Janez Vrhovec, prvi jugoslovenski glumac koji je ostvario sto uloga na filmu: Pesma i špricer (1970)

Tragovi koje su uloge na filmu ostavile u meni veoma su brojni i duboki. Možda se upravo zbog toga osjećam kao čuvar maloga, privatnog groblja na kojem su sahranjeni seljaci, građani, carevi, partizani, heroji, ribari...

Ako ni po čemu drugom, a ono po svojih sto filmskih rola, čime se može pohvaliti rijetko koji glumac čak i u kinematografijama koje su mnogo razvijenije od naše, Janez Vrhovec je izuzetna ličnost našeg filma. Dok s vama razgovara, neumorno prstima čupka prosijedu bradu i mirno, dubokim glasom izlaže svoje mišljenje.

- Pitamo ga kako je moguće da jedan naš glumac ostvari na filmu sto uloga.

Pošto je malo razmislio, odgovara:

- Razloge valja tražiti u tome što sam jedan od prvih filmskih glumaca u nas i, posebno, jedan od prvih iz faha slobodnih umjetnika na tom području. Drugi, možda važniji uzrok je taj što sam odigrao više epizodnih negoli glavnih rola.

- Kad je već spomenuo epizodne i glavne role molimo ga da nam kaže pravi li između njih razliku

gledajući ih isključivo kao glumac.

- Slušajte - kaže sasvim određeno - ja se bavim svojim poslom kao i svaki drugi čovjek, i uloga je uloga kao što je posao posao. Ponekad je teže odigrati epizodu jer s dvije-tri rečenice morate objasniti cijeli lik, dok kod glavne uloge glumac može ponegdje i "zglajzati" pa poslije stvar popravi, izvuče.

Uostalom - dodaje - nikada nisam odbio nijednu ulogu.

Jedva čekam penziju

- Podsjećamo ga da je život slobodnog umjetnika u nas prilično nesiguran unatoč tome što mu je, kako kaže, upravo taj status omogućio da ostvari stotinu rola. Pitamo ga zašto je odabrao taj put.

Nije, obrazlaže, želio u teatar jer je smatrao da u teatru čovjek može provesti i četrdeset godina a da ipak ne sazna je li glumac ili nije. Zato je odabrao film i status slobodnog umjetnika ne bi li se tako provjerio i potvrdio kroz konkurenciju i u borbi s ulogama.

Tvrdi da je u toj borbi uspio premda je svaki novi film i novo potvrđivanje samog sebe, unatoč tome što je svaki glumac poslije nove uloge ondje gdje je i bio - na nuli.

- Ili - dodaje - ako hoćete da iskoristim ime vašeg lista: na startu.

To znači da ni njemu, kao ni drugima nitko ne garantira novu ulogu, zato je za njega mnogo važnija sto prva uloga nego svih onih sto do sada.

U ovom što je upravo rekao, kažemo, osjeća se prizvuk profesionalne nesigurnosti.

Odgovara da je to karakteristika njegova poziva i zato, premda je to paradoks, on jedva čeka penziju jer će se tek tada osjećati sigurnim i tek tada će moći raditi u miru.

Ponavljamo da je stotinu uloga na filmu veoma mnogo i pitamo što su mu one kao čovjeku donijele a što odnijele.

- Tragovi koje su te uloge ostavile u meni veoma su brojni i duboki. Možda se upravo zbog toga osjećam kao čuvar maloga, privatnog groblja na kojem su sahranjeni seljaci, carevi, partizani, heroji, kukavice, izdajice, Nijemci, ribari, svi ti likovi koje sam tumačio, živio s njima i umirao.

Jednog dana - dodaje Janez Vrhovec - njihov sadašnji nadglednik opet će se naći s njima. Zbog svega toga pamtim sve svoje uloge, ali ne izdvajam nijednu.

- Ako isključimo profesionalizam i pođemo samo tragom emocija, osjeća li kakvu razliku kad tumači, recimo, partizanskog komesara i njemačkog lajtnanta. Uostalom, koji mu je lik, kao čovjeku, najbliži?

Dok odgovara, nema dvoumljenja.

- Zanima me samo da li je neka uloga dobra ili nije. Zatim nastojim proniknuti u suštinu lika, otkriti zašto se on ponaša i radi upravo tako a ne nekako drugačije. Najzad, ne postoje ni potpuno dobri ni potpuno loši ljudi jer svi mi ono što radimo, radimo iz uvjerenja da to baš tako valja raditi.

- Vraćamo razgovor malo unatrag i podsjećamo ga da je spomenuo penziju. Pitamo ga da li se osjeća umornim?

Kategoričan je.

- Ne, mogao bih raditi i dvostruko više. Osjećam se u stvari i suviše odmornim.

- Jednom je rekao da su mu najbliži likovi kao Mate Bakula iz "Prometeja" i Rudinski iz filma "Čovjek nije tica". Zašto?

Odgovara da su to ljudi koji su dobar dio života ostavili iza sebe i sada, praveći bilancu, sagledavaju mnoge svoje promašaje, uviđaju i zablude. To su ljudi koje je život pomalo pregazio, možda i razočarao.

- Zar je pregažen i razočaran?

- Ne - otpovrne energično - ali se u ovim današnjim prilikama ne snalazim baš najbolje. Znate, od poneke velike parole, od velikog entuzijazma danas nije ostalo mnogo, ponekad nije ostalo baš ništa.

U vrijeme Filmskog festivala u Puli čuli smo ga kako pjeva do duboko u noć, kako naprosto traži "klapu" s kojom bi pjevao.

- To je gotovo jedina stvar koja me može potpuno izolirati od svih problema, pjesma je za mene rasterećenje, moj jedini pravi hobi, pravi ventil.

Čovjek je čovjeku čovjek

- Zar jedini ventil?

Nasmije se široko i odgovori:

- I špriceri.

- Čovjek koji je ostvario sto uloga na filmu mora da je zaradio grdne pare?

U prvi mah nas iznenađuje odgovorom, ali ubrzo shvaćamo da se šali.

Rekao je:

- Da, zaista je tako. Eto, prošle godine nisam morao platiti ni porez.

Zadiremo pomalo u intimu i pitamo "kako gleda supruga na njegova česta i duga izbivanja od kuće kada snima".

Prije izvjesnog vremena proslavio je, kaže, još jedan jubilej - dvadesetogodišnjicu braka. Za to je vrijeme izbivao od kuće sedam-osam godina, ali je možda upravo zbog toga brak sačuvan.

Svaki povratak kući bio je novo osvježenje i novi početak, a to je za brak uvijek dobro.

Susreo je mnoge ljude, uz ružne imao je i lijepih trenutaka.

- Mijenjajući sredine, susrećući se s mnogim ljudima uvijek sam ponešto otkrio, obogatio svoj život novim saznanjima i iskustvima. Kao čovjek uvijek sam bio rado priman, možda i zato što nikome nisam bio konkurencija, što nikome nisam smetao. Zato i mislim da je čovjek čovjeku čovjek.

- Pitamo ga na kraju ima li kakvih posebnih želja.

Iskreno odgovara:

- Da i na filmu odigram komičnu rolu jer sam nekada, u teatru, imao više uspjeha kao komičar nego kao tumač karakternih uloga.

- Želimo saznati koliko mu je godina i dodajemo da to indiskretno pitanje postavljamo samo zbog toga što se radi o muškarcu a ne o ženi.

Ponovo se nasmijao, ali na pitanje nije odgovorio.

Uostalom nije bilo ni potrebno: u biltenu Filmskog festivala u Puli pisalo je da mu je pedeset.

Tekst: Krešo Špeletić, foto: Vlado Duić, obrada: Yugopapir (Start, septembar 1970.)

Podržite Yugopapir: FB TW Donate