 

Ja ne nastojim postići iznenađenje samo u općoj kompoziciji svog filma, već se trudim da ovladam i svojim ličnim gestama, tako da i one dođu kao iznenađenje.

Uvijek nastojim stvoriti neočekivano na neki novi način. Steknem li uvjerenje da publika očekuje kako ću u nekom filmu poći ulicom pješice, ja iznenada uskočim u neko vozilo.

Ako želim privući nečiju pažnju, ja ga ne lupnem rukom po ramenu niti ga zovem, već mu gurnem štap pod mišku i lagano ga privučem k sebi.

Zamišljati ono što publika očekuje a zatim učiniti drugo, to je za mene čisti užitak. 

U mome filmu »Useljenik« (The Immigrant) prva slika pokazuje kako sam se veoma nagnuo preko palube; vide se samo moja leđa, dok grčeviti pokreti mojih ramena ukazuju na to da imam morsku bolest.

No, da sam je stvarno imao, bila bi gruba pogreška pokazati je u filmu. Ono što sam ja ustvari činio, bilo je namjerno obmanjivanje gledalaca. Jer kad sam se uspravio, izvukao sam na udici ribu; tek tada su gledaoci primijetili da sam umjesto muke od morske bolesti jednostavno provodio svoje vrijeme u pecanju. Bilo je to savršeno iznenađenje, koje je izazvalo velik smijeh.

Postoji također i druga opasnost; to je kad se želi biti odviše smiješan. 

Ima kazališnih komada i filmova gdje se gledaoci tako i toliko smiju, da se na kraju potpuno iscrpe. Ambicija je mnogih glumaca da im publika umire od smijeha. No ja više volim da razdijelim smijeh; to je bolje od neprekidnog zabavljanja. Dvije tri salve iskrenog smijeha bolje su nego eksplozija dvorane, koja traje nekoliko minuta.

Obuzdati samoga sebe važna je stvar, ne samo za glumca...

Često me pitaju da li se sve moje koncepcije ostvaruju i da li je lako napraviti komičan film. Ponekad želim da bih mogao slijediti cijeli tok jednog filma, počevši od ideje do trenutka kad se pojavljuju lica, da bih mogao film snimati, montirati i iskoristiti ga.

Često me užasava znatna količina filmske vrpce koja je potrebna za jedan film. Snimio sam i do osamnaest tisuća metara vrpce, da bih dobio šest stotina metara za prikazivanje publici. Trebalo bi po prilici dvadeset sati da se na ekranu prikaže tih osamnaest hiljada metara filma. A cijelu tu dužinu treba snimiti, da bi se na kraju dobilo dvadeset minuta projekcije za publiku.

Svijestan toga, ja ponekad neku ideju, ma da sam na njoj naporno radio, ali se ona nije oblikovala u meni, pa prema tome nije zrela za filmovanje, odmah napuštam i prelazim na drugu.

Smatram da ne treba gubiti vrijeme na stvari koje se ne predočuju jasno. Treba cijelu svoju energiju koncentrirati na ono što se radi; no ako se kojim slučajem čovjek pritom zaplete, premda se iskreno trudio, treba kroz izvjesno vrijeme pokušati neku drugu stvar, a zatim se vratiti izvornoj ideji, ukoliko imamo povjerenja u nju. Na taj sam način uvijek radio.

U mome poslu pouzdajem se samo u vlastitu ocjenu.

Oni koji su prisustvovali snimanju, katkada su uživali u nekim scenama, no ja sam ih ipak odbacio, jer mi se činilo da nisu dosta komične. To nije stoga što smatram da sam mnego pronicaviji od ljudi koji me okružuju, već jednostavno zato, jer sam ja onaj koji prima svu osudu i korist od filma. Ja ne mogu staviti na početak filma upozorenje i reći:

»Gledaoci, ja vam ne zamjeram što se ne smijete, meni se samom to nije učinilo smiješnim, no oni oko mene bili su drugog mišljenja i ja sam ga prihvatio.«

Ima jedna druga stvar, zbog koje mi je teško vjerovati u ocjenu onih koji su oko mene.

Moj snimatelj i njegovi pomoćnici toliko su naviknuti na moju glumu da se ne smiju mnogo. No ako učinim pogrešku, onda mi se oni smiju, a ja, ne uočivši svoju pogrešku, mogao bih pomisliti da je scena smiješna.

To sam ustanovio tek onog dana kad sam zapitao ljude zašto se smiju jednom prizoru koji se meni nikako nije učinio smiješnim. Rekoše mi da se smiju zato jer sam se prevario, i tada sam shvatio da bih na taj način mogao biti zaveden u bludnju.

I sretan sam ako se oni tek rijetko smiju mojoj glumi.

Jedna je od stvari prema kojima sam najoprezniji, da ne treba pretjeravati ili insistirati odviše na nekom osobitom momentu. Lakše se može presjeći smijeh pretjeravanjem nego na bilo koji drugi način.

Ako bih odviše hodao na moj naročit način ili bih odviše brutalno nekoga srušio, ili bih ma u čemu pretjerao, to ne bi nikako bilo dobro za film.

Obuzdati samoga sebe važna je stvar, ne samo za glumca nego i za svakog drugog.

Potrebno je obuzdati temperament, apetite, loše navike, ili ma koje druge stvari.

Jedan od razloga zbog kojih ne volim svoje prve filmove je što nije bilo lako da se čovjek u njima obuzda.

Jedna ili dvije torte s kremom možda su zabavne. No ako smijeh isključivo ovisi o njima, film brzo postaje jednoličan. Možda ne uspijevam uvijek zahvaljujući mojoj metodi, no tisuću puta više volim postići smijeh nekim inteligentnim činom nego brutalnošću ili banalnošću. 

Nema tajanstvenosti u nasmijavanju gledalaca.

Cijela moja tajna sastoji se u tome, da mi je duh bio budan i oči otvorene prema svima događajima koji se mogu upotrebiti u mojim filmovima.

Proučavao sam čovjeka, jer bez toga ne bih u svome zanatu mogao ništa učiniti. A kao što sam to rekao u početku članka, poznavanje čovjeka osnova je svakog uspjeha.

Napisao: Charlie Chaplin, obrada: Yugopapir (Kinematografija / godišnjak Filmskog vjesnika 1957.)

Podržite Yugopapir: FB TW Donate