Jasna Zlokić '85: "Skitnica" postala hit godine / "Ljudi su se uželjeli mira, romantike i iskrenosti"

"Nimalo ne ličim na lik iz pesme po kojoj me znaju. Živim programirano, ne volim putovanja, romantična sam, zatvorena i veoma privržena kući. Obaveze me često odvode iz doma, a kad sam s porodicom, sve svoje vreme poklanjam sinu Igoru", kaže popularna interpretatorka zabavne muzike

Jedna pesma, Dujmićeva "Skitnica" sa ovogodišnjeg Splitskog festivala, bila je dovoljna da Jasna Zlokić, do nedavno poluanonimna Velalučanka sa Korčule, osvoji srca ljubitelja šlagera i vine se u orbitu popularnosti.

Iako je ta setna pesma što peva o životu skitnice osvojila četvrto mesto na "Splitu 84", zacelo je najslušanija i najizvođenija. Zasenila je sve ostale, pa i pobedničku, za koju više niko ne zna ko je uopšte i peva.

Jasna je skromna i jednostavna mlada žena, što ljubitelje pesme osvaja promuklim glasom i setnim očima. I sama je još nesvesna iznenadnog uspeha i popularnosti, koji su joj nametnuli bujicu novih obaveza.

Između ostalih i preseljenje sa Korčule u Zagreb, da bude bliža muzičkim zbivanjima.

Da uspeh sa "Skitnicom" nije bio slučajan, dokazala je i na Zagrebačkom festivalu osvojivši Dujmićevom pesmom "Povedi me" najviše glasova publike, a zatim ponovila uspeh na nedavnom beogradskom MESAM-u.

- Ko zna - možda je ta pobeda na jubilarnom "Zagreb festu" samo posledica uspeha sa "Skitnicom"?!

- Moram priznati da nisam očekivao Jasninu pobjedu na Zagrebačkom festivalu, tim više što je konkurencija među pjevačima bila velika, a poznato je da na festivalima pobjeđuju imena! Nisam sumnjao u svoju pjesmu, još manje u interpretaciju Jasne Zlokić. Jednostavno, mislio sam da Jasna još nije dovoljno poznata i popularna. Prevarih se, jer "Skitnica" je učinila svoje - rekao nam je autor pobjedničke pesme Rajko Dujmić, inače najpopularniji član sastava "Novi fosili".

Tada su još eurovizijske pjesme bile lijepe

Bilo bi pogrešno tvrditi da je mlada pevačica uspela "preko noći" i pretpostavljati da će meteorskom brzinom nestati sa estrade. Naprotiv. Iza nje stoje godine amaterskog pevanja i nastupanja.

- Nekoliko godina sam iz prikrajka čekala svoju šansu. Pisalo se povremeno o meni kao velikoj muzičkoj nadi i mojim pjevačkim mogućnostima. Međutim, meni je nedostajao hit. 

Sada je takvo vrijeme. Ako otpjevaš samo jednu pjesmu koju će publika prihvatiti, uspjet ćeš. Netko uspije odmah, a netko treba hodati po trnju do uspjeha. Takav je bio moj put - kaže nam pobednica Zagrebačkog festivala.

• Sve dok vam Rajko Dujmić nije poverio svoju "Skitnicu"?

- Znala sam da će ta pjesma biti hit, ali nisam očekivala ekspanziju popularnosti. Meni je, zapravo, odskočna daska bila pobjeda na republičkom natjecanju pjevača-amatera Hrvatske, što je 1981. godine bilo održano u Sisku.

Tu sam pobjedila pjesmom "U naručju si mom" Zdenka Runjića. Poslije toga uslijedio je poziv za nastup na Splitskom festivalu, opet sa Runjićevom pjesmom "Nina, nana".

Uopće, Zdenko Runjić mnogo mi je pomogao da iziđem iz anonimnosti. Prošle godine na festivalu u Splitu počela sam surađivati s Dujmićem. Pjevala sam njegovu pjesmu "Koji vitar puše".

• Mislite li da je amaterski pevački staž neophodan za kasnije profesionalno bavljenje pevanjem?

- U svakom slučaju, dobro dođe. Stiče se iskustvo i pjevačka rutina. Ja sam kao učenica srednje ekonomske škole u Dubrovniku mnogo pjevala po plesnjacima. Najčešće strani repertoar, a ponajviše pjesme Roberte Flek.

Međutim, u tim manjim mjestima po Dalmaciji ljudi su me nezainteresirano promatrali kad sam pjevala strane pjesme. Prilagodila sam se njihovom ukusu i počela pjevati šlagere sa Eurovizije. Tada su još eurovizijske pjesme bile lijepe.

• Zar više nisu?

- Eurovizija sigurno više nije ono što je bila. Da li se sjećate tko je pobijedio prošle godine? Kad sam se ja počela amaterski baviti pjevanjem po ukusu mi je bila Meri Cetinić. Bila je dosta progresivnija u odnosu na druge pjevačice.

• Negde pročitasmo da ste vas dve zemljakinje?

- Ona je iz Blata, a ja iz Vela Luke na Korčuli. Susjede smo, ali se ne poznajemo. Ne, nismo se posvađale. Nismo se nikad ni upoznale.

• Mnogi su skloni da vaš uspeh u Splitu pripišu odsustvu Meri Cetinić. Naime, interpretacije su vam prilično slične.

- Sličan nam je pristup interpretaciji. Možda i boja glasa u nekim tonovima, naročito dubljim. Jedna i druga pjevamo ljubavne tekstove, pa nas zato možda uspoređuju. Da se krivo ne shvati - ja Meri izuzetno cijenim. To što je ona sada manje popularna, vjerovatno je u pitanju prolazna kriza ili zamor.

Zdenko je nakon tolikih godina došao u krizu

• Simptomatično je da ni jedna ni druga više ne sarađujete s Runjićem, koji je umnogome zaslužan za vaše uspehe.

- Zdenko je napisao mnoge lijepe pjesme za Meri i Olivera Dragojevića. Pomogao je i meni, ali mislim da je nakon tolikih godina pisanja dobrih pjesama došao u krizu. Onda se tu pojavio tekstopisac Momčilo Popadić, također Korčulanin, i predložio suradnju s Rajkom Dujmićem.

Pjesma "Koji vitar puše" bio je Dujmićev pokusni rad sa mnom. Znate kako kompozitori rade - ako ide onda se suradnja nastavi, ako ne ide, suradnja se prekida. Nema puno vremena da se na pjevača čeka godinama, pa da on pokaže što umije i zna.

"Skitnica" je ležerna pjesma, mirna, tiha, ima skitničkog duha u sebi. To se ljudima svidjelo. Uželjeli su se malo romantike.

• Ima li "Skitnica" sličnosti s vašim životom?

- U pojedinim novinama su pokušali moj život usporediti s tekstom pjesme, ponekad čak i neukusno, zbog čega sam bila primorana pisati demanti. Pisalo se da se skitam, da sam se doskitala u Zagreb s ciljem da se proslavim, da sam na koncert u Ljubljanu stigla autostopom u stilu skitnice... 

Ne ljutim se ako me nazovu skitnicom, jer skitništvo je svojstveno pjevačkoj profesiji. Samo želim da se zna da sam ja skitnica sa voznim redom, sa strogo programiranim obavezama. Ja čak i ne volim putovati, što je kontradiktorno sa zahtjevima posla kojim se bavim.

Privržena sam kući i svojoj porodici. Zatvoren sam tip, romantik po prirodi. Da nisam, ne bih sve te pjesme mogla otpjevati. Nosim tu žicu romantike u sebi. Zato sam možda i "isplivala", što su se ljudi uželjeli mira, romantike i iskrenosti.

• Čini se da vam prva iskustva s predstavnicima "sedme sile" nisu najugodnija?

- Nisu ugodna. Ja sam jako spontana, iskrena, realna, čvrsto prizemljena. Nemam iluzija o nekoj slavi i ne zanimaju me tračevi. Drugi to iskoriste i onda svašta ispadne.

• Vodite li računa o imidžu?

- Ma kakav imidž! Brinu me druge brige, sasvim životne. S mužem Borisom i sinom Igorom doselila sam u Zagreb. Sada smo podstanari i plaćamo 12.000 mjesečno. Suprug koji radi na održavanju u "Domo-investu" zaradi oko 30.000 mjesečno.

Toliko nam iznose mjesečne kreditne obaveze za stan koji smo uplatili u Folnegovićevom naselju.

Onda je jasno koliko moram raditi. I tako će biti godinama, dok neki stan dobijaju besplatno od društva.

• Kako ste se snašli u Zagrebu?

- Sasvim dobro i ljudi su susretljivi. Mnogi mi pomažu. Nije bilo lako donijeti odluku o preseljenju u Zagreb. Za to je trebalo imati maksimalnog razumijevanja u porodici.

• Očito ste ga imali?

- Ne bih više da razgovaramo o porodici. Ja sam se jednom legitimisala u novinama i to je dovoljno. Što svako treba znati o mom privatnom životu? Ljude uvijek zanima ono što ih ne bi trebalo zanimati. Čak se ni moj sin ne slaže da ga slikavaju. Jednom nam je slika bila u novinama, pa su ga u školi zadirkivali.

• Imate li uopšte vremena da udovoljite obavezama supruge i majke?

- Teško usklađujem obaveze i one me psihički iscrpljuju. Srećom da je suprug razuman i dobar. Ono što ja ne uspijem, napravi on. Mislim da sam kao majka u povoljnijem položaju od najvećeg dijela žena koje jutrom ostavljaju djecu u vrtićima, a vide ih tek kasno popodne.

I tada se ne stignu s njima pozabaviti!

Ja jesam često odsutna od kuće, ali kad sam doma, onda sam potpuno Igorova. S obzirom da ide u prvi razred i da je promijenio sredinu, često odem u školu da porazgovaram s njegovom nastavnicom.

Nije opterećen mojom profesijom i zato želim da je što dalje od estrade i onoga šta je prati.

Imam malo prijatelja i više volim da sam sama, nego s društvom. Najviše volim intimu porodice. Ne primjećujem da se s nama dešava nešto posebno. Živimo obično život.

Ćaće ima ugodan bariton

• Da li vas ponekad obuzme nostalgija i žal za morem i Vela Lukom?

- Kako da ne, nostalgija je prisutna. Meni je dobro u Zagrebu, ali za Vela Luku me ipak veže moje djetinjstvo. Tamo su mi otac i mati i jedna sestra. Druga živi u Splitu.

• Od koga ste nasledili pevački dar?

- Moja mama i tata su uvijek pjevali i otkad znam za sebe kod nas se doma uvik pivalo. Ne samo dalmatinske pisme, nego i starogradske, pa sevdalinke. Mama je jako talentirana za pismu i čini mi se da ima bolji glas nego ja. Čak bi i operu mogla pivat?

A i ćaće ima ugodan bariton. Tu, u Vela Luci, učila sam i pivanje uz Dinka Fia, koji je otkrio i Josipu Lisac. Kako je on u penziji, dio godine provodi na Korčuli, a meni je to uvik bila prilika da s njim radim.

• Svirate li koji instrument?

- Kad imam vremena prihvatim se gitare. Uz nju pripremam i svoje nove pjesme. Ponekad i sama napišem koju ljubavnu pjesmu. Uopće, volim čitati poeziju. Posebno Pabla Nerudu i Lorku. Ima i dobrih čeških pjesnika.

Ima jedna divna pjesma "A koliko, koliko si ih imala prije mene". Mislim da se autor zove Jirži Šotola. Dosta ih znam napamet. Osobito Jesenjinovih i Nerudinu "Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove".

Ta ljubav prema stihovima iz srednje je škole. U tim godinama momci i djevojke, oni koji su emotivniji, odmah se late poezije.

• Rado se sećate srednjoškolskih dana?

Kako da ne. Prekrasno mi je bilo u Dubrovniku. Baš smo nedavno slavili desetu godišnjicu mature, poslije koje smo se razišli po svijetu. Brzo sam izgubila kontakt sa školskim drugovima.

Odmah poslije mature vratila sam se na Korčulu, zaposlila se i usput pjevala. Odmah sam se i udala, rodila sina... Već sam sedam godina u braku. Još tri, pa će slavlje.

• Kakvi su vaši planovi za budućnost?

- Sad me zanima selekcija publike i kako će prihvatiti pjesme sa "Zagreb festa". Nagrade na festivalima prijatno uzbuđuju, ali je važnije kako će publika reagirati. Svašta se radi po festivalima. Tako se barem priča, iako ja osobno nisam ništa ružno doživjela.

Tu su i brojni nastupi koje priređujem s grupom "Meteori". Sve sam radila i na koncertima dobro prolazila. Ljudi su zadovoljni onim što im pružam. Ja nisam još na nekom superprofesionalnom nivou, ali se trudim.

Publici više nije dovoljno samo pjevanje. Ona traži šou na pozornici, imidž, ekscentričnu garderobu. A ona je jako skupa. Ja se odijevam najobičnije, skromno. Tu i tamo zalutam u neki butik.

Moja je boja žuta. Ona je znak ljubomore, a ja to jesam. I suprug je. Ljubomora je urođena nama Dalmatincima. Isto kao i reakcija po instinktu. To je dio našeg temperamenta.

Razgovarao: Željko Slunjski, obrada: Yugopapir (Nada, januar 1985.)

Podržite Yugopapir: FB TW Donate