Meni su snimanja i objavljivanja mojih fotografija nešto posve normalno i ne osjećam nikakve promjene. To je sastavni dio života koji živim, a budući da sam već rekla da živim intenzivno prema vani, ne uzbuđujem se kad vidim svoju obnaženu fotografiju - kojeg li glupog izraza! - na naslovnoj stranici nekog časopisa
Dvadeset trogodišnja Ines Popović
potpuna je opreka uobičajenoj predodžbi prosječna čovjeka o
fotomodelu i mladoj glumici. Dok većina fotomodela stvara oko sebe
oreol nedodirljivosti, ona, unatoč uspjesima, ne mijenja svoj odnos
spram okoline. Ostala je kakva je uvijek i bila - živahna, prirodna,
simpatično neodgovorna i nadasve dražesna i privlačna.
Svjesna je
svojih duhovnih i fizičkih kvaliteta i jednostavno želi biti
slobodna, nesputana "čaršijskom" sredinom. Ambiciozna je
i prodorna, samosvjesna i samodostatna.
Većina mladih glumica nakon
prve filmske ili televizijske uloge izjavljuje kako je to samo put
prema kazališnim daskama, kako žele postati prve dame teatra u
kojem će igrati karakterne uloge zrelih žena.
Popovićeva ne želi
ići utabanim stazama.
Film joj je samo trenutna preokupacija, a o
kazalištu još ne razmišlja, jer, kaže, ne odgovara njezinu
senzibilitetu,
• Ti si djevojka poprilično liberalnih stavova. Istodobno si stasala u sredini sasvim drugačijih
odlika. Je li bilo sukoba s njom?
- Odgovor bih najradije potkrijepila
stihom iz pjesme Grace Jones, onim koji je meni osobno vrlo drag i
koji često spominjem. On glasi: "Doing what I'm doing, feeling out of place", ili slobodnije prevedeno: "Radim ono što
volim, a živim iznad i izvan sredine koja me okružuje."
To mi
je životno geslo koje mi barem prividno omogućuje intimnu izolaciju
od beskrupuloznosti određenih ljudi, od pojedinih toliko neugodnih,
ali na žalost čestih, svakodnevnih životnih situacija, kojima je
žena što se bavi ovim poslom, u sredini kakva je naša, neminovno
izložena.
Možda je to samo privremen i irealan bijeg iz surove
stvarnosti, ali meni se učinio djelotvornim, tako da uporno slijedim
taj svoj princip.
• Jesi li oduvijek bila takva ?
- Ne, nisam. Kao mala djevojčica, bila
sam osjetljivija, nisam uspijevala izgraditi takav mehanizam obrane
od ostalog svijeta, ali mi je s vremenom i to pošlo za rukom. Ne
želim reći da sam danas apsolutno bezosjećajna i nepovrediva,
prije bih rekla da sam, zahvaljujući određenim životnim
spoznajama, tom sazrijevanju, postala otpornija.
Uostalom, i život,
a i emocije kao njegov eksponent, sastoji
se od vječnog sučeljavanja osjećaja. Poznata je Hesseova zvijer u čovjeku, ta podvojenost ljudske duše, koja neprestanim
smjenjivanjem daje trenutnu predodžbu o određenom čovjeku.
Zato u
situacijama kad se u pojedincu budi zvijer, ja mu naprosto ne dajem
priliku da povrijedi čovjeka u meni,
• Kako? Budeći zvijer u sebi?
- Ne, baš naprotiv. Suprotstavljajući
mu se čovječnošću.
• Nije li to njegova prilika da te
povrijedi?
- Da, ali ne uspijeva u tomu. Žalosno
je što čovjek na taj način mora neprestano kontrolirati emocije,
ali kao što već rekoh, to je priroda čovjekova, krug iz kojega
nema izlaza. Posjedujem savršen unutrašnji mir, na kojemu mi svi
zavide.
Baš on razoružava drugu stranu u takvim konfrontacijama.
• Ne bi se baš reklo da si,
pronašavši unutrašnji mir, postala povučena djevojka.
- Nisam zato jer ga uspijevam održati
živeći intenzivno prema vani. Znam da to možda zvuči malo
kontradiktorno, ali intenzivnim življenjem uspijevam očuvati "untouchableness", svoju
nedodirljivost, do koje za okolni svijet zaista nema nikakva puta.
Spoznala sam ljepotu poziranja
• Zaista nikakva? Čak ni za neku
drugu, također snažnu ličnost?
- Misliš li na ljubav? Na princa iz
bajke o kojemu sam nekad sanjala? Na veliku i neponovljivu ljubav?
Mislim da nema, jer sam ja jedna golema ljubav sama sebi (smijeh). To
mi je snažan životni stimulans, koji ne definiram kao klasičan
odnos između muškarca i žene, već ga shvaćam kao vrlo širok
pojam.
Prije bih rekla da je ona katalizator života, da ona ljudskoj
vrsti omogućuje opstanak, a jednu tako fantastičnu i univerzalnu
pojavu ograničavati na međuodnos dvaju bića, na muškarca i ženu,
čini mi se nedostatnim.
To je samo jedna od vječnih zabluda
čovječanstva, koja ljubav ograničava i na stanovit način
diskreditira.
Uzmimo na primjer banalnu situaciju - šminkanje pred
zrcalom prije večernjeg izlaska.
Žena mora uložiti mnogo truda da
izgleda dobro i ona to rado čini, a muški šovinisti to tumače kao
njezino nastojanje da se svidi svom mužjaku, vječno dominantnom
muškarcu.
To je glupost.
Mislim da to ona samo djelomično čini radi njega. Prije bih rekla da je
posrijedi ta univerzalna ljubav.
Ona svojom ljepotom voli cijeli
svijet.
• Posao kojim se baviš podrazumijeva
određenu dozu ekshibicionizma. Smeta li ti to?
- Pa ja sam kompletan ekshibicionist. Meni su snimanja i objavljivanja mojih fotografija nešto posve
normalno i ne osjećam nikakve promjene. To je sastavni dio života
koji živim, a budući da sam već rekla da živim intenzivno prema
vani, ne uzbuđujem se kad vidim svoju obnaženu fotografiju - kojeg
li glupog izraza! - na naslovnoj stranici nekog časopisa.
Nije li
bijedna površnost pojedinih glumica koje radi svoje karijere
pristaju na poziranje, a onda, nakon teško stečene reputacije
"ozbiljnih" glumica, svom silom žele uništiti sve tragove
stjecanja te karijere.
• Francuski "Zoom" i
talijanski "Europeo" objavili su tvoje fotografije koje je
snimio Stephen Lupino. Koliko je on zaslužan za tvoj uspjeh, imajući
na umu da je on tvoj ekskluzivni fotograf?
- Bilo bi nezahvalno reći da mi
Stephen nije pomogao. Upoznavši ga i družeći se s njim, spoznala
sam ljepotu poziranja. To je bila, pa još i sad jest jedna kreativna
simbioza. Surađujući s njim, nisam se uplašila njegova imena, a i
nisam bila tvrdoglava.
Slušala sam njegove savjete, a kako je on
izuzetan fotograf, nije tu moju naklonost iskorištavao, već je
puštao da pred njegovim objektivom oslobađam energiju.
Nikad se
nisam hvalila da sve znam, a to je osnovna boljka svih mlađih
modela. Lupino je jaka autorska ličnost i on gotovo svaku ženu
uspijeva privoljeti na poziranje. Njegov princip, taj toliko puta
spominjani šok tijela, jedini je koji mi odgovara.
Ne mogu podnijeti
fotografe kojima sama fotografija nije važna, već modeli, ženske.
Lupino se izražava ženama. Nije to posjednički odnos, ali budući
da je fotoaparat u njegovim rukama, kao model moram dopustiti da
manipulira mnome.
Mislim da se fluid između modela i snimatelja
mistificira, jer sam doživljavala situacije u kojima me snimao, a
bila sam posve "hladna", ravnodušna na sve što se oko
mene događa, a on je uspio napraviti izvrsne fotografije.
Danas smo svjedoci veličanja kulta tijela
• Nedavno si pozirala s još jednim
ženskim modelom. Kakva su iskustva?
- To je fantastično iskustvo. Nemam
nikakvih sklonosti prema ženama, naprotiv. Nikad neću moći shvatiti dvoličnost modela koji
fotografije dijele na čedne i manje čedne, na erotične i na
profesionalne.
Poziranje ostaje poziranje, bilo da se snima zajedno s
muškarcem ili sa ženom.
Fotografije koje smo radili upravo sa
fantastične zbog likovnosti tijela dviju žena u nekakvu odnosu.
Fotografije koje prikazuju odnos muškarca i žene dominantno su
označene muškarčevom prisutnošću, a one sa dvije žene pravi su
unikati sklada i ljepote.
• Znači li poziranje za erotske
fotografije i pristanak da se postane seksualnim simbolom, erotskim
idealom?
- Ne bih rekla. Možda samo u svijesti
frustriranih muškaraca. Erotika i seksualnost isključivo su
individualni, a stvaranje određenih seks-simbola vješta je
manipulacija biznisa. Ideali seksepilnog muškarca i erotski
privlačne žene neprestano se mijenjaju.
To je poput
mode; opstoji dok ne postane dosadno, a onda se pronađe nešto
drugo, neka nova oznaka seksualnosti određenog vremena.
Nekad su
bile atraktivne žene velikih grudi, sedamdesete su postavile na
pijedestal privlačnosti produhovljene muškarce, danas smo svjedoci
veličanja kulta tijela.
Te su sve stavove nametnuti masmediji.
Smatram to iluzornim, jer čovjekova seksualnost ne može biti
šablonizirana. Erotika podrazumijeva slobodu, njoj su nametnuti
pojmovi tuđi, jer vlastiti ideal erotičnog i privlačnog oblikujemo
isključivo prema intimnim uvjerenjima, a po njima se međusobno i
razlikujemo.
Razgovarao: Vidmir Raič, obrada: Yugopapir (Erotika, 1986.)
