Da li su gastarbajteri izgubljeni za svoju domovinu? / Novac je u Njemačkoj važniji od nacionalnosti

Ni u Zapadnoj Njemačkoj ne teče med i mlijeko, i ovdje živi još oko 800.000 domaćih beskućnika. U obdaništima i barakama stanuju ne samo stranci (i to ne svi) nego i (neki) Nijemci - jer više ne mogu platiti stan 

Kad se "Gastarbeiteri" jednom ožene, dovedu obitelj, skuće, školuju i zaposle djecu, dolazit će u domovinu samo na odmor i možda kao umirovljenici. Velika je stoga odgovornost na rodnome kraju da ih ne otuđi od sebe. Pojedinačni su napori bili do sada preslabi a često i jalovi.

*****

Bonn, siječnja 1971: Sada su već mnogi otkrili dušu i srce zapadnonjemačkim "stranim radnicima" - i u zemljama iz kojih su otišli, i u zemlji u koju su došli. Ako su prije nekoliko godina na poteškoće i rješenja upozoravali samo rijetki promatrači, ovih bi se dana mogla samo od političkih izjava i novinskih članaka namijenjenih "Gastarbeiterirna" sastaviti čitava knjiga.

Bi li radnik u njoj našao sama sebe, može prosuditi samo on. Letimični razgovori dopuštaju opreznu pretpostavku: prije ne nego da.

Vrijeme površnoga i općenitog otkrivanja uzroka i posljedica fenomena migracije može se, međutim, smatrati prošlim, iako upravo takvim analizama obiluju i domaći i zapadnonjemački listovi, dok znanost - osobito sociologija - još nije pravo otkrila "Gastarbeitere", pogotovo ne kao klasnu kategoriju u Evropi otvorenih granica.

Poslodavci se, svakako, povezuju i surađuju nacionalno i internacionalno uspješnije nego sindikati i radnici, a strani kapital diskriminiran je u SR Njemačkoj mnogo rjeđe nego strani radnik.

Poteškoće koje osjeća došljak iz Bugojna, Izmira, Soluna, Palerma ili Valencije, to više nisu toliko nacionalne ili "rasne" koliko klasne - istina koju mnogi dušobrižnici još često potcjenjiuju ili ignoriraju.

To, doduše, nije i jedina zapostavljena istina u zapadnonjemačkome svijetu, ali je vjerojatno jedini zajednički nazivnik za strane radnike u SR Njemačkoj. Tko plače nad sudbinom zapadnonjemačkih "Crnaca", griješi jednako kao i onaj koji u domovini jalno zavidi "Gastarbeiterima".

Tek kad se to usvoji, prestat će u njemu gledati bijela vrana ili žuta kulija, bezlični ljudski materijal što se prodaje i kupuje na tržištu rada, skuplja skupe marke i skriva bijedu pod krovom rabljenoga automobila.

Stotine tisuća ljudi previše su za pojednostavnjene zajedničke apstraktne zaključke, a pojedinačna sudbina od čovjeka do čovjeka drukčija. Svatko je slučaj za se, a svi zajedno postoje za sada - usprkos svemu što ih veže - samo u (nepotpunoj) statistici saveznoga ureda za rad u Nürnbergu.

Nema "tipičnih"

Novinar Sigrid Lill pronašla je u Düsseldorfu 23 Jugoslavena što ih je poslodavac Stockheim (Štokhajm), s kojim su potpisali jednogodišnji radni ugovor, iznajmio drugim firmama - uz ostalo, građevinaru Wegewitzu (Vegevic).

Rade, po ugovoru, 54 sata tjedno i stanuju po pet u sobi bez peći s posteljinom koju im mijenjaju četiri put godišnje, za 45 maraka mjesečno.

Bilo bi, međutim, previše jednostavno kad bi, kako ne bez tendencije piše komunistički "Unsere Zeit", sudbina ove dvadeset i trojice bila "tipičan primjer za dva milijuna stranih radnika".

Nije tipičan ni došljak iz okolice Splita koji je u međuvremenu i sam postao poslodavac i vodi malo transportno poduzeće u kojem - kao knjigovođe - zapošljava čak i Nijemce.

Nisu tipični ni primjeri iz kojih je časopis "Spiegel" nedavno satkao crni prikaz "bijeloga robija" Savezne Republike. Nema tipičnih primjera. Mozaik se sastoji od previše raznobojnih kamenčića da bi slika bila jasna i ujednačena.

Sudbina stranih radnika nije laka, ali je ne bi trebalo nepotrebno i suvišno dramatizirati stravičnim pričama.

Priče neće mnogo pomoći. Više od njih pomoći će realne informacije, pomoći će ako se kaže da ni u Zapadnoj Njemačkoj ne teče med i mlijeko, da i ovdje živi još oko 800.000 domaćih beskućnika.

U obdaništima i barakama stanuju ne samo stranci (i to ne svi) nego i (neki) Nijemci - jer više ne mogu platiti stan.

Novac je u SR Njemačkoj možda i važniji od nacionalnosti.

Jedina alternativa?

Bilo bi stoga možda i vrijeme da se pogleda istini u oči i shvati da je alternativa diskriminaciji jedino asimilacija i integracija stranih radnika s Nijemcima i međusobno - društveni proces koji s vremenom sam od sebe sve više napreduje, iako ga u domovini "Gastarbeitera" neće priznati, a u Njemačkoj, bar na početku, prihvatiti.

Kad i ako jednom preskoči ili prekorači ekonomsku barijeru, kad se standardom i običajima saživi s okolicom, strani radnik brže će se prilagoditi i prestati da bude autsajder.

Vrijeme je, također, da strani radnici prestanu biti fenomen i postanu - za one od kojih su otišli i za one kojima su došli - normalna pojava koja, doduše, može biti tužna i žalosna, ali se s njom valja pomiriti, naučiti "živjeti sa stranim radnicima", ili bez onih koji su potražili bolji kruh u bijelom svijetu.

Pomiriti se, međutim, ne znači dići ruke. Naprotiv.

Znači samo realno ocijeniti i shvatiti da se zlo može i mora popraviti, ali ne može više i ukloniti.

Znači pretpostaviti da su mnogi "Gastarbeiteri" i protiv svoje volje već izgubljeni za domovinu, bar kao radnici: kad se jednom ožene, dovedu obitelj, skuće, školuju i poslije zaposle djecu, odlazit će u domovinu samo na odmor i, možda, kao umirovljenici, nacionalno uvijek jednako i neraskidivo vezani za rodni kraj, ali ekonomski mnogo više za zemlju u kojoj rade.

Samo odgovorno

Carinske i druge olakšice o kojima se (tek) sada (i još i sada samo) govori kao o Kolumbovu jajetu stimulacije povratka s privremenog rada u inozemstvu, već su prije nego što će se možda roditi - zakasnile nekoliko godina.

Pri tome se u Jugoslaviji zaostalo ne samo za vremenom i za samim sobom nego i za drugim izvoznicima radne snage koji su - kao Italija, Grčka i drugi - bar na vrijeme shvatili kako je bolje da se za njihove "Gastarbeitere" brine jedna institucija pošteno nego mnoge loše ili nikako.

Narodna mudrost koja upozorava na loše posljedice prevelikoga broja babica nalazi opravdanje u slučaju jugoslavenskih radnika zaposlenih tobože privremeno u SR Njemačkoj.

Primjer: u ambasadi neke strane zemlje za "Gastarbeitere" se brine socijalni ataše koji je i šef mreže vanjskih ispostava ministarstva rada.

Njegov kolega u jugoslavenskoj ambasadi nema ni pomoćnika ni suradnika, nadležan je samo za svoje konzularno područje i nema pojma o tome što se zbiva u Münchenu, Hamburgu, Düsseldorfu i drugdje.

Krivicom birokratskih prilika čiji korijen, očito, valja tražiti u samoj zemlji, briga za radnike u SR Njemačkoj nije ni pametno koordinirana; razbijena je na pola tuceta konzulata i isto toliko institucija u zemlji. Valjalo bi, međutim, shvatiti da bitka za "Gastarbeitere" može uspjeti samo ako napori budu sinhronizirani.

Što hoće časopis "Croatia"

Ako radnika iz SR Hrvatske ima u Njemačkoj više nego ostalih - onda to, prije svega, znači da SR Hrvatska snosi i za njih i za "Gastarbeitere" uopće, najveću odgovornost, koja zahtijeva najveći njezin udio u brizi, uz suradnju i koordinaciju s ostalim republikama.

Dok je, međutim, takvih napora premalo, a pojedinačni su preslabi i često jalovi, dešavat će se katkad da se među radnike ubacuju i tuđi utjecaji.

Stotine tisuća ljudi koji zarađuju barem pet milijardi maraka godišnje otkrili su kao potencijalno tržište ne samo tvorničari duhana što odnedavno reklamiraju neke cigarete i na jezicima naših naroda, nego i neki tvorničari ideja. 

Kao primjer može poslužiti i tjedni časopis "Croatia" što ga u Zapadnom Berlinu s novcem jedne velike talijanske izdavačke kuće upravo priprema i pokreće "grupa građana" u ime izdavačkog poduzeća s imenom "Istra" koje, za sada, nije još zabilježeno ni u jednom zapadnonjemačkom ili zapadnoberlinskom registru.

Časopis koji najavljuje "dopunu" ili opoziciju "državnoj štampi Jugoslavije" računa, očito, i s tim da ga čeka tržište koje je još nedovoljno "pokriveno" i iskorišteno.

Jugoslavenske radnike - među njima prije svega one iz SR Hrvatske - valja upozoriti da ni "Croatia", kako je zamišljena, neće biti njihov list, a najmanje most između inozemstva i domovine i spona među njima. Samo upozoriti danas, međutim, nije više dovoljno. Vrijeme velikih riječi valjalo bi napokon zamijeniti vremenom zajedničkih akcija - bar da bi se spasilo što se može dok nije prekasno.

Napisao: Željko Brihta, obrada: Yugopapir (VUS, I 1971.)

Podržite Yugopapir: FB TW Donate