Kad me god, recimo, pitaju novinari kako objašnjavam velike naklade svojih knjiga u svijetu, ja uvijek odgovaram da je to samo sreća. Sreća! Ima toliko sjajnih pisaca koji nikako ne mogu prijeći granicu što im je postavlja njihov jezik. Kada kažem "sreća", onda me pitaju: "Zar samo sreća?" Ja odgovaram: "Ne, jer ja sreći dajem uvijek mnogo prilika!"
*****
Siječanj 1986: Kada sam za vrijeme razgovora u jednom
trenutku, iznebuha, upitao Kishona ima li on svoj san o sreći,
odgovorio mi je:
"Da! Sanjam da sve stane i ostane kako je sada."
Pisac koji pripada među dvadeset najčitanijih na svijetu, objavljuju ga na 29 jezika, između ostalih i na Brajevom pismu za slijepe i na esperantu i koji se od pisanja obogatio, drukčije i ne može odgovoriti.
Ako je k tome humorist, a humor i satira po njemu su "danas u agoniji" jer ih piše vrlo malo ljudi i jer u nekim velikim zemljama (kao što su Sjedinjene Države i Velika Britanija) nakladnici uopće nemaju interesa da takve tekstove izdaju u knjigama onda je Kishonov uspjeh upravo nevjerojatan.
Pisati ima smisla, kaže, samo ako je čovjek u tome uspješan, dakle čitan.
"Ako ste neuspješni, u pisanje ulažete jednaku energiju i trud kao i kad ste uspješni", objasnio mi je.
"Da! Sanjam da sve stane i ostane kako je sada."
Pisac koji pripada među dvadeset najčitanijih na svijetu, objavljuju ga na 29 jezika, između ostalih i na Brajevom pismu za slijepe i na esperantu i koji se od pisanja obogatio, drukčije i ne može odgovoriti.
Ako je k tome humorist, a humor i satira po njemu su "danas u agoniji" jer ih piše vrlo malo ljudi i jer u nekim velikim zemljama (kao što su Sjedinjene Države i Velika Britanija) nakladnici uopće nemaju interesa da takve tekstove izdaju u knjigama onda je Kishonov uspjeh upravo nevjerojatan.
Pisati ima smisla, kaže, samo ako je čovjek u tome uspješan, dakle čitan.
"Ako ste neuspješni, u pisanje ulažete jednaku energiju i trud kao i kad ste uspješni", objasnio mi je.
Smatra da je danas u svemu što piše
misaoniji, ozbiljniji i stekao sam dojam ambiciozniji, dok su mu
prijašnje knjige, kaže, "bile smješnije".
Naši čitaoci, na hrvatsko-srpskom govornom području, gutaju Kishonove nevjerojatno zabavne i duhovite knjige od 1977. godine kada je zagrebačko Znanje, u biblioteci Hit, objavilo izbor Kishonovih humoreski naslovljen Nije fer, Davide.
Do danas, to je kod nas najpopularnija njegova knjiga.
Ista izdavačka kuća objavila je tu knjigu ponovno, u dva dijela (1980. i 1981) u biblioteci Evergrin. Godine 1980, u Hitu izlazi Kita boli more, 1984. Nema nafte, Mojsije i 1985. roman Lisac u kokošinjcu.
Kod kuće je najgore izišlo je u Hitu ponovno 1984. godine. Premda u Znanju ne objavljuju naklade njihovih knjiga, pouzdano se zna da su sve Kishonove knjige, osim tek objavljenog Lisca, rasprodane.
U Zagrebačkom kazalištu mladih već se dulje vrijeme izvodi njegova komedija To je bila ševa.
Ukratko izraelski pisac Kishon, koji ponajviše živi u Zürichu, kod nas je poznatiji i objavljivaniji nego većina domaćih humorista.
Naši čitaoci, na hrvatsko-srpskom govornom području, gutaju Kishonove nevjerojatno zabavne i duhovite knjige od 1977. godine kada je zagrebačko Znanje, u biblioteci Hit, objavilo izbor Kishonovih humoreski naslovljen Nije fer, Davide.
Do danas, to je kod nas najpopularnija njegova knjiga.
Ista izdavačka kuća objavila je tu knjigu ponovno, u dva dijela (1980. i 1981) u biblioteci Evergrin. Godine 1980, u Hitu izlazi Kita boli more, 1984. Nema nafte, Mojsije i 1985. roman Lisac u kokošinjcu.
Kod kuće je najgore izišlo je u Hitu ponovno 1984. godine. Premda u Znanju ne objavljuju naklade njihovih knjiga, pouzdano se zna da su sve Kishonove knjige, osim tek objavljenog Lisca, rasprodane.
U Zagrebačkom kazalištu mladih već se dulje vrijeme izvodi njegova komedija To je bila ševa.
Ukratko izraelski pisac Kishon, koji ponajviše živi u Zürichu, kod nas je poznatiji i objavljivaniji nego većina domaćih humorista.
Kishon mi je pokušao otkriti svoje
"namjere" u pisanju indirektno, govoreći o pokojnom
talijanskom filmskom režiseru Pietru Germiju kojemu se divi.
"Germi je bio majstor u pisanju scena koje bi vas najprije nasmijale, a onda dirnule, pa čak i ganule."
Kishon se zato svom čitaocu obraća vrlo direktno i gotovo intimno, kao starom prijatelju. Čovjek ima dojam kao da Kishon piše i o čitateljevoj obitelji (Kishonovoj najdražoj temi), a ne samo o svojoj.
U razgovoru je, ipak, Kishon pomalo rezerviran i "otvara se" tek nakon duljeg vremena. Suprotno dojmu koji bi se o njemu mogao imati na osnovi njegovih humoreski, on se ne trudi da svakog trenutka bude duhovit.
Dapače, doima se vrlo ozbiljno, i usudio bih se reći ne onako sretno kako mi je rekao da jest. Fizički je očito u odličnoj kondiciji, visok je i vitak, kreće se poput mladića. Govori tihim, malo promuklim glasom koji je mnogo "stariji" od njegova "vlasnika".
Prvo što sam ga upitao odnosilo se na razlog njegovog dolaska u Zagreb. Odgovorio mi je da se u Komediji postavlja mjuzikal Vjenčani list, po njegovu komadu i uz glazbu Alfija Kabilja.
"Germi je bio majstor u pisanju scena koje bi vas najprije nasmijale, a onda dirnule, pa čak i ganule."
Kishon se zato svom čitaocu obraća vrlo direktno i gotovo intimno, kao starom prijatelju. Čovjek ima dojam kao da Kishon piše i o čitateljevoj obitelji (Kishonovoj najdražoj temi), a ne samo o svojoj.
U razgovoru je, ipak, Kishon pomalo rezerviran i "otvara se" tek nakon duljeg vremena. Suprotno dojmu koji bi se o njemu mogao imati na osnovi njegovih humoreski, on se ne trudi da svakog trenutka bude duhovit.
Dapače, doima se vrlo ozbiljno, i usudio bih se reći ne onako sretno kako mi je rekao da jest. Fizički je očito u odličnoj kondiciji, visok je i vitak, kreće se poput mladića. Govori tihim, malo promuklim glasom koji je mnogo "stariji" od njegova "vlasnika".
Prvo što sam ga upitao odnosilo se na razlog njegovog dolaska u Zagreb. Odgovorio mi je da se u Komediji postavlja mjuzikal Vjenčani list, po njegovu komadu i uz glazbu Alfija Kabilja.
Kabiljeva je i bila ideja da se od
komedije napravi mjuzikal. Kishon je s pripremama bio vrlo
zadovoljan. Prva izvedba bit će već 31. siječnja, a službena
premijera planirana je za 28. veljače. U predstavi je riječ o
peripetijama koje nastaju kada dvoje ljudi ustanovi, nakon dvadeset i
pet godina braka, da formalno nije vjenčano.
Kishon je posjet Zagrebu iskoristio i za razgovore s ljudima iz Znanja, posebno njegovim urednikom Zlatkom Crnkovićem koji nam je organizirao ovaj ekskluzivni intervju. A onda smo se opet vratili na Vjenčani list.
Kishon je posjet Zagrebu iskoristio i za razgovore s ljudima iz Znanja, posebno njegovim urednikom Zlatkom Crnkovićem koji nam je organizirao ovaj ekskluzivni intervju. A onda smo se opet vratili na Vjenčani list.
*****
• Ta zbrka oko ženidbe podsjeća na
bračne "vrtuljke" kakvi su se vidjeli u ranim Lubitschevim
filmovima iz dvadesetih i tridesetih godina, baziranim na tekstovima
srednjoevropskih pisaca a la Ferenc Molnar.
Da, ja dolazim iz istog "susjedstva".
Nemojte zaboraviti da sam prvih dvadeset i pet godina života bio
Mađar! Moja obrazovanost, moja kultura, pojmovi o tradiciji, sve je
to stečeno u Mađarskoj. Ali ova tragikomedija o braku temelji se
na mojim iskustvima. Sada sam oženjen drugi put. Premda... ja sada
imam ono što se zove "solidan brak"!
Što je "dobar brak"? Brak koji se drži (smijeh), brak koji je još i danas brak. Veliki je podvig moje žene da smo nakon dvadeset i šest godina braka još zajedno. Jer, po mome mišljenju, brak je velik neuspjeh ljudskoga roda.
Što je "dobar brak"? Brak koji se drži (smijeh), brak koji je još i danas brak. Veliki je podvig moje žene da smo nakon dvadeset i šest godina braka još zajedno. Jer, po mome mišljenju, brak je velik neuspjeh ljudskoga roda.
• To će iznenaditi mnoge vaše
čitaoce u Jugoslaviji, koji vas vide kao, gotovo konzervativnog,
branitelja braka.
Brak je u suprotnosti s ljudskom
prirodom. Prirodno je mijenjati partnere. Brak se temelji na ideji o
vječnoj ljubavi koje nigdje nema. Na brak se uvijek "osvrćem
gnjevno". Brak je takav sporazum da jednu i drugu stranu tjera
da ode u "podzemno djelovanje".
To je loš sporazum! Polovica brakova završava rastavom, a u polovici se brakova muž i žena bave potajnim, "podzemnim" aktivnostima.
To je loš sporazum! Polovica brakova završava rastavom, a u polovici se brakova muž i žena bave potajnim, "podzemnim" aktivnostima.
• Što o braku misli vaša žena?
Ona misli isto, no smatra da u tome
postoji samo jedna jedina iznimka na cijelom svijetu, a to je kada se
(smijeh) satiričar na Srednjem istoku oženi s pijanisticom! Moja je
žena pijanistica. Pazite, ja sam vrlo objektivna osoba! Ni u čemu
nemam ekstremne stavove, jer humorist ih ne može imati, on je iznad
mržnje. Ja mrzim licemjerstvo, ali ga razumijem.
Ako se želi imati djecu, a djeca nisu apsolutno potrebna, može se živjeti i bez njih - imam troje pa sam pozvan da to kažem - onda je brak neophodan. Važan je zbog odgajanja djece, zbog njihova obrazovanja. Ali, pustite nama ljubav i seks!
Ako se želi imati djecu, a djeca nisu apsolutno potrebna, može se živjeti i bez njih - imam troje pa sam pozvan da to kažem - onda je brak neophodan. Važan je zbog odgajanja djece, zbog njihova obrazovanja. Ali, pustite nama ljubav i seks!
• Ja sam iskreno zapanjen. Vi
spominjete riječ "seks"!? Kada vas je prije tri godine za
Studio intervjuirao Ivan Kušan, zgrozili ste se na tu riječ.
U međuvremenu sam sazrio! (smijeh)
Napredujem pomalo. Mislim da sada mogu govoriti o seksu. Napisao sam
pedesetak knjiga. To je bio golem posao. U tome je moj cijeli život.
I ako me pitate čemu sve to, onda odgovaram: zato da bih sada mogao
reći ono što želim!
Mogu reći istinu! Fućka mi se kako će to drugi primiti. Na tuđa sam mišljenja već postao imun. Mogu me napadati kako god žele, meni se za to fućka! Ne volim jedino kada kopaju po mom privatnom životu.
Mogu reći istinu! Fućka mi se kako će to drugi primiti. Na tuđa sam mišljenja već postao imun. Mogu me napadati kako god žele, meni se za to fućka! Ne volim jedino kada kopaju po mom privatnom životu.
• Čitajući neke vaše prijašnje
intervjue, stekao sam dojam da privatni život strogo čuvate od
javnosti.
Da, mene na Zapadu fotografi svugdje
prate. Oni kao da hoće dokazati kako je slavni, dobri otac obitelji
čovjek koji samo obilazi barove. Nećete mi vjerovati, ali ja ne
smijem ući u neki bar a da me tamo ne snime, drugi dan to objave u
novinama i dodaju nekoliko sarkastičnih primjedbi.
Biti poznat može biti vrlo neugodno! Ja se bojim izaći na balkon u pidžami, bojim se odzdraviti kakvoj mladoj dami. Jer obično to ide ovako. Mlada čitateljica dođe k meni i kaže:
"O, gospodine Kishon, obožavam vaše knjige. Moram vas poljubiti!"
I klik! Oni to slikaju.
Biti poznat može biti vrlo neugodno! Ja se bojim izaći na balkon u pidžami, bojim se odzdraviti kakvoj mladoj dami. Jer obično to ide ovako. Mlada čitateljica dođe k meni i kaže:
"O, gospodine Kishon, obožavam vaše knjige. Moram vas poljubiti!"
I klik! Oni to slikaju.
• Ali, meni se čini da ste vi vrlo
tajnoviti i kad je riječ o vašoj biografiji. Ono što se o vama
može pročitati, na koricama vaših knjiga i prikazima što ih o
njima pišu kritičari, vrlo je shematično. Zna se, recimo, da ste
rođeni 1924. u Budimpešti, ali ne zna se ništa o vašoj mladosti.
To je duga priča. Ja sam preživio
pogrome Židova. Vjerojatno me je to i načinilo satirikom.
• Zašto?
Jer me to uvjerilo da je svijet
umobolan. Antisemitizam je paranoja, patološka bolest. To nije moje
otkriće. Mrzi se ljudska grupa a da se ni ne zna zašto.
• U kakvoj ste obitelji odrasli?
Moj je otac imao zvanje koje će
kasnije biti zabranjeno Židovima. Bio je ravnatelj banke. Poslije
1938, u Mađarskoj on to više nije mogao biti. Donesen je takav
zakon. Tada smo strašno osiromašili i ostali bez ikakvog posla.
Moja je mladost prošla kao mora. Sa šesnaest godina odlazio sam u
školu sa žutom zvijezdom na rukavu. Ponižavajuće stvari
doživljavao sam dan i noć.
Ako me pitate o mojoj mladosti, moram reći da je nisam imao. Bio sam u njemačkim i mađarskim koncentracionim logorima. Nakon što sam preživio rat, postao sam zbog svega toga vrlo, vrlo ciničan.
Ako me pitate o mojoj mladosti, moram reći da je nisam imao. Bio sam u njemačkim i mađarskim koncentracionim logorima. Nakon što sam preživio rat, postao sam zbog svega toga vrlo, vrlo ciničan.
• Postoji jedna priča koja se često
spominje. Navodno ste, na kraju, pobjegli iz logora tako što ste se
domogli dokumenata slovačkog radnika po imenu Andrej Stanko. Kako se
to zbilo?
To je duga priča! Počet ću od
kraja. Prije tri mjeseca igrao sam šah protiv Karpova u Beču. Igrao
sam nedavno u Münchenu šah i protiv Kasparova. Zašto? Zato jer
sam od svih vrlo poznatih ljudi u Evropi ja jedini stručnjak za šah.
Napisao sam i knjigu o šahu. U mladosti, bio sam "velika nada"
među šahistima.
S Kasparovom igrao sam dva i pol sata za vrijeme jedne simultanke. Pokraj mene sjedio je, kao igrač, i predsjednik Njemačke, a to je prenosila televizija. Kasparov nas je sve pobijedio, osim tri profesionalca.
A sada, da se vratim na priču o mom bijegu!
Godine 1944. bio sam u jednom logoru u Čehoslovačkoj i svaki sam dan morao nositi goleme teške komade drva. Kad je bilo prilike, igrali smo, s nekakvim malim figurama, šah. Dok sam vukao jedan potez, iza sebe začuo sam u jednom trenutku glas civilnog, ne vojnog, komandanta toga logora.
Rekao je: "To nije dopušten potez!"
Ja sam ponizno odgovorio komandantu, koji je u logoru bio moćniji od boga:
"Žao mi je, ali to je dobar potez!"
Citirao je na to jednu stručnu šahovsku knjigu u kojoj se, po njemu, tvrdi da takav potez nije dopušten. Ja sam mu odgovorio da se u toj knjizi govori i o tome da taj je potez dopušten i da je upravo takav kako sam ga ja povukao.
Upozorio sam ga, štoviše, da u knjizi piše kako je potez neispravan, ali da postoji i dodatak knjizi, nekoliko posljednjih stranica, gdje je ta greška ispravljena. Nakon nekog vremena, on se vratio i rekao mi:
"Uzmi stvari i pođi sa mnom!"
Odveo me u svoj ured, i tamo smo igrali šah dan i noć. I postao sam u tom uredu nešto što je za Židove bilo apsolutno zabranjeno. Postao sam činovnik! Nabavio mi je čak i civilno odijelo, i za mene je krao iz oficirske kuhinje hranu.
S Kasparovom igrao sam dva i pol sata za vrijeme jedne simultanke. Pokraj mene sjedio je, kao igrač, i predsjednik Njemačke, a to je prenosila televizija. Kasparov nas je sve pobijedio, osim tri profesionalca.
A sada, da se vratim na priču o mom bijegu!
Godine 1944. bio sam u jednom logoru u Čehoslovačkoj i svaki sam dan morao nositi goleme teške komade drva. Kad je bilo prilike, igrali smo, s nekakvim malim figurama, šah. Dok sam vukao jedan potez, iza sebe začuo sam u jednom trenutku glas civilnog, ne vojnog, komandanta toga logora.
Rekao je: "To nije dopušten potez!"
Ja sam ponizno odgovorio komandantu, koji je u logoru bio moćniji od boga:
"Žao mi je, ali to je dobar potez!"
Citirao je na to jednu stručnu šahovsku knjigu u kojoj se, po njemu, tvrdi da takav potez nije dopušten. Ja sam mu odgovorio da se u toj knjizi govori i o tome da taj je potez dopušten i da je upravo takav kako sam ga ja povukao.
Upozorio sam ga, štoviše, da u knjizi piše kako je potez neispravan, ali da postoji i dodatak knjizi, nekoliko posljednjih stranica, gdje je ta greška ispravljena. Nakon nekog vremena, on se vratio i rekao mi:
"Uzmi stvari i pođi sa mnom!"
Odveo me u svoj ured, i tamo smo igrali šah dan i noć. I postao sam u tom uredu nešto što je za Židove bilo apsolutno zabranjeno. Postao sam činovnik! Nabavio mi je čak i civilno odijelo, i za mene je krao iz oficirske kuhinje hranu.
• Bile su to šah-partije na život i
smrt, kao u Bergmanovu Sedmom pečatu?
Da! (smijeh) Nešto poput toga.
Zahvaljujući tim partijama šaha, ja sam preživio. Mogao sam se po
tome mjestu kretati kamo sam htio, jer na mom civilnom odijelu nije
bilo oznake da sam Židov.
U gradskom kupalištu ukrao sam iz džepova dvojice slovačkih radnika njihove dokumente, za sebe i svog prijatelja, mađarskog boksačkog šampiona. Promijenili smo fotografije u tim propusnicama i onda pobjegli. Moja je obitelj na kraju sve preživjela, ali od očevih šestoro braće i sestara samo je jedan preživio.
U gradskom kupalištu ukrao sam iz džepova dvojice slovačkih radnika njihove dokumente, za sebe i svog prijatelja, mađarskog boksačkog šampiona. Promijenili smo fotografije u tim propusnicama i onda pobjegli. Moja je obitelj na kraju sve preživjela, ali od očevih šestoro braće i sestara samo je jedan preživio.
• Što ste radili poslije rata?
Uvijek sam imao sklonost crtanju.
Otišao sam studirati na Sveučilište u Budimpešti slikarstvo i
kiparstvo. Kada sam diplomirao, stekao sam pravo da i drugima
predajem o metalnim skulpturama. Ja sam, dakle, i profesor likovne
umjetnosti.
Ali, još prije toga desilo mi se nešto čudesno. Pri kraju rata, našao sam se u podrumu jedne bombardirane kuće. Front se zapravo "sledio". Nijemci su bili s jedne strane, Rusi s druge, a kuća je bila u sredini između jednih i drugih, a ja nisam imao kamo.
U podrumu kuće ostao sam četiri i pol tjedna. U tom su podrumu jedina hrana bile staklenke sa sokom od rajčica. Živio sam hraneći se njime.
Od tog sam se soka razbolio već nakon prvog dana. Zaradio sam neizlječiv gastritis. I, jasno (smijeh), danas ne mogu vidjeti sok od rajčica! Ali evo što je bio taj čudesni slučaj!
U podrumu sam pronašao mnogo olovaka i blokova, i ne videći kraja tom čekanju počeo sam pisati roman! Bio sam inspiriran cijelom tom situacijom. Kada je došla Prva ukrajinska armija Malinovskoga, ja sam roman ponio sa sobom kući, ali sam na nj ubrzo zaboravio.
I onda sam jednoga dana u glavnim mađarskim novinama "za kulturu" pročitao da je objavljen natječaj za najbolji roman. Mama mi je rekla:
"Zašto ne pošalješ onaj svoj roman?" (Inače, moja je mama prije rata bila izabrana za "kraljicu ljepote" u Mađarskoj. U to su vrijeme žene imale više oblina, to se više cijenilo...)
No, roman je još bio u rukopisu. Jedna od mojih tetki ponudila se da ga prepiše na pisaćem stroju. Tako smo poslali roman na natječaj. I možete li to zamisliti? Ja sam na natječaju dobio prvu nagradu!
Nije poenta bila samo u tome što sam dobio prvu nagradu već i u tome što je to donijelo i novaca. Znate, pisci su bili siromašni čak i u staljinizmu!
Ali, još prije toga desilo mi se nešto čudesno. Pri kraju rata, našao sam se u podrumu jedne bombardirane kuće. Front se zapravo "sledio". Nijemci su bili s jedne strane, Rusi s druge, a kuća je bila u sredini između jednih i drugih, a ja nisam imao kamo.
U podrumu kuće ostao sam četiri i pol tjedna. U tom su podrumu jedina hrana bile staklenke sa sokom od rajčica. Živio sam hraneći se njime.
Od tog sam se soka razbolio već nakon prvog dana. Zaradio sam neizlječiv gastritis. I, jasno (smijeh), danas ne mogu vidjeti sok od rajčica! Ali evo što je bio taj čudesni slučaj!
U podrumu sam pronašao mnogo olovaka i blokova, i ne videći kraja tom čekanju počeo sam pisati roman! Bio sam inspiriran cijelom tom situacijom. Kada je došla Prva ukrajinska armija Malinovskoga, ja sam roman ponio sa sobom kući, ali sam na nj ubrzo zaboravio.
I onda sam jednoga dana u glavnim mađarskim novinama "za kulturu" pročitao da je objavljen natječaj za najbolji roman. Mama mi je rekla:
"Zašto ne pošalješ onaj svoj roman?" (Inače, moja je mama prije rata bila izabrana za "kraljicu ljepote" u Mađarskoj. U to su vrijeme žene imale više oblina, to se više cijenilo...)
No, roman je još bio u rukopisu. Jedna od mojih tetki ponudila se da ga prepiše na pisaćem stroju. Tako smo poslali roman na natječaj. I možete li to zamisliti? Ja sam na natječaju dobio prvu nagradu!
Nije poenta bila samo u tome što sam dobio prvu nagradu već i u tome što je to donijelo i novaca. Znate, pisci su bili siromašni čak i u staljinizmu!
• Što je u tome čudno?
U istočnim zemljama pisci općenito
žive vrlo dobro. Tamo su oni dio društvenog vrha. Na Zapadu, pisac
može umrijeti od gladi kao što je Kafka umro od gladi, jednako kao
što je umro i Hašek i Mark Twain.
• Da niste dobili nagradu za vaše
prvo književno djelo, bi li svejedno postali pisac?
Ne, ne vjerujem. Možda bih postao
profesor likovne umjetnosti ili bih, možda, bio poznati likovni
umjetnik. Vjerojatno bih bio kipar. I danas imam u kući, u Izraelu,
malu kiparsku radionicu u kojoj radim iz hobija.
Sve se u životu događa slučajno. Sve velike promjene u mom životu dogodile su se zahvaljujući slučaju. Ja se nikada ne zanosim iluzijama da to nije tako.
Sve se u životu događa slučajno. Sve velike promjene u mom životu dogodile su se zahvaljujući slučaju. Ja se nikada ne zanosim iluzijama da to nije tako.
• Jeste li zbog toga fatalist?
Ne potpuni! Kad me god, recimo, pitaju
novinari kako objašnjavam velike naklade svojih knjiga u svijetu, ja
uvijek odgovaram da je to samo sreća. Sreća! Ima toliko sjajnih
pisaca koji nikako ne mogu prijeći granicu što im je postavlja
njihov jezik.
Kada kažem "sreća", onda me pitaju: "Zar samo sreća?" Ja odgovaram:
"Ne, jer ja sreći dajem uvijek mnogo prilika!"
Napisao sam četrdeset osam knjiga. Dakle, često sam zaigrao na isti broj. Jednom on mora i dobiti. Ja nisam fatalist! Fatalist je onaj koji smatra da nema smisla išta raditi jer je ionako već sve predodređeno. Za mene je to glupo shvaćanje. Treba raditi!
Kada kažem "sreća", onda me pitaju: "Zar samo sreća?" Ja odgovaram:
"Ne, jer ja sreći dajem uvijek mnogo prilika!"
Napisao sam četrdeset osam knjiga. Dakle, često sam zaigrao na isti broj. Jednom on mora i dobiti. Ja nisam fatalist! Fatalist je onaj koji smatra da nema smisla išta raditi jer je ionako već sve predodređeno. Za mene je to glupo shvaćanje. Treba raditi!
• Što se dogodilo s vašim prvim
romanom? Jeste li ga objavili?
Ne, jer je Matyas Rakosi bio potpuno
ćelav! Knjiga je bila vrlo dobra. Bila je to gorko-satirična knjiga
o ćelavcima na vlasti. Na dvadeset se stranica, recimo, raspravljalo
o zakonima protiv onih
koji nisu bili ćelavi.
Pisao sam o tome da ako je nečiji djed s majčine strane imao samo malo kose iznad čela, njegov je unuk mogao najviše dogurati do poručnika vatrogasne brigade. Ili - ako je čovjek imao malo više kose, mogao je dobiti samo do trideset grama ulja tjedno.
Pisao sam o tome da ako je nečiji djed s majčine strane imao samo malo kose iznad čela, njegov je unuk mogao najviše dogurati do poručnika vatrogasne brigade. Ili - ako je čovjek imao malo više kose, mogao je dobiti samo do trideset grama ulja tjedno.
• Danas to sve zvuči orvelovski.
Bila je to strašna vizija vrlo bliske
prošlosti. Čim sam dobio nagradu za taj roman, uslijedila je ponuda
da radim u velikom budimpeštanskom satiričkom listu Ludas Matyiju
koji i danas izlazi. Bili su tako zadovoljni mojim tekstovima da sam
u kratkom roku postao zamjenik urednika. Ali, vi ste sretni jer ne
znate što znači pisati pod staljinizmom!
• O čemu ste pisali?
- O općeljudskim problemima, i to se
toleriralo. Dobivali ste direktive o čemu da pišete. Recimo:
"Danas napadnite crkvu!"
Izvršavao sam naređeno. Bilo je to razdoblje kulta ličnosti. Ja sam bio "libling" sistema. Čak sam dobio i pasoš za sebe i ženu, a to se nikad prije nije dogodilo. Kada su me počeli prisiljavati da
"Danas napadnite crkvu!"
Izvršavao sam naređeno. Bilo je to razdoblje kulta ličnosti. Ja sam bio "libling" sistema. Čak sam dobio i pasoš za sebe i ženu, a to se nikad prije nije dogodilo. Kada su me počeli prisiljavati da
pišem točno onako kako oni žele,
otišao sam iz Mađarske.
Bilo mi je dvadeset i šest godina kada sam sa ženom otišao u Bratislavu, a zatim u Beč.
• Kako to da ste poslije otišli u Izrael, a ne u Sjedinjene Države ili Veliku Britaniju, recimo, gdje bi vaši tekstovi na engleskom automatski imali veću publiku?
Bilo mi je dvadeset i šest godina kada sam sa ženom otišao u Bratislavu, a zatim u Beč.
• Kako to da ste poslije otišli u Izrael, a ne u Sjedinjene Države ili Veliku Britaniju, recimo, gdje bi vaši tekstovi na engleskom automatski imali veću publiku?
