Tragovi koje su uloge na filmu ostavile u meni veoma su brojni i duboki. Možda se upravo zbog toga osjećam kao čuvar maloga, privatnog groblja na kojem su sahranjeni seljaci, građani, carevi, partizani, heroji, ribari...
Ako ni po čemu drugom, a ono po svojih sto filmskih rola, čime se može pohvaliti rijetko koji glumac čak i u kinematografijama koje su mnogo razvijenije od naše, Janez Vrhovec je izuzetna ličnost našeg filma. Dok s vama razgovara, neumorno prstima čupka prosijedu bradu i mirno, dubokim glasom izlaže svoje mišljenje.
- Pitamo ga kako je moguće da jedan naš
glumac ostvari na filmu sto uloga.
Pošto je malo razmislio, odgovara:
- Razloge valja tražiti u tome što
sam jedan od prvih filmskih glumaca u nas i, posebno, jedan od prvih
iz faha slobodnih umjetnika na tom području. Drugi, možda važniji
uzrok je taj što sam odigrao više epizodnih negoli glavnih rola.
- Kad je već spomenuo epizodne i glavne
role molimo ga da nam kaže pravi li između njih razliku
gledajući ih isključivo kao glumac.
- Slušajte - kaže sasvim određeno -
ja se bavim svojim poslom kao i svaki drugi čovjek, i uloga je uloga
kao što je posao posao. Ponekad je teže odigrati epizodu jer s
dvije-tri rečenice morate objasniti cijeli lik, dok kod glavne uloge
glumac može ponegdje i "zglajzati" pa poslije stvar
popravi, izvuče.
Uostalom - dodaje - nikada nisam odbio nijednu ulogu.
Uostalom - dodaje - nikada nisam odbio nijednu ulogu.
Jedva čekam penziju
- Podsjećamo ga da je život slobodnog
umjetnika u nas prilično nesiguran unatoč tome što mu je, kako
kaže, upravo taj status omogućio da ostvari stotinu rola. Pitamo
ga zašto je odabrao taj put.
Nije, obrazlaže, želio u teatar jer
je smatrao da u teatru čovjek može provesti i četrdeset godina a
da ipak ne sazna je li glumac ili nije. Zato je odabrao film i status
slobodnog umjetnika ne bi li se tako provjerio i potvrdio kroz konkurenciju i u borbi s ulogama.
Tvrdi da je u toj borbi uspio premda je svaki novi film i novo potvrđivanje samog sebe, unatoč tome što je svaki glumac poslije nove uloge ondje gdje je i bio - na nuli.
- Ili - dodaje - ako hoćete da iskoristim ime vašeg lista: na startu.
Tvrdi da je u toj borbi uspio premda je svaki novi film i novo potvrđivanje samog sebe, unatoč tome što je svaki glumac poslije nove uloge ondje gdje je i bio - na nuli.
- Ili - dodaje - ako hoćete da iskoristim ime vašeg lista: na startu.
To znači da ni njemu, kao ni drugima
nitko ne garantira novu ulogu, zato je za njega mnogo važnija sto
prva uloga nego svih onih sto do sada.
U ovom što je upravo rekao, kažemo,
osjeća se prizvuk profesionalne nesigurnosti.
Odgovara da je to karakteristika
njegova poziva i zato, premda je to paradoks, on jedva čeka penziju
jer će se tek tada osjećati sigurnim i tek tada će moći raditi u
miru.
Ponavljamo da je stotinu uloga na filmu
veoma mnogo i pitamo što su mu one kao čovjeku donijele a
što odnijele.
- Tragovi koje su te uloge ostavile u
meni veoma su brojni i duboki. Možda se upravo zbog toga osjećam
kao čuvar maloga, privatnog groblja na kojem su sahranjeni seljaci,
carevi, partizani, heroji, kukavice, izdajice, Nijemci, ribari, svi
ti likovi koje sam tumačio, živio s njima i umirao.
Jednog dana - dodaje Janez Vrhovec - njihov sadašnji nadglednik opet će se naći s njima. Zbog svega toga pamtim sve svoje uloge, ali ne izdvajam nijednu.
Jednog dana - dodaje Janez Vrhovec - njihov sadašnji nadglednik opet će se naći s njima. Zbog svega toga pamtim sve svoje uloge, ali ne izdvajam nijednu.
- Ako isključimo profesionalizam i
pođemo samo tragom emocija, osjeća li kakvu razliku kad tumači,
recimo, partizanskog komesara i njemačkog lajtnanta. Uostalom, koji
mu je lik, kao čovjeku, najbliži?
Dok odgovara, nema dvoumljenja.
- Zanima me samo da li je neka uloga
dobra ili nije. Zatim nastojim proniknuti u suštinu lika, otkriti
zašto se on ponaša i radi upravo tako a ne nekako drugačije.
Najzad, ne postoje ni potpuno dobri ni potpuno loši ljudi jer svi mi ono što radimo, radimo iz uvjerenja da to baš tako valja
raditi.
- Vraćamo razgovor malo unatrag i
podsjećamo ga da je spomenuo penziju. Pitamo ga da li se osjeća
umornim?
Kategoričan je.
- Ne, mogao bih raditi i dvostruko više. Osjećam se u stvari i suviše odmornim.
- Ne, mogao bih raditi i dvostruko više. Osjećam se u stvari i suviše odmornim.
- Jednom je rekao da su mu najbliži
likovi kao Mate Bakula iz "Prometeja" i Rudinski iz
filma "Čovjek nije tica". Zašto?
Odgovara da su to ljudi koji su dobar
dio života ostavili iza sebe i sada, praveći bilancu, sagledavaju
mnoge svoje promašaje, uviđaju i zablude. To su ljudi koje je
život pomalo pregazio, možda i razočarao.
- Zar je pregažen i razočaran?
- Ne - otpovrne energično - ali se u
ovim današnjim prilikama ne snalazim baš najbolje. Znate, od poneke velike parole, od velikog entuzijazma danas nije ostalo mnogo, ponekad nije ostalo baš ništa.
U vrijeme Filmskog festivala u Puli
čuli smo ga kako pjeva do duboko u noć, kako naprosto traži
"klapu" s kojom bi pjevao.
- To je gotovo jedina stvar koja me
može potpuno izolirati od svih problema, pjesma je za mene
rasterećenje, moj jedini pravi hobi, pravi ventil.
Čovjek je čovjeku čovjek
- Zar jedini ventil?
Nasmije se široko i odgovori:
- I špriceri.
- Čovjek koji je ostvario sto uloga na filmu mora da je zaradio grdne
pare?
U prvi mah nas iznenađuje odgovorom,
ali ubrzo shvaćamo da se šali.
Rekao je:
- Da, zaista je tako. Eto, prošle godine nisam morao platiti ni porez.
Rekao je:
- Da, zaista je tako. Eto, prošle godine nisam morao platiti ni porez.
Zadiremo pomalo u intimu i pitamo
"kako gleda supruga na njegova česta i duga izbivanja od kuće
kada snima".
Prije izvjesnog vremena proslavio je,
kaže, još jedan jubilej - dvadesetogodišnjicu braka. Za to je
vrijeme izbivao od kuće sedam-osam godina, ali je možda upravo zbog
toga brak sačuvan.
Svaki povratak kući bio je novo
osvježenje i novi početak, a to je za brak uvijek dobro.
Susreo je mnoge ljude, uz ružne imao
je i lijepih trenutaka.
- Mijenjajući sredine, susrećući se
s mnogim ljudima uvijek sam ponešto otkrio, obogatio svoj život
novim saznanjima i iskustvima. Kao čovjek uvijek sam bio rado
priman, možda i zato što nikome nisam bio konkurencija, što
nikome nisam smetao. Zato i mislim da je čovjek čovjeku čovjek.
- Pitamo ga na kraju ima li kakvih
posebnih želja.
Iskreno odgovara:
- Da i na filmu odigram komičnu rolu jer sam nekada, u teatru, imao više uspjeha kao komičar nego kao tumač karakternih uloga.
- Da i na filmu odigram komičnu rolu jer sam nekada, u teatru, imao više uspjeha kao komičar nego kao tumač karakternih uloga.
- Želimo saznati koliko mu je godina i
dodajemo da to indiskretno pitanje postavljamo samo zbog toga što se radi o muškarcu a ne o ženi.
Ponovo se nasmijao, ali na pitanje nije
odgovorio.
Uostalom nije bilo ni potrebno: u biltenu Filmskog festivala u Puli pisalo je da mu je pedeset.
Uostalom nije bilo ni potrebno: u biltenu Filmskog festivala u Puli pisalo je da mu je pedeset.