Prije nekoliko mjeseci u jednoj od hala Zagrebačkog velesajma ljudi su ga slušali dva sata. Na pozornici je bio samo on i gitara. Na kraju su ga pozivali na "bis". "Moke" se crvenio i cvao. Uz njegov glas srce ne može ostati mirno, baš kao ni njegovo
Pojavio se uz milicijsku pratnju.
Krupni ljudi u plavim uniformama sasvim su nježno puhali u sjajne
instrumente, sve u želji da ne "pokriju" plavokosog
dječaka. On je prvo strašljivo, a potom sve hrabrije pjevao: "Kiša
pada, trava raste..."
Voditelj programa blistao je od sreće.
Priredba "Crvenog križa" u sarajevskoj Ciglani imala je
svog junaka, svoga "malog Zaima Imamovića".
Da bi bio
viši, mali Kemica se popeo na stolac. Stolice će poslije odigrati
značajne uloge u životu "malog velikog pjevača".
*****
Zajedno smo ludovali za Koševom. Njemu
je bilo lakše. Svakog je dana mogao uživo gledati Asima
Ferhatovića, čuvenog "Haseta". Dok sam ja moljakao da me
puste na stadion, on se po zelenom tepihu, atletskoj stazi, šepurio
kao paun.
Želio sam u tim trenucima, kao ništa drugo na svijetu,
biti sin Valdija Montena. Prosijedog, veselog čovjeka čija je
najveća briga bila stadion "Koševo".
Njegov je Kemica
mogao čak i da se rukuje s igračinama zbog kojih sam od majke ukrao čaršav, ofarbao ga u bordo boju i potom joj donio da ga na
"singerici" opšije.
Tko zna kako bih se proveo da je mama
otkrila da je njezin čaršav postao zastava koja mi je postala
ulaznicom za sve nogometne susrete na Koševu.
Kemici je opet bilo lakše. Sada je već
postao i član pionirskog tima "Sarajeva". Šepurio se
ponovno u pravim pravcatim kopačkama s velikim kramponima. Ali bio
sam sretan, lopta ga nije baš najbolje išla. No, tko nema u nogama,
ima u glavi - točnije u grlu!
U njemu je s
godinama sazrijevao tipičan, urođeni napolitanski dar za pjesmu.
Pjevao je bez muke koju hoćeš sevdalinku. Ljudi ga počeše više
poznavati po dobrom glasu nego li po dobrom šutu. Moja se zavist
polagano pretvarala u pokloništvo glasu dječaka koji nam pjeva po
željama u hladu sarajevskih bagremova.
I nije bilo druge - Kemica je
rekao: kopačke, adio, pjesmo zdravo!
Znali smo...
Čudno je to kada nekoga što ga
smatraju zvijezdom zabavnih nota poznaješ još iz kratkih hlača.
Možda tek sada možeš sebi postaviti pitanje:
"Jesi li znao da
će jedan dječak, kojega smo svi zvali Kemica, danas biti čuveni
Kemal Monteno?"
Moj je odgovor DA! Nikada poslije ni u jednog
zaljubljenika pjesme nisam uspio vidjeti onaj sjaj u očima kao u
Keme, kad bi se zanio u visine svojim glasnim žicama.
Postajao je
poznat, ali i začuđen zbog toga.
Uvjeren sam da se i
dan-danas nekako stidljivo osjeća kad ga prepoznaju na ulici, kad ga
puštaju preko reda u kino-dvoranu.
Običan je, jednostavan, pravi
predstavnik sarajevske raje.
Kada priča o sebi, uvijek kaže: "Ma
sredit će to ’Moke’!" (Na šatrovačkom - Kemo! Sarajlije,
inače, često govore u tom izvrnutom stilu - op. p.)
Izdvajao se od nas i pjevanjem na
talijanskom. Njegov otac, Valdi, prenio je i na sina ljubav prema
jeziku svoje domovine.
Bio je "Moke" glavni s talijanskim i
kad smo kao pubertetlije odlazili u "avanture" na Jadran.
Mi smo očijukali, a jadni je Kemo skapavao od umora prevodeći naše
ljubavne izjave izazovnim Rimljankama
Ali, nikada mu to nije bilo
teško. Za raju sve!
Toga se sjetim i danas, kada od vremena do
vremena ugledam plakat da ta i ta mjesna zajednica organizira plesno
veče: "Nastupa Kemal Monteno".
"Moke" voli
pjesmu, a još više one koji znaju s njim u pjesmi uživati.
Nevjerojatno lako pronalazi "žicu" slušatelja To je
najbolje dokazivao proteklih mjeseci kad se pojavljivao kao gost na
mamutskim koncertima Zdravka Čolića.
Lidija - plavokosa, crnooka?
Ova rubrika dopušta nosiocu "Skrivenog
pera" da potraži spas u vremeplovu. Vraćam se u 1966.
godinu... Iznenada su tada postali nerazdvojni Kemal Monteno i Rešad
Hadrović. Ovaj potonji bio je strašan as na peru. To je i danas.
Molili smo često Rešu da umjesto nas sastavlja pisma našim
simpatijama. Uvijek smo dobivali odgovore vatrene kao i Rešine
riječi.
Samo, belaj bi nastao kad bi se Rešo negdje izgubio iz
Sarajeva. Nismo znali kako da pišemo ljubavna pisma. Dakle, taj Rešad Hadrović i Kemal Monteno počeše svoje "kontove".
Mislili smo da je u pitanju neka crnooka, plavokosa. Kad ono ispade
"Lidija".
Da, tako se zvala prva pjesma koja se rodila u
Kemalovoj duši. Pričao mi je tada da su ga noćima mučili zvuci,
nekakva melodija, ali - što je to bez riječi? Za njih se pobrinuo
Rešo!
Nikada nisam uspio doznati čija je ljubav bila ta - Lidija.
Međutim, sigurno se sjećam da smo svi s nevjericom trljali uši kad
smo čuli da je pobjednik "Vašeg šlagera sezone" prije 12
godina postao "Moke" i njegova "Lidija". Postali
smo preko noći glavni na korzu. Naš je drugar Kemica!
I dok smo se mi kitili Keminim perjem, njega je sve manje bilo s nama.
Šuškalo se prvo tiho, a zatim sve glasnije: zaljubio se Kemo u
Branku. Da to nije bila priča, potvrđuje lijepi stan u blizini
sarajevskog aerodroma. U njemu danas živi obitelj Monteno. Tata
Kemal, majka Branka, kćerka Adriana, sin Đani. Svi su ušli u
Kemalovu pjesmu, osim Đanija.
Za njega ima vremena, tek su mu četiri
godine, a tata, inače, najviše voli pjevati o ženskim imenima...
Obitelj Monteno priča je za sebe.
Sjećam se nedavnog Kemalova
solističkog koncerta. Cijeli jedan red zauzeli su njegovi najbliži.
Dok joj je mama od uzbuđenja letjela u oblacima, Adriana je nekoliko
puta mirno odnijela tati cvijeće na pozornicu.
Potom se za
mikrofonom pojavio i stari Valdi i zapjevao zajedno sa sinom, ako se
ne varam Solovu "Jednu suzu na tvom licu". Valjda je to
obiteljsko uzhudenje u gledalištu prešlo i na Kemu na sceni.
Odjednom je ostao bez glasa, no tu je bio Valdi - povukao je kao pravi
otac.
Uvijek u vrhu, nikad na tronu
Kemi kao da tek dolazi pravo vrijeme.
Svakog dana iznenađuje novim skladbama U svakoj ima duše, lirike.
Stvara puno, kao vulkan koji se ne može ugasiti. Pođimo od one
"Zemljo moja", ili "Jedne noći u decembru",
"Nije htjela"...
Koliko uspjeha?
Ipak, uvijek u vrhu - nikad
na tronu! Možda je tako najbolje. Nikada ne može postati dosadan.
Njega traže zaljubljeni i razočarani. Uz njegovu glazbu najljepše
se voli, najlakše pati.
- Kako stvaram? Znaš li da je to za
mene najteže pitanje! Nećeš vjerovati, ali ja uopće ne znam, niti
osjetim kada počinjem s radom, kada stvaram. Nekako to iz mene izbija
slučajno, nenadano. Počnem bez veze nešto pjevušiti, i malo-pomalo
melodija se razvija.
Tada brže-bolje, da mi ideja ne bi pobjegla,
uključujem magnetofon i snimam.
Ostavim snimak da "odleži".
Ponovno ga preslušam, i ako sam zadovoljan, pošaljem ga prijatelju - aranžeru Stipici Kalogjeri, da moju ideju pretvori u note.
Note, i
sam znaš, ne poznajem! Smeta mi to, ali nije me stid. Dok su drugi prebirali ručicama po dirkama, ja sam imao drugog posla u
djetinjstvu.
Znaš kako je: stari je radio sam, trebalo je paziti na
svaki dinar!
Sve je rečeno o ljubavi
Neobičan je on. Nikada nije opterećen
svojim grlom. Znam mnogi njegove kolege koji ne smiju dvije
riječi progovoriti, a kamoli pjevati cijelu noć uz meze i "mehku",
prije važnog nastupa na nekom festivalu. On sve to radi
najjednostavnije, upravo kakav je i sam!
Zato ga uspjeh možda i
hoće. Naredao je mnogo nagrada, pokala u vitrinama. Za njih je
zadužena, dakako, supruga. Strpljivo skida prašinu s pokala na
kojima tri puta piše: "Pobjednik Vašeg šlagera sezone'".
S njegovom "šlagerskom" pobjedom pod nazivom "Zelena
si rijeka bila" u svijet je otplovio i Zdravko Čolić.
Pomogao
mu je "Moke" kad mu je bilo najteže. Poznato je, ali da
ponovim.
Riječ je o danima kada se Čola razočaran, vratio iz
Beograda iz "Korni-grupe". Kemo mu je pružio ruku, i od
tada njih dvojica iskreno druguju.
Onda tu je pjesma "Zemljo
moja". U eteru je uvijek kada treba na najljepši način
izraziti ljubav prema domovini. Kemo je tu pjesmu nesebično predao
"Ambasadorima".
Njegove pjesme žive dugim životom. Ipak,
ponekad se upitam: kako stvara svoju glazbu? Jer, on je toliko
smiren, bez grča stvaralaštva. Najljepše himne stvara u običnim
situacijama, ne zaključava se u posebnu prostoriju, ne spušta
rolete.
Najsretniji je kada u trenucima dok stvara, po žicama
njegove gitare prebire i mali Đani. Dogodilo se nekoliko puta da je
baš mališan slučajno pogodio pravi ton.
- Bila su to lijepa vremena kada smo
Rešo i ja stvarali. Ali, s vremenom sve sam više osjećao da sam
moram stvoriti pjesmu. Ljudi pišu divne stihove, ali je ipak
drugačije kada netko sam daje glazbu i stihove. Osjetio sam da tako
najbolje mogu iskazati ono što je u meni.
Možda nisam u pravu,
možda bi to netko još bolje radio, ali jedino tako osjećam da je
pjesma moja.
Često teško stvaram stihove, jer o ljubavi o kojoj
pjevam napisano je toliko da ja nemam što nova dati. Znam da se i
ponavljam. Ali svatko ima svoju žicu, po kojoj se poznaje.
Izgleda da "Moke" ima
najuniverzalniju žicu.
Prije nekoliko mjeseci u jednoj od hala
Zagrebačkog velesajma ljudi su ga slušali dva sata. Na pozornici je
bio samo on i gitara. Na kraju su ga pozivali na "bis".
"Moke" se crvenio i cvao.
Uz njegov glas srce ne može
ostati mirno, baš kao ni njegovo. On se nikada ne umara. Može
pjevati satima. U njega nema skokova, trzaja glavom, rukama.
Mijenjaju
se pop, rock, punk, a u njega pjesma uvijek ista.
Najviše voli šalu na svoj račun. Kao
ovu: "Rodio sam se veliki, ali su me zamijenili u rodilištu."
Rastom je nešto niži, ali dušom - trometraš.
Napisao: Pavle Pavlović, snimio: Mladen Belovitić, obrada: Yugopapir (Studio, novembar 1978.)
